Nakon 18 godina izlaženja našeg i vašeg časopisa“ Zagreb moj grad“ . Punih 18 godina ukoričujemo povijest i sadašnjost našeg grada. A na životu nas drži ljubav za naš Zagreb, entuzijazam i upornost. Prenosim tekst spisateljice Rosie Kugli i fotografije Tine Miholić
Nijedna institucija, nijedna tiskovina, nijedna ideja ne opstaje osamnaest godina sama od sebe. Da bi se održala, pogotovo u vremenu kada tiskane publikacije odlaze u arhive brže no što stignemo zabilježiti njihovo postojanje, potrebna je snaga, ljubav i vjera. I upravo su to tri riječi koje ponajbolje opisuju urednicu i osnivačicu časopisa “Zagreb, moj grad” – Biserku Rajković Salatu, svima nama dragu Bibu. Biserka Biba Rajković Salata Svečana proslava punoljetnosti, iliti 18-tog rođendana, održana u svečanom foajeu Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, bila je upravo onakva kakvu časopis zaslužuje: topla, nadahnjujuća, prisna, a istovremeno duboko simbolična. Jer gdje drugdje, ako ne upravo u hramu zagrebačke umjetnosti, obilježiti punoljetnost tiskovine koja je posvećena baštini, duhu i ljudima našeg grada?
Tijekom večeri smjenjivali su se govornici koji su iz prve ruke svjedočili važnosti časopisa: akademik Velimir Neidhardt, ministar Gordan Grlić Radman, glazbeni velikani Drago Diklić, primadona Mirjana Bohanec Vidović, Miro Ungar… Svima njima zajednička je ljubav prema Zagrebu, ali i duboko poštovanje prema onome što je Biba godinama stvarala. Jer časopis “Zagreb, moj grad” nije samo tiskovina, to je dokument vremena, arhiv emocije, čuvar memorije i kroničar grada.
“Moja mama i moja najbolja prijateljica Helga Vlahović nagovorile su me da pokrenem ovaj časopis iz ljubavi prema gradu, da se ne zaboravi naša lijepa povijest i ljudi koji su ga gradili”, prisjetila se Biba u emotivnom govoru, vraćajući nas u vrijeme kada je ideja o časopisu tek bila sjeme koje će izrasti u čudesno stablo. Od prvog broja, u kojem su se pojavile rubrike poput “Djeve sa zagrebačkih pročelja” i kolumna Helge Vlahović “Razgovor s potpisom”, do danas, kada brojimo 94 impresivna izdanja, “Zagreb, moj grad” pokazuje da su entuzijazam i upornost snažniji od svih izazova. A bilo ih je, priznaje urednica, i te kako mnogo. U trenucima kad su mnogi odustajali, kada je financijska potpora izostajala, Biba je ustrajala. Ponekad uz osmijeh, ponekad uz suzu, ali uvijek s vjerom da njezin Zagreb to zaslužuje. U brojnim tekstovima, od putopisa do kulturnih manifestacija, od prikaza umjetnosti do životopisa znamenitih sugrađana, Biba i vjerni joj suradnici, iz broja u broj pišu o ikonama grada i čuvaju tragove prošlosti.
Kada su Zagreb i njegova okolica bili pogođeni potresom, upravo su fotoreporteri “Zagreba, mog grada” dokumentirali ruševine i razaranja crkava, škola, bolnica, muzeja. Išli su u Remete, Čučerje, Markuševec, donoseći svjedočanstva o rani na tijelu grada koja ne smije biti zaboravljena. Tijekom proslave, prisjetili smo se i onih koji su ostavili neizbrisiv trag u životu Zagreba, a danas više nisu s nama – Helga Vlahović, Milka Babović, Tonko Maroević, Relja Bašić, Jura Gašparac.
U današnje vrijeme, kada se čitanje svelo na brze preglede sadržaja na ekranima, kada se tiskovine gase, kada se povijest relativizira, časopis poput “Zagreb, moj grad” neumorno podsjeća da kultura nije potrošna roba, već temelj identiteta. Da povijest nije zamorna arhiva, već izvor ponosa. Da ljubav prema gradu ne mora biti deklarativna, već može biti ispisana, otisnuta, čitana. Hvala Biba što si 94 puta pokazala kako izgleda ljubav na papiru. Što nas podsjećaš da se grad ne voli samo šetnjom, nego i pisanjem.
U ime Zagrebačkog Reflektora, možemo samo poželjeti: neka časopis “Zagreb, moj grad” i dalje reflektira, neka nas uveseljava, nadahnjuje i uči. A dragoj Bibi, urednici i prijateljici, čuvarici zagrebačkog duha, hvala što je Zagrebu poklonila ovaj divan dar. Jer, kako i sama kaže: “Zagreb je moj grad već više od sedam desetljeća. Zato zaslužuje svoj časopis.”
I neka ga ima. Još dugo.
