Prve olimpijske igre novoga doba održane su u Ateni 1896., znači prije 112 godina; nije održano 28 Olimpijskih igara. Četvore su bile otkazivane!
Medalja je uvijek manje nego olimpijaca… …ali nema razloga da ih se ne prisjetimo i da ih ne sljedimo kao uzore
U Antwerpenu 1920. prvi je puta podignuta olimpijska zastava. Smislio ju je Piere de Coubertin: bijela s pet prepletenih krugova na njoj. Da atenski fotografi nisu snimali, ne bi bilo nikakvoga slikovnog dokumenta o Olimpijskim igrama 1896. u Ateni! Zato atenski fotografi zaslužuju našu iskrenu zahvalnost.
Napisala: Milka Babović
Foto: Arhiv Muzeja športa
Zadatak Olimpijskoga pokreta je sudjelovati u izgradnji miroljubivoga i boljega svijeta učenjem i obrazovanjem mladih, sportom bez bilo kakve diskriminacije i u Olimpijskom duhu koji traži međusobno razumijevanje u duhu prijateljstva, solidarnosti i međusobnoga uvažavanja.
Priča kaže da se neki mladi Rimljanin hvalio u društvu da je na otoku Rhodosu postizao vrijedne rezultate skačući u dalj. Prijatelji su mu odgovorili:
”Hic Rhodos, hic salta!”, tj. ”Ovdje je Rhodos, ovdje skoči!”, što znači: ”dokaži to i pred našim očima!”
U tom načelu ”Hic Rhodos, hic salta!” odgovor je zašto se rezultati postignuti na Olimpijskim igrama cijene više od drugih: svi se natječu na istome mjestu, u isto vrijeme, pod jednakim uvjetima. Zato se sportaši toliko, marom i žarom, bore za mjesto u olimpijskim momčadima svojih zemalja.
Tu grozničavost primjećujemo i ove godine, iz jednostavnog razloga: 2008. je olimpijska godina. Naime, Ljetne igre 29. olimpijade bit će u Pekingu od 8. do 24. kolovoza 2008. Iako je kitnjast i dug ovaj naziv, on je točan! Olimpijada je, prema helenskom, izvornom uzoru, razdoblje od 4 godine između Igara, koje su tada održavane u Olimpiji na Peloponezu. Mi smo to pojednostavili, skratili pa govorimo i pišemo da će ”29. olimpijske igre”, ili još kraće: ”29. Olimpijada”, ali nije naodmet da znamo i jedno i drugo.
A medalja je uvijek manje nego olimpijaca, nema razloga da im se ne dodijele sjećanja, spomenom, da ih slijedimo kao uzore.
MOO u Švicarskoj
Prve olimpijske igre novoga doba održane su u Ateni 1896., znači prije 112 godina; nije održano 28 Olimpijskih igara. Četvore su bile otkazivane!
Grčki gradovi-državice sklapali su svake četvrte godine ”Sveti mir”, prekid svih ratova i neprijateljstava za trajanja priprema i održavanja klasičnih Igara. Zapis o ekeheiriji bio je uklesan u ”Sveti disk”. Taj je disk pronašao povjesničar Pauzanije i u svojim nam ”Putopisima kroz Heladu” sačuvao cijeli tekst: ”Olimpija je sveto mjesto. Tko se usudi s oružjem ovdje nastupiti, bit će kao bogohulnik žigosan. Bezbožnik je i onaj koji, ako je to u njegovoj moći, to nedjelo ne osveti!” I dok su Grci antičkoga doba obustavljali ratove zbog Igara, mi njih obustavljamo da bismo ratovali!
Na 5. OI 1912. u Stockholmu bilo je odlučeno da 6. OI (1916.) priredi Berlin. Ali su zbog Pr- voga svjetskog rata (1914. – 1918.) te Igre otkazane. To je bio prvi ustupak ratu!!
U tom je ratnom vremenu Lausannea postala ”prijestolnica olimpizma”. Naime, kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Pierre de Coubertin je bio predsjednik. Sjedište je bilo u Parizu – po pravilu da je sjedište tamo gdje živi i radi predsjednik. Budući da je Francuska bila u ratu, a Pierre de Coubertin se dragovoljno prijavio u vojsku, obukao uniformu i dobio službu u Ministarstvu prosvjete i školstva brzo je postalo jasno da se ni veze među članicama neće moći uspostavljati iz Pariza. Zato je odlučeno, na prijedlog Pierrea de Coubertina, da ga za vrije- me njegovog služenja u francuskoj vojsci zamijeni Švicarac, barun Godefroy de Blonay. Time je ured MOO-a preseljen u neutralnu Švicarsku. Isprva privremeno. Ali, što je rat dulje tjao, postalo je sve jasnije da se odluka o Berlinu kao gradu-domaćinu mora mijenjati. U tom je trenutku bilo potpuno nezamislivo da Berlin bude središte olimpizma. Sklopljen je sporazum s gradom Lausanneom (10. travnja 1915.) po kojem će taj grad u neutralnoj Švicarskoj postati stalnim sjedištem MOO-a. U Lausanneu su preneseni svi dokumenti, sva do tada sređena građa, sav arhivski materijal. I to što je počelo 10. travnja 1915. potpisom Pierrea de Coubertina, bio je i kamen temeljac Olimpijskom muzeju u Lausannei, otvorenom 1993.
Antwerpen
Na prvom poslijeratnom sastanku MOO-a (1919.) odlučeno je da 7. Igre 1920. dobije Bel- gija kao najveći stradalnik u ratu. Grad domaćin je bio Antwerpen. U mimohodu su bili sportaši iz 29 zemalja. Njemačka, Austrija, Ma- đarska i Turska nisu bile pozvane. Ratne su rane još bile svježe. Ali je u mimohodu stupala jedna jedinica američke vojske. Predvodio ih je general John Joseph Pershing (*1860. – 1948.), zapovjednik američkih snaga u Francuskoj. Rat je bio završen, ali nije sva vojska prebačena preko Atlantika; transport je bio ne- zamislivo sporiji nego danas. I američki su vojnici odlukom svoga zapovjednika prionuli poslu i pomagali organizatorima. Nagrada je bila sudjelovanje u mimohodu. U Antwerpenu je 1920. prvi puta podignuta olimpijska zastava. Smislio ju je Pierre de Coubertin: bijela s pet prepletenih krugova na njoj. U gornjem redu plavi, crni i crveni krugovi, a u do- njem žuti i zeleni simboliziraju kontinente, ali i boje svih zastava svijeta. Ta je zastava putovala od Antwerpena 1920. do svih kasnijih gradova-domaćina sve do 24. Olimpijskih igara 1988. kada je Seul darovao novu. Veteran-zastava pohranjena je u Olimpijskom muzeju u Lausannei.
Za vrijeme otvaranja Igara 1920. prvi put je izgovorena svečana prisega. Izgovorio ju je Belgijanac Victor Bouin, višestruki olimpijac. Jato golubova je poletjelo u ime mira koji je trebao svijetu donijeti nadu.
I još ovo: prvi put je u olimpijskom programu i hokej na ledu. Antwerpen je imao dvoranu s umjetnim ledom. Kao što je 1908. na 4. ljetnim OI uvedeno klizanje. London je imao veliku dvoranu s prvim umjetnim ledom u Europi, a Zimske olimpijske igre su počele tek 1924.
Olimpijske su igre mijenjale svijet, ali nije išlo preko noći! Demokratskom pravu nastupa opirale su se građanske sredine. Zidar John Kelly, su duge, ali sve prije nego dugočasne!
Izvješće Ministarstva za namirnice i prehranu stanovništa dobivao je i MOO. I vlade zemalja sudionica postupile su olimpijski. Njihove su olimpijske delegacije doputovale u London s povećom količinom hrane i napitaka, i stavili su je organizatorima na raspolaganje i brigu. Danci su dopremili 160 000 jaja, Irci 5 000, Čehoslovačka je poslala 20 000 boca mineralne vode, Island oveće količine janjetine. Pomoć je stigla i iz Australije i Švicarske. Udruženje britanskih ribara i privatne kompanije za pre- radu osigurale su 20 tona svježe i dimljene ribe. Od 59 zemalja sudionica njih 349 (u pravilu one koje su manje stradale u ratu) sakupile su
Amerikanac irskoga porijekla, veslao je rado i uspješno. Imao je 126 uzastopnih pobjeda samcu kada se prijavio za regatu u Henleyju. Organizatori su ga glatko odbili uz objašnjenje ”da se mišićavi, snažni zidar ne može natjecati s džentlmenima”.
A samo tri tjedna kasnije, na olimpijskoj regatnoj stazi u Antwerpenu, John Kelly, sada član američke olimpijske momčadi, uvjerljivo pobjeđuje Jacka Beresforda, pobjednika Henley regate na kojoj zidar John Kelly nije smio veslati. Da pravda bude još zadovoljnija – John Kelly je izveslao i drugu zlatnu i to u dvojcu na pariće. A dobra priča mora imati pravu točku: zidar John Kelly bio je otac Grace Kelly, glumice i princeze od Monaka. Jasno da je tata Kelly, kada je ”ostvario američki san” i postao ugledni, imućni građevinski poduzetnik, priman i u visoko društvo.
London – grad domaćin
Dvanaeste OI 1940. dobio je Tokio, ali su mu oduzete zbog rata s Kinom. Igre 1940. predaju Helsinkiju, ali je tu odluku poremetio 2. svjetski rat. I trinaeste igre, predviđene za London, 1944., nisu održane, rat je još uvijek bjesnio. Za vrijeme rata MOO je djelovao pismeno komunicirajući preko neutralnih Švedske i Švicarske. Bilo je jasno da se treba pripremati za
poslijeratni život, i predsjednik MOO-a Šveđanin Sigfrid Edstoem 29. prosinca 1944. predlaže da se domaćinstvo 14. OI 1948. dodijeli Londonu. Protuprijedlog da 14. OI 1948. do- bije jedan od gradova SAD-a morali su povući – bilo je nerazborito očekivati da će ratom iscrpljeni svijet trošiti za daleka i skupa putovanja. Pismeni odgovori stizali su sporo, ali su stigli i 14. veljače 1946. predsjednik je objavio da je London grad-domaćin 1948.
Koliko god su bili ponosni, u euforiji ipak nisu izgubili smisao za realnost. A ta je bila: grad prepun ruševina, namirnice strogo racionirane, blagajne prazne. Parlament pod predsjedavanjem Clementa Attleeja temeljito je i dugo raspravljao i odobrio simboličnu novčanu pomoć. Zato su prionuli sami sportaši – trećinu potrebnoga novca priskrbili su od pro- daje ulaznica, dobrovoljnim prilozima, i značajnom uštedom – dobrovoljnošću rada, što je dio britanskoga građanskog odgoja. Preostalu treću solidarnost su prestale plaćati zemlje sudionice.
Ništa se nije prelamalo preko koljena u ime ”ugleda grada i zemlje”. Nedostajalo je hrane, benzina i odjeće, tekstila svih vrsta. Računalo se i preračunavalo. Parlamentarne debate bile su duge, ali sve prije nego dugočasne! Izvješće Ministarstva za namirnice i prehranu stanovništa dobivao je i MOO. I vlade zemalja sudionica postupile su olimpijski. Njihove su olimpijske delegacije doputovale u London s povećom količinom hrane i napitaka, i stavili su je organizatorima na raspolaganje i brigu. Danci su dopremili 160 000 jaja, Irci 5 000,
Čehoslovačka je poslala 20 000 boca mineralne vode, Island oveće količine janjetine. Pomoć je stigla i iz Australije i Švicarske. Udruženje britanskih ribara i privatne kompanije za preradu osigurale su 20 tona svježe i dimljene ribe.
Od 59 zemalja sudionica njih 349 (u pravilu one koje su manje stradale u ratu) sakupile su 300 tona živežnih namirnica. Na kraju je preostalo 80 tona viška.
Zajedničkom odlukom Vladinog ureda za brigu oko te poklonjene hrane i svih sudionika 14. OI u Londonu 1948. te je namirnice Ministrastvo prehrane odmah i to uzorno organizirano podijelilo londonskim bolnicama. Pouzdani dokumenti kazuju da se ništa nije ni pokvarilo niti bacilo u smeće.
Atenski fotografi
Nisu samo američki vojnici u Antverpenu 1923. pomagali. I u Londonu je bilo ”kud organizator okom, tu vojska skokom”. Sportaši i njhovo vodstvo su bili smješteni u ratnim barakama RAF-a, zrakoplovne formacije koja je obranila London. Na željeznim krevetima, na madracima bilo je uredno poslagano: dva jastuka i jastučnice, plahta, dva vojnička vunena pokrivača, ručnici, praktični, nužni namještaj, vješalice za odjeću. Nije bilo udobnosti, ali je bilo, konačno, sportsko olimpijsko nadmetanje u miru!
Snimljen je prvi olimpijski film, dokumentarac i to prvi put u boji. Snimala je filmska tvrtka Arthur Rank. BBC je televizijski izvještavao 64 sata. Bile su to emisije vijesti. U tom je trenutku BBC imao 80 000 priključaka. Britanska radioindustrija opremila je u svim nastamba ma sportaša posebne zajedničke prostorije za gledanje TV programa.
Da se danas sastane ocjenjivački odbor za medalje koje nisu predviđene protokolom, da se isprave propusti, ne medalje zlatne nego od nehrđajućega sjećanja i zahvalnosti dobili bi atenski fotografi za predani trud na 1. OI 1896.
Iako su Ljetne olimpijske i kinematografi ja gotovo vršnjaci – OI su obnovljene u Parizu
1894., a braća Lumiere, također u Parizu, javno prikazali svoj izum ”Cinematograph” u prosincu
1895, filmske kamere na atenskom olimpijskom stadionu 1896. nije bilo. Objašnjenje jed nostavno: nije bilo interesa za neko skup ljanje i nadmetanje sportaša! Fotografe je svojim idejama pomogao berlinski fotograf Albert Meyer, predan sportu, posebno gimnastici. U Ateni je bio gimnastički sudac. Fotografi su snimali neumorno, na stadionu, na velodromu, na svim borilištima na otvorenom (umjetna rasvjeta, reflektorke i sve ostalo došlo je kasnije). Posebno su pazili da im ne umakne niti jedan olimpijski pobjednik. Organizirali su brzo razvijanje ploča i izradu razglednica. Te su razglednice prodavali, a pobjednici su, posebno Amerikanci i Nijemci, bili dobri kupci široke ruke. Taj je novac odlazio u olimpijsku blagajnu, a razglednice s prigodnim poštanskim žigom i prvim sportskim Da atenski fotografi nisu snimali, ne bi bilo nikakvoga slikovnog dokumenta o Olimpijskim igrama 1896. u Ateni! Zato atenski fotografi zaslužuju našu iskrenu zahvalnost.
Olimpijska organizacija
Ocjenjivački odbor za ispravljanje nenamjerno propuštenoga mirno bi mogao nagraditi gledatelje prepunoga Olimpijskog stadiona 15. srpnja 1912. u Stockholmu. Nedovoljno treni- rani mladi Portugalac Francesco Lazaro umro je u bolnici dan nakon što mu je pozlilo na maratonskoj stazi. Te komemorativne večeri gledatelji su sakupili 14 500 švedskih kruna (to je tada bila ogromna svota novca). I to je uz sućut poslano Lazarovoj obitelji. Šveđani (organizatori 5. OI 1912.) prvi su, prema standardima svoga života, bili odredili i dežurstvo u Sveučilišnoj klinici za trajanja OI 1912. Francesco Lazaro je dobio svu ta da najbolju moguću pomoć. Liječnici nisu mogli svojim znanjem ispraviti posljedice nepripremljonosti! A to su bila vremena kada se za nastup od maratonaca nije tražila potvrda klupskoga liječnika. Šveđanima pripada priz na nje za taj presedan koji je malo pomalo po stao zakon. Svi takvi i slični dosezi, presedani, dostignuća i pogreške ojačali su olimpijsku organizaciju, potvrdilo se da je olimpijska ideja stanje svijesti, ne puko pripadanje jednom ustrojstvu. Za ilustraciju: u Ateni, na 1. OI 1896., sudjelovali su sportaši iz 14 zemalja Europe, Amerike i Australije, 241 natjecatelj, niti jedna žena. U Ateni, na 28. OI 2004. 10 625 natjecatelja, od toga 4 329 žena iz 201 zemlje svih krajeva našega planeta.
