U Zagrebu su se održala dva koncerta posvećena Miljenku Prohaski, povodom 100. obljetnice rođenja.
Prvi je bio “PROHASKA 100 – Live @ Lisinski Hall” u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, 26. ožujka 2025..
Drugi događaj, “miljenko prohaska – uz stoti rođendan,” održan je 5. studenog 2025. u Metropolis cinema, Muzeju suvremene umjetnosti, u organizaciji Hrvatske radiotelevizije.
Objavljujem ovaj intervju jer iz njega se vidi tko je i kakav je bio Miljenko Prohaska, jer osim vrsnog glazbenika bio je i Zagrepčanin koji je volio svoj grad.
Zamišljena pješačka zona pretvorena je u vašarsku zonu, u kojoj se spotičem o stolove i znance kojima moram objašnjavati kamo i zašto idem, a njihovo je radno mjesto za pepeljarom
Razgovarala: Biba Salata
Foto: arhiva Miljenka Prohaske
Velik čovjek – jednostavan čovjek, potvrđuje to i Miljenko Prohaska, glazbenik, dirigent, skladatelj, aranžer i glazbeni pedagog, legenda hrvatskoga i svjetskoga jazza te naše festivalske, scenske i filmske glazbe, koji je u rujnu proslavio 85. rođendan. Fini gospodin, rođenjem i manirama Zagrepčanin, maestro Prohaska više od pola stoljeća svojom glazbom oplemenjuje brojnu publiku. I na slavljeničkom je komornom koncertu u Gliptoteci HAZU na noge podigao i ljubitelje jazza i koncertne poklonike i slušatelje koji, naprosto, vole lijepu glazbu.
Maestro, jeste li jazzist ili zabavnjak?
– Iako sam se u određenom životnom razdoblju više bavio pojedinom vrstom glazbe, iako me vole i žele stavljati u određene “ladice”, zbog svojih afiniteta prema svim vrstama glazbe i kao skladatelja i kao izvođača najistinitija i najbliža definicija bila bi da sam glazbenik, muzičar.
Odakle potječe vaša fascinacija jazzom?
– Iz niza godina pred Drugi svjetski rat. U kinima su igrali istinski filmovi, poput “Glenn Miller Story”, “Bal na vodi”, “Mladić s trubom”, “Broadwayska melodija” i mnogi drugi, koje smo više puta gledali zbog muzičkih dijelova. U Zagrebu od 30-ih godina pa do rata djelovalo je niz orkestara, poput Bingo Boysa, Colibrija, Rewellersa, Devilsa i drugih, koji su izvodili plesnu (jazz) glazbu. Po uzoru na usnog harmonikaša u Americi, Boru Minjevića, u mojoj V. Muškoj realnoj gimnaziji, u našem razredu, na inicijativu Branka Kralja, osnovali smo ansambl usnih harmonika. On je od svoje familije dobavljao najnovije ploče jazz glazbe Dukea Ellingtona, Counta Basiea, Tommyja Dorseya, Glenna Millera i drugih.
Vrijeme je teško, bilo je i teže, život donosi i lijepe i ružne trenut-ke; ipak, vaša je glazba uvijek lijepa, skladna, melodična?
– Zaista smo svašta prošli kroz ovaj dugi period, ali nas je mladost, nepokolebljivost i vedar duh uvijek održao, pa se to osjeća i u našoj glazbi. Umjetnost općenito, a posebice glazba, neizostavni je dio kulture življenja. Naši profesori u srednjoj muzičkoj školi i na Akademiji su nam govorili: “Glazba je lijepa umjetnost i ona oplemenjuje čovjeka.”.
Probao sam sve muzičke stilove, od tradicionalnog do elektronskog izražavanja, ali mi ne pada napamet da u ova “čudna vremena” pišem i grdu muziku, da bi bio u duhu doba u kojem danas živimo.
S nepunih ste osam godina u glazbenu školu Hrvatskoga glazbenoga zavoda krenuli s violinom, a iz srednje ste glazbene izašli s kontrabasom, koji je postao vaša prepoznatljivost. Kakvi vas osjećaji povezuju?
– S pet sam godina ugledao u Splitu u izlogu “biolinu” i to je uskoro rezultiralo upisom u nižu muzičku školu. Moj profesor je bio član prvog Zagrebačkog gudačkog kvarteta i često je izbivao s nastave. Zato sam se nakon nekoliko godina učenja ohladio od violine i nakon rata prešao na veliku violinu – kontrabas, u klasi prof. Milana Prosenika. Poveznica je to što na ispitu iz violine, a kasnije kontrabasa, bili gotovo isti profesori, na čelu s glasovitim prof. Humlom, a moj respekt i poštovanje prema profesorima ostalo je trajno. To se osjetilo kad sam u Jadran filmu snimao i dirigirao filmsku glazbu, a na prvom pultu kao koncertni meštar sjedio je moj prof. violine, Milan Graf.
Na Muzičkoj akademiji diplomirali ste na pedagoškom odsjeku. U kojem se smjeru razvija hrvatska glazba? U dva ste mandata bili i predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja.
– Jako sam želio od kontrabasa učiniti solistički, koncertantni instrument i prvi sam u Zagrebu prešao na metalne žice na svom instrumentu. Skupljao sam solističku literaturu, a i moj profesor Prosenik samnom je radio materijale koji će kasnije ući u program visoke škole. Zahvalan sam mu što me tako osposobio. Nažalost, u vrijeme mog završnog ispita na gudačkom odjelu Akademije nije bilo kontrabasa, pa sam na nagovor rektora prof. Frana Lhotke otišao i diplomirao na pedagoškom odsjeku, što se odrazilo i na moj muzički put.
Kako već dulje vrijeme nema više jasno omeđenih stilskih epoha koje su bile karakteristične za određena razdoblja, to se naravno odražava i kod nas. Da spomenem samo neke u jazzu, kao npr. era swinga, progresivnog jazza, free jazza itd.; tako i u ozbiljnoj glazbi nema više ere, recimo, dvanaestonske glabe, neoklasike itd. Ako netko ima afinitet za određeni stil, onda se individualno izražava u bilo kojoj vrsti glazbe. Puno više cijenim skladatelje za koje znam da su savladali dobro zanat, a onda se opredijelili za neke eksperimente. Danas osim Filharmonije i Simfonijskog orkestra imamo i niz orkestara i ansambala u kojima sviraju vrhunski školovani muzičari mlađe i srednje generacije, koji mogu sve to reproducirati.
Inače, uz dva mandata predsjednika Hrvatskoga društva skladatelja, bio sam i predsjednik Kompozitora lake muzike, tri godine vodio sam Festival Zagreb i godinama sam u svim djelatnostima HDS-a.
Trideset ste godina, do umirovljenja, bili šef dirigent Plesnog orkestra Radio-televizije Zagreb, sudjelovali ste na gotovo svim festivalima. Kakva je čarolija revijske glazbe?
– Čarolija revijske glazbe bila je višestruka. Grupa entuzijasta, koji su većinom djelovali u sklopu Radio Zagreba, shvatila je da će osnivanjem festivala po uzoru na San Remo stimulirati domaće stvaralaštvo na tom polju. Osim nekolicini naših već istaknutih skladatelja, poput Nene Grčevića, Marjanovića i Mika Polo-Mykapola, festival je otvorio vrata i širem krugu autora na polju šlagera, šansona i lake orkestralne glazbe koja je bila vrlo deficitarna u radijskim muzičkim programima. Domaće stvaralaštvo doživjelo je punu afirmaciju i legalizaciju zabavne glazbe. Viki Glovacki u Varijeteu s “Prvim pljeskom” otkrio je mnoge kasnije istaknute vokalne soliste.
Tih je dana bilo karakteristično veliko zajedništvo i nesebično i skupno smo proživljavali svaki doživljaj i uspjeh. Družili smo se maksimalno i podržavali, za razliku od danas. A važno je da smo zajedno, ne samo muzičari, već i istaknuti slikari, kipari, pjesnici, glumci, liječnici, pravnici i drugi. Zagreb je onda bio nešto manji, ali velik u duhovnom smislu. Eto čarolije!
Ipak, nije li jazz vaša intimna ljubav? Uostalom, zahvaljujući svojoj skladbi “Intima”, 1962. godine stekli ste svjetsku slavu i ušli u Enciklopediju jazza Leonarda Feathera…
– Prije uvrštenja u Enciklopediju jazza prethodilo je mnogo koncerata i jazz festival te borba za afirmaciju vlastitog stvaralaštva. Muzički kritičari “Down Beata” i drugih foruma stavili su moje ime na ljestvicu kao skladatelja, dirigenta i lidera jazz orkestra i kao kontrabasista.
Nezaboravna suradnja s Johnom Lewisom i Guntherom Schullerom na glazbi “Treće struje”, a kod mene i s elementima našeg folklora, urodili su nizom štampanih kompozicija, nekoliko kompozicija koje su se našle na repertoaru MJQ jazz kvarteta USA Orchestra, Cincinnati simfonijskog orkestra u Carnegie Hallu i Pariške filharmonije. Nastup u Montereyu u Kaliforniji s orkestrom Donna Ellisa i jednosatnim programom bila je kruna toga rada. Nastupali su solisti, vrhunska imena jazza. Nakon svega toga, došao je red za originalni tekst i vokalnu verziju “Intime”, koji je napisao Leonard Feather.
Još do lani ste vodili Big Band Hrvatske vojske, surađivali s brojnim ansamblima i zborovima. Imate li još uvijek energiju za rad?
– Od 1994. godine, pa sve donedavno surađivao sam s orkestrom Hrvatske vojske. Postali su već tradicionalni Božićni koncerti, ali i rad s Big bandom HV-a s kojim sam imao brojne nastupe. Navest ću i dva koncerta s Orkestrom slovenske vojske, s New Swing kvartetom i zborom Perpetuum jazzile, a kod nas sa zborom Zvijezdice, suradnju s Bjelovarom i orkestrom Hrvatske glazbene mladeži.
No ipak, posebno su mi dragi moji susreti i koncerti s matičnim orkestrom, Big Bandom HRT-a, s kojim sam prije godinu dana održao autorski koncert za EBU te koncert “U komornom ozračju” u rujnu ove godine, s Gudačkim kvartetom Sebastian i vokalnim solistima. Zahvalan sam organizaciji Cantusa – HDS-a i Sceni Amadeo.
Manje je poznato da ste se bavili i atletikom, rukometom, plivanjem, ali i crtanjem, izradom maski, pisanjem humoreski…
– Biografski podaci imaju ograničen prostor, pa nisam spominjao sve ostale
aktivnosti. Tijekom srednje škole imali smo vrlo jaku organizaciju sportskih sekcija. Na srednjoškolskom igralištu odvijao se bogati život lake atletike, odbojke, graničara i velikog rukometa koji se više danas ne igra. Bio sam u II. momčadi Građanskog, iako sam bio veliki fan Concordije.
Idete li na koncerte, u kazalište, kino? Kako provodite dan?
– Kino sam već dugo zanemario, u kazalište idem rijetko, otkada više ne surađujem u pisanju scenske muzike, a koncerte selektivno posjećujem. Još sam aktivan u djelovanju Salona Očić i na kućnim koncertima koje priređuje Društvo za promicanje orguljaške glazbe F. Dugan.
Dan nastojim uvijek provesti radno. Prilagodljiv sam, pa se između četiri do pet dnevnih planova prebacim na šesti, a bogme nastojim i pomoći u kućanskim poslovima, i dan proleti začas. Sjetim se često moje mame kako je govorila: Sine, opet je večer.
Živite u središtu grada, u Bogovićevoj ulici. Koje dijelove Zagreba najviše volite?
– Svaki je dio grada lijep na svoj način i ima svoj manji centar. Ja sam tipični stanovnik stare donjogradske jezgre i volim svoj Centar jer je to još uvijek mjesto mnogih zbivanja. Kada sam svojedobno potpisao peticiju za povratak spomenika banu Jelačiću, niti u snu mi nije palo napamet da će se uz poneke tradicionalne štandove ovdje postavljati i veliki šatori, hangari i goleme bine s nedopustivim i neizdrživim decibelima od kojih vibriraju kuće u okolini! Zamišljena pješačka zona pretvorena je u vašarsku zonu, u kojoj se spotičem o stolove i znance kojima moram objašnjavati kamo i zašto idem, a njihovo je radno mjesto za pepeljarom. Oh, gdje su divne kavane Corso, Medulić, Švema Gradskog podruma, pa i Junferica (kafić u kojem smo se okupljali mi, muzičari, kad smo imali probe u Istri) i druga kultna okupljališta!
Kako ste provodili mladost?
– U normalnom građanskom životu. Kraj svih dnevnih zadataka, različitih turnusa u školama, tatinog radnog vremena, maksimalno smo živjeli obiteljskim životom. Bilo je vremena i za izlete, posjete subotom tatinoj obitelji, a nedjeljom sastanak kod bake u Haulikovoj ulici, u kući u kojoj sam rođen. Tamo se sviralo i pjevalo (otac Adolf, mama Marija, sestra Neda i ja).
To zajedništvo, kao i mahanje kroz prozor, nastojao sam prenijeti na svoju obitelj u današnjim uvjetima. Najsretniji sam kad smo barem jedan-dva puta tjedno svi zajedno na okupu: zet Darko, kći Miljenka, unuke Darka i Nina i supruga Pavica.
Koji vam je draži: Zagreb iz doba plesnjaka ili današnji, moderni velegrad?
– Nisam toliko staromodan i nostalgičan i relativno se uspješno prilagođavam novom vremenu, no ipak se i počesto sjetim vremena čajanka u Glazbenom zavodu i plesnjaka, kada nikome nije padalo napamet da dođe u salu, na koncert ili u kazalište u košulji ili šarenoj vesti.
Smatrate li da glazba ili svaka druga umjetnost oplemenjuje ljude? Kakvi su ljudi oko vas?
– Zahvalan sam svojim roditeljima što su me u djetinjstvu naučili pristojno reći: dobar dan, doviđenja i molim u trgovini, umjesto današnjeg potrošačkog jezika: dajte mi! Ima još dosta običnih ljudi koje srećem na ulici, u tramvaju, u trgovinama, zbog kojih sam zadovoljan što sam takav kakav jesam. Jako mi je važno da mi ljudi s kojima se družim privatno ili po muzičkoj liniji odgovaraju po stručnoj liniji, ali i po ljudskoj.
