Napisala: Milka Babović

Foto: dokumentacija autorice

Uza 60. godišnjicu Hrvatske televizije!

A onda su se počeli u studiju ponašati kao djeca – stranice i stranice ispisivali na stroju ili crtali po bijelom papiru, stavljajući čudne znakove i to nazivali hodom prve ili druge kamere… Pri tome su po praznoj prostoriji gurali neke drvene sandučiće na stalcima… – zabilježio je Ivan Hetrich 1956.

Zbog kojeg događaja u povijesti naše televizije upravo 15. svibnja 2016. obilježavamo njezin 60. rođendan? Na taj je dan 1956. proradio prvi televizijski odašiljač na krovu Tomislavovog doma na Sljemenu, planinarskog doma na najvišoj točki Zagrebačke gore. Taj događaj u Zagrebu bio je i početak eksperimentalnog rada televizijskog programa u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. A logika povijesnih činjenica nametnula je baš 15. svibnja – naime, Radio Zagreb slavio je te godine 30. rođendan, budući da je 15. svibnja 1926. Radiostanica Zagreb, prva na jugoistoku Europe, počela emitirati stalni program!

1.	Miloš Radivojević, prvi kamerman u prvom eksperimentalnom studiju Jurišićevoj 4, 1956. Snimao je i otvorenje Zagrebačkog velesajma 1958. O napretku u te dvije godine svjedoči i nova, moderna filmska kamera!
1. Miloš Radivojević, prvi kamerman u prvom eksperimentalnom studiju Jurišićevoj 4, 1956. Snimao je i otvorenje Zagrebačkog velesajma 1958. O napretku u te dvije godine svjedoči i nova, moderna filmska kamera!
2.	Učitelj i učenica – naukovanje u sportskoj redakciji Radio Zagreba, 1956. Urednik i vrsni komentator, reporter Hrvoje Macanović objašnjava Milki Babović koja tek upoznaje radio, zašto je šalje da sazna nešto o televiziji u internoj školi Radio Zagreba.
2. Učitelj i učenica – naukovanje u sportskoj redakciji Radio Zagreba, 1956. Urednik i vrsni komentator, reporter Hrvoje Macanović objašnjava Milki Babović koja tek upoznaje radio, zašto je šalje da sazna nešto o televiziji u internoj školi Radio Zagreba.

Izvor podataka su osobne bilješke, tekstovi, dragocjeni članci i napisi koje su ostavili tadašnji sudionici nastajanja i razvitka naše televizije. Većina ih je bila tek rezultat sjećanja prije tiskanja knjige RTV Zagreb 1959.-1964., čiji je autor Nikola Vončina, uporni istraživač povijesti hrvatskih elektronskih medija. Knjiga je posebno izdanje Trećeg programa Hrvatskog radija, u Zagrebu 2001. Tu je i Leksikon radija i televizije, tiskan u Zagrebu 2006. u izdanju Masmedie, u povodu  80. godišnjice Hrvatskoga radija i 50. godišnjice Hrvatske televizije. U uredničkom odboru bili su Mirko Galić, Tomislav Ladan, Božidar Novak, Vlaho Bogišić, Vanja Sutlić i Stjepan Andrašić, a broj suradnika bio je zadivljujuće velik.

U okrugloj dvorani u Jurišićevoj 4, svaki je malo veći  uredski stol bio zametak pojedine redakcije. Uz lijevi stol  sjedi novinar Boris Tešija koji prati zdravstvo. Nad desni  stol nagnula se novinarka Milka Babović koja uči zanat,  sređujući dio koji se ubraja u sportski program.
U okrugloj dvorani u Jurišićevoj 4, svaki je malo veći uredski stol bio zametak pojedine redakcije. Uz lijevi stol sjedi novinar Boris Tešija koji prati zdravstvo. Nad desni stol nagnula se novinarka Milka Babović koja uči zanat, sređujući dio koji se ubraja u sportski program.
Iza kulisa: Još smo u Jurišićevoj 4, filmska montaža  je u sobičku, montažni stol, model 1957. Montažer sve  pokreće ručno.
Iza kulisa: Još smo u Jurišićevoj 4, filmska montaža je u sobičku, montažni stol, model 1957. Montažer sve pokreće ručno.

U povodu obilježavanja 20. obljetnice Hrvatske televizije, 15. svibnja 1976., režiser Mario Fanelli, suradnik Radio Kopra, pionir hrvatske televizije i učitelj rada studiju i stvaranja programa, rekao je: “Postojao je i dnevnik, uredno vođen. Taj smo dnevnik posudili na korištenje urednicima jednog zagrebačkog tv-tjednika. Oni su tiskali neke odlomke, a zatim vratili dnevnik. Dostavljač ga je ostavio na porti zgrade u Jurišićevoj 4, u kojoj je od 1951. bio Radio Zagreb. Televizija se uselila 1955. u okruglu dvoranu te zgrade i u njoj organizirala prvi eksperimentalni tv-studio. I tamo, na porti, dnevniku se zameo trag. Šteta! U tom je dnevniku bilo korisnih i zanimljivih podataka. Osobno se još nadam da nije konačno izgubljen!”. Srećom, sačuvani su dijelovi, objavljivani tisku i mnogi su istinski vodiči kroz prve dane naše televizije. Neizrecivo su dragocjeni i članci koje je pisao Ivan Hetrich, jedan od pionira Hrvatske televizije, u povodu 25. obljetnice, 1981. Objavljivani su u zagrebačkom dnevniku Vjesnik i njihova je posebna vrijednost u činjenici da ih je pisao netko tko je i sebi i drugima otkrivao suštinu zajedničkog pothvata.

Tri člana ekipe su minimalni standard za snimanje u zatvorenom  prostoru. Uza snimatelja i novinara, mora biti i osvjetljivač. Vozač je  neizbježan u svakom slučaju, pa su zbog štednje, kad je bilo moguće,  obje ekipe - radijska i televizijska koristile zajednički kombi.
Tri člana ekipe su minimalni standard za snimanje u zatvorenom prostoru. Uza snimatelja i novinara, mora biti i osvjetljivač. Vozač je neizbježan u svakom slučaju, pa su zbog štednje, kad je bilo moguće, obje ekipe – radijska i televizijska koristile zajednički kombi.
Jedan od učitelja bio je kolega režiser i producent Beno Hvala  iz Televizije Ljubljane. Uoči Europskog klizačkog prvenstva u  Zagrebu 1974. vodio je tečaj u zimskoj sportskoj dvorani – našim  kamermanima otkrivao je posebnosti ovoga sporta.
Jedan od učitelja bio je kolega režiser i producent Beno Hvala iz Televizije Ljubljane. Uoči Europskog klizačkog prvenstva u Zagrebu 1974. vodio je tečaj u zimskoj sportskoj dvorani – našim kamermanima otkrivao je posebnosti ovoga sporta.

Te je 1956. Radio Zagreb obilježavao 30. rođendan, a Večernje novosti objavile su 5. srpnja 1956. razgovor s Boženom Begović, prvom spikericom prve radiostanice na Balkanu. Iz dijela njezina odgovora jasno je da i televizija postaje dio svakodnevnog života: “Ovih su se dana mnogi obraćali pionirima naše radio foni je da s njima obnove uspomene. Možda će se tako za nekoliko desetaka godina novinari obraćati i pionirima naše televizije da im pričaju o naporima na uvođenju televizije”. A u Narodnom listu 16. svibnja 1956. članak završava riječi ma: “Vjerojatno će se televizija kod nas razvijati dosta naglo. To se može pretpostaviti jer se već duže vremena u Radio Zagrebu ozbiljno bave pripremama i stvaranjem kadra za televiziju. Službeno ne po stoji škola, ali ona stvarno već radi.”

Škola televizije u Radio Zagrebu

I doista, zgrada u Jurišićevoj 4 postala je škola budućih djelatnika televizijske tehničke struke svih vrsta i razina. Dotadaš nje su znanje i iskustvo radijski stručnjaci nadograđivali i podučavali pridošlice. Iz tiska se saznavalo da zagrebačka radio-industrija proučava problem proizvodnje televizijskih prijamnika. Budući da na tržištu rada nije bilo stručnjaka školovanih za proizvodnju programa, trebalo ih je osposobljavati. A toliko se novih profesija pojavilo – režiseri, scenografi, majstori rasvjete, grafički majstori, novinari – komentatori… I za njih je “otvorena” škola u Radio Zagrebu.

Komentatorsko mjesto, model 1957./1958. na igralištu rukometa u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. U sustavu raspodjele posla i dužnosti još se ne zna koji pogon oprema komentatorsko mjesto na otvorenom. Monitor čeka na tlu. Stol i stolac posuđujemo u obližnjem kafiću. Komentator nema slušalice, znak za početak komentiranja daje glavni kamerman rukom
Komentatorsko mjesto, model 1957./1958. na igralištu rukometa u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. U sustavu raspodjele posla i dužnosti još se ne zna koji pogon oprema komentatorsko mjesto na otvorenom. Monitor čeka na tlu. Stol i stolac posuđujemo u obližnjem kafiću. Komentator nema slušalice, znak za početak komentiranja daje glavni kamerman rukom
Komentatorsko mjesto 18 godina kasnije – zagrebačka sportska dvorana opremljena za  izravni prijenos Europskog klizačkog prvenstva 1974. Novost u opremi: monitor i tehnički  uređaji imaju stalak
Komentatorsko mjesto 18 godina kasnije – zagrebačka sportska dvorana opremljena za izravni prijenos Europskog klizačkog prvenstva 1974. Novost u opremi: monitor i tehnički uređaji imaju stalak

Tadašnji direktor programa Zlatko Sinobad preuzeo je cjelokupnu organizaciju i program nastave. Znao je reći da i on mora mnogo naučiti. Radio Zagreb angažirao je već 1955. stručnjaka iz Radio Kopra – i tako je Mario Fanelli, zahvaljujući znanju i međunarodnom iskustvu televizijskog režisera, ušao u povijest kao prvi visokostručni učitelj. Prvi kamerman prvom studiju bio je Miloš Radivojević, snimatelj Jadran filma. Znalo se da već dugo proučava ekektroniku i televiziju. Učionica je bila prvi tv–studio u okrugloj dvorani na prvom katu u Jurišićevoj 4. Prave i skupe televizijske kamere još nisu stigle, ali se u školi učio i rad kamerom. Ivan Hetrich ostavio je i tekst objavljen u časopisu Teatar (broj 16/1956.): “Po četkom ove godine u jednoj od manjih dvorana u zgradi Radio Zagreba neki su ljudi slušali predavanja o televiziji. Za tim su nabavili strane knjige, listali po njima i razgovarali međusobno na svojim sastancima o tome što su pročitali ili na učili. A onda su se počeli u studiju ponašati kao djeca – stranice i stranice ispisivali na stroju ili crtali po bijelom pa piru, stavljajući čudne znakove i to nazivali hodom prve ili druge kamere… Pri tome su po praznoj prostoriji gurali neke drvene sandučiće na stalcima. Neki nisu uopće odgovorili na pitanja začuđenih novopridošlica, neki su jedno stav no odgovorili da su to drvene pokusne kamere za vježbu, a neki su punom ozbiljnošću, zadubljeni u svoj posao, govorili i o pravim televizijskim kamerama – kojih u studiju nije bilo – i poslušno slušali komande šefa tv-režije”. Sve je postalo razumljivo kad su polo vicom kolovoza 1956. u prvi tv-studio stigle prve istinske, prave pravcate tv-kamere. Bile su samo dvije, označene velikim crnim brojkama. Drvene “kamere” su nestale; nastavilo se s kamerama raditi užurbanije… I dokazalo se nakon samo 13 dana vježbe na istinskim tv-kamerama da 3. rujna 1956. treba pamtiti kao povijesni početak hrvatske televizije!

Evo kako je to opisao Ivan Hetrich: “Na kontrolnom monitoru u auli ispred ovog PRVOG studija PRVI su uzvanici gle dali PRVI eksperimentalni program naše tv-službe. Zatreperila je slika na ekranu. Spikerica je uz smiješak i mali na-klon glavom pozdravila gledaoce i slušaoce i PRVI put rekla: Dobro veče, dragi gledaoci! Lako je moguće da se u toku odvijanja ovog programa pojave i neke po teškoće, pa Vas molimo da nas ne ocjenjujete prestrogo, ovo su prvi počeci našeg televizijskog programa!”.

Uzbuđenje je bilo spontano, iskreno. Ako je i bilo pogreške, ako je slika na trenutak iščezla – prošlo je neopaženo. Vijesti, nekoliko inozemnih filmskih vijesti (jer svoje još nismo snimali) i prvi informativni domaći program završava Mario Fanelli kao reporter u studiju s mikrofonom u ruci i objašnjava kako nastaje tv-emisija i način rada u studiju. 

Sport je također uključen u program učenja i izgradnju zajedničke osnove na kojoj će izrastati i razviti se sportski pro-gram Hrvatske televizije. Redakcije su u programu, ali tehničke opreme još nema, stručne djelatnike domaće tržište rada ne nudi i sve to dobro zna urednik radijskog sportskog programa Hrvoje Macanović. Na početku se u školi Radio Zagreba našlo mjesta i za dvoje novinara iz sportskog radijskog programa: afirmiranog radijskog reportera i novinara Mladena Delića te Milku Babović, autoricu ovog teksta, tadašnju dotepenku iz pisanog novinar stva.

Honorarno sam otkrivala tajne radija i nisam ni pomišljala da se upletem u “tu neku televiziju”, ali je urednik radijske sportske redakcije Hrvoje Macanović bio neumoljiv. Moraš učiti, tek si zakoračila no vinarstvo, rekao mi je. Nisam dobila od mah mikrofon u ruke! Morali smo najprije upoznati tehniku kojom ćemo se služiti i kojoj ćemo služiti. Predavanja su bila oba vezna i zanimljiva. Režiseri su odlazili u inozemstvo, učili, prikupljali zna nje i potom učili nas. Sjećam se kako sam upi jala svaku riječ Tamare Srkulj i Ivana Hetricha, naših režiserskih pionira, izvrsnih učitelja.

Prvi izravni prijenos nogometne utakmice

Drugi eksperimentalni program iz tv-studija u okrugloj dvorani emitiran je 26. listopada 1956. i bio je početak neizbježne simbioze sporta i televizijskog medija. Sportske televizijske redakcije još ne  ma, ali ima Mladena Delića. Njegova reputacija vrhunskog radijskog reportera bila je neupitna, a najbliži suradnici znali su i za njegovu radoznalost i nezadrživo spontano domišljanje. Hrvoje Macanović na sastanku je spomenuo o čemu upravo razmišlja… a Mladen Delić odmah je reagirao: godina 1956. je olimpijska, 16. Olimpijske igre u Australiji počinju 22. stu  de noga 1956. u  Melbourneu, nema televizijskog prijenosa za Europu, ali to nije razlog da se televizijskim jezikom ne ispriča olimpijska priča…. Već sljedećeg jutra na mojem stolu u okrugloj dvorani (koji je postao zametak buduće redakcije) sta jao je tekst i sustavni, podrobni popis potreba, poziva gostiju, termina obrade inozemnih filmskih priloga… Za suradnicu koja pohađa školu bio je to prvi test znanja i snalaženja.

Ovako je Ivan Hetrich evocirao povijesni trenutak 26. listopada.1956.: “Taj drugi eksperimentalni program bio je već raznolikiji, emitirani su i prvi snimci s ulice uz komentar u studiju, nekoliko sni maka kamerom u parkovima… Nakon to ga je sportski komentator Mladen Delić (…) u emisiji o Olimpijadi (…) proveo svo-je gledaoce od Atene do Melbournea (…), kor isteći se pritom fotografijama i isječcima iz inozemnih filmskih žurnala, a zatim je gledaocima predstavio prominent ne sportaše – goste u studiju.”

Završit ćemo ovaj uvodni tekst o po-četku povijesti sporta na Hrvatskoj tele-viziji pričom o nogometnoj utakmici u Londonu između reprezentacija Engleske i Jugoslavije (u kojoj je Engleska pobijedila 3:1, u poluvremenu 1:0). Eurovizija prenosi utakmicu, ali naša je televizija u eksperimentalnoj fazi, ne možemo prija-viti komentatora niti dobiti komentatorsko mjesto. No, građani se okupljaju kod prijatelja koji imaju televizor ili u ne kom drugom javnom prostoru gdje je tv-prijamnik, pa će gledati sliku i slušati radio-prijenos! Naime, Mladen Delić je već u Londonu, u radio-kabini na stadionu Wembley, a neki domišljati televizijski tonski tehničar dosjetio se da radijski komentar Mladena Delića uključi u televizijski audiouređaj, pa je javljeno da će se iz studija Zagreb “vršiti prijenos iz Londona”.

Evo kako su to opisali sportski novinari Predrag Šarić i Ivan Henar u Narodnom sportu (broj 1030): ” Zaista, na ekranu su se redale slike. Kamere su pokazale i Mladena Delića, predstavljajući, po običaju, reportera gostujuće momčadi. (…) Sredinom tjedna Mladen Delić vratio se Zagreb. Slučajno smo ga sreli na željezničkoj stanici upravo kad je izlazio iz vlaka. Čestitali smo kolegi… Onako umoran od duga puta, zahvalio se i zapitao je li se dobro čulo. A kad je čuo da se i dobro vidjela slika na ekranu, da se njegov komentar besprijekorno pod udarao sa slikom, zanijemio je, znoj mu je izbio na čelu… Zgrabio je putnu torbu i odjurio u uredništvo TV Zagreba. Objasnili su mu da nisu imali nikakve veze kojima bi ga obavijestili jer su naši tonci malo prepravili pravila važeća za eksperimentalno razdoblje, a netko se na ne kom drugom mjestu privremeno oglušio i zatvorio oči…”. U svakom slučaju, bio je to prvi izravni prijenos nogometne utakmice na Hrvatskoj televiziji, a Mladen Delić bio je naš prvi komentator čiji se glas čuo uz televizijsku sliku izravnog prijenosa. Potpuno u skladu s pravilnicima, uz televizijski prijenos odigrane su prve nogometne utakmice nešto kasnije.