Prije 145 godina Zagreb je pogodio potres magnitude 6,3 po Richteru Eto Zagreba ljepšega nego prije!

9. studenoga 1880. u 7 sati, 33 minute i 53 sekunde zanjihale se zgrade, pucale obrambene kule i bedemi, pucali zidovi, urušavala se krovišta, rušili se dimnjaci, mnogi balkoni i zabati; no upravo je taj potres potaknuo izgradnju modernoga grada 

Napisala: Nada Premerl

Foto: Muzej grada Zagreba 

„Potresi spadaju svakako među najneugodnije osjećaje koji zaokupljuju čovjeka, kad osjeti da mu glavno uporište njegove egzistencije – zemlja – zadrhće pod nogama. Strava, osnovana na primarnoj težnji za održanjem života, zahvati svakoga, kad prvi put osjeti gibanje čvrstog tla“ – napisao  je o zagrebačkim potresima prije više od 80 godina geofizičar dr. Stjepan Škreb.

U dugim stoljećima svoje povijesti Zagreb je nekoliko puta pogođen potresima. Bili su to uglavnom slabi potresi bez većih posljedica. U zadnjih petsto godina poznate su u prošlosti Zagreba četiri jače trešnje. Najstariji zabilježen potres dogodio se 26. ožujka 1502., kad se srušio toranj crkve sv. Marka i oštetilo nekoliko kuća na Gornjemu gradu. 

Kako navodi Pavao Ritter Vitezović, 15. rujna 1590. bio je vrlo jak potres u Beču, koji se osjetio i u Zagrebu. U tom je potresu porušen velikaški grad Medvedgrad i u njemu se više nije moglo stanovati. Zatim, 11. veljače 1699. bio je jak potres u Hrvatskoj s epicentrom u krašičkoj potresnoj pukotini, međutim, u Zagrebu nije napravio veliku štetu, navodi Mijo Kišpatić u radu „Potresi u Hrvatskoj“, objavljenom 1895.

Najjači potres pogodio je Zagreb i okolicu 9. studenoga 1880. u 7 sati, 33 minute i 53 sekunde. Na zagrebačkom meteorologijskom motrilištu označen je pravac potresnog kretanja od sjeveroistoka prema jugozapadu. Trajao je deset sekundi, a jačina mu je bila osam stupnjeva Mercallijeve ljestvice, odnosno magnituda 6,3 po Richteru. 

Taj je potres bio povod stručnog izučavanja. O njemu su napisane još u 19. stoljeću tri monografije: jednu je napisao hrvatski znanstvenik, akademik Josip Torbar i objavila Jugoslavenska akademija, a druge dvije tiskane su na njemačkom jeziku u Budimpešti i Beču. O tom se potresu mnogo pisalo, od senzacionalističkih napisa i izvještaja u domaćem a naročito stranom tisku do ozbiljnih znanstvenih studija. Akademik Josip Torbar je na temelju vlastitih zapažanja i opsežne ankete došao do niza podataka o snazi i karakteru potresa. Od njega doznajemo da je epicentar bio sjeveroistočno od Zagreba, na Medvednici između Kraljeva vrha, Zeline i Kašine te da je do kraja godine 1880. bilo 75 potresnih udara razne jačine. Prema Torbarovim podacima, u Zagrebu je oštećena gotovo polovina zgrada (ukupno 1758), a Zagreb je tada imao 3830 zgrada i 29.218 stanovnika. Oštećenja su bila različita, a 485 stambenih zgrada toliko je oštećeno da se u njima nije moglo živjeti. 

Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti, napisao je Šenoa

Deveti studenoga 1880. bio je zacijelo jedan od najtežih dana koji su Zagrepčani ikada doživjeli. Taj sudbonosni potresni udar ih je iznenadio. Uza silnu podzemnu tutnjavu, tresla se zemlja nečuvenom žestinom, svjedoče onodobne novine. „Zanjihale se zgrade, pucale obrambene kule i bedemi, pucali zidovi, urušavala se krovišta, rušili se dimnjaci, mnogi balkoni i zabati. Ljudi su u kućah kao i na ulici oniemili od straha… u Zagrebu neima sgrade koja nije oštećena“, pišu Narodne novine 9. studenoga 1880. A dva dana kasnije: „Zagreb priliči danas gotovo izumrlom gradu. Strava je danas veća nego 9. o. mj.“

Bilo je teško ranjenih ljudi, a poginula je jedna osoba – tipograf Nikola Stanić. On je s djetetom u naručju bježao iz svojeg stana u Kačićevoj ulici. Pred kućom je na njega pao dimnjak i usmrtio ga, a dijete je bilo samo lakše ozlijeđeno.

Prestravljeni su Zagrepčani u panici napuštali svoje domove i spasivši goli život, s tjeskobom u potpunoj neizvjesnosti očekivali tijek događaja. Tlo je još dugo podrhtavalo.

„Kroz osam punih dana potrese podzemni, nepobjedivi demon prirode tlo pod temelji naše priestolnice dvadeset i sedam puti“, piše August Šenoa u Viencu, u podlistu Zagrebulje, netom poslije nemilog događaja. „Na Jelačićevu trgu gužvala se gomila plahih ljudi, u kočijah spavahu obitelji, koje bješe napustile svoj stan. Ljudi spavaju i na Zrinjevcu, u daščarama, po klupama. Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti na svoga vieka.“  

Gradsko poglavarstvo postavilo je šatore i na Ciglani (danas srednjoškolsko igralište u Klaićevoj ulici). Neke su obitelji bdjele u kavanama i gostionicama, a mnogi su hladne noći provodili na klupama u parkovima. Mnogo je ljudi pobjeglo u klijeti u okolici grada ili k rođacima. U prva 24 sata nakon potresa izdano je na željezničkom kolodvoru u Zagrebu čak 3800 putničkih karata. Mnogi su se Zagrepčani iselili u Beč, Graz, Celje, Maribor, Ljubljanu i Trst.

Posebno dramatično je proživio potres gradski senator August Šenoa koji je kao član povjerenstva Gradskog poglavarstva provjeravao oštećene zgrade i predlagao nužne zahvate. Za neke objekte povjerenstvo je predložilo rušenje jer ih zbog oštećenosti nije imalo smisla popravljati. Tako su, primjerice, već prvih dana srušene Priesterova kuća na uglu Jelačićeva trga i današnje Praške, zatim kuća u Vlaškoj broj 2, dok su na kućama u Ilici 25, 29 i 39, u Massarykovoj 8 i na brojnima na Gornjem gradu hitno poduzete statičke sanacije. 

Teško oštećene bile su gotovo sve crkve, posebice katedrala. U katedrali je potres doživio kanonik Franjo Rački, tada i predsjednik JAZU-a, koji je u Obzoru, među ostalim, napisao: „Uz golemu trešnju i uz strašan štropot čulo se praskanje zidova. Pao je svod u presbiteriju. Od prašine koja se uzvitlala od tog pada i od silne žbuke što je padala sa svih svodova i zidina nastala je u crkvi posvemašnja tmina. U mraku je prikazalo se njihanje oltara i stupova nalik na kakovu sablazan. Izgledalo je kao da se lome oltari i stupovi, da se ruši čitava ova veličanstvena zgrada uzdrmana u svojim temeljima.“ Svod koji se srušio nad svetištem uništio je glavni oltar i razbio dvanaest kamenih kipova koji su stajali na zidu svetišta. Teško je oštećen i jedini zvonik koji je katedrala tada imala.

Osim katedrale, nadbiskupskog dvora, sjemeništa i kurije kanonika, oštećena je i crkva sv. Franje, ponajviše njezin barokni toranj koji se zbog raspukline morao srušiti. Oštećeni su bili i samostan franjevaca, kapela sv. Dizmuša na početku Nove Vesi, kadetska škola na Novoj Vesi 18. Na Gornjem gradu oštećene su crkve sv. Marka i sv. Katarine. Južno krilo bivšega jezuitskoga samostana moralo se srušiti. Kamenita vrata bila su raspucana, a jake su se pukotine pojavile i na snažnim srednjovjekovnim kulama – Popovom tornju i Lotrščaku. 

U središtu Donjega grada, među ostalim, oštećene su Bolnica milosrdne braće na uglu Gajeve ulice i Jelačićeva trga, kuća gradskog načelnika Matije Mrazovića u Petrinjskoj 1, zgrada Jugoslavenske akademije na Zrinjevcu i mnoge druge zgrade.         

U Kašini, na Granešini i Kraljevu vrhu, u blizini epicentra potresa, crkve i kapele bile su gotovo srušene.

Grad je neko vrijeme bio bez javne rasvjete, škole su bile zatvorene, trgovački promet smanjen. Pretpostavlja se da je gotovo 6000 ljudi napustilo Zagreb.

Energični gradonačelnik Matija Mrazović i pomoć iz Beča, Češke, Poljske

Gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Matijom Mrazovićem i gradskim senatorima Augustom Šenoom, Gjurom Deželićem i Adolfom Hudovskim pobrinula se ponajprije za opću sigurnost, pojačala straže. Vlada im je stavila na raspolaganje svoje inženjere. 

Zahvaljujući zalaganju gradske uprave, kralj Franjo Josip odobrio je da iz Beča dođe jedna inženjerska satnija koja je, između ostalog, raščišćavala ulice i uspostavljala promet u gradu, a dio satnije popravljao je vladine i vojne objekte. Radili su danju i noću, nedjeljama i blagdanima. Zagrebačko pučanstvo iskazalo je bečkim vojnicima osobitu zahvalnost i simpatije; u Beč su se vratili tek 20. prosinca. Stotine kola odvozilo je silnu žbuku, popucale opeke i crjepove na gradsko Sajmište (kasniji Sveučilišni trg), da se ondje nasipa i povisi teren otprilike dva metra; šutu su odvozili i u Prilaz i Klaićevu ulicu, gdje još nije bilo kuća, a trebalo je nivelirati ulice koje će biti izravno spojene s kolodvorom Južnih željeznica. 

Pomoć je stizala iz naših krajeva i iz susjedstva, pa i iz inozemstva, ponajviše iz Češke i Poljske. U Lavovu je objavljen album „Za Zagreb“, a u Krakovu knjiga „Krakov Zagrebu“. Pomoć su dali i neki gradovi iz Francuske i Engleske.

Brzoj normalizaciji života zasigurno je mnogo pridonio staloženi i energični gradonačelnik Matija Mrazović koji je s puno ljubavi za grad organizirao brzu sanaciju i angažirao već 10. studenoga nekoliko stotina građevinskih radnika iz Slovenije i Austrije. Godine 1882. Gradsko zastupstvo imenovalo ga je počasnim građaninom zbog zasluga u vrijeme potresa. Istu diplomu dobio je i August Šenoa koji je 13. prosinca 1881. umro od bolesti kao posljedice nesebičnog pomaganja građanima nakon potresa.   

Budući da je stolna crkva bila znatno oštećena, prvostolni Kaptol je najavio da će se služba Božja obavljati u crkvi sv. Marije koja je bila samo neznatno oštećena. Misu na Jelačićevu trgu 13. studenoga 1880. vodio je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Mihalović, a propovijedao je Antun Kržan, profesor Bogoslovnog fakulteta i jedan od prvih rektora zagrebačkog sveučilišta. 

Posljedice potresa snimali su ugledni tadašnji fotografi Ivan Standl, Herman Fickert, Hinko Krapek, Otto Dasch i Gjuro Varga. Niz fotografija tih dokumentarista najzornije govori o nesreći koja je prije 145 godina zadesila Zagreb. Izdana su čak tri albuma uspomena na potres. Slikar Spiridion Milanese naslikao je prizor iz popularne zagrebačke gostionice Medičarnice u Vlaškoj ulici i ta je slika izložena u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba. Brojni europski dopisnici prilagali su svojim izvješćima crteže, no ti su prikazi često bili nerealni i prikazivali su Zagreb u ruševinama.

Potres u Zagrebu zabilježen je na još jedan neobičan način: skladatelj Ivan Zajc, inspiriran događajima koje je proživio, napisao je kantatu „Zemljotres“ koju je već u veljači 1881. izvelo pjevačko društvo Kolo.

August Šenoa napisao je početkom 1881. opširan izvještaj banu i gradskom poglavarstvu, iz kojeg se vidi poslovanje izvršnog odbora. Izvještaj je završio riječima: „Napokon, želim da Bog sačuva naš Zagreb od tolike nesreće, koju doživismo od toli kobne godine, kakova je bila g. 1880. Bog dao da lijepi naš glavni grad još ljepše procvate nego što je prije cvao!“.

Novo lice Jelačićeva trga i Bolléove obnove i gradnje  

I doista, zagrebački je potres na kraju 19. stoljeća donekle označio prekretnicu u graditeljskoj djelatnosti – bio je povod intenzivnoj izgradnji, a posebice je ubrzao ostvarenje već ranije izrađenog projekta za regulaciju sjeverne strane Jelačićeva trga, koji je 1878. predložio gradski inženjer Rupert Melkus. On je planirao da se pomakne građevna linija trga nekoliko metara prema jugu i da se izgradi skupina trokatnih kuća iste visine i obrade pročelja. 

Grad je čak ponudio besplatno zemljište svima koji će započeti gradnju prije 1884. godine. Naravno, građani su se javljali na tu privlačnu ponudu te već 1882. poznati zagrebački industrijalac Guido Pongratz obavještava Gradsko zastupstvo da će porušiti dvije stare kuće i naručiti nacrte za svoju novu liepu trokatnu kuću koju će dovršiti do 1884. Kuća je izgrađena kao neorenesansna ugaona gradska palača na početku današnje Radićeve ulice, prema nacrtu arhitekta Hermanna Bolléa, držeći se Melkusove regulacije iz 1878. Ta velebna palača srušena je 1937. zbog politike i kapitala, uza silne proteste građana i službe zaštite spomenika, odnosno njezina borca Gjure Szabe. Pongrazova palača bila je već otprije u vlasništvu tršćanskog društva Assicurazioni generali, pa su novi projekt povjerili talijanskom arhitektu Marcellu Piacentiniju. 

Za trgovačku obitelj Gavella arhitekt Kuno Waidmann gradi na Jelačićevu trgu broj 6 neobaroknu palaču (pročelje je kasnije obnovljeno). Na uglu današnje Praške ulice gradi se već 1881. nova kuća, prema nacrtima graditelja Janka Jambrišaka. Nekoliko godina poslije potresa Jelačićev trg je potpuno izmijenio svoje lice: od malog provincijskog trga postao je trgovačko i prometno središte europskoga grada.

Njemački arhitekt Hermann Bollé neposredno prije potresa nastanjuje se u Zagrebu i počinje intenzivnu arhitektonsku i društvenu djelatnost. Od svojeg učitelja, slavnog bečkog arhitekta Fridricha Schmidta, preuzima obnovu crkve sv. Marka i obnovu katedrale. Odmah dobiva i druge narudžbe, pa postaje najplodniji arhitekt u Hrvatskoj. Nakon potresa obnavlja i crkvu sv. Katarine, grkokatoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i franjevački kompleks na Kaptolu, gradi kuriju na Kaptolu 6 i 21, obnavlja crkvu Majke Božje Remetske, gradi novu sjemenišnu kapelu u Sjemeništu na Kaptolu 29, na mjestu potresom porušene crkve u Granešini gradi novu crkvu. Gotovo je nemoguće ukratko nabrojati sva Bolléova zdanja izgrađena u prvom desetljeću nakon potresa, među kojima su i kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu (1884.), zgrada Kola i Sokola, Obrtna škola (danas MUO), evangelistička crkva i općina, kompleks Mirogoja itd.

Nakon potresa 1880., u samo deset godina izgrađeno je u Zagrebu otprilike 700 novih zgrada. Zbog naglog širenja grada javila se potreba za izradom nove regulatorne osnove, koja je predložena 1887. Godine 1890., deset godina nakon potresa, Zagreb već ima 39.000 stanovnika; povećao se, dakle, za trećinu.

Brzi i nagli razvoj s mnogo optimizma i stvaralačkog elana zabilježile su na godišnjicu potresa, 9. studenoga 1881. Narodne novine u uvodniku: „…nu danas eto Zagreba ljepšega nego prije 9. 11. 1880. Dapače, on se sprema na takove investicije, koje nalazimo u velegradovima. Promet sveudilj se množa, stanovništva ima barem koliko i prije potresa, preko 30 tisuća, a radimo kao crvi te ćemo za koju godinu izbrisati sve posljedice lanjske naše nesreće.“ 

Potres je doista potaknuo intenzivnu izgradnju Zagreba, ali on je bio samo povod – naime, opći kulturni, politički, ur­banistički i gospodarstveni uspon koji je upravo krajem 19. stoljeća zahvatio Europu morao se odraziti i na našu zemlju, a posebice na glavni grad. 

* Nažalost, prije pet godina, 22. ožujka 2020. u hladno nedjeljno jutro točno u 6.24  stanovnike Zagreba i okolice zatresao je potres magnitude 5,5. Nakon 140 godina ponovila se povijest, srećom manje razorna nego 1880., ali s posljedicama koje u životu grada žestoko još uvijek osjećamo, prateći obnovu i radujući se svakoj uklonjenoj skeli iza koje se pojavljuje novo, svježe lice obnovljene zagrebačke graditeljske baštine. (D. K.)