25 godina Obrtničke komore Zagreb

(iz monografije „Obrtnička komora Zagreb“, objavljene 2020. u povodu 25. godišnjice osnutka)

Organizirano udruživanje obrtnika na ovim prostorima ima bogatu povijest, koja traje od 1852. godine. Obrtnička komora Zagreb, po uspostavi samostalne i neovisne Republike Hrvatske, počela je sustavno i organizirano djelovati prije 25 godina.  

Obrtnici i obrtnička tradicija važne su sastavnice zagrebačkog identiteta. Svojim radom i zalaganjem, i u prošlosti i danas, obrtnici pridonose gospodarskomu razvoju i osiguravaju radna mjesta. Svoja znanja, umijeća i vještine, i to već stoljećima, prenose mlađim generacijama i tako čuvaju kulturu i umjetničke vrijednosti Zagreba.

Počeci organiziranog obrtništva u Zagrebu

Kao i grad, organiziranje obrtništva u Zagrebu bilježi njegovu dvojnost i podijeljenost između Gradeca i Kaptola. Zato počeci organiziranog obrtništva na području slobodne i kraljevske varoši, tj. u Gornjem i Donjem gradu bilježe razvoj deset cehova: krznarski, krojački, gumbarski, čizmarski, postolarski, mesarski, stolarski, zidarski, remenarski i takozvani Veliki ceh.

Obrtnici koji su stanovali na području kaptolske oblasti nisu htjeli stupiti u cehove koji su pripadali pod gradske, odnosno cehove pod ingerencijom gradskog poglavarstva na Griču. Bili su skloniji organizirati svoje posebne cehove, koji će se pokoravati samo nadzoru zagrebačkih kanonika. Prema sačuvanim izvorima, prvi su ceh utemeljili postolari 1609. godine. Većina ih je bila nastanjena na Opatovini. Godine 1653. podaci govore i o počecima organiziranja kaptolskih krojača i čizmara, ali i pojavi tzv. Velikog ceha. Čizmari već 1662. Osnivaju poseban ceh, uzevši pravila od čizmarskoga ceha u Varaždinu. Od godine 1676. na Kaptolu djeluje poseban krojački ceh koji je preuzeo privilegije gradečkog krojačkog ceha iz 1447. godine.

Oni obrtnici kojih na Kaptolu nije bilo dovoljno da bi osnovali svoje posebne cehove ostaju i dalje udruženi u Velikom kaptolskom cehu. Zbog različitih obrtnika i interesa Veliki ceh teže je donosio pravilnik, pa ostaje zabilježeno da su članovi tog ceha pravilnik prihvatili 1660. godine, ugledajući se na pravila istoimenoga ceha u Varaždinu. Godine 1819. iz Velikoga ceha istupili su stolari i osnovali novi, stolarski ceh, a u njemu im se pridružuju bravari, tokari i staklari. Opančari s područja Kaptola osnivanjem svog ceha napuštaju Veliki ceh 1844. godine.

Tijekom tog vremena na Gradecu se organiziraju cehovi čizmara, brijača, graditelja (on okuplja zidare, klesare, tesare i krovopokrivače), klobučara, krojača, krznara, kremenara, sedlara, mesara, sapunara, mlinara, pekara, postolara, stolara (sa staklarima i soboslikarima), ostrugara, bravara, kovača, mačara, zlatara i srebrnara, limara i lončara, a kuriozitet je da je na Gradecu djelovao jedan ceh gumbara naspram tri na Kaptolu.

Novi oblici organiziranja

Obrtnim zakonom iz 1872. ukinuti su cehovi kao obrtne oblasti pa je proglašena sloboda obrta. Tada su se mnogi cehovi pretvorili u strukovne zadruge, ali je većina zadržala humanitarni dio svoje dotadašnje djelatnosti. Kaptolski su cehovi potrajali najdulje i nadživjeli su ostale cehove na današnjem području grada Zagreba. Njih je od propasti spasila korist od kaptolske pogrebne zadruge koju su kaptolski cehovi utemeljili godine 1835.

Prijelomna godina s posljedicama za cjelokupno društvo bila je 1848. Nakon zbivanja 1848. obnova prijašnjeg poretka nije više bila moguća bez prilagođivanja zahtjevima građanskog društva u usponu. U Beču je Privremenim zakonom od 3. listopada 1848. osnovana Trgovačka i obrtnička komora, a Pravilnikom od 21. kolovoza 1848. osnovane su komore u Veneciji i Milanu. Tijekom 1848. najavljeno je osnivanje i drugih trgovačko-obrtničkih komora, ali su ratni događaji, a osobito ratovanje Jelačića u Mađarskoj, zaustavili tu značajnu akciju pa je zagrebački trgovac Jacques Epstein uzalud pisao da je potrebno što prije osnovati trgovačke komore koje će predlagati potrebne mjere za razvoj gospodarstva. (…)

Ustavom iz 1849. uspostavljena je centralizirana Austrijska Monarhija, a Trojednica Hrvatska izravno je podređena bečkom dvoru i njegovim ministrima. Car Franjo Josip 18. ožujka 1850. potpisuje novi Privremeni zakon o uređenju trgovačkih i obrtničkih komora u Monarhiji, a ministar trgovine Bruck 26. ožujka 1850. proglašava taj zakon i za Hrvatsku, na hrvatskom jeziku. (…)

Osnivanje komora na području Hrvatske oduljilo se još neko vrijeme, što je iskoristio ban Josip Jelačić koji je 20. svibnja 1851. izdao Privremeni naputak „ob uređenju tergovačkih i obrtničkih poslovah u krunovini Hervatskoj i Slavoniji“ u kojem je propisano da obrtnički majstor može držati i određen broj radnika te da cehovi nemaju pravo žalbe na ovaj postupak koji se protivio tada još uvijek važećim cehovskim pravilima. Jelačić je odredio i sustavnije podučavanje šegrta nedjeljom što je bio velik napredak u odnosu na ranije isključivo školovanje obrtničkog podmlatka kod cehovskog majstora. Do te odluke i takozvane risarske škole bile su iznimno rijetke.

Komore se nisu mogle osnovati kako je Privremenim zakonom propisano jer nije bilo jasno tko bi im pripadao. Stoga je bilo nužno najprije popisati trgovce i obrtnike da bi bilo razvidno tko ima pravo biranja vijećnika komore. Naime, oni koji su mogli birati vijećnike bili su trgovci i obrtnici određenog imovnog stanja. Na području zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore koja je obuhvaćala tri županije sjeverozapadne Hrvatske pravo glasa imalo je 3152 trgovaca i obrtnika, dok je naknadno uvršteno još 674 izbornika. Od toga broja na Zagreb je otpadalo 554 izbornika koji su mogli birati vijećnike. (…)

Obrtnici na izborima  

Carskim patentom od 7. rujna 1850. objavljen je privremeni općinski red za Kraljevski grad Zagreb koji je ukinuo dotadašnji municipalni sustav te se umjesto postojećih privilegija i statuta, a slijedom razvoja grada dokida Zagreb razdvojen na Gradec i Kaptol. Tim propisom utvrđuju se kao jedinstveni grad Zagreb. (…)

U veljači 1852. počinje privremeno, a od travnja sljedeće 1853. godine i trajno djelovanje Zagrebačke komore. Prva sjednica privremenog saziva pod predsjedanjem vladina povjerenika Nikole Nikolića, u vijećnici gradskog poglavarstva održana je 16. veljače 1852. (…) Zagrebačka komora je od svog osnutka do 20. travnja 1854. imala naziv Hrvatska trgovačko-obrtnička komora, a od 29. svibnja 1854. nosila je naziv Trgovačko-obrtnička komora.

Obrti su se i dalje dijelili na one za koje su dozvolu davale upravne vlasti i na komercijalne obrte koji su se mogli slobodno razvijati, ali je njihov razvoj bio kočen od cehova koji su se branili protjerivanjem majstora izvan svojeg ceha. Posebice su bili neskloni onima, najčešće strancima, koji su stizali iz većih gradskih središta i zasigurno su mogli ugroziti postojeće obrte u tako maloj sredini.

Upravo u tom razdoblju javlja se i jača značajna i nezamjenjiva uloga tajnika Komore. Upravo tajnici postaju nositelji cijelog razvoja. Bili su to školovani, poznati intelektualci, koji su proputovali svijet i u Zagreb se vratili s iskustvom i spoznajama dovoljnim da potaknu razvoj, slobodu i raznolikost. Prvi od njih bio je Imbro (Emerik) Ignjatijević Tkalac, koji je svoje poslanje vidio u približavanju Hrvatske kulturnoj i razvijenoj Europi. (…)

Osnivanje obrtničkih zadruga kao zamjena cehovima nije ispunilo svrhu i majstori su pružali silan otpor prisilnom udruživanju. (…) Zbog nezadovoljstva obrtnika, u Zagrebu je 1879. održana Prva obrtnička skupština koju je sazvao Janko Grahor, tada kao potpredsjednik Obrtnog odsjeka zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore. Na skupštini je zaključeno da se obrazovanje obrtnika mora unaprijediti i da treba osnivati posebne obrtničke škole.

Kao direktna posljedica tih nastojanja u Zagrebu je 1882. osnovana Obrtnička škola, a njezine temeljne odrednice mogu se iščitati u načelu o tome da obrtni predmet treba biti ne samo koristan, već i lijep. Radu te škole zahvaljujemo ljepotu Zagreba ukrašenog brojnim historicističkim i kasnije secesijskim ukrasima na pročeljima zgrada i stubišta. (…)

Na osnovi Obrtnog zakona iz 1884. donesen je u Hrvatskom saboru 30. svibnja 1886. Statut za šegrtske škole u Hrvatskoj i Slavoniji kojim su se reorganizirale dotadašnje Obrtne produžne učione. Slijedom Obrtnog zakona u općinama gdje je bilo barem 50 šegrta počinju se osnivati šegrtske škole. (…)

Nakon donošenja tog zakona Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu 1884. pokrenula je list Obrtnik. (…)

Ukidanjem cehova razbilo se i nasljedno obrtništvo, a obrtnički kadar sve češće dolazi iz siromašnijih društvenih slojeva. Potrebna znanja stječu se teško, a na neki način gubi se i dostojanstvo zanimanja. Dobro je što se i nadalje osposobljavanje stjecalo ne samo mukotrpnim višegodišnjim šegrtovanjem već se i dopunjavalo radom po austrijskim i ugarskim zemljama. Mnogi kalfe nikada nisu postali majstori jer nije bilo obrtničkog kredita, a zarada im je bila tako mala da su rijetko mogli sami otvoriti vlastitu radionicu.

Obrtne zadruge i novi zakoni

Godine 1884. proglašen novi Obrtni zakon zagrebački su obrtnici godinama nestrpljivo očekivali, nadajući se da će dobiti dio prava koja su izgubili ukidanjem cehova. Međutim, tim su zakonom samo djelomično riješena pitanja stjecanja zvanja majstora i odnosa s radnicima, čime, naravno, obrtnici nisu bili zadovoljni. (…) I dok su se u drugim područjima Monarhije i Kraljevine osnivali obrtni zborovi koji su izravnije rješavali pitanja obrtništva na području gradova i trgovačkih središta, zagrebački obrtnici nisu se složili oko njihova organiziranja. (…)

Godine koje slijede pokazale su opravdanost stalnog opreza, ali svjedočile i o napretku koji nije izostajao. Predsjednik zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore do 1905. bio je Janko Grahor, gradski zastupnik, arhitekt, industrijalac, a od 1905. do 1912. trgovac kolonijalnom robom Dragutin Mondecar.

Od 1912. do 1920. predsjednik je ing. Vjekoslav Heinzel (gradonačelnik Grada Zagreba 1920. – 1928.) koji je 1914. uspio podići novu zgradu Trgovačko-obrtničke komore na trgu Khuena Hedervaryja 2 (danas Rooseveltov trg), jer se stara – podignuta 1902. – pokazala premalenom. Osim što je osmislio i započeo gradnju tržnice Dolac i Klaonice, zalagao se za premještanje industrije iz središta grada prema jugoistočnom dijelu gdje su se otvorile Radnička cesta i Heinzelova ulica. Istodobno je nastojao ostalim dijelovima Zagreba priskrbiti izgled modernog europskog grada. (…)

Nakon višegodišnjeg zahtijevanja obrtnika vlada je 11. rujna 1892. izradila novi Ustrojni statut za šegrtske škole u Hrvatskoj i Slavoniji. Njime su šegrtske škole podijeljene na građevinsku, industrijsko-trgovačku, mješovitu i trgovačku skupinu. Nastava je povjeravana stručnim učiteljima, a završnom ispitu morao je prisustvovati obrtnik kojeg bi delegirali obrtnici, obrtni zborovi, odnosno poslije 1909. Savez hrvatskih obrtnika. (…)

Obrtnički dom i zgrada komore

Obrtnički zbor u svojoj povijesti bilježi 1910. godinu kao jednu od najuspješnijih. Najvažniji događaj svakako je dovršenje zgrade na Mažuranićevu trgu. Tim povodom zabilježeno je „da su zagrebački obrtnici napokon ušli u svoj krasni, reprezentativni dom, da bude ognjište složnog rada našeg obrtništva i rasadište svih onih plemenitih zamisli u svrhu unapređenja životnih probitaka našeg obrtništva.“ (…)

Od 1908. godine izlazi, kao nastavak Obrtnika, list Saveza hrvatskih obrtnika Obrtnički vjesnik. Tiskaju se i glasila posebnih struka pa izlazi Gostioničarski list, Pekarska zadruga izdaje glasilo Hrvatski pekar (od 1908.), a počeli su izlaziti i Dimnjačar te grafički list Gutenberg (utemeljen 1909.). Dakle, čak pet strukovnih listova. Nažalost, ne prati ih jednaka živost u stručnoj literaturi, koja i nadalje ostaje vrlo skromna.

U 1914. godinu gradski obrtnici ulaze s mnogim neriješenim pitanjima koja sve više pritišću posebno male obrtnike, ali i najbrojnije struke. Na zahtjeve upućene Zemaljskoj vladi nema odgovora. Ipak, uz sve teškoće, na temelju zaključka skupne skupštine Trgovačko-zanatske komore, u travnju je završena gradnja nove zgrade komore (danas Rooseveltov trg 2). Izgrađena je za nepunu godinu dana. (…)

Napredak obrtničke struke nije pratila politička situacija. Štoviše, sve te uspjehe i nastojanja za poboljšanje prekinut će rat, a onda i nova vlast koja se slabo snalazila na mnogim područjima pa tako i u obrtništvu. Razvijenom gradu kao što je bio Zagreb i njegovu obrtništvu bilo je teško uklopiti se u novi način razmišljanja, ali je doprinos zagrebačkih obrtnika u raspravi o novom Zakonu o obrtu bio značajan i pored činjenice da je malo od prijedloga moglo biti prihvaćeno. (…)

Trgovačko-obrtnička komora pohvalila je rad Obrtnog zbora u Zagrebu, ali je upozorila da bilo kakva udruženja imaju osnovu samo tamo gdje broj obrtnika omogućava njihovu materijalnu sigurnost. Zaključeno je da su obrtni zborovi preživjeli jer je gospodarski život bitno promijenjen pa su potrebne i promjene u organizaciji. Jasno je da je Komori smetalo to što je Obrtni zbor u Zagrebu bio organizacija koju su obrtnici priznavali kao svoju i što je zbor imao vrlo važan položaj u gradu te dobre odnose s gradskom upravom.

U travnju 1921. dogodila se važna novost. Oživjelo je društvo „Zagrebački zbor“ i zatražilo potporu obrtnika u gradu. Oni su to sa zadovoljstvom i učinili pa je Savez hrvatskih obrtnika predložio da društvo promijeni naziv u „Zagrebački velesajam“.

Stanje u novoj državi nije se za obrtnike bitno popravilo. Štoviše, obrtnicima se nametao osmosatni radni dan i Zakon o osiguranju radnika, a od novog obrtnog zakona ništa. Šegrtske škole jedva su preživljavale, a ona na Kaptolu smještena je u podrum da se oslobodi prostor za školovanje tehničara. Kraljevska vlada smjestila je u Trgovačko-obrtni muzej dio etnografske zbirke, osnovala Etnografski muzej i zatražila cijelu zgradu za tu namjenu.

Godina je 1922., a obrtnici sve više neraspoloženi. Teškoćama usprkos, oni žele sagraditi šegrtski dom. Savez hrvatskih obrtnika dodijelio je besplatno zemljište za tu gradnju, ali osim inicijative ništa se ne događa. (…)

Zanatska komora za grad i srez Zagreb

Od 1893. godine, kada je osnovan Obrtni zbor, obrtnici su vrlo važnu ulogu davali svom strukovnom organiziranju, što ima svoje ishodište još u cehovima. Kratko razdoblje na početku stoljeća, zbog nepovoljnog djelovanja Zakona o slobodnom obrtu, taj oblik organizacije bio je zapostavljen. Ubrzo su obrtnici uvidjeli da bez strukovnog okupljanja nema pravog rada, pa su u Udruženju osnovali velik broj sekcija, kojih je 1939. bilo 52. Svaka sekcija imala je pročelnika sekcije, tajnika i blagajnika te odbor sastavljen od najagilnijih članova.

U NDH se obrt i veleobrt izjednačavaju zakonom

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. položaj obrtnika se pogoršao. Novim ustrojem obrtnici su bili podređeni Ministarstvu za obrt, veleobrt i trgovinu i tako snosili sve posljedice propisa koji su se odnosili na veleobrt. To ih je stavljalo u nemoguću situaciju s obzirom na nestašicu sirovina i cijene usluga u kojima je veleobrt imao prednost. Bilo je zabranjeno obustavljanje rada, ali su se njihove radnje same gasile zbog nestašice sirovina te mobilizacije obrtnika i njihovih pomoćnika. Činjenica da su ratne okolnosti doista otežavale rad obrtnicima nije ih oslobodila obveze plaćanja poreza.

Obrtnici su raspad Kraljevine dočekali kao oslobođenje u nadi da će im novostvorena Nezavisna Država Hrvatska olakšati položaj bar što se tiče opskrbe. Umjesto toga, nova vlast željela je ponajprije pritvoriti poznate lijevo orijentirane obrtnike s policijskih popisa. Nekoliko desetaka obrtnika bilo je privremeno pritvoreno, a tijekom 1941. uslijedila je i značajnija mobilizacija. Udruženje obrtnika nastavilo je rad surađujući s Obrtničkom komorom i Savezom hrvatskih obrtnika želeći poboljšati uvjete opskrbe obrtnika. Bez toga nije bilo moguće zadržati proizvodnju i osigurati preživljavanje. (…)

Partizanske akcije osjećale su se u svim dijelovima Hrvatske pa i u Zagrebu, što se može pratiti iz jedinog broja lista Gospodarstvo (kako se od 14. listopada 1941. zove dotadašnje glasilo Zanatska privreda). Povojničenjem Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 obrtnici gube i to svoje okupljalište, a Ministarstvo narodnog gospodarstva djeluje onako kako mu je to sugerirano od njemačkih vojnih vrhova.

Zbog vrlo teških prilika u proljeće 1942. Obrtni zborovi prišli su osnivanju Sveobrtničke zaklade za potporu bolesnih, nemoćnih i starih obrtnika. Nažalost, to je bilo premalo za zadovoljavanje ogromnih potreba u gradu u koji je svakim danom doseljavalo novo stanovništvo. Bijeg pred ratom remetio je sve tokove normalnog života. Već 1942. s radom prestaju i šegrtske škole u zgradama drugih škola, a pitomci Hrvatskog radiše upućuju se u tvornice koje su radile za rat.

Opet nova država, opet novi zakoni

Nakon završetka Drugog svjetskog rata ukinute su sve obrtničke organizacije i tako su obrtnici u najtežim trenucima ostali bez oslonca na koji su navikli. Ubrzo su pokrenuti postupci eksproprijacije i nacionalizacije, što je ostavilo dubok trag u obrtništvu. Nacionalizirane su radnje onih obrtnika koji su surađivali s neprijateljem, a eksproprirane one za koje je nova vlast ocijenila da su nužne za socijalističku privredu. (…)

Ne bi se moglo reći da je postupak vlasti u početku bitno smanjio broj privatnih obrtničkih radnji, ali je u društveno vlasništvo prešlo ono najkvalitetnije u obrtništvu. Taj postupak tekao je bez obzira na posljedice do 1949. godine, kad postaje očigledno da će smanjenje broja obrtnika izazvati nove poteškoće. No, rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske zabranjen je rad svim obrtničkim udruženjima, a imovina Obrtničkog udruženja i Saveza hrvatskih obrtnika postaje državna. Obrtnici su se na temelju Općeg zakona o zanatstvu iz 1949. trebali uključiti u društvene zanatske organizacije, a svi su članovi Zanatske komore – to je značilo prestanak privatnog obrtništva kakvo je do tada postojalo. (…)

Neki od obrta bili su privremeno potisnuti industrijskim proizvodima, ali više zbog niskih cijena tih proizvoda i nemogućnosti da se osiguraju kvalitetni materijali za pravi obrtnički rad. Standard i politička opredjeljenja usmjeravali su građane na državnu trgovinu. Međutim, ukupna politička i privredna kretanja upućivala su na razmišljanje da je moguća i liberalizacija prema obrtništvu. Stvorena je klima u kojoj se ponovno činilo isplativim otvaranje obrtničkih radnja. Tako je 31. prosinca 1951. u Zagrebu bilo 5550 radnji s 4243 radnika i čak 2737 učenika.

Na temeljima bivše zanatske komore 16. studenog 1950. osniva se Zanatska komora za grad Zagreb s obvezom da pomogne razvoj obrtništva (SG GNOZ 13/1950). Zanatskoj komori prethodili su Udruženje zanatlija za grad i kotar Zagreb, odnosno Obrtni zbor za grad i kotar Zagreb. Djelovanje Zanatske komore Zagreb prestalo je 1962. godine nakon donošenja Zakona o privrednim komorama. (…)

Zakonom o privrednim komorama 1962. godine ukinute su zanatske komore. Da bi se održali, obrtnici se nakon tog razdoblja organiziraju u udruženja. Udruženje samostalnih zanatlija Zagreba osnovano je 1967. godine. Okupljeni u svom udruženju, zagrebački obrtnici pokrenuli su inicijativu povezivanja tadašnjih 75 udruženja u zajedničku organizaciju na republičkoj razini, preko koje su se borili za povoljnije uvjete djelovanja i postojanja obrtništva u gospodarstvu Hrvatske.

Udruženje samostalnih obrtnika 1967.  

Ulazeći u privrednu reformu, društveni i politički činioci počeli su preispitivati odnos prema privatnom obrtništvu. (…) Dana 4. lipnja 1967. osniva se Udruženje obrtnika. Više od 500 obrtnika na osnivačkoj skupštini koja je održana u velikoj dvorani Privredne komore grada Zagreba, osnovali su Udruženje samostalnih obrtnika u Zagrebu. (…)

Obrtnici su s puno nade ušli u novu 1968. godinu. Ukupna klima je bila povoljnija, ali je Udruženju predstojila bitka i za najmanja poboljšanja položaja. (…) U izvještaju o radu u razdoblju od 4. lipnja 1967. do 21. travnja 1968., upravni odbor konstatirao je da je na teritoriju grada 1956. godine bilo 7209 obrtnika, a 1967. 6519, što je znatno manje. Udruženje je upozorilo na krajnje negativnu politiku kojom obrtnici nisu mogli doći do poslovnog prostora, a ako su i došli, morali su se često koristiti mitom. Grad je obrtnicima povisio zakupnine znatno iznad onih društvenog sektora, što je ugrožavalo njihov opstanak. Udruženje je stalno poduzimalo akcije da se to neodrživo stanje ispravi, ali, nažalost, bez vidnih uspjeha.

Najveći uspjeh u 1968. godini Udruženje je postiglo u pregovorima s Privrednom komorom Hrvatske. Zahvaljujući velikom razumijevanju predsjednika Komore, Upravni odbor Privredne komore SR Hrvatske dana 19. prosinca 1968. donio je odluku da Udruženju samostalnih zanatlija u Zagrebu predaje u vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja i raspolaganja 2/3 zgrade na trgu Ivana Mažuranića broj 13. (…)

Tijekom 1972. i 1973. godine Udruženje se najviše angažiralo u pitanjima mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja. Godine 1974. obrtnici su tražili promjenu statusa Udruženja, a izvršni odbor izradio je cjeloviti program rada s ciljem ostvarivanja povoljnijih uvjeta za razvoj u Zagrebu. Razdoblje od 1975. do 1980. jedno od najuspješnijih razdoblja poslije 1945. Udruženje obrtnika afirmiralo je obrtništvo i stvorilo neophodne uvjete da se ono ponovno javi kao nezaobilazan činilac gospodarstva grada. (…)

Konstituirajuća sjednica Saveza udruženja samostalnih privrednika održana je 6. veljače 1980. Tom prigodom pojavila se inicijativa da se gradu u čast izgradi obrtnički dom na Medvednici, a već 16. lipnja 1981. osnovan je Odbor za izgradnju. U listopadu je ishođena građevinska dozvola za dom na Hunjki i postavljen je kamen-temeljac. Dom je u cijelosti završen i otvoren 11. rujna 1987. (…)

Godina 1987. bila je prekretnica u gradu i obrtništvu. Od 8. do 19. srpnja te godine u Zagrebu je održana Univerzijada, a iz 122 zemlje u grad je stiglo 3915 mladih sportaša i sportašica. Zahvaljujući tom zbivanju, gotovo zapušten grad zasjao je obnovljen i uljepšan, obogaćen novim sportskim objektima. Uređeno je središte grada s tadašnjim Trgom Republike, pročelja mnogih zgrada, sagrađeni novi infrastrukturni objekti… Svoj velik prinos tom uzletu dali su i zagrebački obrtnici. (…)

Samostalna Republika Hrvatska i tržišno gospodarstvo

Osamostaljenjem Republike Hrvatske i uvođenjem tržišnog gospodarstva Udruženje obrtnika grada Zagreba pokrenulo je inicijativu za osnivanje komore te se aktivno uključilo u obnoviteljski rad Hrvatske obrtničke komore s ciljem zaštite interesa obrtnika i aktivnog sudjelovanja u donošenju zakonskih rješenja važnih za obrtništvo. Tako je 1993. donesen Zakon o obrtu koji je, sukladno potrebama obrtništva, mijenjan i dopunjavan. (…)

Godine 1992. obrtnici su se nakon duljeg vremena ponovno uselili u zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 tako da sada prostore u toj zgradi koriste Hrvatska obrtnička komora i Obrtnička komora Zagreba, a Zagrebačkom udruženju obrtnika vraćena je i zgrada na Mažuranićevu trgu. (…)   

Glasilo je nazvano Obrtnički list, prvi broj izašao je u rujnu 1993. Prema uređivačkoj koncepciji, glasilo informira obrtnike o svim važnim događajima, odlukama i propisima te predstavlja osnovicu društvenog i poslovnog informiranja zagrebačkih obrtnika. Odlukom Upravnog odbora Obrtničke komore Zagreb od 29. veljače 1996. Obrtnički list postaje i glasilo Obrtničke komore Zagreb, koja tada broji oko 25.000 obrtnika, na području Zagreba i Zagrebačke županije.

Zakon o obrtu donesen je 1993. Uz Zakon o trgovačkim društvima, temeljni je zakon kojim se reguliraju statusna i druga važna pitanja gospodarskih subjekata. (…)

Velike probleme obrtnicima donio je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (…). Donošenjem tog Zakona, brojni obrtnici koji za svoj rad koriste nekad oduzete prostore našli su se u teškoj situaciji. Problem je posebice pogodio obrtnike u Zagrebu jer je velik dio prostora u kojima se obavljala obrtnička djelatnost u postupku povrata bivšim vlasnicima. Tako je nastavak poslovanja postao upitan za oko 4000 obrtnika. Udruženje je, shvaćajući ozbiljnost problema, pokrenulo inicijativu kod Poglavarstva Grada Zagreba da se za takve obrtnike iznađu zamjenski prostori i omogući njihov daljnji rad. Udruženje obrtnika grada Zagreba 1996. iniciralo je izmjene i dopune Zakona o zakupu poslovnog prostora kako bi ponovno zaštitilo svoje članove koji za obavljanje obrta koriste zakupljeni prostor. (…)

Kad je 1991. godine započela agresija na Hrvatsku, obrtnici su se uključili u obranu domovine. Njihovo sudjelovanje zamijećeno je u vojnim postrojbama, logističkim i humanitarnim akcijama. Zadali su si i jednu posebnu zadaću: 1. listopada 1991. Udruženje je osnovalo Krizni štab s ciljem prikupljanja financijskih sredstava kojima su odlučili pomoći prognanim obrtnicima i njihovim obiteljima. (…)

Obrtnička komora Zagreb 1995.

Do formiranja Obrtničke komore Zagreb došlo je na temelju Zakona o obrtu donesenog 1993. godine. Već u prvoj točki naglašena je tržišna komponenta bavljenja obrtom jer je kao svrha bavljenja obrtom navedeno stvaranje dobiti, što do tada nije bio slučaj. U zakon su uvršteni i članci vezani uz obrazovanje i osposobljavanje za bavljenje obrtom. Njima je prvi put implementirano dualno obrazovanje koje se sastojalo od općeobrazovnog dijela i naukovanja. Naukovanje se sastojalo od stručno-teorijskog i praktičnog dijela. (…)

Tijekom 1994. godine dogodile su se najveće promjene u komorskom sustavu. U toj je godini od 1. siječnja do 30. lipnja djelovao Savez udruženja obrtnika zagrebačke regije, a od 1. srpnja do 31. prosinca Obrtnička komora Zagreb. (…) Na temelju navedene Odluke, Zakona o obrtu i Statuta HOK-a 13. veljače 1995. održana je konstituirajuća sjednica Skupštine Obrtničke komore Zagreb. (…) Za predsjednika OKZ-a izabran je Antun Šporer, a za potpredsjednika Rudolf Benček. (…)

Na temelju navedenih aktivnosti od 1993. do 1995. godine konačno je formiran komorski sustav koji funkcionira i danas. Put do toga bilo je izuzetno zahtjevan i određen nizom prepreka, no sustavom lobiranja na državnoj i lokalnoj razini, ustrajnošću obrtnika i njihova vodstva prema djelovanju ka zajedničkom cilju došlo je jedinstvene obrtničke organizacije na državnoj i lokalnoj razini koja je trebala omogućiti još kvalitetniji razvoj obrta. Dovršetak ustroja komorskog sustava poklopio se i sa završetkom Domovinskog rata što je obrtnicima otvorilo daljnje perspektive u njihovu radu.

Važnost osnutka OKZ-a naglašavan je svake godine u povodu Dana obrtničke komore, manifestacije koja predstavlja jednu od njezinih najvažnijih aktivnosti. Na njoj, OKZ predstavlja svoj rad na razini jedne godine te dodjeljuje priznanja i nagrade uspješnim obrtnicima, udruženjima obrtnika, poslovnim partnerima, jedinicama lokalne samouprave, obrtničkim kulturno-umjetničkim i sportskim društvima te drugim pravnim i fizičkim osobama za važna poslovna dostignuća, za promicanje i potporu obrtništvu, očuvanje obiteljske tradicije te zasluge u razvoju i promicanju obrtništva. (…)

Gospodarski usponi i krize  

Prvih pet godina djelovanja Obrtničke komore Zagreb bilo je razdoblje prilagodbe obilježeno završetkom Domovinskog rata i ulaskom u novo tisućljeće. (…) Novo razdoblje bilo je obilježeno velikim promjenama na političkom i gospodarskom planu koje su utjecale i na razvoj obrtništva. Ujedno je to bilo vrijeme uspona obrtništva te osnaživanja njegovih pozicija u ukupnom gospodarskom sustavu zemlje. Otegotnu okolnost predstavljali su zakonski i porezni okviri koji su bili naslijeđeni iz prethodnog razdoblja. Pokušaji da se oni izmijene u korist razvoja obrtništva bili su tek djelomični. U konačnici gospodarski uspon nije bio dovoljno dug da se obrtništvo razvije još kvalitetnije i da učvrsti svoje pozicije jer je već od 2008. godine započelo razdoblje gospodarske krize koja ne samo da je uzdrmala komorski sustav i dovela do opadanja broja obrtnika već je utjecala na ukupno gospodarstvo Hrvatske. (…)

OKZ je u tom razdoblju pokušavao ostvariti što bolje uvijete poslovanja za svoje članove nizom aktivnosti. U OKZ-u je 2000. godine bilo 25.898 članova raspoređenih u udruženjima utemeljenim na strukovnim principima i na teritorijalnom principu. Najviše ih je bilo u UO-u grada Zagreba – 8687 obrtnika, a ukupno ih je u Zagrebu bilo 16.236, a u drugim udruženjima 9662 obrtnika. To je bio velik broj članova kojima je trebalo osigurati bolje uvjete na tržištu. (…)

Novo razdoblje u povijesti OKZ-a obilježeno je gospodarskom krizom koja je znatno utjecala na razvoj obrtničke djelatnosti te na broj obrtnika. Kriza je uslijedila nakon razdoblja gospodarskog oporavka i kvalitetnijeg pozicioniranja obrtnika u ukupnoj gospodarskoj djelatnosti Hrvatske. No, kako još uvijek nisu uspjeli gospodarski ojačati u dovoljnoj mjeri, tako nisu uspjeli bez posljedica prebroditi novu krizu koja je bila još snažnija i intenzivnija. Ona je ukazala na krhkost gospodarskog sustava, a pogotovo obrtništva koje je ovisilo o njemu. (…)

Godine 2015. Republika Hrvatska i službeno izlazi iz recesije, što je označilo i stabilizaciju gospodarskog sustava Hrvatske u kojem su obrtnici činili važnu kariku. U takvim okolnostima započinje i postupna stabilizacija broja obrtnika na području OKZ-a. U tome su imali pomoć nadležnog ministarstva, Grada Zagreba, Zagrebačke županije i komorskog sustava, ali i drugih institucija. Nastavljena je aktivnost u kontekstu međunarodnih projekata, promidžbe obrtničkih zanimanja i cjeloživotnog obrazovanja, unapređenja poslovanja itd. (…)

Cehovi su se u promatranom razdoblju suočavali s nizom problema koji su bili slični kao i u onim prethodnim, poput crnog tržišta, nelegalne konkurencije, neadekvatne zakonske regulative i pravilnika, no pojedini su aktivno sudjelovali na raznim natjecanjima i ostvarivali značajne rezultate, ali i organizirali zapažene manifestacije.

Aktivnosti cehova, odbora i komisija te komorskog ureda pridonosili su kvalitetnom radu Obrtničke komore Zagreb, ali su i unapređivali obrtničku djelatnost. Uključivanjem velikog broja obrtnika u njihov rad potaknuta je snažnija djelatnost komorskog sustava što predstavlja snagu OKZ-a u budućem razvoju. (…)

Obrtnici sportaši

Udruženja obrtnika u okviru OKZ-a imaju zasebne sportske aktivnosti kroz razne sportske klubove ili kroz neke druge aktivnosti, no tek od 2008. godine započinje intenzivno zajedničko nastupanje obrtnika u okviru OKZ-a. Naime, Upravni odbor HOK-a, u lipnju 2007. godine podržava inicijativu o organizaciji Obrtničkih sportskih igara (OSI) koje od tada postaju tradicionalna sportska manifestacija usmjerena prema sportskim natjecanjima i druženju između obrtnika. (…) Na temelju prethodnih uspjeha na Obrtničkim sportskim igrama i potrebom za još boljom organizacijom, održana je Osnivačka skupština Sportskog društva Obrtničke komore Zagreb, 13. listopada 2010. godine. (…) SD OKZ djeluje na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Osim članova klubova osnivača SD OKZ-a članovi su mogli biti svi obrtnici sportaši, njihovi djelatnici i članovi uže obitelji. (…)