Napisala Dr.sc Katarina Levaj
Mnogobrojni Zagrepčani rođeni u prvoj polovici 20. stoljeća svoj život duguju liječniku Žigi Švarcu, a da toga uopće nisu svjesni. Cjelokupan je njegov životni angažman bio usmjeren sprečavanju pomora te zaštiti i unapređivanju zdravlja dojenčadi i male djece. Zagreb se, upravo njegovom zaslugom, upisao u povijest kao grad s prvom ustanovom za besplatno liječenje siromašne djece na cijelom slavenskom jugu.
Obitelj
Žiga Švarc (Schwarz) rođen je 14. lipnja 1873. u Zagrebu, u židovskoj obitelji zagrebačkih zavičajnika Vilima Schwarza (Velika Kaniža, 1831. – Zagreb, 1905.) i Klementine r. Deutsch. (Zagreb, 1839. – Zagreb, 1887.).
Vilim Schwarz u Zagrebu je živio od sredine 19. stoljeća. Po zanimanju je, među ostalim, bio špediter. Godine 1886. dobio je koncesiju za izgradnju prve telefonske mreže u Zagrebu. Umro je 31.7.1905. u Zagrebu i pokopan je na Židovskom odjelu groblja Mirogoj. Bio je izrazito aktivan pripadnik židovske zajednice u Zagrebu, svojevremeno i odbornik i predsjednik Izraelitske općine u Zagrebu. U njegovom mandatu izgrađena je sinagoga i riješeno pitanje rabina. Njegova supruga bila je Klementina Schwarz, rođena Deutsch. Rođena je u Zagrebu 1839. Umrla je 1887. u Zagrebu i pokopana je na katoličkom odjelu groblja na Mirogoju. Vilim i Klementina Schwarz su zajedno imali jedanaestero djece. Nakon smrti supruge Klementine, Vilim Schwarz se oženio Jelenom rođenom Weiss te je s njom dobio sina Srećka (r. 1891.), kasnije direktora Jugoslavenske banke d.d. koji će promijeniti prezime u Slavić. (Prema pojedinim autorima, Vilim Schwarz imao je ukupno četrnaestero djece, sedam sinova i sedam kćeri. Za sada nisam pronašla podatke o dva dodatna potomka Vilima Schwarza.)
Osim liječnika Žige Švarca, više potomaka Vilima Švarca imat će istaknute uloge u društvenom, političkom i gospodarskom životu Zagreba i Hrvatske.
Obrazovanje i zaposlenje, životni put
Žiga Švarc u Zagrebu je završio osnovnu školu i Kraljevsku veliku gimnaziju (Klasičnu gimnaziju, 1891.). Nakon toga se njegovo obrazovanje u smjeru medicine nastavilo u Austriji. Studij medicine započeo je u Grazu 1891. Diplomirao je medicinske znanosti na Bečkom sveučilištu 1898. Godine 1899. radio je u St. Anna Kinderspital u Beču kao aspirant. Od 1900.-1902. zaposlen je u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici (Bolnici milosrdne braće) kao sekundarni liječnik. Od 26. rujna 1907. zaposlen je kao gradski liječnik za dojenčad u Gradskom poglavarstvu u Zagrebu. Od 1. siječnja 1908. zaposlen je kao šef u Gradskom dječjem ambulatoriju. Na tom je mjestu ostao sve do svoje smrti 1936. Prema podacima iz njegovog personalnog dosjea, njegovi statusi glasili su redom: gradski liječnik, gradski kotarski liječnik, gradski kotarski nadliječnik II. razreda, liječnik predstojnik Gradskog dječjeg ambulatorija, gradski zdravstveni nadzornik. Služio se dobro njemačkim i francuskim, a slabo talijanskim jezikom. Uz posao šefa Ambulatorija bio je aktivan u raznim stručnim tijelima i udrugama. Bio je redovni član Sanitetskog savjeta Savske banovine, predsjednik Pedijatričke sekcije Zbora liječnika i nadzorni liječnik Dobrovoljnog društva za spasavanje. Uz to, objavio je veliki broj znanstvenih radova iz socijalno-medicinske struke u raznim stručnim časopisima i referate na kongresima. Odlikovan je Jugoslavenskom krunom V reda.
Nikad se nije ženio. Umro je od raka u dobi od 63 godine, 6. ožujka 1936., u svom stanu u Varšavskoj 1 u Zagrebu. (S posla neposredno prije smrti vjerojatno i nije puno izbivao jer još u siječnju 1936. iz Ambulatorija javljaju Higijenskom zavodu u Zagrebu da je dr. Žiga Švarc teško obolio te će tražiti tromjesečno bolovanje. Iz toga razloga ne može ocijeniti državne službenike u Dispanzeru.) Pokopan je na Židovskom odjelu groblja na Mirogoju.
Razlozi i predradnje za osnutak Ambulatorija
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pomor dojenčadi u gradu Zagrebu bio je vrlo visok i iznosio je oko 20 % (umrla djeca u Zagrebu u prvoj godini života). Ova bi statistika bila i viša da su u nju ulazila i zagrebačka dojenčad koja su stradala na othranjivanju u mjestima u okolici Zagreba. Kako bi se smanjila smrtnost dojenčadi i male djece te povećao broj djece koja su liječnički pregledana u slučaju bolesti, djelovali su članovi medicinske struke. Zaslugom dr. Radovana Markovića tako je 1904. osnovan prvi pedijatrijski odjel u Bolnici milosrdnih sestara. U novom Zdravstvenom zakonu iz 1906. postojala je i odredba prema kojoj su roditelji i skrbnici djeteta bili obavezni u slučaju teže bolesti djeteta pozvati liječnika.
Dr. Žiga Švarc još je 1904. pokrenuo Ambulatorij za besplatno liječenje siromašne djece u okviru Zagrebačke okružne blagajne za potporu bolesnika u kojemu je sam besplatno radio. Ambulatorij je otvoren dozvolom zagrebačkog Poglavarstva 13. lipnja 1904. Ordinacija se održavala od 9 do 10.30. u jednoj sobi u zavodskom ambulatoriju. Kako bi argumentirao potrebu osnivanja dječjeg ambulatorija, Dr. Žiga Švarc izradio je opširni elaborat o potrebi besplatnog liječenja siromašne djece i njihove socijalne medicinske zaštite.
Gradski dječji ambulatorij u Zagrebu
Za svoj je projekt dr. Žiga Švarc dobio potporu zagrebačkog Gradskog poglavarstva (gradonačelnik je bio liječnik dr. Milan Amruš).
Kada je godine 1906. stupio na snagu zakon o zdravstvu, u kojem su propisane mjere za čuvanje zdravlja male djece, dano je gradskoj upravi u ruke oružje, s kojim je mogla pristupiti k rješenju ovog pitanja, te je u mjesecu studenu godine 1906. počela snovati o ustroju gradskog zavoda za njegu dojenčadi. Tako je već u proračunu za 1907. uvrštena određena svota za ustrojenje takvog zavoda, a na sjednici Gradskog zastupstva 1908. zaključeno je da se Gradsko poglavarstvo ovlašćuje urediti ovaj zavod. (Zagreb godine 1909., Izvješće Gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi Slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba, Zagreb 1910., str . 65.)
Tako je 1. siječnja 1908. počela radom posebna gradska socijalno-zdravstvena ustanova nazvana Gradski dječji ambulatorij. Njena osnovna misija bila je briga o siromašnoj djeci, prvenstveno izvanbračnoj i onoj koja se othranjuju kod hranitelja, a ne roditelja. Ambulatorij je rad započeo u iznajmljenim prostorijama u Ilici 29. U njemu se pružala liječnička pomoć djeci siromašnih roditelja. Nadzirala se dojenčad i vodila briga o zagrebačkoj novorođenčadi. Gradske primalje, kao i Zemaljsko rodilište, prijavljivali su mu porode te otpuštanja djece. Ambulatorij je vodio brigu i o dojenčadi predanoj na othranjivanje izvan grada, preko liječnika nadležnog na tom području.
Osvrćući se u tekstu objavljenom 1931. na rad Ambulatorija u njegovim počecima Žiga Švarc navodi: Premda je bio izrađen statut koji obvezuje neke kategorije dojenčadi na obligatornu kontrolu, nismo bili kadri da to provodimo, radi nedostatka stručnih sila. Stanje se kasnije popravilo zapošljavanjem određenog broja medicinskih sestara. Sistematski nadzor sve dojenčadi koji je primijenio u Ambulatoriju bio je utemeljen na francuskom uzoru.
U samom Ambulatoriju pripremalo se sterilizirano mlijeko koje se dijelilo siromašnima besplatno, a imućnijima uz naknadu. Mliječna hrana u bočicama pripremala se za umjetno hranjenu dojenčad, a majkama koje su dojile dnevno se dijelila litra svježeg mlijeka. Bila je to nagrada za dojenje, pod uvjetom da redovito posjećuju Ambulatorij i da se drže savjeta u pogledu prehrane i njege djeteta.
Prema Statutu Ambulatorija iz 1923., pod obaveznu zaštitu i nadzor Ambulatorija potpadala su sva izvanbračna djeca do šeste godine života, sva djeca rođena u braku za koju se roditelji nisu mogli brinuti, sva djeca predškolskog uzrasta koja su se othranjivala kod tuđih hranitelja (koji su to činili za plaću), a ne roditelja. Iako je Ambulatorij bio osnovan prvenstveno za izvanbračnu djecu, izvješće o radu Ambulatorija za 1912. navodi da su se njegovim uslugama više služila djeca rođena u braku koja su živjela u boljim materijalnim prilikama. Kao razlog tomu navode se loše materijalne prilike u kojima žive majke s izvanbračnom djecom koje su vrlo zaposlene i ne stignu se ni toliko brinuti za djecu ni dovesti ih na liječnički pregled. Odaziv majki je najmanji baš u onim slučajevima u kojima bi trebao biti najveći. Najsiromašnije majke nemaju stalno mjesto stanovanja pa se s djecom potucaju od jednog utočišta u drugo, pa se ne može saznati njihovo boravište. Porode obavljaju kod kojekavih milosrdnih prijateljica i rodjakinja, od kojih odlaze nakon nekoliko dana i tako im se opet izgubi trag.
Na početku Prvog svjetskog rata Žiga Švarc je bio mobiliziran. Ambulatorij je tada ostao bez šefa. Zamjenjivali su ga liječnici, preopterećeni poslom te nisu mogli nastaviti sav započeti rad. Nakon povratka u Ambulatorij nastavlja ga voditi i radit na njegovom širenju i napredovanju. Ambulatorij se 1922. preselio u vlastitu zgradu u Savskoj cesti br. 7 (kasnije Savska 1 c). Tamo je imao i veliku i moderno uređenu mliječnu kuhinju. Od 1921. i Ministarstvo narodnog zdravlja subvencionira ovu ustanovu kako bi se rad oko suzbijanja mortaliteta dojenčadi što intenzivnije razvijao. Godine 1922. u Ambulatoriju je Ministarstvo narodnog zdravlja uredilo, u sporazumu s Gradskim poglavarstvom u Zagrebu, Kraljevski državni dječji dispanzer. Ministarstvo je Ambulatoriju osiguralo novčana sredstva, određen broj liječnika specijalista i medicinskih sestara.
Rad Ambulatorija širio se i u kasnijim godinama, kako bi pokušao zadovoljiti velike potrebe Zagreba za zdravstvenom zaštitom dojenčadi i male djece. Uvedeni su kućni posjeti sestara pomoćnica (preteče medicinskih sestara), otvorena je (1923.) posebna ambulanta za tuberkuloznu djecu, uskoro i posebna ambulanta za sifilitičnu djecu (od 1925. i majke). U Ambulatoriju su se održavala javna predavanja i tečajevi kako bi se majke uputile u njegu, prehranu i higijenu djeteta. Dijelili su se leci i tiskane upute sa savjetima o njezi djece i sl. U listopadu 1928. u sklopu Ambulatorija otvoren je i Dom za dojenčad i majke u kojeg su se smještali socijalno osjetljivi slučajevi (u kojima su bili prisutni siromaštvo, nezaposlenost, bolest i sl.). U siječnju 1929. u Ambulatoriju je započelo s radom i Savjetovalište i ambulanta za žene. Krajem 1929. Ambulatorij osniva kolonije za dojenčad i malu djecu. Kolonije su bile socijalno-higijenske ustanove organizirane oko dječjih dispanzera u Zagrebu, Krapini i Mraclinu. Zadatak im je bio da smjeste svoje štićenike kod dobrih hranitelja u okolici dispanzera te stručnim nadzorom, poučavanjem hraniteljica i pregledom štićenika (djece) osiguraju njihov zdrav razvoj. Zadatak im je bio i da hraniteljima osiguraju plaćanje za izdržavanu djecu. Godine 1930. otvorena je i filijala Ambulatorija na Trešnjevci. Godine 1931. djelatnost Ambulatorija bila je već vrlo opsežna i sadržavala je ove ustanove: Kraljevski državni dječji dispanzer, Gradski dječji ambulatorij u užem smislu, Mliječnu kuhinju, Dom za dojenčad i majke, Savjetovalište za majke (Savjetovalište za trudnice), Savjetovalište za odgoj djece te kolonije za dojenčad i malu djecu.
U svom se opširnijem radu o principima i organizaciji rada u Gradskom dječjem ambulatoriju kojeg je u nastavcima objavio 1931. u Gradskom vjesniku, glasilu zagrebačke gradske uprave, Žiga Švarc osvrnuo i na uspjehe koje je ta ustanova polučila od početka svog rada na raznim poljima. Navodi da je pomor dojenčadi spao od 20% na 15%, a ima godina u kojima je još i mnogo manji. Mi to vidimo nadalje iz naše zavodske statistike, koja pokazuje da je vjerojatnost da će koje dojenče umrijeti to manja što dulje posjećuje ambulatorij. Kod djece koja više od 6 mjeseci posjećuju ambulatorij pomor je rijetka stvar, a poslije 9 mjeseci uopće ga nema. Uspjeh Ambulatorija mogao se vidjeti i u tome da je naučio mnoge majke da koriste liječničku pomoć za dijete. Mi držimo dapače da smo odgojili čitav niz majka koje su se privikle na trajni liječnički nadzor, koje će i onda, kad iz naše ordinacije ma iz kojeg god razloga izostanu, nadalje posjećivati ordinacije privatnih liječnika. Naveo je da su uspjeh postigli i na polju prosvjetljivanja široke publike.Mnoge su djevojke iz više djevojačke škole pohađale tečajeve u kojima su uz praktičan rad učile o dječjoj njezi i prehrani. Uspjeh je polučen i na smanjenju pomora djece u kolonijama: već sada moramo istaknuti da se je pomor takove (koja su pristigla u kolonije iz dječjeg doma u sastavu Ambulatorija u kojem su njegovana i liječena) djece preko našeg očekivanja smanjio, te se sadašnji brojevi ne mogu ni isporediti sa onima koje smo stalno nalazili kod djece othranjivane kod hraniteljica.
U zadnjem dijelu svog teksta Žiga Švarc je opisao organizaciju rada u Ambulatoriju u okviru više zadaće na zaštiti majki i djece. Zaštita matera i djece je samo jedna od onih mnogobrojnih socijalnih zadaća. Naš konačni cilj jest: nijedna majka ne smije da pogine ili trpi, jer nema materijalnih sredstava za vrijeme trudnoće, prije ili poslije porođaja, ni jedno dijete ne smije da podlegne, jer nije imalo svega što mu zdravlje traži. Programatski i idejno odgovara naša organizacija ovom velikom cilju, ali praktički ga još ne dostiže, no nadamo se da ćemo i to postići, jer se ne gubimo u nedoglednim visinama, naše su ideje ostvarive.
Razvoj Ambulatorija nastavio se i u godinama nakon smrti Žige Švara. Iz godišnjeg izvještaja o radu za 1940. vidljivo je da je Ambulatorij proširio svoj rad te vodio tri ambulante: na Savskoj cesti 1, na Selskoj cesti 116 (Trešnjevka) i Hirčevoj ulici 1 (samo za trudnice). Nakon Drugog svjetskog rata osnovat će se ogranci Ambulatorija (ambulante) i na drugim adresama u Zagrebu. Gradski dječji ambulatorij na Savskoj cesti 1 c preimenovat će se 1946. u Gradski dječji dispanzer i nastaviti svoj razvoj pod novom organizacijom zdravstva u Zagrebu i Hrvatskoj.
Upravo je zaslugom nadahnutog i entuzijastičnog pojedinca, Žige Švarca, Zagreb upisan u povijest kao grad s jednom od dugovječnijih ustanova socijalno-zdravstvenog tipa namijenjenom pomoći onim najslabijima i najpotrebitijima u društvu – siromašnoj i nedovoljno zbrinutoj dojenčadi. Svojim je radom i altruističkim angažmanom zaslužio barem jednu ulicu u gradu Zagrebu, a sigurno i puno više.
