Vila Kallina ubraja se u naša najkvalitetnija ostvarenja poslijesecesijskog bezornamentalnog modernizma, inspiriranog anglosaksonskim arts & crafts i domestic revival uzorima.
Napisao: Aleksander Laslo, dipl. ing. arh. (iz elaborata Villa Kallina – Jandrićeva 68, Dossier spomenika kulture, Gradski zavod za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode, 1997.)
Foto: Ines Novković
Raskošna obiteljska rezidencija
Gustav Kallina (1872. – 1956.) preuzeo je nakon očeve smrti vođenje Tvornice Chamotte i Fayence peći Josip Kallina (kasnije Kalline nasljednici – prva hrvatka Pećarska zadruga) te u blizini očeva novog tvorničkog pogona, sagrađenog na Ksaveru 1890. godine, sagradio svoju obiteljsku rezidenciju. Izradu osnove povjerio je Vjekoslavu Bastlu, arhitektu koji je 1903. kao glavni projektant tada vodećeg zagrebačkog arhitektonskog atelijera i građevinskog poduzeća „Hönigsberg & Deutsch“ Josipu Kallini projektirao stambeno-poslovnu uglovnicu Gundulićeva / Masarykova (u kojoj je bilo sjedište poslovnice sa skladištem Kallinove tvornice) – kapitalno ostvarenje secesijskog modernizma u hrvatskoj arhitekturi. Tijekom rada na projektu vile Kallina Vjekoslav Bastl započeo je samostalno projektantsko djelovanje te je gradnju proveo s građevnim poduzetništvom graditelja Gjure Carneluttija.
Vila Kallina planirana je s raskošnim prostornim programom obiteljske rezidencije: s gospodarskim i pomoćnim prostorima u suterenu, stambenim prostorima u visokom prizemlju, sklopom za odmor roditelja na katu i prostorima za djecu te prostorom za rad u potkrovlju. Velika okućnica planirana je kao svojevrsni arboretum u slobodnoj formi engleskog vrta, dijelom koristeći na lokaciji zatečenu visoku vegetaciju. Uz istočnu granicu posjeda postavljena je prizemna kolnica sa stajom.
Obitelj Kallina – Gustav, njegova supruga Štefanija i sin Ivo (hrvatski slikar) živjela je u kući do 1927., kad je nastupila likvidacija obiteljskog industrijskog poduzeća i obitelj se preselila u Opatiju. Kasniji kućevlasnik dao je oko 1930. zgradu proširiti, prilagodivši na sjeverozapadnom uglu, na prvobitnoj poziciji verande s pergolom, po jednu stambenu prostoriju u visokom prizemlju i na katu. Preinaka je napravljena vrlo pažljivo, poštujući izvorni Bastlov oblikovni i stvaralački rukopis. Točni podaci o dataciji i autorstvu prigradnje nisu sačuvani.
Valorizacija arhitekture
Vila Kallina, uza suvremene gradnje Viktora Kovačića (vila Auer i Perok-Kavić), ubraja se u naša najkvalitetnija ostvarenja poslijesecesijskog bezornamentalnog modernizma, inspiriranog anglosaksonskim arts & crafts i domestic revival uzorima i loosovskom purističkom arhitekturom, kao specifični autorski doprinos oblikovnom idiomu avangardne grupacije okupljene u Klubu hrvatskih arhitekata (Kovačić, Bastl, Podhorsky i Schon, 1906.). Skladna kompozicija sažetog građevnog tijela i slikovito razigranih krovnih ploha zaokružena je profinjenim oblikovnim pojedinostima ulazne nadstrešnice, verande s pergolom, oriel-window erkera blagovaonice u visokom prizemlju, lođa u potkrovlju te stubišnog kućišta u kanatnoj fachwerk konstrukciji, sve s kvalitetnim obrtničkim detaljima. Karakteristični pokrov obojenim tirkiznim i žutim glaziranim crijepom proizvod je cijenjene obiteljske keramičke industrije. Kanonski status vile Kallina određen je kontekstom nastanka u epohi naročitog strukovnog i općeg kulturnog ineteresa za domaću tradicijsku arhitekturu (znanstveno istraživanje i publikacija „Hrvatski građevni oblici“ M. Pilara i J. Holjca, 1905.-09.), očuvanje i kreativnu interpretaciju domaće građevne baštine. Vila Kallina kapitalni je reprezentant lokalne manifestacije moderniteta u smislu kritičkog regionalizma u našoj arhitekturi 20. stoljeća.
Trajna pozitivna recepcija vile Kallina očituje se kako afirmativnim recenzijama (V. Lunaček 1906.), tako i redovitim uvrštenjem u enciklopedijske edicije (HE 1941., ELU 1959.). Vila Kallina izlagana je kao projekt na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti 1906. u Zagrebu te kao realizacija na Exposition des arts decoratis 1925. u Parizu i izložbi „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“ 1938. u Zagrebu.
Valorizacija hortikulture
Za vrtni prostor vile Kallina može se reći da ima odlike pravog malog perivoja te nesumnjivo predstavlja hortikulturnu vrijednost kako s kvalitetnog, tako i s kvantitativnog aspekta. Dominantni je element u njegovu oblikovanju impozantni drvored kojim je orubljena cijela parcela, a stabla koja ga tvore prelaze visinu 20 metara. U drvoredu su najzastupljenije smreke (Picea abies), dok se visinom, opsegom debla te volumenom krošnje ističu stabla platana (Platanus acerifolia). Segment drvoreda koji prati istočnu granicu parcele zasađen je stablima lipe, bukve te paulovnije koja svojim ljubičastim cvatovima dodatno oplemenjuje prostor.
U koncepciji oblikovanja ostalog vrtnog prostora nema naglašene simetrije – veći broj visokih stablašica slobodnim je stilom zasađeno na travnatoj površini koja se blagim padom u smjeru zapad – istok spušta prema centralnom dijelu prostora, gdje se nalazi objekt. Od vrsta tu se pojavljuju: breza, lipa, divlji kesten, katalpa, tisa te cvatući grmovi forzicije, hortenzije, magnolije i dr. kao koloritni akcent. Ulaz na parcelu naglašen je portalom od kovanog željeza, a od njega prema objektu vodi put blagih linija, koji prate vegetacija i cvatući grmovi na zatravljenom parteru.
Općenito, radi se o vegetaciji koja ima veliku ulogu u ambijentalnoj kvaliteti cijelog prostora, fiziološki je u većini slučajeva vitalna i dobrog zdravlja.
