Velik doprinos obitelji Stahuljak hrvatskoj kulturi

Napisao: Marijan Lipovac

Obitelj Stahuljak po brojnosti svojih članova koji su se bavili glazbom treća je u Europi (iza obitelji Couperin i Bach); brojniji su od španjolske glazbeničke obitelji García, pa i od slavne austrijske obitelji Strauss

Devet dana prije nego je trebao navršiti 88 godina, 20. lipnja 2021. u Zagrebu je umro prof. Zlatko Stahuljak, istaknuti hrvatski glazbeni pedagog, violist, glazbeni pisac i diplomat, čime je sa životne scene otišao posljednji muški pripadnik ove ugledne obitelji koja je dala značajan doprinos hrvatskoj glazbi, posebice oblikovanju glazbene kulture.

Obitelj Stahuljak najbrojnija je hrvatska glazbena obitelj i po brojnosti svojih članova koji su se bavili glazbom treća u Europi (iza obitelji Couperin i Bach), budući da ih je u proteklih stoljeće i pol bilo čak 16. Brojniji su od španjolske glazbeničke obitelji García, pa i od slavne austrijske obitelji Strauss.

Obitelj Stahuljak potječe iz mjesta Jablonka u današnjoj južnoj Poljskoj uz granicu sa Slovačkom, na visoravni između Beskida i Visokih Tatri. U povijesnim izvorima obitelj je zapisana 1250. u obliku Sztahulyak de Jablonka, kad su njezini članovi zbog zasluga u obrani od Tatara dobili plemstvo od ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. U Hrvatsku dolaze 1820., kad se Jozef doselio u Čepin pokraj Osijeka kao vlastelinski upravitelj na imanju svojeg prijatelja baruna Ivana Kapistrana Adamovića. U Slavoniju je zapravo došao na odmor, ali je prihvatio Adamovićev poziv da ostane te se oženio Maricom Taglieber. U Čepinu ili u obližnjoj Tenji 1833. rođen je rodonačelnik ove glazbene obitelji, Ivan Stahuljak. Od 1865. do 1867. bio je zastupnik kotara Valpovo u Hrvatskom saboru. Kasnije se nastanio u Bjelovaru i bio vijećnik tamošnjeg sudbenog stola, a u Bjelovaru je i umro 1883. Glazbom se bavio amaterski, a posebno se zanimao za tamburicu, zahvaljujući Paji Kolariću kojeg je upoznao u Osijeku za vrijeme sudačkog službovanja. Ljubav prema glazbi prenio je i na svoju djecu, a u braku s Justinom Eisner imao ih je čak 18, od kojih je preživjelo sedmero. Četvero je počelo učiti glazbu u školi Narodnog zemaljskog zavoda u Zagrebu: Vladimir, Milan, Agata i Draga, budući da su se nakon očeve smrti preselili u Zagreb.

Prvi profesionalni glazbenik u obitelji

Prvi profesionalni glazbenik u obitelji Stahuljak bio je Vladimir, rođen u Bjelovaru 1876., a umro u Zagrebu 1960. Glazbu je učio u Zagrebu i Budimpešti, a zatim djelovao kao učitelj i profesor u nekoliko mjesta (Sveta Jana, Remete, Koprivnica, Zadar, Petrinja i Zagreb) te osnivao i vodio pjevačke zborove i instrumentalne sastave. Osim toga, sakupljao je i obrađivao narodne napjeve i skladao otprilike tisuću skladbi: popijevki (U tami, Ne voli me), svjetovnih i crkvenih zborova (Petrinjsko cvijeće, Prelo, Različak, O Isuse poljubljeni), skladbi za glasovir, gudačke i tamburaške sastave te pedagoško-instruktivna djela.

Milan Stahuljak (Bjelovar, 1878. – Zagreb, 1962.) završio je studij klasičnih jezika u Zagrebu i radio kao profesor latinskog i grčkog jezika, a titulu doktora znanosti stekao je raspravom „Psihologija novca“. Kao glazbenik osnivao je i vodio đačke i tamburaške zborove amaterskih društava. Zanimljivo je da je u tamburaški sastav uveo instrument čelović, svoj vlastiti izum. Skladao je 300-tinjak skladbi za tambure i objavio brojne rasprave o tamburaškoj glazbi, kao i pedagoške radove.

Agata Stahuljak udata Sladović prije udaje nastupala je kao pjevačica, no karijeru nije nastavila jer se zaposlila kao poštarica u Zagorskim selima. Dragica Stahuljak udata Surma radila je kao učiteljica i unatoč glazbenoj naobrazbi, nije se bavila glazbom.

Ovoj četvorki glazbeno školovane braće i sestara treba dodati njihovog brata Avelina Stahuljaka (Valpovo, 1867. – Klanjec, 1935.) koji je bio odvjetnik i bilježnik, a glazbom se bavio amaterski, pridonoseći razvoju glazbene kulture u Klanjcu.

Najstariji Vladimirov sin bio je Juraj Stahuljak (Sveta Jana, 1901. – Zagreb, 1975.). Radio je kao srednjoškolski profesor povijesti i zemljopisa, orguljaš, zborovođa, koncertni pratilac i skladatelj. Glazbene discipline pjevanje i skladanje učio je na Konzervatoriju Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Opus mu se sastoji od stotinjak skladbi: popijevki (Sanje, Sve utaman, ciklusi Dani srca i kajanja, Bolesna djevojka), glasovirskih skladbi (Jedan dan iz života), komornih (dva gudačka kvarteta, dva klavirska trija, Sonata za violinu i klavir, a iz ciklusa Vlatko dva klavirska kvinteta, Sonata za violončelo i klavir), crkvenih skladbi (mise, ofertoriji, Misa misterij) i glazbeno-scenskih djela (opera Ris-kolo ili Vražji krug).

Iako se glazbom nije bavio profesionalno, i mlađi Jurjev brat Vlatko (Sveta Jana 1903. – Bjelovar, 1930.) školovao se u Hrvatskom glazbenom zavodu, ali zbog tragične prerane smrti skladao je samo 15 djela za glasovir, pjevanje i glazbu za dramolet.

Treći Vladimirov sin Mladen Stahuljak (Zadar, 1914. – Hamburg, 1996.) bio je prvi glazbenik u obitelji kojem je glazba bila jedino zanimanje. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu stekao je tri diplome – iz orgulja, kompozicije i teorijskih predmeta, a usavršavao se kod skladatelja Johanna Nepomuka Davida te orguljaša, dirigenta i skladatelja Güntera Ramina u Leipzigu. Bio je istaknuti orguljaš, violončelist u orkestru, zborski dirigent, koncertni pratilac, glazbeni pedagog i skladatelj. Djelovao je u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu, gdje je bio i urednik na radiju i zborovođa u kazalištu. Skladao je popijevke (ciklus Hamza), djela za zborove (Madrigali za dječji zbor), mise, orkestralna, komorna (sonate za violinu, violu i violončelo solo), glasovirska i djela za orgulje (sonate, Koralne predigre, Invencije).

Milanov sin Dubravko Stahuljak (Zagreb, 1920. – Karlovac, 1988.) završio je studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je operni korepetitor u Zagrebu i Osijeku te profesor na glazbenim školama u Osijeku i Karlovcu. U Karlovcu je bio zborovođa, dirigent Gradskog orkestra, glazbeni kritičar i suradnik mjesnog radija. Bio je autor orkestralnih, komornih i djela za instrumente solo, popijevki (ciklusi Venecija, Gogo, Majka), zborova, kantata i tri opere (Nezgoda pčelice Lili, Jasna i Sastanak na kolodvoru).

Četiri supruge pjevačice

U široj javnosti najpoznatija članica ove glazbeničke obitelji bila je Jurjeva kći Višnja Stahuljak (Zagreb, 1926. – Zagreb, 2011.). Diplomirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavala se u Rimu. Bila je nastavnica pjevanja i voditeljica opernog studija na Glazbenoj školi „Blagoje Bersa“ u Zagrebu, no slavu je stekla kao istaknuta hrvatska književnica. Napisala je nekoliko djela intimne i pejsažne lirike (Žuti ljiljan, Bolovi poklonjeni usput, Kristalna ruda svemira), lirske i fantastične proze (Zmijska koža, Vrijeme koje ne može prestati, Pustolovka, Čarobnjak, Močvarni lovac, Zlatna vuga) i autobiografsku knjigu Sjećanja. Bila je i članica suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Jurjev sin Zlatko Stahuljak (Zagreb, 1933. – Zagreb, 2021.) diplomirao je etnologiju i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu, violu na Muzičkoj akademiji te se usavršavao u Pragu, Firenci i Rimu. Bio je solo-violist opernog orkestra, direktor opere i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1990. i 1991. Nakon profesorskog djelovanja na glazbenim školama u Brežicama i Zagrebu (Glazbena škola „Blagoje Bersa“) predavao je violu, komornu glazbu i metodiku violine i viole na Muzičkim akademijama u Zagrebu (1971.–1992., 1998.–2002.) te paralelno u Beogradu (1975.–1979.) i Ljubljani (1979.–1992.). Vodio je majstorske tečajeve u Pekingu, Njemačkoj, Poljskoj i na Isle of Man te održavao povremena predavanja u Hrvatskoj, Češkoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji.

U svojem je višedesetljetnom djelovanju Zlatko Stahuljak dao izniman doprinos razvoju hrvatskoga glazbenog života. Bio je inicijator i organizator Zagrebačkog omladinskog komornog orkestra (ZOKOR) 1957. te Komornog studija Zagrebačke filharmonije 1963. Utemeljitelj je kvadrijenalnog Međunarodnog violinističkog natjecanja „Vaclav Huml“ 1977. a od 1998. je bio njegov organizacijski predsjednik. Zahvaljujući Zlatku Stahuljaku, natjecanje je već 1978. postalo dio Svjetske federacije međunarodnih glazbenih natjecanja u Ženevi. Bio je član ocjenjivačkih sudova na 43 međunarodna natjecanja od 1980. Zlatko Stahuljak bio je prvi predsjednik Hrvatsko-češkog društva (tada Društva hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva, 1992.–1993.) te prvi veleposlanik Hrvatske u Čehoslovačkoj i Češkoj (1992.–1998.). Za promociju Hrvatske i promicanje njezinih interesa služio se prije svega kulturom, ponajprije glazbom, održavajući povremeno i koncerte kao violist, pa se u Pragu govorilo da je hrvatski veleposlanik vratio natrag srednju Europu u srednju Europu. Jedan od njegovih uspjeha bilo je i organiziranje Dana hrvatske kulture u Pragu 1997. pod pokroviteljstvom češkog predsjednika Václava Havela.

Među 16 glazbenika iz obitelji Stahuljak su i četiri pjevačice koje su se udale u obitelj. Supruga Vladimira Stahuljaka bila je sopranistica i operna solistica Paula rođena Huber (Krapina 1880. – Zagreb 1932.), supruga Mladena Stahuljaka bila je Branka rođena Dugan (Zagreb, 1920. – Hamburg, 1993.), a supruga Zlatka Stahuljaka je Ivanka rođena von Althaller (Zagreb, 1945.). Sve su one stekle diplome pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Branka je bila pjevačka pedagoginja i solistica u Sarajevu, a Ivanka je bila povremena solistica i stalna članica Mješovitog pjevačkog zbora HRT-a.

Ivanka Stahuljak je kao supruga hrvatskog veleposlanika u Češkoj sudjelovala u društvenoj djelatnosti veleposlanstva, ali i nastupala na koncertima u veleposlaničkoj rezidenciji, u praškim koncertnim dvoranama i na humanitarnim i kućnim koncertima, uza suradnju istaknutih čeških glazbenika violinista Josefa Suka i Jana Talicha, pijanista Jana Panenke i Kvite Bylinske te Trija Kubelik. U Češkoj se počela baviti i humanitarnom djelatnošću, i to u sklopu Viteškog reda svetog Václava, koja obuhvaća skrb za djecu iz dječjih domova u Hrvatskoj, Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Slovačkoj, organizirajući programe zajedničkih druženja tijekom ljetnih i zimskih praznika, a utemeljila je i organizirala međunarodne konferencije voditelja ustanova u spomenutim zemljama. Aktivna je i kao članica Predsjedništva Hrvatsko-češkog društva u kojem je aktivni član nakon povratka s veleposlaničkog mandata u Češkoj bio i njezin suprug. Njihova kći Zrinka, rođena u Zagrebu 1969., ne bavi se glazbom – romanistica je međunarodnog ugleda, profesorica na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA) i dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Četvrta glazbenica koja se udala u obitelj Stahuljak bila je Zlata rođena Galović (Zagreb 1907. – Zagreb, 1997), supruga Ive Stahuljaka, unuka Avelina Stahuljaka, koja je također bila stalna članica pjevačkog Zbora Radio Zagreba, a glazbom se bavio i njezin sin Dražen. Danas u obitelji Stahuljak više nema nasljednika koji bi se profesionalno bavili glazbom, ali zanimljiva priča o njima privukla je pažnju stručnjaka, pa je muzikolog Andrija Tomašek 2000. godine obitelji posvetio knjigu pod naslovom „Njih šesnaestero: obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi“, a Hrvatska radiotelevizija je 2014. snimila dokumentarni film „Stahuljak, jedna obitelj“, scenarista Marije Ramljak i Miljenka Bukovčana, koji se često reprizira i pridonosi spoznaji o cjelokupnom doprinosu obitelji Stahuljak hrvatskoj glazbenoj, ali i ne samo glazbenoj kulturi. Imena dvoje glazbenika iz te obitelji nose dvije ulice u Zagrebu: Vladimira Stahuljaka u Novom Jelkovcu i Višnje Stahuljak na Trešnjevci.