Gotovo da je svaki tekst o podrijetlu rukometa započinjao primjedbom da ovaj sport ima duboko korijenje u prošlosti igara rukom i loptom. Pri tome se uvijek napominjalo da se govori o sličnosti, a ne o istovjetnosti. I činilo se da se zna sve o prošlosti današnjega rukometa.
Napisala: Milka Babović
Godina 1897. prihvaćena je kao početak, kada je u danskom gradiću Nyborggu učitelj tjelovježbe Holger Nielsen u školski program uvrstio igru haandbold.
Rukomet je, uz atletiku, postajao najomiljeniji đački sport. Već je 1934. u Zagrebu održano prvo prvenstvo srednjih škola.
Homer (8. stoljeće prije Krista) u epu ”Odiseja” kao najstariju igru sličnu toj spominje Uraniju. Igra je ime dobila po muzi astronomije – Uraniji, jednoj od devet kćeri boga Zeusa. Arheolozi su na vazama pronašli i crteže te igre. Uz spise grčkoga liječnika Galena (* 129. – 199.) su i crteži igre loptom rukama. Tu igru Galen preporučuje ”kao najprikladniju za fizikalnu terapiju”. Rimljani su od Grka naučili igru harpaston, nazvali je harpastum i uvrstili u svoj tadašnji sportski sustav. A njemačke daljnje srodnike današnjega rukometa opjevao je u svojoj poeziji njemački pjesnik Walther von der Vogelweide (1170. – 1230.) Zahvaljujući istraživačima sportske prošlosti historijsko se blago povećalo. Da nas se tvrdi da su najstariji tragovi prapočetaka rukometa crteži pronađeni u Egiptu, u grobnici Saqqara. Crteži su stari 5 000 godina i na njima se prikazuje igra dviju skupina djevojaka. Arheolozi tvrde da ima dokaza da su lopte bile kožne, lagane i izdržljive, ispunjene slamom ili nekim drugim biljnim vlaknom.
Znanstvenici tvrde da Aleksandar Veliki (356. – 323. prije Krista) snosi ”odgovornost” za širenje te igre u grčkim kolonijama u Italiji. A odatle se širila po Rimskom Carstvu. Ali, to nije sve! I meksički su arheolozi povijesti rukometa dodali uvjerljive priloge: u blizini pacifičke obale su na arheološkom lokalitetu Paso de la Ama da (država Chiapas) otkopali dva igrališta s dobro očuvanim vratima. A crteži igre
loptom i rukama na vazama naroda Maya ne samo da su potvrdili pretpostavke arheologa nego su im dali i mnogo podataka o ulozi te igre u društvenom životu.
Hazena i počeci rukometa
A budući da su ti ”prarukometi” bili slični drugim igrama u kojima se lopta bacala rukom, svi prisvajaju te početke, zametke ove danas tako omiljene igre. S vremenom su se te igre odvajale raz likama koje su nastajale spontano. Spomenimo samo primjer hazene, koju su prvi zaigrali Česi 1982. Hazenu su dugo nazivali i ”češkim rukometom”. (O hazeni u svijetu i u nas naš list je pisao u broju 6.)
Krajem 19. stoljeća se u više europskih zemalja započelo igrati rukomet, ovakav kakav poznajemo danas. Godina 1897. prihvaćena je kao početak, kada je u dan skom gradiću Nyborggu učitelj tjelovjež be, Holger Nielsen, u školski program uvrstio igru haandbold. On je napisao i 1904. tiskao i prvi priručnik o toj igri. Jasno je da se igra širila najprije Skandinavijom i Njemačkom. Održavaju se i međunarodne utakmice, a pobornika rukometa sve je više. Osmi kongres Međunarodnoga amaterskog atletskog saveza (IAAF – Intenational Amateur Athletic Federation) 1926. u Haagu temeljito raspravlja o odlikama tog sporta, koji se više ne može zanemarivati. Za vrijeme 9. olimpijskih igara (1928., Amsterdamu) osnovan je Međunarodni amaterski rukometni savez (IAHF – International Amateur Handball Federation).
Tada se rukomet igrao na otvorenom (11 igrača i 2 rezerve), na nogometnom igralištu. To se mora imati na umu kad se piše ili govori o olimpijskoj povijesti rukometa. Naime, prvi je puta u olimpijskom programu rukomet u Berlinu 1936. Po našem sportskom nazivlju igralo se ”veliki rukomet”. (Nijemci ga zovu Feldhandball, Englezi Fieldhandball). Zanimljivo je i ovo: rukomet (veliki, koji je tada bio i jedini) je bio predložen za program 10. olimpijskih igara (Los Angeles 1932.), ali organizatori (Amerikanci) nisu pokazali ni najmanji interes ”za njima potpuno nepoznatu igru!” Na 11. olimpijskim igrama u Berlinu 1936. rukomet je prvi put u programu. Riječ je bila o velikom rukometu. I jedini turnir velikog rukometa jer se rukomet vratio u olimpijsku obitelj tek u Münchenu 1972., ali tada kao dvoranski, mali.
Mali i veliki rukomet
Još se prije Drugoga svjetskog rata velikom rukometu pridružuje rukomet u dvoranama, tada nazivan ”dvoranski ili mali rukomet”. Rukomet u zatvorenom poticale su zemlje Sjeverne Europe (Skandinavci prije svih), kao logično rješenje za dugo zimsko hladno razdoblje. Mali
rukomet polako osvaja svijet: 1935. je u Kopenhagenu odigrana prva međunarodna utakmica rukometa u dvorani: Danska – Švedska, 12:18. Mali rukomet i organizacijski jača. Godine 1938. u berlinskoj velikoj Deutschlandhalle je 5. i 6. veljače održano prvo Svjetsko prvenstvo u zatvorenom. Sudjelovale su samo 4 momčadi. Igrao se na bodove, bez ispadanja. Prvi svjetski prvak u zatvorenom bila je Njemačka. Nakon Drugoga svjetskog rata, u novonastalim društvenim odnosima, a samim tim u promjenama u sportu, IAHF se 1946. reorganizira i preimenuje u Međunarodni rukometni savez – IHF (International Handball Federation). Mali, dvoranski rukomet jača te je 1954. u Švedskoj priređeno 2. svjetsko prvenstvo; pobijedili su Šveđani. I, uz sve jači Savez (danas IHF ima 159 članica) i uz sve bolju organizacijsku strukturu (posebice u klubovima), rukomet se igra na svim kontinentima. U Europi su klubovi u pravilu profesionalni. Ujedinjeno Kraljevstvo ima samo amaterski rukomet. Presađivanje novih sportova u englesko govorno područje ide sporo.
Jugoslavenski rukomet A gdje smo mi u toj rukometnoj priči!? Znamo da smo danas na svjetskom vrhu. Ali, ne zaboravimo, povijest počinje djelima onih koji su živjeli i stvarali i prije nego što smo baš mi stupili na (u ovom slučaju) rukometnu pozornicu! U sve što imamo danas utkani su snovi i djela prethodnika!
Ako su Šveđani već krajem 19. stoljeća u svom odgojnoobrazovnom sustavu imali i rukomet, a znamo da je dr. Franjo Bučar (1866. – 1946.) bio na školovanju od 1892. – 1894. u Stockholmu na Centralnom švedskom gimnastičkom institutu, onda nam ne preostaje ništa drugo nego slijediti baš taj trag. I u Povijesti sporta broj 13 (godina IV, Zagreb, ožujak 1973.) Hrvoje Macanović (1904. – 1980.) piše da je Franjo Bučar u Sokolu u nastavcima još 1904. opisao rukomet, objašnjavao razlike rukometa i hazene, podrijetlo naziva same igre. Tekst ”50 godina rukometa u Zagrebu i Jugoslaviji”, koji je napisao Jerko Šimić, doktor prava, odvjetnik, novinar, suradnik zagrebačkoga sportskog tiska (Povijest sporta, broj 56, godina XVI, Zagreb 1983.) zavrjeđuje svu našu pozornost. Dr. Šimić se najprije osvrće na rukometne uspjehe 1982. i ističe da su konačno i anketom Sportskih novosti (u kojoj javno glasuju svi sportski novinari) prvim mjestima muške i ženske rukometne reprezentacije priznati uspjesi i vrijednosti ovoga sporta. Nakon tog uvoda objašnjava nam početak te polovice stoljeća rukometa. Na svečanosti predaje pokala Sportskih novosti dr. Jerko Šimić je među prisutnima znao pronaći i one nenametljive, tihe ljude. To je ovoga puta bio Ante Škrtić Ema, dugogodišnji urednik rubrike međunarodnoga sporta, jedne od najboljih u Sportskim novostima, pa i šire. Znalo se da je bio vrsni klizač, još odmalena član Zagrebačkog ZKDa (Zagrebačkoga klizačkog društva) na Miramarskoj cesti. A Ema je volio i atletiku, ali se kao školarac bio priklonio novom sportu – rukometu. Dr. Šimić piše: ”Ante Škrtić Ema i njegovi vršnjaci, tada đaci Prve državne realne gimnazije u Zagrebu bili su poklonici mnogih sportskih grana. Tu ljubav za sport im je usadio tada vrlo poznati i cijenjeni učitelj gimnastike, kasnije profesor pedagogije i psihologije – Vladimir Janković (1903. – 1979.). On je upoznao rukomet prilikom jednogodišnjega hospitiranja u Visokoj školi za tjelesni odgoj u Berlinu (Charlottenburg). Taj je sportski pregalac upravo prije 50 godina, točnije 1933., zainteresirao svoje đake za ovu novu sportsku granu… (Danas je rukomet već 75godišnjak, a još ne posustaje!) U tom se trenutku Srednjoškolsko igralište tek gradilo pa je prof. Vladimir Janković učenike uvodio u tajne igre. Pravila igre, tehniku i taktiku učili su i uvježbavali na igralištu HŠK Concordia u Kranjčevićevoj ulici (današnji stadio NK Zagreb). Tada su nogometaši trenirali samo poslijepodne, nakon radnog vremena. Na tom su igralištu odigrane i prve rukometne treningutakmice.
Najomiljeniji đački sport
Put do visina do kojih se vinuo hrvatski rukomet nije bio posut samo ružama, bilo je tu i trnja. Naime, tadašnji školski propisi zabranjivali su učenicima da budu članovi sportskih klubova. Ali je zato suradnjom roditelja i razumijevanjem nastavničkog vijeća Prve državne realne gimnazije prof. Janković, ne kršeći zakone i školske propise, osnovao Udruženje tjelesnog vježbanja (UTV). U tom je Udruženju provođena i sustavna izvannastavna sportska aktivnost za sve učenike te gimnazije. Ljeti atletika, rukomet, košarka, odbojka; zimi skijanje i klizanje. Rukomet je, uz atletiku, postajao najomiljeniji đački sport. Već je 1934. u Zagrebu održano prvo prvenstvo srednjih škola. (Ponovno treba podsjetiti da se cijelo vrijeme govori o velikom rukometu!) A kada je otvarano Srednjoškolsko igralište u Klaićevoj ulici (1. i 2. lipnja 1935.)
odigrana je prva međugradska utakmica. Igrale su srednjoškolske reprezentacije Zagreba i Ljubljane. Pobijedili su zagrebački školarci rezultatom 8:3. Prof. Vladimir Janković je uz pomoć roditelja uspio da zagrebački srednjoškolci/rukometaši gostuju u Berlinu 1936. za vrijeme 11. olimpijskih igara, da odigraju tri utakmice s momčadima berlinskih srednjih škola. Dva puta su pobijedili (13:9 i 9:8), a jednom je ishod bio neriješen (9:9). Na kraju tog olimpijskog sportskoga gostovanja bili su na Olimpijskom stadionu među 100.000 gledatelja i pratili finale prvoga rukometnog olimpijskog turnira Njemačka – Austrija 10:6!
Popularizacija rukometa
Neminovno je istražujući rukometnu povijest Zagreba vraćati se sjećanjima dr. Jerka Šimića. ”Sve do 1939. u Zagrebu nije osnovana nijedna rukometna sekcija pri tadašnjim sportskim klubovima. Bio sam tada potpredsjednik 1. hrvatskoga građanskog športskog kluba. Imali smo tajništvo u Boškovićevoj 4. Jedno poslijepodne u rano proljeće 1939. u tajništvo Građanskog došla je jedna skupina mladića. Sjećam se da je među njima bio i Ante Škrtić, jedan od najboljih mladih klizača u Zagrebu. Ta je delegacija imala misiju da ih Građanski… primi u svoje članstvo. Oni bi tada osnovali sekciju rukometa. Bili su vrlo skromnih zahtjeva: da imaju mogućnost treniranja na igralištu kluba dva puta tjedno, svoju svlačionicu s toplom vodom, da im klub pribavi dresove i kopačke i nekoliko lopti.” Primljeni su jednoglasnom odlukom na prvoj sjednici vodstva Građanskog. Uvjetima je dodana i odluka da rukometaši igraju predigru jačim nogometnim susretima. To je bila velika prilika za popularizaciju rukometa. A rukometaši su znali reći da su nogometaši spasili rukomet u Zagrebu. U tome ima dosta istine. Nakon što je Građanski osnovao prvu rukometnu sekciju, slijedili su ga u tome i drugi zagrebački klubovi. Jedan od njih bio je i HŠK ”Gradske električne centrale” (GEC), zatim HŠK Ličanin, HŠK Meteor, HŠK Concordia i ŠK Željezničar. Prva međuklupska utakmica odigrana je 27. rujna 1939. Igrale su momčad Građanskog i kombinirana momčad srednjih škola. Rezultat je bio 4:4. Zatim su 22. listopada 1939. utakmicu odigrali Građanski i Ličanin (5:3). Igralo se na igralištu Građanskog u Koturaškoj ulici, kao predigra utakmici Građanski – splitski Hajduk 2:1.
Dr. Jerko Šimić s iskrenom zahvalnošću piše koliko mu je pomogao kolega Ante Škrtić kada mu je na osnovi svojih bilježaka izdiktirao imena te rukometne mom čadi Građanskog: ”Na vratima Emil Jurko vić (kasnije sudac Vrhovnog suda Hrvatske), braniči Lucijan Delak i Tibor Lovrenčić, pomagači Branko Grbeša (kasnije redoviti sveučilišni profesor u Nišu i rektor Niškoga sveučilišta); Boris Sirotić i Vedran Žilić, napadači Vjekoslav Tepeš, Vladimir Nemet Braco (narodni heroj), Vjenceslav Richter (kasnije poznati arhitekt). Ante Škrtić (kasnije novinar) i Zlatko Šnajder (kasnije diplomirani pravnik i predsjednik Rukometnog saveza Hrvatske i potpredsjednik Rukometnog saveza Jugoslavije).”
Zabilježeno je da je 1940. održano i prvo klupsko propagandno prvenstvo Zagreba. Redoslijed je bio sljedeći.
1. Meteor, 2. Građanski, 3. Šparta, 4. Martinovka (prije Ličanin), 5. Concordia (I. momčad), 6. Concordia (II. momčad), 7. Željezničar, 8. Concordia (III. momčad).
Ali, taj uspon rukometa (tada još velikog) u Zagrebu prekida 1941., početak Drugoga svjetskog rata.
Tek što je rat završio sportski je život u Zagrebu živnuo. Rukometaši su za vrijeme 1. fiskulturnog sleta Hrvatske (od 14. do 19. kolovoza 1945.) održali i prvo klupsko prvenstvo Hrvatske. Redoslijed koji treba zapamtiti bio je:
1. Sloboda, 2. Dinamo, 3. Akademičar i 4. Mladost.
Možemo ih nazvati ”pticama zlatokrilim” jer su najavile renesansu rukometa. I tadašnji je Rukometni odbor Fiskulturnog saveza Hrvatske po cijeloj Hrvatskoj slao one najmarljivije, najagilnije rukometne zanesenjake kao amaterske instruktore. Oni neumorno održavaju seminare, kursove, podučavaju, pokazuju, organiziraju, animiraju. To je bila nesalomljiva nova generacija, sljedbenici pionira rukometa: Zlatko Šnajder, Otmar Kosi, Ivan Snoj, Marijan Flandr, Borivoj Vuksan, Boris Gobec, Romeo Frntić, Vladimir Stilinović, Reno Vinek, Krešimir Pavlin, Irislav Dolenc, Klement Heger. Nisu svi bili vrhunski igrači, ali su svi bili vrhunski promicatelji rukometa. Plodove njihova rada beremo i danas, budući da su i u malim sredinama, sredinama bez ikakve sportske djelatnosti, nicali rukometni aktivi, sekcije… Još se jedno vrijeme igralo veliki rukomet. A kada je postalo jasno da mali, dvoranski rukomet osvaja i igrače i gledatelje, prevladao je RUKOMET koji mogu igrati na otvorenom i u dvorani i to i muškarci i žene, a i gledatelji mogu neposrednije sudjelovati u igri. A to je tema za neku drugu priliku!
