Pjesmu „Serbus, dragi Zagreb moj“ napisao je Dragutin Domjanić za lutkarski igrokaz „Petrica Kerempuh i spametni osel“; i danas se rado pjeva ta topla mala šansona koju je uglazbio Nikica Kalogjera
Radnja igrokaza – marionetske igre u tri čina „Petrica Kerempuh i spametni osel“, jedinog dramskog teksta hrvatskog pjesnika Dragutina Domjanića, prati povratak Petrice Kerempuha u Zagreb. Na početku Petrica govori o svojem djetinjstvu i uzaludnim pokušajima oca šoštara i majke poštene domaćice da ga preodgoje i natjeraju da se uozbilji. Zatim pratimo njegove avanture uza Savu i na Jelačićevom trgu. Na putu prema gradu, pokraj Save susreće mlekaricu koja „krsti“ mleko u rijeci, odnosno razrjeđuje mlijeko nalijevajući vodu u kante, pa joj upućuje ironičnu kritiku: „He, he, kumica, kaj trebate kumstva? (…) Em na krstu mora biti kum (…) Zakaj krstite to bogo mleko!? (…) ja sem placinšpektor i nadzornik od mleka…“ Petrica zatim susreće kočopernog šoštarskog dečka, muža s oslom, vučenjaka i stražara. Prilikom svakog susreta pokazuje osjećaj za pravdu, ironijom i satirom kritizira prijetvornost i neke društvene pojave. Primjerice, mužu oduzima osla (magarca), kladeći se da će ga naučiti čitati slova I-A, a vučenjaka (kao predstavnika društvenog sloja koji je nekritički prihvatio jugoslavenstvo i nametnuti jezik) kritizira zbog pomodarskog preuzimanja srpskog jezika: „Zakaj se veli Bukvar? Kajti čovek, koji ne zna čitati, je kak i bukva!“ Na kraju Petricu Kerempuha od stražara koji ga želi odvesti u rešt i na galge spašava upravo mljekarica koju je kritizirao zbog dolijevanja vode u mlijeko.
Na početku prvog prizora prvog čina, zagledan u Zagreb u daljini, Petrica pjeva pjesmu „Serbus, dragi Zagreb moj“, koju je Dragutin Domjanić napisao upravo za ovaj lutkarski igrokaz. I danas se rado pjeva ta topla mala šansona koju je uglazbio Nikica Kalogjera, a Zagrepčani je prihvatili kao jednu od najdražih oda svojem gradu, ni ne znajući njezinog stvarnog autora. Još je nekoliko uglazbljenih Domjanićevih pjesama postalo toliko popularno, da se smatraju starogradskima, narodnima, primjerice „Fala“ i „Popevke sam slagal“.
Pravnik, pjesnik i prevoditelj Dragutin Domjanić najpoznatiji je po svojim kajkavskim zbirkama poezije „Kipci i popevke“, „V suncu i senci“ i „Po dragomu kraju“. Pisao je i pod pseudonimima Milivoj Seljan, Vujec Grga, Jan, Dragutin Zelinski, Milivoj Z. Lenski i Valja P.(lemeniti) Batjanov. Pseudonimom Vujec Grga potpisao je i igrokaz „Petrica Kerempuh i spametni osel“, napisan za prvo stalno kazalište lutaka u Zagrebu – Teatar marioneta koji su 1919. osnovali književnik Velimir Deželić mlađi, skladatelj Božidar Širola i likovni umjetnik Ljubo Babić.
Premijera predstave održana je 8. travnja 1920. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Izazvala je oduševljenje publike i kritike koja je hvalila duhovit tekst, scenografiju, siluete i marionete te isticala da su u igrokazu najavljenom kao „umjetnička igra za djecu“ uživala djeca i odrasli jer „odraslima je pružio mogućnost prepoznavanja elemenata aktualne društvene i političke satire turbulentnih dvadesetih godina minulog stoljeća“. Od 8. do 29. travnja 1920. lutkarska predstava „Petrica Kerempuh i spametni osel“ odigrana je čak 11 puta i još dvaput 1921. godine. Redatelj Velimir Deželić ml. prvi dio teksta o Petričinom djetinjstvu pretočio je u kazalište sjena (siluete), a drugi dio je marionetska igra.
„Petrica Kerempuh stigao je na zagrebačku pozornicu u pravom trenutku, svojim neodoljivim grabancijaškim osobinama, naslonjenim na tradiciju kako književnog lika, tako svojih starijih i iskusnijih lutkarskih rođaka, u trenu pridobivši publiku te je na fin i suptilan način uvevši pred dvore umjetničkog lutkarstva. Nažalost, pomak u pogledu na lutkarstvo i nedostatak tradicije Petricu su prerano iščupali iz prostora u kojemu se odlično snašao, svevši ga na lik za djecu te ubrzo i izvevši iz svijeta lutkarstva (…) Šteta jer Petrica, kakvim su ga oblikovali Domjanić, Babić i Deželić imao je silne potencije, lutkovitost i scensku privlačnost“, zaključuje teatrolog dr. sc. Igor Tretinjak.
Naklada Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora objavila je 1921. igrokaz u obliku knjige koju su ilustrirale Nada Pleše i Zdenka Turkalj. Taj nepravedno zaboravljen Domjanićev dramski tekst na toploj staroj zagrebačkoj kajkavštini na novo je izdanje čekao 84 godine: 2005. knjigu „Petrica Kerempuh i spametni osel“ objavio je zagrebački nakladnik Disput, a lutkarska predstava izvedena je ponovno 1995. u režiji Zlatka Boureka. U emisiji Hrvatskog radija „Radioigra za djecu i mlade“ igrokaz je premijerno emitiran 14. prosinca 2014. Možda je upravo stogodišnjica prvog tiskanog izdanja Domjanićevog „Petrice Kerempuha“ prilika da nam Petrica opet zapjeva: „Sad sem tu i pak sem tvoj“.
Tko je Petrica Kerempuh
Kerempuh u doslovnom značenju, prema mađarskoj riječi kerep, znači trbuh, crijeva, drob. U prenesenom značenju označava veselog, lukavog čovjeka, ciničnog komentatora događaja. Lik Petrice Kerempuha u hrvatskoj književnosti dolazi iz djela Jakoba Lovrenčića „Petrica Kerempuh iliti Chini y syvlenye chloveka proshenoga“, tiskanog u Varaždinu 1834., nadahnutog zgodama njemačkog srednjovjekovnog lika Tilla Eulenspiegela. U Francuskoj se slično oblikovao komični lik Polichinelle, u Rusiji Petruška, u Engleskoj Punch, a u Njemačkoj u 18. stoljeću lutkarski lik Kasperl, kao i u Sloveniji Gašparček.
Dragutin Domjanić svojeg je Petricu Kerempuha „posudio“ iz Lovrenčićevog djela, pretvorivši ga u zagrebačkog zafrkanta, skitnicu, tumarala, potepuha. Za razliku od sličnih junaka iz drugih književnih tradicija, Petrica je svjestan jezika iz kojeg potječe te govori živom zagrebačkom kajkavštinom. Šesnaest godina poslije, 1936. Petrica Kerempuh dosegnuo je književni vrhunac u Krležinim „Baladama“.
