Sa 23 godine postala je prva novinarka, „malo čudo talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi“, ali kvalifikacija „lude babe“ koja se „gura u muško zvanje“ pratit će je u životu u raznim prigodama.
Marija Jurić Zagorka čitalačkoj je publici najpoznatija kao autorica romana u kojima je, održavajući kontinuitet hrvatskoga povijesnog romana nakon Augusta Šenoe, na tisućama stranica svoje likove i napetu radnju uplela u povijesni kontekst staroga Zagreba od srednjega vijeka do 18. stoljeća, odnosno polovine 19. stoljeća kad se odvija radnja njezinog posljednjeg romana „Jadranka. Vjerojatno najčitanija proza u hrvatskoj književnosti – Zagorkin ciklus romana „Grička vještica“ (koji obuhvaća romane „Tajna Krvavog mosta“, „Kontesa Nera“, „Malleus maleficarum“, „Suparnica Marije Terezije“, „Dvorska kamarila“ i „Buntovnik na prijestolju“), kao i ostali njezini romani, među kojima „Republikanci“, „Crveni ocean“, „Kći Lotrščaka“, „Toziki“, „Kaptolski antikrist“, „Plameni inkvizitori“, „Gordana“, „Vitez slavonske ravni“, „Kraljica Hrvata“, „Mala revolucionarka“ – izlazili su u nastavcima kao novinski feljtoni ili posebne knjižice koje su se prodavale na novinskim kioscima, a čitatelji su u redovima čekali svakodnevnu porciju priče kao što današnji gledatelji neutaživo prate televizijske sapunice.
Krešimir Nemec u predgovoru najnovijeg izdanja „Gričke vještice“ 2023., objavljenog u povodu 150. obljetnice Zagorkinog rođenja, ocjenjuje: „Bila je i veliki, u nas još nedosegnuti majstor u stvaranju zapleta i održavanju fabularne neizvjesnosti. Tajna je njezine popularnosti u komunikativnosti, u upravo hipnotičkom učinku njezinih priča, u znalačkom korištenju arhetipskih situacija i lako prihvatljivih pripovjednih konvencija.“
Velika je vrijednost romana Marije Jurić Zagorke u povijesnoj utemeljenosti kad je riječ o političkom razdoblju u koje smješta radnju, društvenom kontekstu, muško-ženskim odnosima, opisima likova, lokacija – pa su romani zbog toga i dragocjeno svjedočanstvo o životu u starom Zagrebu. Zagorka je veliku pažnju i energiju posvećivala upravo istraživanju povijesnih činjenica u arhivima Budimpešte i Praga.
„Jednom mi je rekao jedan odlični urednik: „Kog vraga trošite tolike novce i vrieme za knjige i proučavanja! Kaj mislite, da vam to tko uvažuje? Ljudi si misle: vidiš, kaj je to Zagorka sve skup zmislila i obesila publiki za povjest!“ Uza sve to sam radila dalje po svojem (…) Za „Gričku vješticu“ kopala sam tri tjedna po bečkim arhivima, a za „Plamene križare“ studirala sam u Pragu 13. stoljeće. Bila sam u Bavarskoj, gdje postoji dvorac vitezova otimača (Raubrittera), pa sam cijeli dvorac prerisala i prostudirala. (…) U dvorcu Laxenburg (…) Za 10 šilinga me čuvar toga dvorca, odnosno tamnice i zdenca, izgleda vrlo rado zatvorio u zdenac i ja sam tamo 15 minuta proživjela u duhu one grozne muke, kojima su ljude mučili i po osam dana nespavanjem u srednjem vijeku“, ispričala je Zagorka u intervjuu za Novu Hrvatsku 1944.
NAPISALA JE 27 ROMANA, A PUBLIKA JE PUNILA KAZALIŠTA; ISTODOBNO, LJUBOMORNE KRITIKE PUNILE SU NOVINSKE STUPCE
No, Zagorkina je književnost, osim goleme popularnosti među širokom publikom, imala i obrazovnu ulogu, pa i posredništvo u nacionalnom osvješćivanju. Takvu joj je ulogu i namijenio biskup Josip Juraj Strossmayer, na čiji je nagovor Marija Jurić Zagorka – na tadašnjoj hrvatskoj političkoj sceni poznata kao omražena novinarka: „žena koja se gura u muško zvanje“, zagovornica samostalnosti Hrvatske i sufražetkinja bez dlake na jeziku – i počela pisati svoje prve romane. Strossmayer ju je poticao na pisanje zato da čitateljima ponudi domaće kvalitetno štivo umjesto prevedenih loših njemačkih romana. Ohrabrio ju je i namjerom da bi „čitajući te nečovječnosti i nepravde prema ženama, probudile žene u sebi uspavani otpor i to bi izazvalo burni prosvjed te bi imalo velikog upliva na osviještenje svih duhova oko nas, da je žena ravnopravno ljudsko biće“, čemu Zagorkin novinarski i feministički nerv nije mogao odoljeti.
Ubrzo joj je nažalost njezina golema produkcija postala istovremeno i slast i muka zbog svakodnevnih rokova u pisanju novih nastavaka od kojih su vrhnje ubirali novinski nakladnici. Kad je nakon smrti biskupa Strossmayera Zagorka istjerana iz političke redakcije Obzora i prisiljena zarađivati za život isključivo pisanjem romana u nastavcima, „Grička vještica“ i „Gordana“ podizali su nakladu novina koje su ih objavljivali, ali svojoj autorici nisu donosili odgovarajuću novčanu naknadu. Takvo će je „prokletstvo pisanja“ pratiti doslovce do zadnjeg dana njezine 84. godine kad je umrla u groznici, napisavši prethodne večeri svoje posljednje retke. Posljednjih desetak godina proživjela je u još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima sustanarstva i oskudice u stanu na Dolcu 8.
Marija Jurić Zagorka napisala je 27 romana, a njezin opus još uvijek nije dokraja istražen. Romani su i dramatizirani, a publika je punila kazalište u kojem je igralo uprizorenje Zagorkinog djela. U Memorijalnom stanu na Dolcu čuva se čak 85 lenti koje je primila na premijerama i u znak zahvalnosti i počasti. Istodobno, ljubomorne kritike punile su novinske stupce, pa će Zagorkin najveći kritičar Otto Kraus pripisati njezinim djelima naziv „šund-literature za kravarice“, kakvima će ih mnogi smatrati gotovo do današnjih dana, ponajviše oni koji ih nisu ni čitali. Zasluženo mjesto u hrvatskoj književnosti Zagorki vraćaju u drugoj polovini 20. stoljeća Ivo Hergešić, Stanko Lasić i drugi, nazivajući je majstoricom fabule.
„A ljudima sam u svojim tekstovima mogla dati nadu, priču koja će ih odvesti u drugi svijet, daleko od vlastitih briga, i koju će moći čitati na hrvatskom jeziku. Najveća mi je plaća bila kad sam dolje s Dolca čula da ljudi djeci daju imena likova iz mojih romana!“, isticala je Zagorka.
POLITIČKA NOVINARKA, „MUŽ NA MJESTU“ I SUFRAŽETKINJA
No, Marija Jurić Zagorka u europskom je kontekstu ipak najpoznatija kao prva novinarka, i to prva žena koja je za hrvatske novine izvještavala iz parlamenta u Budimpešti i iz Hrvatskoga sabora.
„Ja sam prije svega bila i ostala novinar“ – uvijek je o sebi govorila, ističući svoje novinarsko zanimanje u muškom rodu, ne samo zato jer imenica novinarka još nije ni postojala, već i da bi mogla naglasiti da je u tada isključivo muškoj profesiji prošla „kao nevino optuženi kroz pranger španjolske inkvizicije“. Kritizirana, napadana, sramoćena, plaćala je visoku cijenu odluke da izabere karijeru umjesto uloge supruge i kućanice, još k tome karijeru političke novinarke.
Nakon što je objavila svoj prvi tekst u tada najuglednijim političkim novinama Obzor pod naslovom „Egy Percz“ protiv mađarizacije Hrvatske, zahvaljujući podršci biskupa Josipa Jurja Strossmayera (i činjenici da je on bio vlasnik Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor) zaposlena je u tim novinama 1896. kao prva i jedina novinarka. Ali morala je pisati pod pseudonimom, skrivena u zasebnoj sobi. „Prava je sreća što ljudi misle da je Zagorka kao Zagoda, Zatluka itd. muško prezime jer bi inače u društvu pobudilo sramotni skandal kada bi se znalo da u Obzoru o politici piše žena“, rekao je urednik Šime Mazzura. Tek deset godina kasnije otkriven je Zagorkin pravi identitet.
Nisu Zagorkini problemi proizlazili samo iz činjenice što je „žena u muškom zvanju“, već i iz njezinih političkih uvjerenja koja nisu mogla pokolebati ni ucjene ni podmićivanja. Uostalom, Zagorka je svoj stav o aktualnoj politici hrabro iskazala još kad je kao dvanaestogodišnja djevojčica na imanju baruna Raucha pred banom Khuen-Héderváryjem promijenila kraj pripremljenog govora i banu Mađaru ravno u brk uzviknula: „Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi – i svi će Vam klicati – živio!“, što je Zagorkina oca, upravitelja Rauchova imanja, umalo stajalo posla. Na početku njezine novinarske karijere barun Geza Rauch, inače Héderváryjev kum, nagovara je da prijeđe u Narodne novine i za sigurnu mjesečnu plaću piše „u korist vlade“. Zagorkin otac, nazočan tom razgovoru, nudi joj i dodatnu mjesečnu rentu ako prihvati Rauchovu ponudu i „prestane ih sramotiti“. U vladi u Budimpešti pokušavaju je podmititi novcem dovoljnim da kupi kuću, zahtijevajući da piše tako „da vaši delegati ne ispadaju junaci u vašim izvještajima“. I u Beču su joj nudili novac u vrijednosti trokatnice, pa kad je odbila, zaključili: „Žena koja neće trokatnicu potpuno je luda“. Kvalifikacija „lude babe“ pratit će je u životu u raznim prigodama.
No, brojni su Zagorkini kolege cijenili njezina uvjerenja i novinarski rad. Nakon što je odbila posao u mađarskim novinama Pester Lloyd, hrvatski političar i publicist Frano Supilo rekao joj je: „Zagorčice, vi ste muž na mjestu!“. Književni kritičar, novinar i urednik Ivo Hergešić piše: „Zagorka izvješćuje kao moderni novinar, reporterski živo i mnogo zanimljivije nego što se o takvim pojavama pisalo i piše.“ Češki političar i filozof Tomáš Masaryk, demokrat i borac za autonomiju Češke u sklopu Austro-Ugarske, pred Zagorkom je društvu u jednom bečkom hotelu rekao: „Vi i ne slutite koliko imate razloga da ozbiljno aplaudirate ovome ženskom čovjeku koji se tako neobično i pošteno bori za svoje i naše ideale!“.
Zagorka je pak razumijevanje svoje profesije sažela ovako: „Novinar je vječni borac koji mora u sebi imati duboko razvijen nagon da uvijek maršira smjelo naprijed, da, uvijek naprijed, uvijek naprijed, nikada da sustane!“
Sa 23 godine postala je prva novinarka u Europi, „malo čudo talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi“, kako je o Zagorki napisao francuski novinar, kad se 1906., nakon deset godina novinarskoga rada, prvi put javno pojavila kao izvjestiteljica u parlamentu u Budimpešti, prateći rad izaslanstva Hrvatskog sabora.
Nakon što je istjerana iz političke redakcije Obzora i prisiljena zarađivati za život pisanjem romana u nastavcima, ipak se u svijet novinarstva vratila 1925. kao glavna urednica prvog hrvatskog časopisa za žene, Ženskog lista. Naizgled banalne teme o kućanstvu, kozmetici, modi… Zagorki otvaraju prostor za progovaranje o položaju žena u društvu, poziva pretplatnice na aktivizam, polemizira o pravu glasa (koje je ženama u Hrvatskoj priznato tek 1945.). Ženski list ugasio se 1938. zbog smrti glavnog dioničara.
S istim pretplatnicama Zagorka pokreće i uređuje vlastiti list Hrvatica, u čije je osnivanje uložila cijelu svoju imovinu. U njemu je, osim o zdravlju, higijeni, odgoju djece, modi i vođenju kućanstva, izvještavala o radu ženskih društava, predstavljala značajne žene toga doba, a poučnim i zabavnim štivom doprinosila širenju hrvatske kulture. Hrvatica izlazi do 1941., kada drugog dana nakon osnivanja NDH Zagorki plijene blagajnu, namještaj i sve primjerke časopisa te zabranjuju rad. Tada je Marija Jurić – i neće to biti prvi put – pokušala samoubojstvo.
Ženski list i Hrvatica omogućili su Zagorki da piše o ravnopravnosti muškaraca i žena, kao što je 1917. saborskim zastupnicima poručivala da će i žene jednog dana ući u Hrvatski sabor, zamjerajući što ta vrata nisu otvorili „sada, u doba kad je naš narod najviše stradao i najviše trebao rada i pomoći, da se opet digne, osvijesti i zakorači putem k slobodi“. U Ženskom listu objavljivala je i ankete o tome bi li se žene uključile u parlament i politiku, pa su je, dakako, opet napadali. No, trag koji je jedna od prvih hrvatskih sufražetkinja ostavila bio je dubok i neizbrisiv: otkad je 1897. osnovala prvi ženski sindikat – Kolo radnih žena za potplaćene radnice Dioničke tiskare preko svojeg novinarskog rada do romana zahvaljujući kojima su brojne žene uopće i naučile čitati.
„Ideal slobode nešto je o čemu sam uvijek sanjala – političke slobode, nacionalne slobode, spolne slobode i ravnopravnosti svih ljudi“, odgovorila je Zagorka na pitanje zašto je napisala roman „Crveni ocean“, inspiriran Oktobarskom revolucijom, pa naglasila: „Oktobarska mi je dala nadu da dolazi društvo koje će ostvariti tu slobodu i ravnopravnost, no kasnije sam shvatila da sloboda za koju su se borili i ginuli nije ista sloboda kao za one koji su ih slali u rat.“
OD DJETINJSTVA „ČASOVE JADA I SUZA RIJETKO ZAMJENJUJU TRENUCI MIRA I VEDRINE“
Zagorkin je život poput filmskog scenarija u kojem se isprepliću buntovništvo i zlostavljanje, talent i neprestani rad, slava i omalovažavanje, podrška i kritika. Marija Jurić rođena je 2. ožujka 1873. u bogatoj kući upravitelja plemićkih imanja, u kojoj nije nedostajalo ničega osim ljubavi i mira. Danas bismo rekli: u disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je život djeci zagorčavala psihički rastrojena ljubomorna majka i otac koji je autoritet pokazivao galamom i udarcima. Poniženje, pa i nasilje pratit će Zagorku cijeli život doslovce do njegova kraja.
Obitelj Jurić najprije je živjela na nekadašnjem Erdödyjevom imanju u Negovcu pokraj Vrbovca – gdje je Marija rođena, zatim na Rauchovim posjedima u Stubičkom Golubovcu i Lužnici pokraj Zaprešića. Najveći dio djetinjstva Zagorka je provela na imanju Šenjugovu (Šanjugovu) pokraj Svetog Križa Začretja, gdje je njezin otac Ivan Jurić bio upravitelj imanja baruna Geze Raucha. Družila se sa seljačkom i velikaškom djecom, voljela je igru u prirodi, ali najviše od svega čitanje i pisanje. Kad ju je otac zatekao kako radoznalo lista njegove novine, umjesto pohvale zaradila je šamar.
No, maloj se Mariji znatiželja najprije ipak isplatila kad je barun Rauch, potaknut njezinom voljom za učenje i izražajno recitiranje, odlučio da će je školovati. U prvi je razred krenula u dvorcu u Lužnici zajedno s plemićkom djecom iz susjedstva, a drugi i treći razred završila je u pučkoj školi u Rakovcu pokraj Vrbovca. Zatim su je upisali u Djevojačku osnovnu školu Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu. Kreativna i gladna informacija, Marija Jurić u tajnosti je pisala tekstove za đački list Zagorsko proljeće, u kojem je, kad je imala samo 12 godina, objavila i svoj prvi politički članak „Duh Matije Gupca optužuje“ o borbi za pravdu i slobodu čovjeka iz naroda. Bila je i urednica tog lista, skrivajući se iza muškog imena M. Jurica Zagorski.
Kad ju je histerična majka vezala za drvo i tukla, kažnjavajući njezinu znatiželju i maštu, utjehu je nalazila u dadilji Marti i nadgledniku imanja (španu) Stjepanu Tenšeku koji joj je pripovijedao o vitezovima, vilama i razbojnicima, zmajevima, borbi dobra protiv zla. Brojne motive u svojim romanima kasnije je crpila upravo iz tih Tenšekovih priča.
„Uz pomoć seljaka špana Tenšeka mogla sam pred roditeljima sakrivati svoju biblioteku na tavanu i prevrnuti sanduk pretvoriti u svoj pisaći stol. (…) Bratić je sve prepisivao, da se ne bi prepoznao ženski rukopis, odnosio u Krapinu i odande donosio đačke radove. Ja sam ih čitala, sređivala – ukratko mogu reći – urednikovala sve preko svojeg medija“, zapisala je o tim danima.
Na školovanju kod sestara milosrdnica u Zagrebu Marija je nakratko predahnula od života u obitelji u kojoj su se roditelji svađali, a majka je nije znala voljeti. Organizirala je amaterske predstave, a sa 14 godina potajice rukom napisala Samostanske novine i koncem povezala stranice. Ubrzo je otkrivena i kažnjena jer se djevojčica nije smjela upuštati u „muške poslove“.
U autobiografskom romanu „Kamen na cesti“ Zagorka će o glavnom liku – Mirjani napisati i ovu rečenicu: „Prolazilo je vrijeme. Mirjana ne zna koliko, samo zna da časove jada i suza rijetko zamjenjuju trenuci mira i vedrine.“
Nakon četvrtog razreda školovanje je nastavila u Višoj djevojačkoj školi; u šestom razredu napisala je dramu „Kalista i Doroteja“, koju je izvela njezina djevojačka kazališna družina. Kad je bila u osmom razredu, Zagorkina majka zahtijeva da se vrati kući, „samo da ne ide u škole i da se ne pokvari“. No, uzalud kazne i roditeljski bijes – u Zagorkinoj se duši već čvrsto i bespovratno formirala novinarka.
Zatim su je udali.
(nastavlja se)
Napisala: Diana Kučinić
_______________________________________________________________
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
: Bila sam i ostala novinar, a s 23 godine postala je prva novinarka, malo čudo talenta i sposobnosti){kind=link}