Napisala: Milka Babović
Veliki rukomet imao je prošlost i duboke korijene. Imao je i olimpijsku prošlost – prvi (ali i jedini put!) bio je u olimpijskom programu u Berlinu 1936. (samo muškarci). Ali i mladi izdanak ove igre, čedo skandinavskih zemalja, koje su klimatski uvjeti prisilili da nađu rješenje za duge, oštre zime kako ne prekidati igru i trening i održati momčadi na okupu, očuvati kondiciju. Neznatno su izmijenili pravila, ušli u dvorane i nastao je dvoranski rukomet. Umjesto 13 igrača na nogometnom igralištu igralo je 11 igrača u dvorani na igralištu 40×20 m.
Kasnije se dvoranski počeo nazivati i ”mali rukomet”. U kronikama i monografijama, u novinskim izvještajima tog razdoblja do Drugoga svjetskog rata (a i prvih godina nakon njega) za povjesničara ili novinskoga kroničara postoje zamke pa se često pomiješaju rezultati tih dvaju načina igranja rukometa. Posebno se posljedice tadašnje zbrke (i nepreciznosti suvremenika, kojima je u trenutku zbivanja ”sve bilo kristalno jasno”!) jave u godinama svjetskih prvenstava. Možda je ovo mjesto da raspletemo zapleteno. Pri tome ne zaboravljamo da oni punokrvni znalci rukometa, oni koji ga održavaju i unapređuju, koji ga igraju i s njim i od njega žive, sve te
povijesne činjenice podrobno poznaju. Ali, nema razloga da i oni silni ljubitelji rukometa ne saznaju!
Najrječitiji primjer je godina 1938. – dva Svjetska prvenstva u istoj godini! Dvoranski/mali rukomet: 1. svjetsko prvenstvo, Berlin 5. – 6. ožujka 1938. Samo četiri momčadi. Veliki rukomet 1. svjetsko prvenstvo, Njemačka 7. – 10. srpnja 1938. Čak deset momčadi.
To je činjenica koji su potvrdili povjesničari sporta, posebno rukometa. Tada je izgledalo da je brojčana prednost, popularnost, tradicija velikoga rukometa tolika da će dvoranski rukomet ostati tamo gdje mu je mjesto: ”u školskim dvoranama sjeverne Europe jer se klima neće mijenjati.”
Ženski rukomet
Zbog ovoga dvojstva, koje se ne navodi uvijek, i u našim kronikama, zapisima, pa i u usmenoj predaji, zaboravlja se spomenuti veliki rukomet. Budući da danas ovu sportsku igru jednimimenom zovemo RUKOMET, jer jedan i postoji, automatski sve što se nazove rukometom u našoj se svijesti svrsta u isti pretinac.
I još ovo. Već se čuju pitanja, i to s punim pravom: ”A rukometašice!? Zar njih ni u Europi ni u nas nije bilo!?” Bilo ih je u ponekoj školi, igrale su za ”svoju i nastavnikovu dušu”, ali svjetskih prvenstava nije bilo. Dugo zatišje za Drugoga svjetskog rata nije zatuklo, iskorijenilo rukomete. Množina zato što su se vrlo brzo organizacijski sredila i živnula oba – i veliki i mali. Naziv dvoranski se gubi jer se sve
više igra i na otvorenom. U poslijeratnoj besparici sportske dvorane nisu bile prioriteti. Budući da su igrališta na otvorenom bila jeftina, nicala su uz škole, tvornicu, u mjesnoj zajednici, u ljetovalištima. Mladi su prihvaćali brzi, atraktivniji mali rukomet. Ali, veliki se nije
predavao. Mirnodopsko znamenje su prijateljski sportski susreti. Već 1945. u Motali (Švedska) međunarodna utakmica Danska : Švedska 8 : 3, 1946. i mali rukomet javlja da je preživio: u Goeteborgu Švedska : Danska 9 : 7. Zatim iste 1946. u Parizu i rukometašice
odmjeravaju snagu i vještine igrajući veliki rukomet: u Parizu Austrija : Francuska 7 : 2. Taj je prvijenac u ženskom rukometu na međunarodnoj sceni posljedica po rukomet značajnih odluka Kongresa IAHF-a u Kopenhagenu 1946. Jednom od odluka promijenjeno je i ime. Prisjetimo se. U Amsterdamu za vrijeme 9. olimpijskih igara: 1928. na sastanku Međunarodno-ga olimpijskog (MOO-a) osnovan je Međunarodni amaterski rukometni savez (IAHF – International Amather Handball Federation). U Kopenhagenu na Kongresu IAHF-a (10. – 13. srpnja 1946.) iz naziva je izbačena odrednica amather (amatersko) i novi naziv je postao i ostao do današnjih dana IHF – Međunarodni
rukometni savez – International Handball Federation. Tom dalekosežnom odlukom rukometaši su izbjegli mnoga kasnija natezanja o statusu igrača. A budući da je Kongres 1946. prihvatio i realnost maloga, pa i ženskoga rukometa, oba su vida ozakonjena. I tako su rukometašice 1952. godine u Oslu odigrale i prvu poslijeratnu međunarodnu utakmicu maloga rukometa Norveška :
SR Njemačka 3 : 4.
Rukometašice su svoje prvo veliko rukometno Svjetsko prvenstvo igrale 1949., drugo 1956., a treće, posljednje, 1960.
Organizacijski sređen, osvježen novim snagama i idejama IHF priređuje poslijeratna svjetska prvenstva. U IHF-ovim statistikama je danas sve jasno sva svjetska prvenstva su mali rukomet, prvo muško od 1938., žensko od 1957. godine. Veliki rukomet se još uvijek igralo. Korijeni su bili duboki. Nakon 1. svjetskoga prvenstva 1938., održano ih je još šest. Posljednje muško, 7. – 1966. u Austriji. Posljednji svjetski prvak u povijesti velikoga rukometa, kojim je ta povijest i počela, bili su rukometaši Njemačke Demokratske
Republike. Rukometašice su svoje prvo veliko rukometno Svjetsko prvenstvo igrale 1949. (pobjednice Mađarice), drugo 1956. (pobjednice Rumunj-ke), treće, posljednje, 1960. (po drugi put Rumunjke).
Rukomet u Hrvatskoj
Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata živnula je rukometna aktivnost i u Hrvatskoj. Dominirao je veliki rukomet. Varaždinski i zagrebački rukometni korijeni bili su zdravi, trebalo je samo pronaći rješenje kako u poslijeratnoj općoj oskudici najbolje rješavati rukomet-
ne probleme. A najneposredniji je bio ojačati sport, približiti ga mladima, privući ih – naravno, bez podjele po spolu. Onima koji su bili birani da vode obnovljeni rukometni pogon bilo je jasno da taj put napretka i jačanja vodi kroz škole – i to od pučkih naviše. I dospjeti i u najmanja naselja unatoč kroničnom nedostatku novca, slabim, ratom oštećenih prometnica, smještaja.
Rukometni savez Hrvatske izdao je 1986. dokument Razvoj rukometa u Hrvatskoj od prvih početaka do 1985. Taj je pisani dokument neprocjenjiva sportsko-povijesna dragocjenost. Izvor čvrstih podataka! Središte obnove je bio Zagreb. Već je 1945. u Fiskulturnom savezu Hrvatske počeo djelovati Odbor za rukomet. Predsjednik mu je bio Tibor Lovrenčić, potpredsjednik Marijan Flander, članovi Željko Takač, Nenad Heruc, Zlatko Šnajder i Ante Škrtić – svi su bili iz Zagreba, to je bio jedini mogući operativno djelotvorni izbor! U sklopu 1. fiskulturnog sleta – Svestranog prvenstva Hrvatske u Zagrebu od 14. do 19. kolovoza 1945. održano je i 1. prvenstvo Hrvatske (samo za muškarce). Ukupno je sudjelovalo pet zagrebačkih rukometnih sekcija klubova i društava: Akademičar, Grafičar, Mladost, Dinamo i Metalac. Rukometaši Fiskulturnog društva Metalac su prvi prvaci! Zaslužuju da ih se spomene: Karlo Ćerić, Ivan Prosole, Zvonimir Marunčić, Ivan Brčić, Adalbert Derniković, Franjo Majerić, Branko Javor, Domagoj Kapetanović, Zvonimir Bušić, Irislav Dolenc. Svi su oni, uz
još mnogo dobrovoljaca djelovali u programima širenja i jačanja rukometa. A neki se istaknuli i radom i dostignućima u drugim sportovima.
Prvenstvo rukometašica održano je u Splitu od 21. do 22. svibnja 1949. Sudjelovale su četiri momčadi: iz Zagreba dvije, jedna iz Splita i jedna iz Dubrovnika. Prvakinje su bile rukometašice – učenice Srednje fiskulturne škole iz Zagreba. I one zavrjeđuju da ih spomenemo: Vlasta Amić, Silvija Stančin, Vaska Todorova, Sonja Klarić, Nada Crnogaj, Ana Zlodre, Mira Tomljenović, Ljubica Čudić, Zdenka Galić, Ana Ivezić i Mara Šunjić. Ne smijemo ispustiti ovo: i rukometaši i rukometašice igrale su VELIKI RUKOMET. U pisanom dokumentu Rukometnog saveza Hrvatske 1986. zapisano je i ovo, i treba to u svom rukometnom pretincu, misaonom ili pohranjenom u arhivu, srediti: veliki rukomet su igrali muškarci od 1945. do 1956., rukometašice od 1949. do 1955. Od 1950. počelo se igrati mali rukomet s po sedam
igrača ili igračica. Danas pišemo i govorimo samo RUKOMET. Atribut ”veliki” ili ”mali” koristimo samo kad je ta različnost nužna.
Između prvoga muškog prvenstva u Zagrebu 1945. i prvoga ženskog u Splitu 1949., u Zagrebu je osnovan Rukometni savez Hrvatske. Za prvoga predsjednika prije 70 godina izabran je Borivij Vuksan. Treba prepisati imena mjesta iz kojih su na Skupštinu u Zagreb doputovali delegati da bi se moglo ocijeniti koliko su ti prvi pregaoci, zanesenjaci, propagatori uspjeli u nekoliko godina
nakon Drugoga svjetskog rata. Popis gradova delegiranih s pravom glasa bio je sljedeći: Čakovec, Knin, Osijek, Rab, Raša, Rijeka, Sinj, Slavonski Brod, Split, Šibenik, Varaždin, Vela Luka, Vinkovci, Virovitica, Zadar i Zagreb. Po cijeloj Hrvatskoj, po određenom planu, raspršili su se dobrovoljni instruktori, bilo predavači, bilo treneri. Ta se djelatnost osjećala u školama, u kojima su nastavnici tjelesnoga odgoja
doslovce upijali sve što su im ti ”došljaci-gosti” govorili ili pokazivali. Odmah su održavani i sudački tečajevi, tiskani i umnažani nacrti izgradnje igrališta, pravila, odjeća, mjesni ili okružni liječnici su pomagali upućujući djecu i učitelje sportskozdravstvenoj zaštiti, prvoj pomoći, prehrani. Na radnim akcijama u brigadama su održavani tečajevi za rukometne instruktore i suce. Kada se čita odluka Rukometnog saveza Hrvatske iz 1986. Razvoj rukometa u Hrvatskoj od početka do 1985. zadivljuju podatci o tome kojom su spremnošću mladi, školska djeca, prihvaćala rukomet.
Prof. Marijan Flander napisao je za časopis Povijest sporta broj 51 (travanj, svibanj, lipanj), 1982., članak Prvi sportski instruktori. Ponovno jedan primjer valjanih odlika donesenih dogovorom! U Zagrebu je bila u kontekstu svih napora obnove i razvitka sporta otvorena Viša fiskulturna škola. Svima je bilo jasno da nema dovoljno stručnih kadrova. ”Viša fiskulturna škola organizirala je nastavu za prvu generaciju studenata u toku lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Po završetku toga prvog semestra studenti su bili upućeni na jednogodišnju praksu u pojedine škole diljem Hrvatske, tim da se nakon završene prakse vrate na doškolovanje u Višu fiskulturnu školu. Naime, nakon oslobođenja Zagreba, u svibnju 1945., Komitet za fiskulturu raspisao je natječaj da prime na Višu fiskulturnu školu s tim da je školovanje trebalo trajati četiri semestra, i da studenti odu nakon prvoga semestra na jednogodišnju praksu u škole kao nastavnici tjelesnog odgoja, da tijekom zime završe skijaški tečaj, a u tijekom ljetnog odmora logorovanje. Sve im je to bilo priznato kao prva godina studija, preostala dva semestra trebali su apsolvirati u toku studentske godine 1946./1947. Rektor škole je bio dr. Branko Kesić, nakon završene nastave/doškolovanja diplomirali su 1. travnja 1947.
Zatim su otišli na prugu Šamac-Sarajevo (kao referenti za tjelesni odgoj) među njima je bilo i dosta instruktora rukometa.” Jedan od njih je bio i pisac gornjih redaka Marijan Flander. Studentsku jednogodišnju praksu odradio je u Zagrebu u 5. muškoj gimnaziji. Novinar i veliki animator mladih stručnjaka Hrvoje Macanović je pomogao savjetima Marijanu Flanderu da svoju praksu organizira tako da učenici svaki napor dožive kao izazov i konačno kao zadovoljstvo. Uspio je gradsku djecu oduševiti za hodanje, za rukomet, za sletske vježbe ”jer su predstavljali svoj grad Zagreb i svoju školu”. Polet mladih bio je neiscrpan, rukomet su prihvaćali s oduševljenjem, umnažala su se školska društva, najprije su osnivana u srednjim školama, slijedili su sportski klubovi (tada nazivani fiskulturni). U tom zajedničkom nastojanju da se obnovi i unaprijedi, osuvremeni rukomet u Zagrebu, središtu rukometa u zemlji, 18. i 19. veljače je organizirano prvo savezno savjetovanje za rukomet. I rukomet je tako postao omiljen, brojčano sve jači, pa je u tom razdoblju jedino nogomet bio omiljeniji. Organizirane su lige, prvenstva na svim razinama, od međurazrednih u školama do međurepubličkih i saveznih. Jedne od tih godina rasta i razvitka u natjecanju za Savezni rukometni kup natjecalo se, od početka do vrha, 1 478 momčadi! I rukometna pouka – ništa ne postaje, ne raste i ne razvija se samo po sebi, a da ne ostavi dobre temelje za one koji dolaze. Nastavkom dobrih, realnih primjera napreduje se dalje, ležanjem na
lovorikama se nazaduje!
IRIS DOLENEC (* 1921.) nastavnik tjelesnog odgoja, viši sportski trener za rukomet, atletiku i košarku. Bio je 17 puta reprezentativac u velikom rukometu. Kao atletičar skakao je motkom i također bio reprezentativac. Bio je i savezni trener muške rukometne reprezentacije
od 1950. do 1958., te ponovo od 1966. do 1967. Iz bogate djelatnosti Irisa Doleneca izdvajamo razdoblje vodstva RK “Zagreb”: u velikom rukometu osvojili su Prvenstva Jugoslavije 1949., 1954. i 1956., u rukometu 1957., 1963. i 1965.
U skupini je sportskih instruktora koji su nakon 2. svjetskog rada obnavljali i širili rukomet po
cijeloj Hrvatskoj.
BISERKA VIŠNJIĆ – djevojačko joj je prezime bilo Rožić. U lijepoj prošlosti ženskog rukometa našega grada zauzima posebno mjesto. Biserka je u 124 utakmice kao reprezentativka bivše Jugoslavije postigla 399 zgoditaka! Citiramo “Olimp”, broj 24, rujan 2007.:
…Osvojila je zlatnu olimpijsku medalju 1984. u Los Angelesu, u Moskvi na OI 1980 srebrnu medalju i postigla najviše zgoditaka, zlato na SP 1973. u Beogradu, zlato na Mediteranskim igrama 1979… Proglašena je najtrofejnijom hrvatskom rukometašicom.
IVAN SNOJ (* 1923. u Zagrebu) nastavnik tjelesnog odgoja, trener, međunarodni sudac. Radom u školi, u klubovima, u rukometnim organizacijama podizao je stručnu razinu ove igre u nas i u svijetu. Pisao je u sportskom tisku i časopisima. Od 1956. je član Trenerske i metodske komisije IHF-a. Idejni je začetnik i organizator međunarodnog rukometnog seminara (od 1958.). Ivan Snoj je 27 godina (od 1951. do 1978.) bio savezni kapetan muške reprezentacije koja je u tom razdoblju izborila: zlatnu medalju na OI 1972,. dvije brončane na SP 1970. i 1974, dvije zlatne na Mediteranskim igrama 1967. i 1974…
MARIJAN FLANDER (* 1920.)jedan od pionira organiziranog, suvremenog rukometa u nas. Nakon pučke škole i gimnazije u Zagrebu završio je i Višu fiskulturnu školu.. Kao vrsni nastavnik tjelesnog odgoja u zagrebačkim gimnazijama V. i III. odgojio je generacije mladih sporaša i
sportašica. Izuzetno je bogat opus Marijana Flandera kao publiciste, propagatora, pedagoga… Godine 1973. preuzima dužnost glavnog urednika Enciklopedije fizičke kulture, zatim i Sportskog leksikona. Uz sav taj ne mali posao od 1976. do 1982. rukovodi redakcijskim odjelom stručnih izdanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. S tog posla odlazi u mirovinu.
