Knjiga muzejske savjetnice Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti dr. sc. Ivane Rončević Elezović istražuje i izdvaja komponentu talijanskih elemenata u slikarstvu hrvatskih autora u zadanom razdoblju od ostalih srednjoeuropskih utjecaja. Njihovo međusobno razlikovanje, kako se tijekom razrade pokazuje, nije uvijek jasno razgraničeno te zahtijeva priznavanje difuzne naravi nijansi u prijelazima. Ova je činjenica rezultat višestrukih čimbenika: od važnosti kulturne razmjene između Italije i prekoalpskih zemalja, koja se odvijala kroz nekoliko različitih kanala, do povijesne uvjetovanosti povezanosti dijelova sjeverne Italije s Austrijom te, konkretno, s austrijskom upravom.
Uže područje rada sačinjavaju dijelovi opusa hrvatskih slikara, koji su nastali u izravnom ili posrednom kontaktu s talijanskim kulturnim krugom od 1872. do 1919. Kao početna granica ovoga istraživanja uzete su 1870-te jer označavaju odlazak prve trojice predstavnika hrvatskog slikarstva: Ferdinanda Quiquereza, Izidora Kršnjavoga i Nikole Mašića s Akademije u Münchenu na putovanje u Italiju: Venecija, Rim, Napulj (Capri). Završna 1919. označava kraj prvog razdoblja izložbi Proljetnog salona(1916.–1919.) kao prijelazni period koji je omogućio snažniji modernistički zamah ostvaren nakon rata te je označen ispreplitanjima jugendstilskih ‘zaostataka’ i naznaka avangardnijih pristupa u umjetnosti.
Sagledavanjem situacije iz ovoga kuta, autorica dolazi do novih spoznaja o pojedinačnim opusima autora, ali i o cjelini ovog važnog segmenta hrvatskog slikarstva bez kojega je nemoguće sagledati puninu povijesno-umjetničkog okvira na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Izdavači: Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Leykam international PR
