Vatroslav Lisinski se bavio skladanjem samo tijekom jedanaest godina, od 1841. do 1852.; utemeljio je hrvatski glazbeni romantizam i uzdignuo solopopijevku do umjetničke razine, osnivač je hrvatske orkestralne glazbe, začetnik hrvatske klavirske minijature, autor prve hrvatske opere.
Jedan od ključnih skladatelja u povijesti hrvatske glazbe, Vatroslav Lisinski, na razne je načine povezan s rodnim gradom Zagrebom. Možemo ga prozvati glazbenim herojem Zagreba: rođen je u Zagrebu, u njemu je proveo gotovo cijeli život, umro je u rodnom gradu i pokopan je na Mirogoju. Prvi je glazbenik kojemu je u Zagrebu postavljena spomen-ploča i prvi po kojem je nazvana ulica. Njegovo ime nosi najveća koncertna dvorana u Hrvatskoj, zatim glazbena škola, kavana, pa čak i hotel.
Tko je, dakle, bio Vatroslav Lisinski? Uz Ivana Zajca, najvažniji, a neki smatraju i najtalentiraniji skladatelj iz 19. stoljeća u Hrvatskoj.
Lisinski se bavio skladanjem samo tijekom jedanaest godina, od 1841. do 1852., i u njegovom relativnom malom opusu ima otprilike 160 djela. Utemeljio je hrvatski glazbeni romantizam i uzdignuo solopopijevku do umjetničke razine. Osnivač je hrvatske orkestralne glazbe i uz Ferdu Livadića začetnik je hrvatske klavirske minijature. Njegove su skladbe i danas na repertoaru, ponajviše popijevka Ribar (na duhoviti Preradovićev tekst), potom prva Lisinskijeva skladba, budnica Prosto zrakom ptica leti, koju poznaju i školarci,te posljednje, potresno djelo Cum invocarem za mješoviti zbor, mezzosopran solo i orkestar. Često se izvode i romantična orkestralna idila Večer i Zbor Hrvatica iz opere Porin. Vjerojatno je najpoznatiji podatak o Lisinskom činjenica da je autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba.
TEŠKO JE UOČITI SPOMEN-PLOČU VATROSLAVU LISINSKOM NA KUĆI U ILICI 37 JER JE 1919. POSTAVLJENA IZNAD VIDOKRUGA PROLAZNIKA
Ako pratimo trag Lisinskog u Zagrebu, doći ćemo do neočekivanih podataka i priča koje nam govore koliko o njemu, toliko o nama i našoj sredini.
Vatroslav Lisinski rođen je početkom srpnja (pouzdano se zna samo datum krštenja, 8. srpnja) 1819. u podnožju Gornjega grada, u Ilici, danas kućni broj 37 preko puta Mesničke ulice. Ne postoji njegova rodna kuća jer je srušena oko 1860. i na njezinome mjestu sagrađena ova današnja. Na njoj je 1919., u povodu stote godišnjice skladateljeva rođenja, Hrvatsko pjevačko društvo Kolo postavilo spomen-ploču. Nažalost, sigurno je nećete zapaziti ako šećete Ilicom; zbog gusto nanizanih trgovina u Ilici, nije se 1919. vjerojatno ni pomišljalo da se spomen-ploči pruži dostojno mjesto u vidokrugu prolaznika, pa je postavljena iznad njih, u visini prvoga kata. Tek kad se odmaknete da biste iz pozicije spomenika Kačiću-Miošiću ugledali spomen-ploču Lisinskome, možete pročitati tekst i vidjeti portretni reljef Vatroslava Lisinskog, rad kipara Roberta Jeana Ivanovića.
Vatroslavova majka bila je Zagrepčanka Ana rođ. Kovačić koja je, po imenu sudeći, vjerojatno bila Hrvatica. Otac je kršten u Dolenjskim Toplicama u Sloveniji kao Andrea/Andreas Fux i zato službene biografije, poput one u Hrvatskoj enciklopediji, pišu da je Vatroslav po ocu bio Slovenac. Oko 1800. godine Andrea (Andrija) Fux došao je u Zagreb, upoznao Anu i s njom se vjenčao u katoličkoj crkvi sv. Marije. Njihov sin Ignacije Fuchs (varijante: Fuhs, Fuks, Fux) službeno je pohrvatio svoje ime u Vatroslav Lisinski tek 1850. godine, premda je već mnogo ranije upotrebljavao tu varijantu, pa ju nalazimo i na plakatima za Ljubav i zlobu.
U doba Vatroslavovog djetinjstva, 1829. otvorena je glazbena škola Hrvatskoga glazbenog zavoda, tada jedina javna glazbena škola u Zagrebu. Međutim, Vatroslav je glazbenu poduku dobio privatno od orguljaša Jurja Sojke i kasnije od Georga (Jurja) Karla Wisnera von Morgensterna, najznačajnijega glazbenika u Zagrebu u prvim desetljećima 19. stoljeća, učitelja na glazbenoj školi i jednog od osnivača Musikvereina, danas Hrvatskoga glazbenog zavoda. Lisinski je pohađao gimnaziju i studirao na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu na Katarininom trgu (danas zgrada Gornjogradske gimnazije), gdje je diplomirao filozofiju (1840.) i pravo (1842.). Nakon diplome postao je neplaćeni bilježnik pri Banskom stolu i samo je nekoliko godina u svojem kratkom životu radio kao pravnik.
OPERA LJUBAV I ZLOBA JEDNA JE OD KLJUČNIH SKLADBI U HRVATSKOJ GLAZBENOJ BAŠTINI – ALI NA SPOMEN-PLOČI PIŠE POGREŠNA GODINA NJEZINE PRAIZVEDBE
Jedna je od ključnih skladbi, ne samo u opusu Vatroslava Lisinskog, nego i u hrvatskoj glazbenoj baštini, opera Ljubav i zloba, praizvedena s velikim uspjehom u Zagrebu, 1846. godine. Možemo biti ponosni na činjenicu da je to druga po redu nacionalna opera Slavena, napisana deset godina nakon opere Ivan Susanjin (Život za cara) ruskog skladatelja Mihaila Glinke.
Prvotni je libreto na nagovor Lisinskijevog prijatelja Alberta Štrige napisao 23-godišnji Janko Car, netom diplomirani pravnik bez iskustva, pa je bila potrebna nova verzija, koju je sastavio iskusni književnik Dimitrija Demeter. Mladom, 27-godišnjem skladatelju-amateru Lisinskom trebala je pomoć u pisanju tako velike glazbeno-scenske forme, zato je orkestraciju napravio Wisner von Morgenstern. Opera je praizvedena u starom tzv. Stankovićevom kazalištu na uglu Trga sv. Marka i Ćirilometodske ulice, u zgradi koja je danas dio Gradske vijećnice. Već se više od 100 godina na pročelju starog kazališta nalazi spomen-ploča na kojoj nažalost piše pogrešna godina praizvedbe Lisinskijeve opere: 1847. umjesto 1846. Nadležne institucije za zagrebačku baštinu imaju nakon potresa pune ruke posla, ali bi barem trebale staviti na popis zadataka i ispravljanje ovog pogrešnog navoda.
Zahvaljujući uspjehu Ljubavi i zlobe, ali dakako i svojem neupitnom talentu, mladi Lisinski je dobio trogodišnju stipendiju za koju su novac skupili hrvatski rodoljubi (među kojima je bio čak i ban Josip Jelačić) te se 1847. uputio na studij glazbe u Prag. Ali bio je prestar za upis na konzervatorij, pa mu nije preostalo drugo nego da polazi privatne satove kompozicije i instrumentacije kod ravnatelja konzervatorija Jana Kittla. Nije prihvatio njegov prijedlog da se upiše u Orguljašku školu, pa je ostao i bez te diplome.
Kad se Lisinski u jesen 1850. vratio iz Praga u Zagreb, ponovno se bavio glazbom; skladao je, dirigirao i organizirao koncerte. Godine 1851. primljen je u ravnateljstvo tadašnjeg Družtva prijateljah muzike u Zagrebu (danas Hrvatski glazbeni zavod) i kao pravnik sudjelovao u sastavljanju novog statuta. Nažalost, nije mogao biti primljen na mjesto učitelja u glazbenoj školi HGZ-a jer za to nije imao uvjete: primali su se samo praktični glazbenici s diplomom, violinisti i violončelisti.
LJUBAV S ODVJETNIKOVOM KĆERI HEDVIGOM KOJA JE OSTALA UZ LISINSKOG DO NJEGOVE SMRTI 1854.
Ljubavna priča Vatroslava Lisinskog povezana je s jednom kućom u Opatičkoj ulici. Lisinski se 1846. doselio u Opatičku 19 kao podstanar odvjetnika Bana i zaljubio se u trinaest godina mlađu odvjetnikovu kći Hedvigu (koja je tada imala samo 14 godina!). Usprkos svim nedaćama, prije svega Lisinskijevim neuspješnim pokušajima da priskrbi redovitu zaradu kao uvjet za osnivanje obitelji, Hedviga je ostala uz Lisinskog do kraja njegova života.
Kuća odvjetnika Bana više ne postoji jer je kasnije na istome mjestu izgrađena nova, današnja kuća. Zato i ne može biti istinita tvrdnja stanara te kuće, koja se prije nekoliko godina pojavila u medijima, da je u sobi njegove unuke skladao Lisinski.
Vatroslav Lisinski umro je 31. svibnja 1854. u kući koja je stajala na mjestu današnje kuće u Jurjevskoj ulici 30, uz križanje Jurjevske i Mlinarske. Pokopan je na tadašnjem Rokovom groblju (danas Rokov perivoj) u skroman grob bez spomenika. Prošlo je gotovo deset godina dok nije Hrvatski glazbeni zavod pokrenuo inicijativu za skupljanje novca za nadgrobni spomenik, koji je postavljen 1863. godine. Kako piše Franjo Ksaver Kuhač u svojoj knjizi o Lisinskom, na spomeniku je Lisinski označen kao „prvi hrvatski glasbenik“, a na stražnjoj je strani bila duga pjesma njemu u čast.
Kad se 1885. slavila 50. godišnjica hrvatskog narodnog preporoda, u tzv. ilirski paviljon u arkadama na Mirogoju prenijeti su posmrtni ostaci najvažnijih iliraca, među kojima i Lisinskog. Budući da je stari spomenik postao suvišan, otkupilo ga je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo i 1893. godine postavilo na grob prerano preminulog violinista Franje Krežme, gdje je i danas. Pri tome su, naravno, skinuli natpis Lisinskom i stavili natpis u spomen na Krežmu.
U POTRAZI ZA LISINSKIM U ZAGREBU: POGREŠNO IME U ARKADAMA, ZAMALO ODUZETO IME ULICE, PREBOJAN NATPIS NA POPRSJU
Portret Lisinskom u prvom paviljonu velikih arkada na Mirogoju izradio je bečki kipar Johann Koloc koji je ime skladatelja napisao: Vratoslav. Za tu pogrešku nije bio krivac kipar, nego predložak prema kojem je očito radio, a to je bila slavna litografija Muževi ilirske dobe. Na njoj je Theodor Mayerhofer nacrtao Lisinskog i pogrešno napisao ispod portreta: Vratoslav Lisinski.
Veliku posmrtnu počast Lisinski je dobio 1878., kad je postao prvi glazbenik po kojem je imenovana ulica u Zagrebu. Riječ je o vrlo maloj ulici koja povezuje Mesničku i Visoku. No, ni u slučaju ovog oblika spomena na Lisinskog nije sve išlo glatko. Iz nepoznatog je razloga netko u gradskoj vlasti 1933. godine predložio da se ta ulica dodijeli Kristoforu Stankoviću, poduzetniku čijim je novcem izgrađeno prvo kazalište u Zagrebu, upravo ono u kojem je praizvedena Ljubav i zloba. Nisu se usudili baš posve oduzeti Lisinskom ulicu, pa su mu dodijelili ulicu na Peščenici, tadašnjoj gradskoj periferiji, a i to tek kad bude izgrađena. Takvo čudno stanje potrajalo je godinama, dok napokon Lisinskom nije vraćena ulica između Mesničke i Visoke.
Posljednja postaja na ovom pomalo kvrgavom putu u potrazi za Vatroslavom Lisinskim u Zagrebu, križanje je Jurjevske i Mlinarske ulice, preko puta kuće u Jurjevskoj 30 koja stoji na mjestu nekadašnje kuće u kojoj je Lisinski umro. Na tom je križanju 1969., u povodu 150. godišnjice Lisinskijeva rođenja, postavljeno poprsje, autora Vanje Radauša, s natpisom na postolju posve u skladu s ondašnjim vremenom: „Vatroslav Lisinski, začetnik novije hrvatske i jugoslavenske glazbe“. No, nakon Domovinskog rata nekome je zasmetao pridjev jugoslavenske, pa je bijelom bojom prekrio ne samo tu riječ, nego i gotovo cijeli natpis. Tako je to stajalo čak nekoliko godina, dok konačno Hrvatsko društvo skladatelja, koje je postavilo spomenik, nije promijenilo natpis koji sada glasi: „Vatroslav Lisinski, začetnik novije hrvatske i južnoslavenske glazbe“.
BISTA VATROSLAVA LISINSKOG S PROČELJA HNK GLEDA PREMA ZGRADI MUZIČKE AKADEMIJE, KOLIJEVCI MLADIH GLAZBENIKA I MUZIKOLOGA
I na kraju, predlažem da potražite Lisinskog u Zagrebu. Zavirite u žbunje ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i otkrit ćete poprsje koje je još 1969. izradio Mile Grgas. Kad uđete u Koncertnu dvoranu, na odmorištu vas čeka skulptura Lisinski koju je oblikovao Vojin Bakić za otvorenje Dvorane 1973. godine.
U predvorju Hrvatskoga narodnog kazališta Lisinski ima počasno mjesto: njegovo je poprsje (autor Frano Kršinić) zajedno s poprsjem Ivana Zajca postavljeno 1934., no posljednjih godina je djelomično zaklonjeno posterima s plakatima za predstave. A kad iziđete iz zgrade HNK, na pročelju okrenutom prema zapadu ugledat ćete Lisinskog visoko gore, iznad jednog od ulaza. Ta bista, čijeg autora ne znamo, postavljena je tako da Lisinski gleda prema zgradi Muzičke akademije, kolijevci mladih glazbenika i muzikologa koji će se, nadam se, trajno baviti Lisinskim i njegovom glazbom.
Nadam se i da će zagrebačka koncertna publika, koja bez posebnog razmišljanja tijekom koncertne sezone govori: „Idem u Lisinski“, barem ponekad reći: „Znam tko je bio Lisinski. I ponosim se njime!“.
Napisala: Nada Bezić
Izvor fotografija: privatna arhiva autorice
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
