Naš lijepi grad Zagreb nikada nije bio domaćin Olimpijskih igara, pitanje je hoće li ikada i biti. Mnogo je gradova u svijetu koji se kite predznakom „olimpijski” ispred svog imena. Neki to doista zaslužuju jer u svojoj općoj i sportskoj kulturi, povijesti i tradiciji nose nešto olimpijsko, sveto. Primjeri mogu biti Lillehamer, Atena i mnogi drugi, ali po čemu su, molim vas, „olimpijski” Atlanta ili Seoul!? Ni po čemu, osim što su bili domaćini.
Nad našim gradom ipak lebde olimpijski krugovi kao nevidljivo upozorenje s neba da se ovdje oduvijek razmišljalo olimpijski.
Stariji i mnogi pokojni žitelji koji su nekada obitavali tu podno Sljemena donijeli su u naš grad sportsku kulturu kao žeravicu olimpijske ideje i ona je ovdje pronašla plodno tlo. Dr. Franjo Bučar, profesor književnosti, stažirao je u Pragu i Stockholmu, bio je zaneseni pokretač i organizator u više sportskih grana.
Posjetio je i Pierrea de Coubertina, francuskoga baruna, koji je prvi pokrenuo ideju o obnavljanju i pokretanju modernih olimpijskih igara. U vrlo složenim političkim prilikama i krutim pravilima Međunarodnoga olimpijskog komiteta (na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće) dr. Bučar nije klonuo duhom. Nakon završetka 1. svjetskog rata – 14. lipnja 1919. godine – ipak je uspio osnovati Hrvatski olimpijski odbor, u glavnom gradu Hrvatske: Zagrebu.
Olimpijce Zagrepčane, sudionike Igara i nositelje medalja kroničari sportskih zbivanja doživljavaju podijeljenih emocija, s obzirom na afinitete prema određenom sportu i vremenu u kojem se nešto događalo. Ne bih želio biti isključivi arbitar vrednovanja jer olimpijska kronologija sportskoga Zagreba nosi u sebi i neke polemike.
Tko je pravi Zagrepčanin? Je li to Vera Nikolić koja se rodila u Ćupriji, a na Igrama u Meksiku 1968. nastupala za Dinamo ili je to, na primjer, Damir Šolman koji se rodio u Podsusedu, a iz Jugoplastike je krenuo u olimpijski svijet. Neću biti sitničavi zagovarač geoetničke čistoće grada jer čovjek bi se u toj „šumi Striborovoj” izgubio.
Atletika
Vratimo se dalekoj prošlosti, prebirem po sjećanjima i pričama starijih poznanika i bliskih suradnika. Zato ne mogu a da ne spomenem Zulejku Stefanini-Tućan. Rođena Splićanka koja je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu nastupala je kao atletičarka u klubovima Sokol 2 i HAŠK. Nastupila je na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Umrla je 2005. Uvijek je zračila optimizmom, vedrinom i ljubavlju za sportom, kasnije je, kad je prestala natjecateljski trčati, svoja iskustva i znanja nesebično prenosila na mlađe.
Poznatih Zagrepčana u olimpijskoj atletici nije bilo mnogo. Na primjer, legendarni dugoprugaši Franjo Mihalić i Zdravko Ceraj odavno su bili otišli u Partizan, a tada novopečena Zagrepčanka Vera Nikolić olimpijsku 68. u Meksiku obilježila je ljutitim bacanjem zaručničkoga prstena i odustajanjem, a ne rezultatom.
Olimpijski atletski simboli onoga vremena bili su poznati desetobojac Davorin Marčelja, sprinterka Alma Butia te Milka Babović koja na igrama nikada nije trčala, ali je kasnije sudjelovala kao TV komentatorica. Ne smijemo zaboraviti Đurđu Focić koja je nastupila na OI 1968., 72. i 76. u petoboju.
Danas je atletska zvijezda grada Ivana Brkljačić. Odlazak na Olimpijske igre u Peking nije puko putovanje da je „važno sudjelovati”. Treći put odlazi na svjetski olimpijski skup, a posljednji rezultati su vrlo dobri. Ako bi osvojila i medalju, ne bismo se iznenadili, nećemo je opterećivati, senzibilna je i psihički nestabilna kad se bilo kakav teret obaveze stavi na njezina jaka pleća.
Atletski je olimpijski krug, dakle, nešto skromniji, ali kad uđemo u onaj vaterpolski, olimpijski bi se obruč od snage rezultata i nastupa mogao i raspuknuti.
Vaterpolo
U Zagrebu u Haulikovoj ulici živi jedan gospodin, djed i pradjed, profesor doktor Miro Mihovilović. Nedavno sam ga posjetio. Bio mi je profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu prije nešto više od 50 godina. Snimao sam televizijsku reportažu o njemu. Sjećao se svakoga detalja. Na prepotopnoj pisaćoj mašini bio je zadjenut papir.
„Što pišete, profesore?“
„Pišem biografiju za Muzej sporta u Splitu.“
„Možete li sada malo pisati da vas snimimo?“
„Da, svakako.“
„Zar nemate naočale, ili možda imate leće?“ izravno sam upitao meni bliskog profesora.
„Ne, meni ne trebaju naočale.“
A kad mi je njegova kućna pomoćnica prišapnula na uho da „gospon profesor“ svako jutro gimnasticira, ostao sam posramljen. Moj profesor ima 93 godine.
Zašto, između ostaloga, sve to pišem!? S dubokim naklonom i poštovanjem – moj profesor.
Idemo malo dalje, nekoliko ulica. U prostranom stanu čiji balkon na Mažuranićevom trgu nudi pogled prema Sokolu ili Tuškanu, ovisi volite li više gimnastiku ili plesne večeri. U tom je stanu donedavno bilo najviše olimpijskih medalja što se tiče našega grada. Jedna zlatna i dvije srebrne, ukupno šest sudjelovanja na Olimpijskim igrama. Nedavno je Dudo svoje medalje odnio u svoj stan.
Otac i sin Zlatko i Dubravko Šimenc bili su na šest Olimpijskih igara. Zlatko 60. i 64., a Dubravko 88., 96., 2000. i 2004. Takve obitelji u Zagrebu nema. Dudo ima više medalja, ali Zlatkova („Ćosova“) generacija obilježila je zagrebački vaterpolo; i klupski i olimpijski.
Sjećate li se, a sjećate se, naravno, 1968. u Meksiku, kada su naši dečki donijeli zlato? A zlatni dečki bili su Miroslav „Žmegač“ Poljak, vječiti dobroćudni optimist i u ono vrijeme i danas, iako u kolicima. Kako se ne biste sjetili Zdravka Hedla iz te generacije, Karla Stipanića ili Ronija Lopatnija. Čim bi izronio iz bazena, preodjenuo se u najnovije uzorke Yvesa Saint Laurenta ili Lacostea. Mamio je uzdahe lijepih dama iz zagrebačkoga jet-seta, nježno i ratoborno (kao u bazenu) je to i iskorištavao. Ne znam gdje je sad Roni. Nisam ga odavno vidio. Valjda nije sam.
Prije nekoliko dana sam kroz prozor kafića Moka vidio Marijana Žuželja. Stari šarmer, arhitekt i vaterpolist bezbrižno šeće špicom, baš kao nekad. Na tim se mjestima ne može susresti Bone – Ozren Bonačić. On je možda i najtrofejniji vaterpolist. Osim srebra (64.) i zlata (68.), još je dva puta bio na OI. I kapetan zlatne ekipe u Meksiku, Ivo Trumbić, živi u Zagrebu. Vaterpolisti bi mi s pravom zamjerili da ne spomenem Juru Amšela, sudionika Igara 48., a 52. i 56. osvajača srebra.
Košarka
Tiho, bez glasne euforije, ulazimo u sljedeći, treći olimpijski krug zagrebačkih sportaša. Košarkaši. Tiho i mirno zbog pijeteta prema dvojici košarkaških velikana: Dražena i Kreše.
Nežaljeni Dražen prerano nas je napustio, no ipak je stigao osvojiti tri medalje – brončanu 84. i srebrne 88. i 92. I Krešo Ćosić je sa sobom u grob ponio uspomene. Njegove dvije srebrne i jednu zlatnu kolajnu u ukupno četiri nastupa na Olimpijskim igrama čuva supruga Ljerka, direktorica vječnoga počivališta na Mirogoju. Čuva i svoga Krešu i Dražena.
To je tužni dio košarkaške priče, ostaje onaj vedri. Dio te pripovijetke je „sveti Nikola“, Nikola Plećaš. Do danas je ostao košarkaška ikona ovoga grada. Karakteristični brkovi vječitoga borca za pravdu i danas se vide izdaleka.
Mnogo bi se imena moglo nabrojiti za taj olimpijski prsten kojega je na određeni način stvorio Mirko Novosel. On nije slučajno novi stanovnik Hall of Fame, kuće slavnih u koju rijetki ulaze. U Zagrebu žive i Vranković, Arapović, Knego, Nakić, Cvjetičanin i mnogi drugi košarkaši koji su svojim obolom pridonijeli uspjesima košarkaške obitelji.
Nogomet
U četvrti olimpijski krug smjestit ćemo nogometaše. Njihovi su uspjesi po rezultatima također za elitnu skupinu. Na zagrebačkim ulicama i danas se može vidjeti Željko Čajkovski, jedini živući član olimpijske selekcije iz Londona 1948. koja je osvojila srebro.
Kolajnu istoga sjaja iz Helsinkija 52. imaju Tomislav Crnković i Ivica Horvat. Ne izlaze mnogo, bolesni su, ali zato Vladimir Čonč (također je bio u Helsinkiju 52.) dva puta tjedno igra nogomet s penzionerskom mladeži na pomoćnom igralištu u Maksimiru.
Sjećate li se možda? Stjepan Deverić i Boro Cvetković bili su najbolji strijelci olimpijskoga turnira u Los Angelesu 1984. Osvojili su brončanu medalju, svaki je postigao po pet golova. Lijepa je zagrebačka nogometna prošlost.
Gimnastika
Peti olimpijski krug mogli bismo podijeliti u nekoliko manjih. Ne mogu zaboraviti zdravo gimnastičko okruženje u Sokolu, preko puta kazališta. Tamo su nekad vježbali Čaklec, Jurjević, Markulin, Alojz Petrović i drugi. Bila je to sjajna cjelina, svi su oni sudjelovali i na OI, a kasnije od Zagrepčana pokojni Damir Anić i Erna Havelka. Bili su u Münchenu 72.
U jednom od tih manjih krugova su i boksači. Da je bilo više takvih kakav je Damir Škaro (tri nastupa na Olimpijskim igrama i jedna bronca), krug bi bio i veći. Njemu pripada i legendarni dobričina, teškaš Tomislav Križmanić. U Helsinkiju 52. nije dogurao do kraja, ali je vladao domaćim ringovima.
A domaćim i stranim strunjačama vladao je Josip Čorak, prvi Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju u borilačkim sportovima. Kršni Ličanin u Münchenu je samo za stepenicu bio niže od pobjedničkoga postolja.
Rukomet
A rukometaši. Olimpijski su proslavljeni otac i sin Velimir i Nenad Kljajić. Trener i igrač, zlatni u Atlanti 96. – među srebrnima u Münchenu 72. bili su samo Zdravko Miljak i Zdenko Zorko.
Mnoge sam spomenuo, ali nisu jedini. Ako sam nekoga zaboravio, nije bilo namjerno. Međutim, ne smijem zaboraviti one koji idu u Peking. Sretno svima, ali dvojicu ću izdvojiti. Stolnotenisač Zoran Primorac kreće na svoje pete Olimpijske igre, a plivač Gordan Kožulj na četvrte. Kapa dolje.
Ponosni smo na naše zagrebačke olimpijce, i na one što su nekad bili i na sve one koji odlaze u Peking.
