Čitajući danas njegove intervjue, čudesno je što nakon toliko desetljeća u onim temeljnim porukama ne gube aktualnost, poput činjenice da političari potiskuju mišljenje stručnjaka i da javnim prostorom caruje populizam neobrazovanih.
Mnogima koji se još živo sjećaju Radovana Ivančevića zasigurno pada na pamet pitanje što bi on rekao na situaciju u današnjem Zagrebu? Kako bi komentirao poslijepotresnu obnovu, kaotičnu i nekvalitetnu gradogradnju, pad kulturnih sadržaja i nedovoljnu brigu za umjetničku baštinu i kulturne ustanove?
Ivančević nije doživio srozavanje urbane kulture Zagreba, koja je drastično krenula upravo nakon njegove smrti 2004. godine. Smrću Radovana Ivančevića grad je izgubio jednog od svojih najznačajnijih intelektualaca koji su se javno zalagali za civilizacijske i kulturne pomake nabolje u društvu opterećenom sve nižim kriterijima u sferi javnog djelovanja i senzibiliziranja javnosti i politike za vrijednosti kulturne baštine kao najvažnijeg dijela nacionalnog identiteta. On je u svijesti i pamćenju mnogih zapravo utjelovljenje povjesničara umjetnosti, ikona, zaštitni znak jedne struke. Tonko Maroević ga je nazivao „intelektualcem opće prakse“, a Željka Čorak je istaknula da je nakon smrti Milana Preloga 1988. Ivančević bio središnja osoba povijesti umjetnosti u Hrvatskoj.
PREDAVANJA RADOVANA IVANČEVIĆA, NJEGOVI NASTUPI NA OKRUGLIM STOLOVIMA I SIMPOZIJIMA, KRITIČKE I POLEMIČKE INTERVENCIJE MIJENJALI SU JAVNO MIŠLJENJE
Studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stasajući upravo uz profesora Preloga. Njegov je profesionalni rad vezan uz matični Odsjek za povijest umjetnosti na kojem je prošao sva nastavno-znanstvena zvanja od asistenta do redovnog profesora. Fokus njegova znanstvenog istraživanja bio je izuzetno širok, premda su mu težište bile gotička i renesansna umjetnost te ikonografija, kolegiji koje je podučavao na fakultetu.
U jednom svojem zapisu Ivančević se prisjetio kako je usporedno s radom sa studentima na Filozofskom fakultetu (od 1956.) djelovao i na tadašnjem Radničkom sveučilištu i kako se iznenadio velikim interesom široke publike s najnižim obrazovanjem za pitanja kulture i umjetnosti, o čemu je objavio knjigu Likovna kultura „običnog“ čovjeka. On doista nije govorio isključivo ex cathedra, već se znao približiti širokoj publici koju nije nimalo podcjenjivao i zato mu je uzvraćala s velikim odobravanjem.
ODLUČNO SE ZALAGAO PROTIV SVAKE VRSTE ZAGLUPLJIVANJA
Radovan Ivančević imao je upečatljiv medijski nastup kakav rijetko srećemo. Njegova javna predavanja, nastupi na okruglim stolovima i simpozijima, kritičke i polemičke intervencije odjekivali su i mijenjali javno mišljenje upravo zato jer je problematiku struke znao argumentirano i jasno približiti svakome. Taj izniman edukativan karakter očituje se i u njegovim, nazovimo ih tako, „početnicama“, srednjoškolskim udžbenicima likovne kulture, Likovni govor i Stilovi, razdoblja, život, na kojima su odgajane brojne generacije. S televizijskih ekrana je od šezdesetih godina podučavao široku publiku o stilovima i razdobljima, uvažavanju umjetnosti od antike do suvremene arhitekture, dizajna i crtanoga filma.
Njegova ga je urođena intelektualna znatiželja neprestano poticala da uđe u dijalog i sa suvremenim trenutkom, a dobra informiranost, praćenje svjetskih tendencija i međunarodna suradnja davala mu je široke horizonte koji su kod nas najčešće deficitarni. Upravo zbog dobrog poznavanja i širine svoje erudicije on je znao prepoznati i razlikovati dobro od lošeg, skladno od neskladnog, lijepo od ružnog, vrijedno od nevrijednog i to jasno i argumentirano izložiti. Bila je sretna okolnost da je djelovao u vrijeme koje je bilo naklonjeno medijskoj prezentaciji kulture i znanja, koje su u međuvremenu potpuno istisnute iz javnih programa s obrazloženjem da to ljudi ne traže. Ivančević se s time nikako ne bi složio jer se odlučno zalagao protiv svake vrste zaglupljivanja.
U RATU SE POPEO NA POGOĐENU KUPOLU ŠIBENSKE KATEDRALE; PRED BAGERE ISPRED STARE SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE BACAO JE CVIJEĆE…
Pamtimo ga kao angažiranog javnog djelatnika naročito u razdoblju 1990-ih. Kad je pogođena šibenska katedrala, poslao je snažnu poruku svijetu o razaranju hrvatske kulturne baštine tako da se popeo na oskvrnjenu kupolu unatoč ratnoj opasnosti. Oštro je protestirao zbog rušenja Starog mosta u Mostaru izravno s kanjona Neretve, a pred bagere ispred stare Sveučilišne knjižnice bacao je cvijeće, upozoravajući na devastaciju „obnove“ Marulićeva trga i postavljanja ružnog nedoličnog kipa mimo volje natječajne komisije. Time je slao najbolju poruku i nije prezao od iznošenja istine, nije kalkulirao s možebitnim posljedicama.
U arhivu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, čiji je predsjednik bio od 1991. do 2002., sačuvana su brojna pisama i apeli kojima se obraćao izravno od predsjednika države do međunarodnih institucija i iznosio svoje zgražanje nad ratnom destrukcijom koja nas je zadesila. Kao pacifist i humanist koji je postavio najviše etičke standarde u struci postigao je svoje ciljeve doprijevši do brojnih istomišljenika, kako u narodu, tako i na važnim adresama. Zahvaljujući njemu, između ostalih, šibenska je katedrala upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
SINTEZA KAO KRUNA DUGOGODIŠNJEG STRUČNOG I ZNANSTVENOG RADA: UMJETNIČKO BLAGO HRVATSKE – PRVA POVIJEST HRVATSKE UMJETNOSTI
Metodičnom i sustavnom interpretacijom šibenske katedrale zaključio je da je izgrađena samo od kamena, nije zidana nego je gotovo montažno sastavljena od velikih kamenih dijelova, čime je ostvareno jedinstvo unutrašnjosti i vanjštine. Njezin trolisni zabat projekcija je svodova iznutra, na cijeloj katedrali provedena je apsolutna integracija arhitekture i skulpture, građevine i ikonografskog programa koji su jedinstveni, kao friz glava/portreta na apsidama, čime je visoko valorizirao opus njezina graditelja Jurja Dalmatinca kojem je posvetio velik broj svojih znanstvenih radova.
Malo se stručnjaka usuđuje poduhvatiti pisanja sinteze jer to zahtijeva vrlo dobru upućenost. Sinteza se pojavljuje kao kruna dugogodišnjeg stručnog i znanstvenog rada. Dugo godina je njegova knjiga Umjetničko blago Hrvatske bila prva i jedina povijest hrvatske umjetnosti, integralna sinteza njezinog razvoja kronološki i teritorijalno, koja je imala sjajnu recepciju široke publike. Zahvaljujući prijevodima na nekoliko jezika, mogla je doprijeti do stranih stručnjaka koji su na taj način mogli dobiti informaciju o hrvatskoj kulturnoj baštini kao europskom nasljeđu. Generacije su odgajane na Jansonovoj povijesti umjetnosti, čijem je hrvatskom prijevodu Ivančević pridodao i 100 najznačajnijih hrvatskih spomenika.
ZA ZAGREB – SUPROTIVA MNOGIM – VELIKE I MALE TEME O KOJIMA IVANČEVIĆ BRITKO IZNOSI SVOJE MIŠLJENJE
Zagreb je imao posebno mjesto u Ivančevićevom stručnom i javnom djelovanju. Svoje je tekstove na temu brojnih problema u gradu, koje je dugi niz godina s izuzetnim marom pratio i komentirao, objavio u dvjema knjigama: Za Zagreb – suprotiva mnogim I i II (2001., 2003.). Tekstovi u njima bave se vizualnim identitetom grada, zahvatima na spomenicima, fenomenom zagrebačkog urbanizma, povezivanja grada s njegovom rijekom, provincijalizacijom grada, dakle, brojnim velikim i malim temama o kojima Ivančević britko iznosi svoje mišljenje.
Iz današnje perspektive čine nam se još važniji njegovi istupi prije i za vrijeme devedesetih, kojima je pokazao strukovnu moralnost i građansku hrabrost. Mnoge bitke nažalost nisu dobivene.
Čitajući danas njegove intervjue, čudesno je što nakon toliko desetljeća u onim temeljnim porukama ne gube aktualnost, poput činjenice da političari potiskuju mišljenje stručnjaka i da javnim prostorom caruje populizam neobrazovanih!
INFORMACIJA IZJEDNAČENA S DEMOKRACIJOM
Za Radovana Ivančevića informacija je bila izjednačena s demokracijom. Zalagao se za istinu te slobodu govora i djelovanja, što su odlike angažiranog intelektualca.
DPUH je pretvorio u mjesto okupljanja u kojem se odvijala aktivnost u svim segmentima koji čine sastavnice povijesnoumjetničkog rada, od problematike likovne kulture u obrazovanju do rasprava i diskusija na aktualne teme i probleme, posebice zaštite i obnove kulturnih dobara. Ivančević je kao prednosti djelovanja Društva isticao nezavisnost institucije stručnjaka slobodna duha, „jer je naša struka duboko ukorijenjena i utemeljena u najvišem humanizmu, i radi tog spoja povijesti i humanizma imamo zadatak da u svojoj sredini širimo kreativne vrijednosti i da se borimo za njihovo održavanje, da potičemo očuvanje baštine Hrvatske i Hrvata“.
Možemo se samo zapitati koja bi bila njegova reakcija na aktualnu problematiku devastacije prostora od Jadrana do Zagreba, rasprodaje baštine, trgovanja identitetom i općenito rastakanja i banalizacije kulture.
Napisala: Irena Kraševac
Izvor fotografija: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
