Piše: Ivica Buljan
Čuveni i ugledni pravnik svjetskog glasa, Milovan Zoričić postavljao je pravne i organizacijske temelje hrvatskog nogometa. S Hinkom Würthom bio je i izbornik Hrvatske na prvoj neslužbenoj utakmici reprezentacije Slavia – Hrvatska (15:2) u Pragu 1907. godine.
Milovan Zoričić rođeni je Zagrepčanin, 31. svibnja 1884., gdje je i umro 27. siječnja 1971. godine. Otac, isto Milovan, bio je također pravnik i utemeljitelj hrvatske statistike i prvi ravnatelj statističkog ureda na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije.
Po majci bio je unuk Antuna Rojca, jednog od prvih pravnih pisaca na hrvatskom štokavskom narječju, neko vrijeme profesora kaznenog prava i postupka, a nećak Milana Rojca, poznatog po svojem političkom djelovanju i na pose zaslužnog za razvitak visokog školstva u Hrvatskoj. Odrastao i odgojen u obitelji visokih intelektualaca, Milovan Zoričić stekao je u mladosti široko opće obrazovanje i dobro poznavanje nekoliko stranih jezika, što ga je uz solidno pravničko znanje i druge vrline u radu osposobilo za razne odgovorne zadatke i službe koje je preuzeo u svojem kasnijem životu.
Nakon osnovne škole Milovan mlađi pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1902. godine. Pravne znanosti apsolvirao je u Zagrebu, gdje je i doktorirao na Pravnom fakultetu. Poslije završetka pravnih studija Zoričić stupa u pravosudnu službu te e zbog svojih sposobnosti uskoro pridijeljen na službovanje Državnom nadodvjetništvu u Zagrebu. Tu je ponajviše radio na pravnim mišljenjima koja je taj ured davao za sve vladine organe. Tako je Zoričić stekao široki pogled na ozbiljna pitanja koja se pojavljuju u praksi, naročito i poznavanje zapletenih državnopravnih i upravnopravnih problema onoga doba. Pošto je neko vrijeme probavio na bojištima prvoga svjetskog rata, oslobođen je na zahtjev hrvatske vlade vojne službe i vraćen na svoje mjesto. Godine 1918. postaje savjetnikom u Predsjedništvu tadanje vlade Narodnog vijeća, kasnije pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju.
U dva navrata je u razdoblju između dva svjetska rata bio predsjednik Upravnoga suda u Zagrebu. Koliko je bio uvažavan kao pravni stručnjak govori i činjenica da ga je Liga naroda imenovala je za člana međunarodne Vlade (1932. – 1935.) za tada sporno Saarsko područje, a poslije rata bio je i član Međunarodnog suda pravde u Haagu u period od 1946. do 1958. godine te je bio i sudac Vrhovnog suda Hrvatske.
Nemjerljiv je doprinos Zoričića uspostavi ozbiljnih sportskih takmičenja. Kao devetnaestogodišnjak bio je dakle jedan od utemeljitelja Akademskog športskog kluba iz Zagreba 1903. godine i jedan od njegovih najagilnijih članova. Godinu dana nakon utemeljenja, upravo na njegov prijedlog, klub mijenja ime u Hrvatski akademski športski klub (HAŠK), dakle u ime koje i danas živi. Početkom 1908. godine, u izdanju HAŠK-a tiskana su Pravila nogometne igre, što ih je s engleskog originala preveo i pojasnio upravo Zoričić. Ta su Pravila objavljena u posebnoj knjižici, a vrlo brzo doživjela su i drugo izdanje krajem 1911. godine. Rješenjem Hrvatskog športskog saveza Pravila su proglašena službenim pravilima HŠS–a. Tako je hrvatski nogomet, zahvaljujući Milovanu Zoričiću, dobio svoja prva službena pravila s tumačenjima za njihovu primjenu, godinu dana prije nego što je u Hrvatskoj utemeljeno nogometno vodstvo i organizirano prvo prvenstvo u sezoni 1912/13. godini. Pored svega Zoričić je ujedno bio i prvi nogometni sudac u Zagrebu. A u to vrijeme u društvenim krugovima bilo je vrlo privlačno biti nogometni sudac pa se toga posla prihvatio i kasnije proslavljeni redatelj Branko Gavela,
Na osnivačkom skupu Hrvatskog športskog saveza, 5. listopada 1909. godine kao jedan od suutemeljitelja 25-godišnji Milovan Zoričić je izabran za prvog tajnika. Na Drugoj godišnjoj skupštini HŠS–a održanoj 13. lipnja 1912., prilikom utemeljenja Pododbora HŠS-a, Sekcije za nogomet, Zoričić je imenovan predsjednikom tog pododbora. Time je utemeljena prva nacionalna nogometna organizacija u Hrvatskoj, a taj datum uzet je kao dan osnutka Hrvatskog nogometnog saveza, čiji je Milovan Zoričić prvi predsjednik.
Poput većina njegovih bolje stojećih vršnjaka, ovaj agilni mladi zagrepčanec bavio se i svim drugim sportovima. Mačevanjem se počeo baviti kao učenik petog razreda gimnazije, a učitelji su mu bili dr. Franjo Bučar i Giuseppe Galante. Sabljom je mačevao desnom, a floretom lijevom ili desnom rukom. Bavio se do 1910. godine, a u dvoboju nije sudjelovao, tj. Osobno se nije mačevao ni borio, ali je kao sudac i sekundant sudjelovao preko sto puta.
Uz sve to Zoričić se bavio jahanjem, tenisom, klizanjem, skijanjem, sanjkanjem i plivanjem. Kao natjecatelj u plivanju osvojio je nekoliko nagrada. Desetak poslijednjih godina običavao je dovesti se automobilom na Cmrok. Odatle je gotovo svakog prijepodneva pješačio, gdje ga se moglo sresti u šetnji do pred sam kraj života. .
Ostalo je zabilježneno i njegovo mecenstvo pa je tako Turističkom društvu Gornji grad u Zagrebu poklonio 1000 dinara 1964. godine. Tim novcem uređen je izložbeni prostor u Kamenitoj ulici 15 i prozvan Vrtni lapidarij dr. Milovana Zoričića. Godine 1965. istom je društvu darovao 500,000 starih dinara za uređenje lapidarija u Habdelićevoj ulici 1.
Pored nogometa i prava Zoričićeva strast bio je i lov pa je 1925. godine izabran za prvog predsjednika Saveza lovačkih društava Hrvatske i Slavonije. Iste godine Milovan Zoričić postaje suradnikom Lovačkog vjesnika gdje piše o temama iz svih područja lovne znanosti i zakonodavstva. Od 1930. do kraja života bio je član Međunarodnom lovačkog savjeta.
Zoričić je izabran za dopisnog člana Akademije godine 1955. Kako u njegovoj biografiji piše Juraj Andrassy on je u ono vrijeme većinom boravio na mjestu svoje dužnosti, u Haagu, pa je zato izabran kao dopisnik izvan radnog sastava. – Po konačnom povratku u zemlju Zoričić je pokazao veliko zanimanje za rad Akademije, pa je zato Odjel za društvene nauke i njega stalno pozivao na svoje sjednice tako da je Zoričić na svoj diskretan i taktičan način sudjelovao u radu Odjela. Njegovo izostajanje sa sjednica u posljednjoj godini života bilo je vanjski znak sve slabijega zdravlja-.
Na koncu Milovan Zoričić bio je i veliki ljubitelj umjetnosti te je tako Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu poklonio nekoliko vrlo vrijednih slika među kojima i dvije slike Vaze s cvijećem, djela Jan Baptista Bosschaerta, odnosno Gaspara Peetera Verbruggena, pa zatim sliku iz 18. stoljeća Vitez u oklopu te dvije slike iz 19. stoljeća Samostan norveškoga pejzažista KnutaBaadea i Boj Crnogoraca s Turcima Ferde Quiquereza. Kako u svom tekstu Dvije slike Vaza s cvijećem u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu navodi povjesničara umjetnosti Iva Pasini Tržec: o sakupljačkoj djelatnosti Milovana Zoričića malo znamo. – Iz zapisnika o primopredaji umjetnina Strossmayerovoj galeriji saznajemo da je sliku Boj Crnogoraca s Turcima sam autor Ferdo Quiquerez 1878. godine kao vjenčani dar poklonio Mariji, majci Milovana Zoričića, a o tome svjedoči i natpis na poleđini slike: »Original Ferdinanda Quiquerez-a poklonjen od njega mojoj majci kao vjenčani dar 1878. Dr.Milovan Zoričić«. Nakon što je poklonio sliku, Quiquerez ju je izložio početkom 1879. godine »sred košulja i korzeta u izložbi jedne poznate zagrebačke trgovine« jer »neimadesmo družtva umjetnosti«. Osim za tu sliku, koja se stotinjak godina nalazila u Zoričićevoj obitelji, okolnosti nabave poznate su nam još jedino za dvije mrtve prirode. Te je slike osobno u Den Haagu 1933. godine kupio Milorad Stražnicky, kako svjedoči njegova zabilješka sačuvana u Zoričićevoj ostavštini. Kao profesor pomorskoga, trgovačkoga i mjeničnoga prava na zagrebačkome Pravnom fakultetu, Milorad Stražnicky (1879. – 1958.) zasigurno je bio blisko povezan s Milovanom Zoričićem, koji je tijekom tridesetih godina bio, kao predsjednika Upravnoga suda u Zagrebu, jedan od najuglednijih, ali i najmoćnijih ljudi tadašnjeg Zagreba. Takvim umjetničkim sklonostima, radom kao pravnik, sportaš i sportski djelatnik Milovana Zoričića, nesumljivo je bio jedna od od onih pravih Zagrepčana, koji je aktivno djelovao na više polja i zadužio ovo naše društvo.
