Naslovna fotografija: Milivoj Dežman (Zagreb, 30. kolovoza 1873. – Zagreb, 24. lipnja 1940.)
Liječnik specijalist za plućne bolesti, Dežman je jedan od osnivača Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Pričalo se da je bolnica otvorena zbog Dežmanove velike ljubavi prema Ljerki Šram.
Liječnik, književni kritičar, pisac, novinar i urednik Milivoj Dežman sin je dr. Ivana Dežmana, liječnika i zastupnika u Hrvatskom saboru. Rođen je u Zagrebu 30. kolovoza 1873., a u svojem gradu je i umro 24. lipnja 1940. Isusovačku gimnaziju završio je u Zagrebu 1891., a medicinu je studirao u Grazu i Beču. Radio je kao liječnik u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti, jedan je od osnivača Brestovca (1908.-1920.), lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Bio je odjelni predstojnik za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi 1920., načelnik Ministarstva socijalne politike, od 1921. član ravnateljstva, a od 1926. do 1934. ravnatelj Grafičko-nakladnog zavoda Tipografija.
Kao kulturni i književni djelatnik, pokrenuo je u Beču 1898. književni časopis hrvatske moderne Mladost, a potom je bio urednik i suradnik najvažnijih modernističkih časopisa: Hrvatskog salona (1889.) i Života (1900.). Sa Ksaverom Šandorom Gjalskim uređuje posljednje godište Vijenca. Jedan je od osnivača Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Nekoliko je godina između dva svjetska rata bio predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja, predsjednik Društva hrvatskih književnika i član PEN-kluba.
PISCI MORAJU IZRAŽAVATI SVOJU INDIVIDUALNOST I BORITI SE ZA SLOBODU STVARALAŠTVA
Književno djelovanje započeo je kritikom i pisanjem modernističkih programa; javio se 1888./1889. u srednjoškolskom almanahu Domovina pjesmom, crticom i člankom („Najnoviji hrvatski romani i novele“); prvi analitički tekst „O hrvatskim književnim prilikama“objavio je u praškoj Hrvatskoj misli 1897. Kao jedan od začetnika kritike u razdoblju moderne, objelodanio je brojne književne i kazališne prikaze, ali i izvorne novele i drame u Viencu, Nadi, Agramer Tagblattu, Obzoru, Mladosti, Savremeniku, Životu, Ljetopisu JAZU i dr. Najčešće je pisao pod pseudonimom Ivanov, katkad i pod različitim šiframa.
Bio je ideolog „mladih“, pisao je programe u kojima se suprotstavljao tradicionalistima u književnosti, smatrajući da pisci moraju izražavati svoju individualnost i boriti se za slobodu stvaralaštva. Svojim crtičarstvom („Protiv struje“) pokušao književno ostvariti vlastite teorijske zamisli, ponajprije spoznati osjećaje. Pisao je dramske tekstove prožete mišlju o modernom individualizmu; aktovka „Svršetak“ prikazana je u Zagrebu 1897., a legenda iz bosanske povijesti „Kneginja Jelena“1901. Iste godine dramatizirao je i Šenoino „Zlatarevo zlato“.
Od 1906., kad je uglavnom prestao književno djelovati, bavio se publicistikom. Zastupao je političke ideje J. J. Strossmayera; sudjelovao je u radu Narodnog vijeća 1918. te zajedno s I. Lorkovićem utemeljio Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava te upućivao memorandume (najvažniji 1934.) protiv diktatorskog režima. Političke članke i govore tiskao je u Pokretu, Hrvatskoj misli, Obzoru, Novoj Evropi, Hrvatu, Jutarnjem listu, Večeri, Svijetu, Samoupravi i dr. Ističu se dvije veće rasprave: „Južnoslavenska pitanja“ te „Južna Srbija i Macedonija“ (Obzor, 1918. i 1926).
Deželić je bio djelatan i u staleškom organiziranju novinara, a pokrenuo je i gradnju Novinarskog doma. Stručne i popularne članke iz medicine, posebice o liječenju i suzbijanju sušice, sustavno je objavljivao u Liječničkom viestniku, Ars therapeutici te u novinama i brošurama.
MILIVOJ JE IMAO TEK DVA MJESECA KAD MU JE UMRO OTAC, A NEKOLIKO MJESECI KASNIJE RODILA SE LJERKA ŠRAM…
Dr. Ivan Dežman, Milivojev otac, 1873. umire od kolere, navršivši tek trideset i treću. Liječnik, pisac i zastupnik u Hrvatskom saboru bio je veoma popularan, što se pokazalo i u duljini pogrebne povorke koja se nije prekidala od njihove kuće u Mesničkoj 41 do posljednjeg počivališta na Jurjevskom groblju. Na čelu sprovoda koračao je hrvatski ban Ivan Mažuranić.
Ivan Dežman za sobom ostavlja ucviljenu suprugu Korneliju i troje nejake dječice, od kojih su najmlađem – Milivoju – dva mjeseca.
Na ispraćaju svojeg neprežaljenog muža Kornelija Dežman nije bila sposobna išta primjećivati što se oko njegove rake događalo. Nije plakala. Uz pomoć prijateljica i susjeda Slave Šenoe i gospođe pl. Šram, polako se, bez riječi, bez trzaja ili geste odvojila od rake, pa zabrzala da su je prijateljice jedva sustizale. Gđa Šram bila je trudna, pa iako tek na početku trudnoće, ćutila je tegobe prigodom paklenskoga tempa koji je nametnula nesretna Kornelija. Stigavši do kuće Dežmanovih, udovicu je prepustila zajedničkoj prijateljici Slavi Šenoi, jačoj i žilavijoj, te produžila niz Mesničku i koji časak kasnije s mukom se popela stubama na kat u svojoj kući na uglu Streljačke. Supruga Lavoslava Šrama, odvjetnika i potpredsjednika Hrvatskoga sabora, prilegla je na rub bračne postelje, uredno prekrivene štikanom kopertdekom, i s osmijehom sretne majke mislila na svoje treće dijete, na svoju djevojčicu. Priželjkivala je nakon dva sina djevojčicu, a osam mjeseci kasnije želja će joj se ostvariti – rodila je plavooku i živahnu Ljerku.
I bio je tu začetak najljepše ljubavne priče koja dolazi iz srca Zagreba, u kojoj su se sudbine Milivoja Dežmana i Ljerke Šram ispreplele na jedinstveni način.
OBITELJI DEŽMAN I ŠRAM – SUSJEDI IZ MESNIČKE ULICE
Ljerka i Milivoj poznavali su se od najranijeg djetinjstva. Rođeni su i rasli u istoj ulici, Mesničkoj – Ljerka na uglu Streljačke, a Milivoj stotinjak metara više, na broju 41, nasuprot Slave i Augusta Šenoe i njihove djece. I Dežmanovi i Šramovi pripadaju krugu najuglednijih i najutjecajnijih obitelji u Zagrebu.
Kuću Šramovih u prvoj polovici 19. stoljeća dao je sagraditi Ljerkin djed Karlo Schram koji je 1828. došao u Zagreb i zaposlio se kod tadašnjeg bana Ignjata Gyulaya u Banskim dvorima kao tzv. haushofmeister. Ljerkin otac Lavoslav, rođen 1829., već s dvadeset godina polaže odvjetnički ispit i postaje odvjetnik. Kako se u međuvremenu i formalno pohrvaćuje, izabran je za saborskog zastupnika, a kasnije i za potpredsjednika Sabora. Kao unionist, mađaron, 1880. dobiva plemićku titulu.
Iako mu je kancelarija solidno zarađivala, Lavoslav Šram svojim se imetkom, pa tako i interijerom i komforom kuće, ne može mjeriti s raskošnim dvorima raznih trgovačkih i poduzetničkih familija. Bidemajersko pokućstvo, nešto srebrnine, baršunasti zastori, police s knjigama – ta se nevelika kuća s dvorišnim hodnikom, ostakljenim i djelomice zamračenim bršljanom, uklapa u prosjek višeg građanskog staleža tadašnjeg Šenoinog Zagreba, ali se ničim ne ističe od ostalih gornjogradskih građanskih kuća.
Tu raste Ljerka, najmlađa od Šramovih, a kuća odzvanja cikom i smijehom djece iz susjedstva, koja se okupljaju oko Ljerkina dva starija brata. Među ostalim dječacima, tu je i najmlađi od Dežmanovih, Milivoj, koji bježi od dvije starije sestre i traži muško društvo kod Šramovih. U tim se godinama prije puberteta i mala Ljerka dobro snalazi u muškom društvu, pa čak od svoje braće i njihovih vršnjaka iz ulice poprima dječačke manire i ponašanje. Dežman dolazi najviše zbog Ljerkinog godinu starijeg brata Vladimira, svojeg školskog kolege s kojim će se rastati nakon osnove škole u Popovom tornju, kad će Vladimir nastaviti školovanje u gimnaziji na Katarinskom trgu, a Milivoj u isusovačkom konviktu u susjedstvu.
ZNATIŽELJA, ISTRAŽIVAČKI DUH, DAR ZA ANALITIČNOST I ORGANIZACIJSKE SPOSOBNOSTI: BIO JE ROĐENI PREDVODNIK
Milivojev je krsni kum najutjecajniji i najbogatiji čovjek u tadašnjoj Hrvatskoj, đakovački biskup i mecena Josip Juraj Strossmayer, a skrbnik mu nakon očeve prerane smrti postaje Franjo Rački. Te će okolnosti, naravno, odrediti njegov životni put. Majka Kornelija, koja će doživjeti duboku starost i zamalo nadživjeti sina, u njemu je gledala, a to i otvoreno pokazivala, svoje malo bokče, svoga pubu, čak ga nije zvala njegovim imenom, nego očevim – moj Ivica. Srećom, dječak je to nastojanje da od njega, malog Milivoja, učini velikog Ivana shvaćao tek kao majčinu nepreboljenu bol i osamljenost zbog prerane očeve smrti. Sažalijevao je mamu, a istodobno se ponosio ocem, iako njegovo ime nikad javno nije spominjao. Budući da je bio odlikaš, ali ne i štreber, već zarana je odlučio posvetiti se pisanju i medicini. U pisanju će kasnije očevo ime koristiti kao svoj umjetnički pseudonim – Ivanov.
Pisati počinje u konviktu koji je, kao i slična učilišta, imao svoj list u kojem su se pitomci iskušavali u raznim novinarskim i književnim formama. Zarana je otkrio prirođenu znatiželju, istraživački duh, dar za analitičnost i organizacijske sposobnosti, pa je u zavodskom časopisu sudjelovao kao neka vrsta urednika – organizatora, a napisao bi i objavio i poneku kritiku. Znao je secirati radove drugih i to je rado i redovito prakticirao, naravno, najviše usmeno.
Bio je rođeni predvodnik, što su mu ostali đaci priznavali i smatrali ga najsposobnijim da povede riječ, organizira masu i pokrene akciju. Ubrzo postaje prvi među jednakima, što je velik uspjeh i čast, ako se znaju i njegovi konviktorski suučenici: pjesnici i kritičari Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vladimir Lunaček i Srđan Tucić te poznati arhitekt Artur Benko i drugi. Njegovi ga konškolarci bespogovorno priznaju za vođu, pa će ga na kraju stoljeća slijediti, kad će ih tada već kao doktor Milivoj Dežman povesti protiv struje u sukob mladih protiv starih, u kulturni pokret hrvatske moderne.
No, život u konviktu imao je jedan veliki nedostatak: preko tjedna se nije moglo izlaziti. Milivojeva obveza bila je i da barem dvaput godišnje ode na objed skrbniku Franji Račkome u njegovu kaptolsku kuriju, gdje se okupljala intelektualna i politička krema (Derenčin, Mrazović, Mazzura, Kosta Vojnović i dr.), ali za gornjogradskoga gimnazijalca to su bili samo stari ljudi i dozlaboga mu je bilo dosadno njihovo društvo. Trebali su mu vršnjaci, ali izvan konvikta.
OVA ILI NIKOJA DRUGA! – REKAO JE MILIVOJ DEŽMAN, ZALJUBIVŠI SE U LJERKU ŠRAM
S novom školskom godinom, Ilica je puna ljudi. Boj se bije toaletama, kretnjama, pogledima. Pobjednica je ona koja ima najviše štovatelja i najviše zavidnih pogleda. Natjecanje bi se prenijelo u plesne dvorane i uskoro će jedna uistinu nadvladati, pa mladi Dežman više u Ilici, a ni bilo gdje drugdje, neće biti sposoban ikoga drugoga primjećivati – osim nje. Iako ju je znao cijelo djetinjstvo, tek će te večeri na diletantskoj priredbi u jednom raskošnom gornjogradskom domu u njoj prepoznati ženu svojeg života. Svojom će pojavom, pogledom, ženstvenošću i temperamentom ovladati njime, njegovim osjećajnim i čulnim bićem, da će kroz laku groznicu naglas više puta ponoviti: Ova ili nikoja druga!
A o tome će sam napisati, prikriveno, bez isticanja imena: „Čim se pokazala, bila je kraljica, pobjednica. Visoka i vitka, dražesno ovalno lice. Krasna ukusna toiletta. Šeširić, kao ulanka, gubio se u bujnoj tamnoj kosi. One našišurene kose, uredjene kod kuće željezom, izvrsno joj pristajale; oči kao od ocijela; pogled pronicav, bistar… Koliko opojne zamamljivosti u svem biću njenom!“
Taj fatalni susret sa svojom kraljicom Dežmanu se događa kad mu je šesnaest, a njoj godinu dana manje. On je maturant i sprema se na studij medicine u Graz. Iako je sve vrijeme u konviktu sanjao o tome, sada mu je mrsko i pomisliti na odlazak iz Zagreba. Pogotovo kad shvati da njegova kraljica nije samo njegova, nego je kraljica večeri, a svi su muški pogledi prikovani uz nju i prate je kamogod bi se, onakva živahna i vesela, pomakla. Tješilo ga jedino što njega poznaje, što se poznaju cijelo djetinjstvo, premda se posljednjih godina njegova konviktskoga sužanjstva nisu viđali. A baš u to je vrijeme mala Ljerkica, sličnija razigranom dječačiću nego djevojčici, izrasla u ženu.
Čim su zasvirali prvi valček, smogne hrabrosti pristupiti k njoj. Držeći je u rukama, sav blažen od ljubavi, šapuće joj ljubavne riječi i istodobno, sumnjičav i ljubomoran, pita se sluša li ga ona, čuje li njegove ljubavne vapaje. Bližila se ponoć kad se maturant Dežman predstavio Ljerkinim roditeljima. Suho i pomalo nestrpljivo odgovorio im je na nekoliko konvencionalnih pitanja o dosadašnjem školovanju te planovima za studij i budućnost, a Šramovi su bili polaskani radi moguće veze njihove Ljerkice s tako pristalim mladićem iz fine familije, za kojeg su već i gornjogradski vrapci znali da ima Strossmayerovu stipendiju i da će biti liječnik.
SAMOZATAJNO PIŠE O SVOJOJ LJUBAVI, RAZAPET IZMEĐU LJUBAVI I LJUBOMORE
A da će bilješkariti, pisati, objavljivati i urednikovati, toga još ni sam nije bio svjestan. Možda ga je na to natjerala iznenadno upaljena ljubavna vatra, ali i ljubomora koja ga je svakog dana sve više grickala. Budući da je u intimnim stvarima bio samozatajan, svoje ljubavne jade nikad nikome nije ispovijedao, a kad bi ih i stavljao na papir, i tada je bio krajnje oprezan. Zato se vrtio u krugu; čas piše u prvom, čas u trećem licu, ali nikad mu se i nigdje nije omaklo da bi napisao njezino ime. Iz njegova pera izlaze fragmenti bezimenog ljubavnog romana, a zagrebačkim čitateljima dovoljan je njegov potpis – Ivanov.
Poslije su se često viđali, on je obnovio prijateljstvo s Ljerkinim bratom Vladimirom, svi zajedno nalazili su se na priredbama i plesovima u Građanskoj streljani na Tuškancu ili u Glazbenom zavodu ili u domovima zajedničkih prijatelja. Gdje god bi bili, on bi je u stopu pogledom pratio, a i ona bi njega pogledavala, ali nikako nije bio načistu jesu li njihovi osjećaji uzajamni. Razapet između ljubavi i ljubomore, srdžbe i razumijevanja, optužbi i laskanja, između odlaska iz Zagreba na studij, najprije u Graz, pa u Beč, i ostanka u rodnom gradu kako bi bio u blizini svoje ljubljene, mladi se Dežman zunzavo batrga kao muha otkinutih krilca. Na kraju je odlučio: i studij i Ljerka. Graz i Zagreb. Beč i Zagreb.
Kad je bio spreman za putovanje vlakom u Graz na studij, nije mogao a da je otvoreno ne upita hoće li ga čekati, što mu ona na svoj koketan način i obeća. Isprva mu je na njegova duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a zatim odgovori iz Zagreba prestaju stizati.
FATALNI KAZALIŠNI KATALOG: LJERKA SE UDALA ZA DRUGOGA…
Iz Graza se preselio u Beč, gdje se navečer sastajao s hrvatskim studentima u slavnoj Arcaden Cafe, kamo su mu, umjesto očekivanih pisama, stizale glasine o tome da mu je draga nevjerna. On u to jednostavno nije htio vjerovati, dok mu se jednoga dana nije javila i majka Kornelija koja mu kao corpus delicti šalje kazališni katalog u kojem je Šramica prvi put u javnosti potpisana kao gđa. List kataloga je nekoliko puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb.
U vlaku kojim je stigao iz Beča prva dva vagona, za putnike nepristupačna i strogo čuvana, bila su mala improvizacija bečkoga dvora, a u jednom od njih (navodno drugom) klima se pospana sijeda glava Njegova Veličanstva cara i kralja Franje Josipa Prvog koji u Zagreb stiže na svečano otvorenje Fellner-Hellmera, kako su govorili Zagrepčani, tj. nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.
Stigavši u Zagreb, Milivoj Dežman s putnom torbom u ruci hodao je strogo zakopčan u svoje misli, odsutan i slijep za svoj grad i za sve što se u njemu tog prohladnog i oblačnog listopadskog predvečerja 1895. događalo. A toga su dana zagrebački sveučilištarci, Dežmanovi vršnjaci Vidrić, Radić i kompanija, u znak prosvjeda protiv ugarskih podvala i beskrupulozne dominacije Pešte nad Zagrebom, na Jelačićevu trgu pokraj spomenika banu Jelačiću na konju s isukanom sabljom okrenutom u smjeru Pešte, zapalili mađarsku zastavu.
Mladi Dežman zaokupljen je svojom intimnom dramom – a svemu je kriv taj presavijeni arak papira, kazališni plakat za Miletićevu „Slavu umjetnosti“; fokusiran je uvijek i samo na jedno ime među glumcima, naivno se nadajući da se zabunio i da posljednja tri dana i tri noći živi u zabludi, u pijanstvu, da je u svojoj ljubomori krivo pročitao i protumačio: ispred imena njegove ljubljene Ljerke kočila su se tri fatalna slova koja se svojom oštricom zabadaju ravno u njegovo mlado ranjeno srce: gđa!
Među sretnim, veselim i razdraganim Zagrepčanima i njihovim gostima, 14. listopada 1895. samo je jedan mladi čovjek, stiješnjen u sebe, bio tužan i razočaran. Iako je itekako znao i ćutio da prisustvuje povijesnom događaju – svečanom otvaranju nove zgrade HNK, Dežman nije bio kadar iskreno se radovati, čak ni onda kad se pred gledaocima prvi put spustio raskošni Bukovčev zastor „Hrvatski preporod“. Kako je čovjek po prirodi sličan teretnom konju kojeg bičem šibaju po hrptu, a svejedno Ilicom vuče tramvaj, tako se i on, uza svu tugu koja ga je snašla, ali i tračak nade ili bolje reći nevjerice, mirio sa slovima s kazališnog plakata – gđa. Ali nikako da se pomiri s onim što slijedi – Isaković. Je li moguće da je njegova Ljerkica gđa nekog drugog, a ne njegova, kako mu je prilikom odlaska iz Zagreba na studij obećala? I tko je taj sretnik?
Bonvivan Aleksandar Isaković, pravoslavac, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Šramičina kazališnog mentora, proslavljenog Adama Mandrovića, osvojio ju je šarmom i, kako dr. Ivo Hergešić svjedoči, vulgarnom muškom ljepotom. Milivoj Dežman, pak, kako zapisuje Josip Horvat, od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i oblu tvrdu lubanju grubo otesanih ličnih crta. Neobične su mu bile jedino oči sa zjenicama modrim kao potočnica. Patio je od neugodnog, neizlječivog defekta: polipa u nosu. Bolest nije mogla povećati privlačnost…
U braku s Isakovićem Šramica dobiva sina Sašu i lekciju zbog svoje lakomislenosti i mladenačke naglosti – on napušta nju i dijete, a uz to se upušta u kriminal, pronevjerivši veću svotu novca u Prvoj hrvatskoj štedionici. Kao nemoralan i kvaran čovjek nestaje ne samo iz Šramičina života, nego i iz Zagreba. Kad je otkrila nevjeru u svojem braku, otvorila se prilika za obnovu veze s Dežmanom…
LJUBAV IZNAD TRAČEVA I OGOVARANJA: MILIVOJ DEŽMAN VRAĆA SE ŠRAMICI I BRINE ZA NJU I DIJETE DO NJEZINE SMRTI
Otkako se s diplomom liječnika 1897. vratio iz Beča u Zagreb te se najprije zaposlio u staroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, Milivoj Dežman savjesno obavlja svoj odgovoran posao. Njegova je ljubav, međutim, iznad svih tračeva i ogovaranja kojima Zagreb bruji – vraća se Šramici i njezinom djetetu i skrbi za njih. Iz telefonskog imenika se može vidjeti da su imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12. U zajednički život, koji nikad neće završiti brakom, on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu, koja podrazumijeva ispunjavanje svih njezinih želja, a ona svoje poštovanje, zahvalnost i odanost.
Čim skine bijelu liječničku kutu, Dežman se prihvaća pera i piše programske tekstove, okupljajući oko svojih ideja mlade umjetnike, artikulirajući taj svoj bunt u programskom časopisu Život, ostavivši trag u povijesti književnosti kao pokretač i vođa književnog pokreta hrvatske moderne. Usput piše i kazališne tekstove, naravno, u svakom stvarajući lik za svoju ljubljenu Ljerku. Najuspjelije mu je djelo dramatizacija Šenoinog „Zlatarovog zlata“ s glavnim likom Dore Krupićeve, specijalno oblikovanim i prilagođenim glumačkim mogućnostima Ljerke Šram.
Međutim, idila nije potrajala. Tužna vijest o Ljerkinoj bolesti potresla je Zagreb. Kad je Šramica oboljela od sušice, Dežman je iskoristio sav svoj ugled liječnika i jednog od moćnika u zagrebačkom novinarstvu te pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu, tj. njegovoj velikoj, trubadurskoj ljubavi, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. Ne bez razloga, u kavanama na Jelačić-placu pričalo se kako je i cijela hrvatska moderna nastala samo zbog Šramice, kao što će se 1909. o gradnji bolnice na Brestovcu pripovijedati da je Dežmanov poklon njegovoj od sušice oboljeloj ljubavi.
Nakon svečane proslave jubileja u HNK – 25 godina umjetničkog rada 1912., 38-godišnja glumica sve češće provodi dane na Brestovcu, gdje je Dežman svakodnevno posjećuje, skrbivši se za medicinske usluge, ali i za njezino raspoloženje odabranom lektirom, uglavnom francuskih pisaca. Godinu dana kasnije, najljepša Zagrepčanka – lady Šram, kako ju je nazvao Matoš – svoje prelijepe velike plave oči posljednji put sklapa na rukama nesretnog nevjenčanog muža, liječnika i novinskog magnata Milivoja Dežmana. Najdramatičnija scena te stare ljubavne priče – koju su Josip Horvat i dr. Ivo Hergešić usporedili s Dumasovom „Damom s kamelijama“ – svakako je ona kad je Dežman sam stavlja u lijes.
Sve zagrebačke novine donose opširne nekrologe, ali po Dežmanovoj izričitoj želji, nitko Šramicu nije doveo s njim u vezu. Nadživio ju je 27 godina. A kad su ga potkraj života, kao pokretača i vođu hrvatske moderne i jednog od najutjecajnijih ljudi zagrebačkog i hrvatskog novinarstva, pitali o njegovu životu, na sve je odmahnuo rukom i izgovorio samo jednu riječ: Brestovac.
Napisala: Biba Salata
Foto: Arhiv časopisa Zagreb moj grad
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
