“Đuro Pilar u svom izvještaju o radu u Parizu kao Strossmayerov stipendista kaže da mu je jedina razonoda za vrijeme studija igranje šaha s Njemcem Neumannom, za kojeg dodaje da je zvijezda šaha. Sastajali su se u Cafe de la Regence…”
Napisala: Milka Babović
U pravilu, na početku traganja za prapočecima nekog nama već poznatog i pravilima određenog sporta nameće se pitanje jesu li podaci iz knjiga, kronika… povijesne istine ili legende. Ni naše listanje i čitanje o korijenima šaha nisu bili oslobođeni te neizvjesnosti. Rješenje je potražiti što o tome kaže znanost! Ali, ne smetnuti s uma pitanja: kada je znanost otkrila te dokaze i postavila ih kao početni međaš na dugom putu, koliki je bio objektivni domet tadašnje znanosti, o koliko velikom tada poznatom svijetu govori? Postoje li noviji dokazi?
Povijest šaha prepuna je mitova i priča. Budući da nije bilo dokaza kojima bi se potvrdile, često su te privlačne, nametljivo „istinite“ pretpostavke prerastale u „moguću istinu“. Najdulje se održala priča o grčkom junaku Palamedu. Bila je vezana uz opsadu Troje, pa joj je to dalo „povijesnu vjerodostojnost“. Naime, priča veli da je baš Palamed izmislio igru šah, kako bi vojnicima ispunio vrijeme dugotrajne opsade. Znanstvenici – arheolozi, prije svih – nisu se zadovoljavali nalazima ploča koje su sličile, više ili manje, šahovskima. Tragali su za figurama bez kojih nema igre, ali u iskopinama tih starih civilizacija šahovskim figurama nije bilo ni traga.
Ali, u 6. stoljeću, u najstarijim dokazima u Indiji, uz osmorednu ploču, bile su i figure. U ovom dijelu povijesti šaha međaš je stara perzijska “Knjiga o čatrangu“ (čatrang – perzijski naziv tadašnjeg šaha, izveden od starijeg, indijskog naziva čaturanga). Međunarodni šahovski majstor Braslav Rabar (1919.-1973.) u knjizi „Sve o sportu“ napisao je: “U starijoj perzijskoj pjesmi „Knjiga o čatrangu“ (Čatrangname, kraj 6. stoljeća) priča se da je indijsko poslanstvo donijelo perzijskom kralju Hosroeu I. Anoršovanu (Pravednom), kome je Indija plaćala danak, šahovsku ploču s figurama. Indijci su tražili od kralja da sam pronađe pravila tajanstvene igre ili da odustane od danka. Kralj Hosroe se našao u čudu, ali je nekom perzijskom mudracu uspjelo odgonetnuti smisao igre… Indija je, prema tome, kolijevka šaha…“. U knjizi je bilo i minijatura, prelijepih crteža igre i igrača, na kojima su bile do detalja vidljive šahovske ploče i figure na njima. To je bio dokaz za 6. stoljeće i Indiju u kojoj se šah – čaturanga zaista igra.
Ostalo je i dalje pitanje tko je prvi izmislio šah. To je do dana današnjih za znastvenike tajna. Legendi je bilo na pretek. Ali, nije tajna da su od Perzijanaca igru preuzeli Arapi. Igra se širila duž tadašnjih trgovačkih puteva iz Azije, uz Kaspijsko more i Volgu. A budući da se putovalo sporo, šah je bio dobrodošla igra u trenucima predaha. Pravila i nazivi igre i figura su se mijenjali, ali je suština ostajala nedirnuta.
Arapi su donijeli šah u Europu, kad su, 771., zaposjeli dio Pirinejskog poluotoka. Postoje dva čvrsta znanstvena dokaza. Prvi je zapis u kojem je arapski učenjak Jahija ibn Jahija, kad se vratio, 795., iz Medine u Španjolsku, u svojim rukopisima spominjao šah, koji su Arapi zvali šatrandž. Drugi dokaz je opipljiviji: kalif Harun al-Rašid (763.-806.) darovao je skupocjenu šahovsku garnituru od slonovače franačkome kralju Karlu Velikom (742.- 814.). Ta se garnitura čuva u Parizu.
Šah se Europom širio polako, ali postojano i o tome ima, posebno u njemačkim samostanima, dosta pisanih dokaza. Prema kronikama 11. i 12. stoljeća, Crkva je zabranjivala šah, svrstavajući ga u istu skupinu sa svim drugim igrama za novac. I nije u tome griješila, zaista se u Europi toga vremena šah igrao za novac, sklapane su oklade, kladilo se i varalo.
Te nepoželjne usputne pojave nisu ugrozile bit igre. Šah se iz Bizanta širio u Istočnu Europu i dalje, prema sjeveru. U Bizant su ga donijeli trgovci Arapi i Sirijci.
Već u 13. stoljeću, 1283., kastilijanski kralj Alfonzo X. Mudri određuje da se u Sevilji izda rukopis (tiska još nema!) o šahovskoj igri. Taj prvi rukopis u Europi sjedinio je u pisanom obliku arapsko i europsko iskustvo. Vrijednost tog pisanog dokumenta podiže i 150 minijatura u boji. I već u 15. stoljeću – u vrijeme procvata humanizma i renesanse – šah prerasta u dinamičnu igru, preteču današnjeg šaha. Opće je prihvaćen stav: otprilike 1475. godina početak je suvremenog šaha.
Pravila ZŠK-a
Ali, tu moramo sažeti priču o povijesti šaha širom svijeta, o suštini, sličnostima i razlici španjolskih, talijanskih i svih drugih šahovskih središta
(i njihovih šahovskih škola) koja su bila dio razvoja, napretka i omasovljenja ove „igre nad igrama“, kako se često nazivalo šah. Trebamo potražiti podatke o nama! Pisanih je svjedočanstava vrlo malo, prava su rijetkost. Češki povjesničar Konstantin Jireček spominje u jednom svom tekstu da se u Dubrovniku, 1422., igrao schachi (češki: skaki), što je tadašnji talijanski naziv igre šaha, ujedno i dokaz utjecaja talijanske škole. Ako je u gradu Dubrovniku igra šaha postala dio navika Dubrovčana u 15. stoljeću, logično je zaključiti da to nije početak. Ali, o tome nas znanost još ne može izvijestiti!
Postoji vrijedan dokaz iz 16. stoljeća. To je pečat na povelji Cetingradskog sabora, 1527. Na pečatu je cijela šahovnica sa 64 polja. Više podataka o tome nema, izgubili su se. Nadajmo se da su samo zagubljeni!
U traganju za prvim organiziranim počecima šaha u svijetu, pa time i kod nas, koristimo rečenicu iz teksta vrijednog povjesničara, kroničara, pisca Krešimira Pavića “Zagrebački šahovski klub 1886. – 1893.” (časopis Povijest sporta, broj 19): “Kada bi se šahovska boginja Caissa ogledala po svome carstvu u drugoj polovici 19. stoljeća mogla bi biti zadovoljna. Šahovski je život veoma bujan, raste broj šahista i turnira, teorija dobiva suvremene oblike…“.
Ta se ocjena odnosi, prije svega, na razvijeniji dio šahovskog svijeta. Evo, sasvim sažeto, što sve saznajemo, čitajući ovaj tekst Krešimira Pavića: godine 1871. igra se u Londonu prvi međunarodni šahovski turnir; zatim slijede, između 1873. i 1895., turniri u Beču, Londonu, Hastingsu, Petrogradu; sve je više igrača koji zaslužuju naziv velemajstora; i konačno, 1886. igra se za naslov prvog službenog prvaka svijeta – dvoboj Wilhelm Steinitz – Johannes Zuckertort. Prvi je šahovski prvak svijeta bio Wilhelm Steinitz (1836.-1900.).
Ali, ni mi nismo isključeni iz šahovskog svijeta. Budući da je zadani sadržaj našeg teksta povijest šaha u Zagrebu, ovdje ćemo samo napomenuti da je, koliko se zna, prva partija u Hrvatskoj odigrana u Karlovcu, 1860. Malo je majstora, nema klubova. Ipak, šaha ima i na međunarodnoj razini, i to u problematskom šahu (o tome ćemo podrobnije drugom zgodom).
Vraćamo se 1886. Profesor Zdenko Jajčević piše: „Šahisti počinju svoju organiziranu djelatnost 22. ožujka 1886. kada su odobrena pravila Zagrebačkog šahovskog kluba – ZŠK. Inicijator osnivanja kluba bio je Đuro Pilar…“.
Navodimo dva prva paragrafa tog prvog šahovskog pravilnika kod nas:
1. Naslov i svrha kluba
Naslov kluba jest: „Zagrebački šahovski klub“.
Klubu je svrha osnovati za ljubitelje šaha stecište i pružiti im prilike, da se teoretično i praktično u šahu usavrše. Sve su druge igre isključene. Poslovni jezik kluba je hrvatski jezik.
2. Članstvo i pravo članova
Članstvo se stiče primanjem, a gubi se ili istupom, koje valja najkašnje 14 dana prije izminuća svakog četvero-godišta prijaviti, ili se gubi isklučenjem.
Članovi su bud pravi, bud začastni.
Svaki član ima pravo glasa. Mogu biti izabrani u odbor i suvlastnici su držtvenog imetka samo pravi članovi.
I posljednji, deseti paragraf tih povijesnih Pravila zaslužuje da ga se pročita:
10. O razriešenju kluba
O razriešenju kluba može valjano odlučiti samo većina od četiri petine članova. Ako kod razriešenja kluba ima družtvenoga imetka, tad neka se preda „Matici Hrvatskoj“ pod uvjetom, da ga uruči drugomu šahovskomu klubu ili družtvu, koje bi se u roku od tri godne u Zagrebu zasnovalo.
U slučaju ako se u 3 godine ne osnuje novi klub ili družtvo, pripada vas imetak „Matici Hrvatskoj“. Ako postoji u gradu drugo šahovsko družtvo ili klub, ima mu se imetak odmah uručiti.
Moramo priznati da su naši preci imali zavidan osjećaj odgovornosti prema zajednici i njezinim materijalnim dobrima!
Analizirajući Pravila ZŠK-a, Krešimir Pavić piše: „Vrlo temeljito su uneseni prava i dužnosti. Predviđa se odbornik koji vodi našastar, jer nadzire igraći materijal, knjižnicu i vodi društveni album…“. (Riječ našastar se prevodi kao inventar, igraći materijal su ploče i figure, šahovskih satova tada još nije bilo u Zagrebu.) „Što bi sačinjavalo knjižnicu, ne znamo, ali je vjerojatno da su šahovske knjige i časopisi toga vremena, u prvom redu njemačke, na primjer leipziški časopis Deutsche Schachzeitung”, nastavlja Krešimir Pavić.
Onodobni tisak prati ova zbivanja u gradu. Narodne novine (27. 12. 1886.), nakon što su sve organizacijske i pravne predradnje završene, obavještava svoje čitaoce: „U Zagrebu ustrojava se „Šahovsko družtvo“, te privremeni odbor poziva u prvu glavnu skupštinu, koja će se održati dne 30. o. mj. po podne u „Narodnoj kavani“ (dvoranska soba)”. I zagrebački dnevnici Obzor i Hrvatska najavljuju glavnu skupštinu.
„U izvještajima gradskog poglavarstva za 1886., u poglavlju „Družtva u Zagrebu“, nalazimo na pedeset trećem mjestu „Šahovski klub, za teoretičko i praktično usvršavanju u šahu“… Klub je, dakle, osnovan 30. prosinca 1886. kada je po pravilima odobrenim 22. ožujka 1886. održana glavna skupština. Pilar je vjerojatno predsjednik kluba, ali tko bijahu ostali članovi odbora, još ne znamo.“
Inicijativa Đure Pilara
Treba napomenuti da je to dio povijesti šaha u kojem su na zbivanja utjecali pojedinci i manje skupine istomišljenika. Hrvatski šahovski savez osnovan je u Zagrebu, 12. svibnja 1912. A Svjetski šahovski savez – FIDE (Federation Internationale des Echecs) u Parizu, 20. srpnja 1924. U našem tekstu nastojimo potražiti odgovor na pitanje tko su bili osnivači ZŠK-a, pregaoci koji su udarili temelje organiziranog šaha u Zagrebu.
Inicijator i suosnivač Zagrebačkog šahovskog kluba (30. prosinca 1886.) bio je Đuro Pilar, znanstvenik, prvi profesor mineralogije i geologije na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (imenovan 1875.) U dva je mandata bio dekan (1879. i 1890.), dužnost rektora Sveučilišta preuzeo je 1884., bio je i član Akademije znanosti i umjetnosti. U povijesti hrvatskoga sporta ime mu je upisano 1874., među osnivačima Hrvatskog planinarskog društva.
Đuro Pilar rođen je u Slavonskom Brodu, 22. travnja 1846. Nakon sedmog razreda gimnazije u Osijeku, maturirao je u Zagrebu. Dobio je Strossmayerovu stipendiju i odlazi u Bruxelles, gdje studira kemiju, geologiju, mineralogiju, biologiju. U Bruxellesu i doktorira, 29. lipnja 1868., i objavljuje svoju prvu znanstvenu knjigu „Les revolutions de l’ ecorre du globe“ („Promjene zemljine kore“). Godinu dana, od 1869. do 1870., nastavlja znanstveni studij u Parizu.
Da bismo o vezi Đure Pilara i šaha saznali što više, zakucali smo još jednom na vrata dragocjene zbirke znanja Krešimira Pavića. Na početku smo otkrili da je predragocjene podatake o tom izuzetnom čovjeku u zbirku priložila Pilarova unuka, prof. Vanda Pavelić-Weinert, povjesničarka umjetnosti i viša kustosica Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. (Krešimir Pavić u časopisu Povijest sporta, broj 73, navodi kao izvor njezino pismo od 10. veljače 1976.). „Đuro Pilar u svom izvještaju o radu u Parizu kao Strossmayerov stipendista kaže da mu je jedina razonoda za vrijeme studija igranje šaha s Njemcem Neumannom, za kojeg dodaje da je zvijezda šaha. Sastajali su se u Cafe de la Regence…“
U to je vrijeme bilo uobičajeno igrati šah u kavani. Pariška Cafe de la Regence dio je šahovske povijesti Europe. Krešimir Pavić navodi i ovo: „Još je francuski književnik Jean J. Rousseau, koji je imao snagu majstora, igrao u kavani i tada je nastala njegova izreka da je šah „čudna borba“ …U toj Meki tadašnji šahista, (1860-ih) neokrunjeni kralj te kavane bio je majstor Horrowitz…“.
Zanimljiv je zaključak Krešimira Pavića koji autoritetom neupitnog znalca odgovara na mnoga pitanja o naoko iznenadnom osnutku Zagrebačkog šahovskog kluba, 1886., i pobudama znanstvenika Đure Pilara. „Iz ovoga slijedi da je Pilar bio jaki šahist jer je dolazio u Cafe de la Regence i igrao s čuvenim njemačkim majstorom. Postavlja se, naime, pitanje da li bi Neumann igrao češće šah s nekim tko je daleko slabiji od njega, to više što je u toj kavani bilo dosta protivnika?! Naravno da ne bi! … Nadalje, moguće je da je Pilar u Cafe de la Regenece igrao i na nekom turniru…“. Pavić nervom povjesniča naglašava da tu pretpostavku treba ispitati, budući da bi svaki novi podatak bio dragocjen.
Đuro Pilar vratio se u Zagreb iz Pariza 1870. i odmah postaje pristav Narodnog muzeja u Zagrebu.
I ovdje, teška srca, ali disciplinom koju nameće prostor u našem listu, stavljamo točku, svjesni da smo tek zaveslali oceanom zagrebačke šahovske povijesti.
