Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sklizalačkog društva, 12. studenoga 1894. u Zagrebu, uvedena je prva ski sekcija, za čijeg je pročelnika izabran Franjo Bučar
Danas se točno zna: spomenemo li skijanje, mislimo na alpsko, na spust, slalom, veleslalom… A ono drugo!? Ako ga već i svrstavamo u skijanje, tada naglašavamo da mislimo na nordijsko skijanje ili trčanje na skijama. Iako je televizija svojim sve razvijenijim tehničkim mogućnostima najširem gledalištu približila i otkrila bît takvog skijanja, svu njegovu ljepotu i uzbudljivost, trčanje na skijama ostaje u sjeni alpskog skijanja.
Jer, kažu, to nije isto! A bilo je u prapočecima! Postojalo je jedino kretanje na skijama snijegom pokrivenim prostranstvima. Čovjek tih davnih dana dovijao se na sve načine, smišljao i smislio kako se kretati lakše i brže u nesmiljenoj borbi za preživljavanje. U Norveškoj, na jednoj stijeni pronađen je crtež lovca na skijama. Znanstvenici su procijenili da nam je neki naš predak ostavio taj dokaz prije više od 5000 godina. Te skije, a dokaza ima vrlo mnogo, bile su krajnje jednostavne: dugački komadi drveta, poput neke letve preko koje je bila pričvršćena traka, spletena od kore sjeverne breze, ili komad životinjske kože. Čovjek je te skije navlačio kao natikače. Kretao se klizeći snježnom ravnicom, sporo, ali još uvijek brže nego bez takvog pomagala jer nije propadao u snijeg. Mogao se i spustiti blagom padinom, ali samo ravno. O zavojima, skokovima, promjenama smjera nije bilo ni govora. Pri takvom skijanju pomagali su se dugom palicom.
Suštinska promjena dogodila se tek polovicom 19. stoljeća. Tada je Norvežanin Sondre Norheim (1825. – 1897.) u Morgedalu, u pokrajini Telemark, našao genijalno rješenje: učvrstio je trakama, upletenim od kore sjeverne breze, preko pete stopalo sa skijom. I pronašao “dijagonalni skijaški vez”, neki ga u knjigama nazivaju i Telemark vez. Norheim je skijama s tim jednostavnim vezovima izvodio začetke slaloma. Zar je onda čudno što je baš Sondre Norheim nazvan ocem modernog skijanja i što mu je u Morgedalu podignut spomenik?
Počeci u Hrvatskoj
Na skijama s takvim vezovima Norvežanin, polarni istraživač Fridtjof Nansen s nekoliko prijatelja prešao je 1888. Grenland. O tom podvigu napisao je knjigu “Na skijama preko Grenlanda”. Ta je knjiga sljedeći međaš u povijesti skijanja uopće, posebice alpskog, jer je vrlo brzo stigla i do alpskih predjela Europe.
Daljni poticaj daje Austrijanac, skijaški pedagog Mathias Zdarsky (1856. – 1940.). On usavršava Norheimov vez, zamjenjuje ga čeličnim, u Lilienfeldu organizira školu, održava prve tečajeve, piše knjige…
Gdje smo u ovoj povijesti mi? Jesmo li ili nismo već tada u skijaškoj obitelji?Jesmo!
U našoj sportskoj prošlosti vodič nam je prof. mr. Živko Radan: “Osobito je značajna 1874. godina. Posebno ističemo dostignuća na polju tjelesnog odgoja i sporta… U Hrvatskoj se te godine počelo osnivati i prve organizacije modernih sportskih grana… Posebnim Zakonom o ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, 1874. uveden je u sve škole (osim gimnazije) obavezan tjelesni odgoj.”
Iste godine osnovana su u Zagrebu: Društvo za tjelovježbu – Hrvatski sokol, Hrvatsko planinarsko društvo, Veslačko društvo Sava i Društvo za sklizanje.
U okviru novih sportskih društvenih sportskih organizacija, počele su se sustavno njegovati pojedine, za ono vrijeme kod nas sasvim nove, grane sporta. Među njima je i skijanje. I ne zaboravimo da i dalje govorimo o skijanju koje još nije alpsko skijanje u današnjem smislu!
Trebalo je proći nekoliko godina prije nego što su postavljeni temelji za skijanje kao sport. Početak je, nedvojbeno, dalekosežna odluka tadašnih prosvjetnih vlasti da Franjo Bučar od 1892. do 1894. studira u Stockholmu, u Centralnom gimnastičkom institutu, gdje je upoznao sportsko
skijanje i naučio skijati. I ta je odluka bila posljedica sve jačeg utjecaja, kad je o skijanju riječ, norveških i austrijskih škola skijanja. Uz studente koji su donosili vijesti o skijanju u svijetu oko nas, djelovale su i knjige (Nansen, Hitfeld, Zdarski, Bilgeri).
Slijedimo dalje svog vodiča prof. mr. Živka Radana: “Prve do sada poznate članke o skijaškom sportu u Hrvatskoj nalazimo već 1893. godine… U prvom nepotpisanom stručnom članku koji je izišao u časopisu ‘Gimnastika’, listu za školsku i društvenu gimnastiku (god. II, Zagreb, 1. ožujka 1893. br. 3, pod uredništvom Franje Hochmana), pod naslovom ‘Ski’, date su ne samo osnovne karakteristike skijanja i opis opreme, nego i prve upute za njegovo učenje…”.
U tom se članku mogu pročitati podaci o širenju skijanja po Europi i o korisnosti za zdravlje i okrijepu zimi, spominju se “norveške” skijaške cipele, ali i dodaje da se može skijati i u običnim, domaćim. Člankopisac savjetuje da se kliže, a ne podiže skija od tla, da početnik koristi dvije batine (palice), dok ne stekne sigurnost, a kasnije neka se odvikne od njih.
U drugom se članku, također 1893., u časopisu Prosvjeta, listu za zabavu, znanost i umjetnost (Zagreb, god. I/1983.) u broju 15 i 16 javlja iz Stockholma Franjo Bučar. Opisuje organizaciju skijaških natjecanja: “Staza je označena malimi crvenimi vrpcama, a na stanovitih su važnijih mjestih stajali stražari, koji bi bilježili, kada bi koji prošao. Stražari su većinom bili upsalski sveučilišni građani. Svaki je natjecatelj imao veliki broj na prsima… Svaki bi, prošavši stražara, dobio komadić naranče za poputbinu, da si okvasi osušena usta…”
Ova se slika skijaškog trčanja, napisana prije 118 godina, u bitnim dijelovima ne razlikuje od današnje. Razlikuju se gledatelji – umnožili su se i podijelili u dvije vrste: jedna, malobrojnija, stoji uza stazu i dodatno se grije toplim napitkom iz termosice, dok druga, daleko brojnija, sjedi u toploj sobi u naslonjaču ispred televizora.
Prvi zagrebački skijaši
No, vratimo se 117 godina unatrag, u godinu 1894., u kojoj je početak organiziranog skijanja u Hrvatskoj. Franjo Bučar se vratio sa školovanja u Švedskoj. Naučio je mnogo, razvio se u promicatelja modernih sportova u Hrvatskoj, vrsnog pedagoga i organizatora. Svladao je i vještinu skijanja. U Hrvatsku je donio i svoje skije. Jednom kasnije o tome je pisao (Jutarnji list, Zagreb, 20.1.1925.): “Novost je za mene bilo i sklizanje na skijama koje se tada tekar stalo po Švedskoj prilično razvijati. Odmah sam si kupio duge švedske skije s finskim cipelama, te sam i ja sa svojim drugovima Švedima i Norvežanima počeo da vozim skije. Kako smo imali veliku snježnu sezonu, to sam sve brzo i dosta izvježbao, te sam doskora s drugovima polazio i na cjelodnevne izlete…”.
Vjeran svojim idealima i dosljedan odlukama, Franjo Bučar provodi u djelo program promidžbe i širenja skijaškog sporta. Na godišnjoj skupštini prvog Hrvatskog sklizalačkog društva, 12. studenoga 1894. u Zagrebu, Franjo Bučar predlaže da: “bude uvedena u društvo i prva ski sekcija”. Prisutni skupštinari jednoglasno prihvaćaju prijedlog i za pročelnika ski sekcije izabiru Franju Bučara. Tom odlukom, 12. studenoga 1894. postao je dan početka organiziranog skijaškog sporta u Hrvatskoj. Franjo Bučar o tome je povijesnom događaju za skijaški sport napisao i ovo: “1. Hrvatsko sklizalačko društvo poprimilo je u svoja pravila i program njegovanja ski sporta, te se tako nadamo da će se isti u Zagrebu i po cijeloj domovini što više raširiti”.
U spisima prof. mr. Živka Radana našli smo i ovo: “Iako ova sekcija nije postigla neke vidnije uspjehe specijalno u organizacijskom pogledu (prije svega zbog slabih zima), njen propagandni uspjeh je nedvojben… Određeni broj ljudi, uglavnom odbornici društva, iako su skije i oprema bili prilično skupi i nije ih se moglo nabaviti kod nas, naručili su skije iz Beča i Praga i započeli s vježbanjem u Maksimiru i Tuškancu na maloj i velikoj Jakčinovoj livadi. Vrijedno je zapisati, da se pamti, da su vlasnici livada dragovoljno ih ustupili tim prvim zagrebačkim skijašima-početnicima.”.
A prvi koraci tog širenja su bili već naznačeni. Naime, 1. listopada 1894. počeo je u Zagrebu tečaj za učitelje gimnastike u srednjim školama, čiji je Franjo Bučar bio osnivač, voditelj i predavač. Skijanje je bilo obvezni dio nastavnog programa. Opremu – palice i skije – polaznici, njih 30, dobili su besplatno od uprave tečaja.
Oprema, posebno skije, bila je izuzetno veliki novčani problem. O toj nevolji Franjo Bučar piše u svojim sjećanjima, objavljenima u zagrebačkom Jutarnjem listu, 15. studenoga 1933.: “Bilo je preskupo naručiti sve skije iz inozemstva, Beča i Praga, te je bilo odlučeno pokušati u zemlji naručiti 12 pari skija za polaznike tečaja. U to ime odaslan je jedan par inozemnih skija (Bučarove švedske, op. Ž. R.) u drvnorezbarsku školu u Otočcu, gdje je bilo izrađeno oko 30 pari skija od mekanog drveta. Ujedno je bilo naručeno, također u Otočcu, i 10 pari skija za IV. tečaj muške učiteljske škole u Zagrebu, gdje sam bio službeno dodijeljen da podučavam buduće učitelje koji će službovati po cijeloj Hrvatskoj i znati promicati skijanje…”.
U nastavku teksta doznajemo da dobra namjera i još bolja volja drvorezbara u Otočcu nisu pomogli u rješavanju gorućeg problema kupnje skija. Mnoge su još za trajanja tečaja polomljene. Svi koji su mogli, pomogli su skupiti toliko novca da je po 10 pari skija naručeno iz Beča i Stockholma, a posredovala je jedna praška firma. A Franjo Bučar je u sve te akcije uključio i svoje prijatelje diljem Europe. I do kraja tečaja, 25. ožujka 1896., svi su polaznici bili na dobrim skijama.
Vježbalo se najprije na Tuškancu, pa na Cmroku te u Šestinama, Maksimiru, na kraju i po široj zagrebačkoj okolici. Da bi se privuklo što više građana na skijališta, promidžbe radi, vježbalo se i nedjeljom poslije podne. Raspored je objavljivao hrvatski i njemački zagrebački dnevni tisak. Većina polaznika tečaja se pomagala jednom palicom, ali malo-pomalo, sve je više bilo onih koji su upotrebljavali dvije palice. Iako su skije još tada bile bez žljebova, vezovi – remeni donekle su vezivali nogu za skiju, već 1895. su polaznici gimnastičkog tečaja bili u stanju odlaziti na skijaške izlete preko Črnomerca ili Stenjevca do Podsuseda. Treba pročitati izvještaj o jednom od tih izleta (“Zimski izlet slušača gimnastičkog tečaja na skijama u Podsused”, časopis Gimnastika, 1895.). Pritom, ne treba zaboraviti kakva je bila oprema! “U Črnomercu je započela snježna vožnja. Tu smo odmah skrenuli s ceste, pa se stadosmo uspinjati na prvi breg. Išlo je dosta mučno… Tom se zgodom potrlo nekoliko slabijih sklizaljki (skija, op. Ž. R.). Mnogi se je skotrljao niz brijeg, no ozlijedio se nije nitko…”.
nog veza.
Skijama na Sljeme, 1909.
Kada su za zimske sportove skijanje i sanjkanje otkriveni tereni oko Samobora i na Plješivici, sanjkaši su preuzeli inicijativu: sanjkanje je građanima bilo jeftinije i privlačnije. Glavni organizatori bili su sanjkaši HAŠK-a. Promicali su sanjkanje u zagrebačkim školama, priređivali natjecanja ulicama Gornjega grada. A 1907. sanjkali su se u Šestinama, da bi iste godine priredili čak tri izleta na Plješivicu. Sudjelovali su i polaznici Tečaja, budući da je i sanjkanje bilo u obveznom programu. Zanimljivo je spomenuti i ovo: Franjo Bučar je sudjelovao na svim tim izletima sanjkaša, ali je uporno dolazio na terenskim, nordijskim skijama.
Događanja u skijaškom sportu u Austriji pokazala su da skijaši u Zagrebu ni-su posustali, a kamoli odustali. Mathias Zdraski izdaje 1908. proširenu i novostima obogaćenu knjigu o svojoj ski-školi i tečajevima u Lilienfeldu, “Lilienfelder Skifahren Technik” (“Liliefeldska skijaška tehnika”). Za kratko vrijeme slijedi reakcija: 1. Hrvatsko sklizalačko društvo šalje Rudolfa Zigmundovskog na tečaj u Lilienfelder, Mathiasu Zdraskom. Nakon povratka Rudolf Zigmundovski preuzima od Franje Bučara dužnost odbornika skijaške sekcije.
Bilo je i drugih znakova da smo prisutni u svijetu promjena u skijaškom sportu, koji sve više dobiva i turističke odlike. Godine 1908. među zagrebačkim sportašima od ruke do ruke kolaju i prospekti austrijskih sportskih proizvođača i prodavača. Nudila se kompletna skijaška oprema za 22 krune. To nije bilo malo novca, ali je bilo uvjerljivo jeftinije i bolje nego koju godinu ranije. Kao događaj sezone odjeknula je Zagrebom vijest da je takvu opremu prvi kupio HAŠK-ov svestrani sportaš Aleksa Vragović. U tisku je podrobno opisan taj komplet: dvije kratke palice, skije s metalnim vezom sa spiralnim perom, koje se nalazilo ispred cipele skijaša, a dijagonalno zatezalo vez. Upravni odbor HAŠK-a je brzo reagirao: odobrio je svojim članovima posudbu od 15 kruna, uz obvezu vraćanja u roku šest mjeseci.
A početkom 1909. HAŠK osniva skijašku sekciju. Prof. Zdenko Jajčević ovako opisuje u knjizi “100 godina skijanja u Zagrebu, 1894. do 1994.“ događaj koji mnogo kaže o obnovi skijaškog raspoloženja u Zagrebu: “Članovi skijaške sekcije HAŠK-a potkraj 1909. godine odlučili su se, za one tadašnje prilike, na izuzetno smion pothvat. Stevan Hadži, Aleksa Vragović, Stevo Ulmansky, Milivoj Jemeršić i Ante Pandaković popeli su se na skijama na Sljeme. Prenoćili su u lugarnici, a drugo jutro skijali na današnjoj Činovničkoj livadi. Poslije podne su se preko Kraljičinog zdenca spustili u Zagreb.“
Bio je to nesvakidašnji pothvat i izuzetno pozitivni primjer što sve može smioni, uvježbani skijaš, moderno opremljen. Izlet slijedi za izletom, odlazi se na natjecanja, stižu i pozivi iz inozemstva. Izleti na Sljeme nisu više senzacija.
I kao kruna tog razdoblja oporavka i osuvremenjivanja skijaškog sporta, u Zagrebu je 30. ožujka 1911. na prvoj redovnoj godišnjoj skupštini Hrvatskog športskog saveza skijanje uvršteno među udružene sportove. Na toj skupštini izrađeni su pravilnici za sekcije svih sportskih grana. Pravilnik je bio obvezan za sva sportska društva koja su bila učlanjena, propisivao je sva prava i dužnosti klubova i natjecatelja za vrijeme skijaških natjecanja, a sastavljen je prema pravilima srednjoeuropskih skijaških organizacija, koja su vrijedila na tadašnjim međunarodnim skijaškim natjecanjima.
Posljedice ovog uspješnog razdoblja zagrebačkog skijanja ubrzo su postale osnova širenja, traženja i nalaženja prirodnih uvjeta skijanja u Hrvatskoj.
Napisala: Milka Babović
Foto: dokumentacija autorice
