Ove godine u travnju se navršilo deset godina od smrti književnika i novinara Zvonimira Milčeca. Zvonimir Milčec – kroničar Zagreba, legenda i dobri duh grada rođen je 3. rujna 1938. u Zagrebu u kojem je i umro, 17. travnja 2014., a rodni grad mu je cijeli život bio glavna inspiracija i neiscrpna tema.
Književnik i novinar Zvonimir Milčec bio je dobri duh Zagreba. Bez njega bismo mnogo manje znali o našem gradu kakav je nekad bio. Najpoznatiji je po svojim djelima posvećenima gradu Zagrebu te kao pisac za djecu. Ove godine u travnju se navršilo deset godina od njegove smrti; rođen je 3. rujna 1938. u Zagrebu u kojem je i umro, 17.travnja 2014., a rodni grad mu je cijeli život bio glavna inspiracija i neiscrpna tema.
Milčec se školovao u Zagrebu, završio je srednju grafičku školu, studirao je na VPŠ-u, a novinarsku školu završio je u Beogradu. Cijeli radni vijek bio je profesionalni novinar. Veći dio karijere proveo je u Večernjem listu, gdje je desetljećima radio kao reporter, kolumnist, urednik i pomoćnik glavnog urednika, a bio je glavni urednik dvotjednika Zagrebački trg. Deset godina bio je stalni kolumnist Jutarnjeg lista, pa kolumnist ponovno u Večernjem listu. Posljednjih godina života pisao je za internetske portale.
Iza ovih šturih podataka krije se jedan od najvećih kroničara Zagreba, čije se kolumne i feljtoni uspoređuju s tekstovima koje su o Zagrebu pisala trojica najistaknutijih: August Šenoa, Antun Gustav Matoš i Vjekoslav Majer. U svojim je tekstovima oživljavao zagrebačku prošlost, što je vješto spajao sa suvremenim temama, često upozoravajući na ugrožen urbanitet Zagreba.
FELJTONI, DESETAK KNJIGA POSVEĆENIH ZAGREBU, ROMANI I NEZABORAVNI „ZVIŽDUK S BUKOVCA“
Feljtoni su objavljeni u knjigama „Zadnja pošta Zagreb“ (1973.), „Pozdravi doma“ (1975.), „Pozdrav iz Zagreba“ (1986.), „Zagreb je inače lijep“ (2001.), „Fakat Zagreb“ (2004.), „Seniori“ (2005.), „Volite li Zagreb“ (2007.), „Moji zagrebački rukopisi“ (2007.), „Zagrepčani i vaši i naši“ (2008.). U knjizi „Galantni Zagreb“ (1989.) predočio je korespondenciju Augusta Šenoe i njegove supruge Slavice, a Zagrebom se bavio i u dokumentarističkim knjigama „Povratak bana“ (1990.), „Zagreb gastro“ (1992.), „Zagrebačka linija fronte“ (1992.), „Zagrebački gradonačelnici“ (1993.).
Milčec je iza sebe ostavio desetak knjiga posvećenih Zagrebu, posebno njegovoj prošlosti, među kojima su knjige o tržnici Dolac, Dinamu, Zoološkom vrtu. I Milčecova najpoznatija misao posvećena voljenom gradu – „Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke“ – postala je naslov jedne njegove knjige, a tu su još i „Zadnja pošta Zagreb“, „Zgode“, „Pozdrav iz Zagreba“, „Pješak u Zagrebu“. Knjiga „Volite li Zagreb“ objavljena je i na engleskom i njemačkom jeziku.
U romanima za odrasle „U Zagrebu prije podne“ (1973.), „Čovjek od novina“ (1997.) i zbirci „Tekuće priče“ (2002.) do izražaja dolazi i Milčevovo profesionalno novinarsko iskustvo.
Generacije djece iz Zagreba, ali i cijele Hrvatske pamtit će Zvonimira Milčeca po romanu „Zvižduk s Bukovca“, u kojem je ovjekovječio svoj rodni Bukovac kakav je nekad bio, a svojevrsnim nastavcima „Posljednji zvižduk“ i „Tajna krvavog nosa“ izgradio je mitologiju svojega zagrebačkoga kvarta Bukovca.
INICIJATOR POVRATKA SPOMENIKA BANU JELAČIĆU I POSTAVLJANJA SPOMENIKA ŠENOI I ZAGORKI
Iako često iznimno sentimentalna, njegova proza pisana je jednostavnim stilom i duhovito. Većina njegovih knjiga izašla je u ponovljenim izdanjima, a prevođene su na engleski, njemački, ruski i poljski jezik. Neke knjige su poslužile kao predlošci za televizijske dokumentarne serije, igrano-dokumentarne filmove i kratke umjetničke filmove, za koje je Zvonimir Milčec napisao i scenarije zajedno s redateljem Mladenom Juranom.
Osim kao novinar i književnik, Milčec je Zagreb zadužio i kao inicijator ili propagator brojnih akcija, među kojima je bilo i postavljanje brončanog spomenika Augustu Šenoi u Vlaškoj ulici 1988., rad akademske kiparice Marije Ujević. Milčec se zalagao i za povratak spomenika banu Jelačiću na njegov trg 1990. (o tome je napisao knjigu „Povratak bana“) i za podizanje spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici 1991.
Za svoj polustoljetni rad Zvonimir Milčec je 2009. nagrađen novinarskom Nagradom za životno djelo „Otokar Keršovani“, a dobio je i književne nagrade „Grigor Vitez“ 1976. i „Mlado pokoljenje“ 1977. Godine 1994. primio je Nagradu grada Zagreba.
Kad je prije 29 godina otvorio svoj poznati mali kafić K&K u Jurišićevoj 5, ovako mi je rekao u jednom intervjuu: „Ovaj lokal produkt je kolumne o kafićima koji su bili grobnice od kamena i metala i o tome kakav bih ja kafić volio posjećivati ili imati. U Londonu me oduševila knjižara, kafić i antikvarijat i po tome se i ovo mjesto zove K&K (Knjiga i kava). Tada je Branko Mikša bio gradonačelnik, raspisan je natječaj… i dobio sam prostor na korištenje. Prostor je uredio scenograf i akademski slikar Željko Senečić. Na zidu su fotografije mojih kolumni i knjiga, a na jednom zidu su svi gradonačelnici grada Zagreba – to nema ni u Muzeju grada!“
MILČEC O MILČECU: PIŠEM LI O ZAGREBU SAMO ZATO ŠTO SAM ZAGREPČANIN ROĐENJEM? UOSTALOM, ŠTO JE I TKO JE ZAGREPČANIN?
Svoju knjigu „Pozdrav iz Zagreba“ (1986.) započeo je pitanjem: „Uistinu, zašto pišem o Zagrebu?“ I zatim je Milčec zapravo najbolje napisao sve o – Milčecu:
„Pitanje je prirodno i logično ako se zna da je sve što sam ikada u životu napisao (a to je desetak knjiga i dvadeset i pet godina novinarčenja) posvećeno gradu u kojem sam rođen. Je li razlog mog pisanja, dakle, to što sam Zagrepčanin rođenjem? Sumnjam da je samo to posrijedi. Nipošto nisam od onih koji tvrde kako je pravi Zagrepčanin samo rođeni Zagrepčanin. Takva je isključivost, kao svaka druga, jednostrana i netočna. Zašto bih, prosim fino, bio bolji ili lošiji Zagrepčanin od onih mojih kolega pisaca koji nisu rođeni Zagrepčani, a u Zagrebu žive i o njemu pišu?
Uostalom, što je i tko je Zagrepčanin?
Umjesto odgovora na ovo pitanje, koje mi se često u raznim prigodama i s raznih strana upućuje, ispripovijedao bih priču jednog svog prijatelja, inženjera, koji je rođen u kamenjaru Imotsko-bekijskog polja. Ujevićev i Šimićev zemljak. On je u Zagreb došao na studij, ovdje se zaposlio, udomio, tu su mu rođena djeca. Opisuje mi svoj prvi susret sa Zagrebom.
Prvi susret s gradom
„S vlaka sam na Glavnom kolodvoru sišao jednog sparnog predvečerja kasnog ljeta 1958. I u tom trenutku dogodi se čudo: čim sam, naime, stupio na užgani zagrebački asfalt na Tomislavovom trgu, koji poznajem jedino s razglednica, upalila su se svjetla. Meni u čast! Uputim se prema Zrinjevcu, sve dublje ulazim u grad, a svjetla grada sve dublje u mene. Ćutim njihovu toplinu. Toplo mi je, ali ne od ljetne žege. To je druga vrsta topline.“
Opis tog prvog susreta s gradom možda je, za današnji ukus, isuviše sentimentalan, sve je to isuviše idealizirano i modificirano, ali valja podsjetiti na predživot tog našeg vrlog došljaka. On je, naime, cijelo djetinjstvo, daleko od Zagreba, živio s idealiziranim slikama toga grada. Toliko je o njemu slušao od starije braće i roditelja, koji su mu opisivali, dakako, samo najljepša i najugodnija iskustva, a manje lijepa i manje ugodna prešućivali. Tako je u njegovoj uobrazilji Zagreb narastao do neslućenih razmjera, postajao (navodno i ostao) centar svijeta, centar svega. A kako i ne bi, kad mu poput refrena odzvanja cijelim djetinjstvom očeva prijetnja, što se ponavlja prilikom svake loše ocjene u školi ili mladenačke nepodopštine: E, nećeš ti u Zagreb! Ići ćeš u Split, najdalje u Sarajevo… Tim prijetnjama, dakako, nije se htjelo podcijeniti ni omalovažavati ova dva grada, nego se željelo uzdignuti i uljepšati Zagreb.
Drugi pristup Zagrebu
Druga vrsta dolazaka, odnosno pristupa Zagrebu su oni brojni zavičajni klubovi, kojih u Zagrebu i dan-danas ima malne više nego zavičaja. Ti zavičajni klubovi su mali rezervati, koji u najboljim namjerama djeluju nauštrb grada, njegove tradicije, običaja, kulture i duhovnog bića uopće. Članovi tih zavičajnih klubova, bez obzira na to koliko dugo žive u ovom gradu, zatvoreni su u svoje međe, gudeći u svoje gusle i tambure, gluhi za sve ritmove velegrada. A taj isti velegrad najčešće su sami odabrali, on im je pružao gostoprimstvo i priliku za osobnu i profesionalnu afirmaciju. Od njega žive, pa bi u najmanju ruku bilo pristojno da žive s njim, ako ne već za njega, njegov ugled i probitak.
Otud je došljak u zagrebačkoj spiki i prekršten u dojdek (dođoša) i dotepenec. Na takve se Zagrepčani (s pravom) ljute, premda ima Zagrepčana (riječ je o rođenima) koji su a priori rezervirani i nepravedni prema svakom došljaku, što je isto tako apriorna nepravda i glupost. Moderni grad je jedino otvoreni grad. Otvoren za sve, bez razlike odakle došli, dakako, pod uvjetom da od toga grada poprime ono njegovo najbolje, a isto tako da mu zauzvrat podare najbolji dio sebe i svog zavičaja. A ne obrnuto, kako se često zbiva. I zato danas imamo što imamo – da u gradu kakve-takve kulture često prevladavaju zavičajne (ne)kulture.
Stav prema “Zagrepčanstvu”
Od svega je još najgore i najpogubnije za grad kad se one zavičajne tambure, gusle i frule oglase s raznih gradskih odgovornih mjesta i funkcija. E, to je onda glasno ili pritajeno, svejedno, tamburanje u disharmoniju s ritmom grada. Zato bih rado podsjetio na suprotne primjere, a kojima je Zagreb u svojoj dugoj povijesti, hvala Bogu, obilovao. Ni jedan Strossmayer, primjerice, ni Iso Kršnjavi, ni Marija Jurić Zagorka, ni gradonačelnici, Amruš, Mošinski ili u naše doba Veco Holjevac nisu rođenjem bili Zagrepčani. A ipak su svojim životom i djelom generacijama bili uzorni Zagrepčani.
Osobno iskustvo
Evo i primjera iz osobnog iskustva: na starim zagrebačkim bregima, u sjeveroistočnom dijelu grada, podno Maksimira, gdje živim i gdje sam rođen (moja obitelj je ovdje već četiristo-petsto godina), danas obitava više došljaka (Livnjaka, Duvnjaka, Slavonaca, Dalmatinaca, Ličana) nego nas domorodaca, što je i normalno za grad koji se širi i razvija. Moj susjed, došljak iz okolice Duvna, po zanimanju stolar, radi mi police za knjige. Vidi čovjek da sam u troškovima, a zna da nisam neki bogatun, privatnik, pa će mi oprezno i s taktom: „Susjed, ako se ne biste ljutili, nešto bih vam predložio. U slučaju da trenutno niste pri novcu, nema problema, dat ćete mi kad budete imali. Smo svoji!“ Bio sam, dakako, malo zatečen i iznenađen, jer tako nešto, priznajem, rijetko kad sam doživio i od svojih rođenih.
A to je to – svoji smo! Zagrepčani, bez obzira na to jesmo li u Zagrebu rođeni ili smo u njega došli.
Zašto, dakle, pišem o Zagrebu?
Držim da svakim svojim napisom, feljtonom, knjigom, televizijskom emisijom ili filmom pridonosim stvaranju mita o gradu, kako bismo, eto, i rođeni Zagrepčani i došljaci, mogli jedni drugima reći – svoji smo.
A poznato je da je jedan grad, u ovom slučaju Zagreb, bez obzira na prostor i broj stanovnika, velik upravo onoliko koliko je o njemu napisano knjiga i snimljeno filmova, postavljeno kazališnih predstava ili likovnih izložbi. Dakako, svjestan sam i toga da izborom teme – Zagreb – suzujem, možda, krug čitalaca, premda se iskreno nadam da Zagreb ne počinje kod Jankomirskog mosta, a i ne završava u Sesvetama.
MILČEC JE OPTIMIST USPRKOS SVEMU I SVOJE JE PRIJEKORE GRADU I GRAĐANIMA UMOTAO ILI U IRONIJU BEZ ZLOBE ILI U PUKU ŠALU
U predgovoru knjige „Pješak u Zagrebu“ Tito Bilopavlović je o Zvonimiru Milčecu napisao:
„Još se nismo dovoljno nagledali „albuma stoljeća“ ili „stoljetnog albuma“ – Milčecove knjige „Pozdrav iz Zagreba“, a već nam vrijedni novinar koji piše kao književnik i književnik koji je brz kao novinar, podastire novu knjigu – zbirku podlistaka ispisanih na topografskoj karti Zagreba. Voljeti svoj grad svemu usprkos, prva je pretpostavka razgovora o njemu. Zvonimir Milčec sentimentalno je vezan uz hrvatski glavni grad, ali, protisnut dnevnim tiskom u kojem njegove bilješke kontinuirano objavljuju, on umije blokirati sve zamke sentimenta pa mu se ne događa da, u zanosu, od kuće ne vidi grad.
Filtrirajući sudbinu grada kroz iskustvo vlastita života, autor osjeća onu ne tako skrivenu vezu što je bilo s onim što upravo jest ili će tek biti. Osjećanje tog vremenskog raspona nije samo puka žal za onim što je minulo, nego alkemičarska mistura tisuća činjenica i informacija koje tvore životopis grada. Intimistički dio feljtona Milčecov je stilski „štos“, šarm koji nam pomaže da ne ostanemo hladni kada se nađemo u šumi detalja koje bez dodatnog truda običan čitalac vjerojatno ne može provjeriti. Literarni intimizam pomaže nam da povjerujemo Milčecu kad dnevno kao poluslijepci prolazimo gradom u kojemu bi trebalo šetati (i živjeti!) s dvostrukim očima. Milčec je od grada načinio bogato dvorište u kojem se svi poznaju, svi dijele isto, svi su prožeti istim – samo to na neki način taje, ne žele priznati, ne diče se time.
Grad ne prašta
Nerijetko je rečeno i napisano da je grad živo biće, a ne slučajna željeznička čekaonica u provinciji. Grad ne prašta (mnogi to nikada neće shvatiti) našu ravnodušnost, nezainteresiranost, aljkavost. Od središnjeg i periferijskog smeća do cvijeća na Cvjetnom tru, najljepšem u Zagrebu, oniričkom, što reče D. Dragojević, građani moraju sudjelovati punoćom svoje brige, htijenjem da se cjelina pretvori u obzor intimnog doma.
Milčec je optimist usprkos svemu i svoje je prijekore gradu i građanima umotao ili u ironiju bez zlobe ili u puku šalu. On neprekidno poziva na „gemišt“ i kotlovinu, kapuciner i šetnju otvorenih očiju. Pronašao je djelić poezije čak i tamo gdje su straćare i upropašteni ljudi. Milčec se uputio u skitnju tim drugim Zagrebom, od Mirogoja do Kustošije, od Dubrave do Jaruna, od Črnomerca do Sesveta, od Trga Republike do Remeta itd. Ta landranja su u njegovu notesu prerasla u pokoju vrsnu stvarnosnu prozu oslanjajući se na činjenice koje ponekad asociraju banalnost (imena gostionica, zaboravljene osmrtnice na stablima, detalji privatne biografije, imena tzv. malih ljudi i tome slično), ali u kontekstu dobivaju sudbinsku važnost.
Ljudi širokog zamaha pera, pisci skloni uopćavanjima, zasigurno bi drugačije opisali Zagreb. Milčec, međutim, kao da grad slaže od krhotina ogledala koje je sam grad u svom burnom razvoju nespretno razbio. A te se krhotine nalaze na najnevjerojatnijim mjestima do kojih je pisac došao na jedini mogući način – pješice.“
Zagreb se svojem najpoznatijem pješaku – piscu i novinaru Zvonimiru Milčecu odužio 2014. imenujući Park Zvonimira Milčeca na istočnoj strani Trešnjevačkoga trga.
Napisala i foto: Ines Novković
Foto: arhiva obitelji Zvonimira Milčeca
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
