(6. 1. 1912. Split, + 27. 3. 2005. Zagreb)
Tekst: Milka Babović
Zulejka Tućan-Štefanini najsvestranija je i najuspješnija sportašica naše svekolike povijesti. Statističari pišu da je osvajala sportska priznanja najvišeg dometa njezina vremena u čak 14 sportova. Bila je i prvakinja države i rekorderka i olimpijka na Igrama 1936. u Berlinu.
Svojim rezultatima, ci-jelom svojom osobnošću od rane je mladosti utirala sportske putove ženama. Njezino se ime može naći i među sudionicama Svjetskih ženskih sportskih igara 1930. u Pragu i 1931. u Firenci, kada je lukom i strijelom izborila treće mjesto. Kada je 1947. godine
počelo sveopće natjecanje za značku sportske svestranosti ZREN, Zulejka Tućan bila
je prva sportašica u Hrvatskoj koja je osvojila zlatnu značku. Nije u pitanju bilo “osvojiti još jednu nagradu”, poticaj za sudjelovanje bio je povući za sobom što više žena. Uvjeriti ih da 35 godina u životu žene nisu godine starosti. O toj Zulejki Tućan treba reći koju riječ. Rezultati u sportskom natjecateljskom dijelu njezina života su takvi da njima ne treba dodavati, njih se ne smije zaboraviti!
Život u pokretu
Odlukom njezine obitelji, djevojčica Zulejka Štefanini kao šestogodišnjakinja postaje članicom “Sokola” i redovito vježbanje postaje sustavni dio njezina odgoja i obrazovanja… Rastući i razvijajući se u svestranu sportašicu nije gubila spontanu radost kretanja i plemeni-tog, poticajnog uzbuđenja nadmetanja. U njoj je bila duboko usađena potreba da tu radost podijeli s ljudima oko sebe, da ih potakne da počnu, da ih poduči zašto sve to treba raditi. Sama nije prestajala, suprug Fran Tućan te kćeri Vida i Mika bili su njezin oslonac u svemu što je radila. A radila je i djelovala mnogo, korisno, neumorno. Znala je reći: ”Ne znam kako bi mi moglo biti dosadno kad ima toliko toga ovom životu što volim, što me privlači, poti-če… što još nisam dospjela naučiti i započeti…”
Uz sport, obitelj, školu i društvenu djelatnost nije zapostavila umjetnost – bila je izvrsna keramičarka. U Zagrebu, na Likovnoj akademiji završila je četverogodišnji keramičarski tečaj. Izlagala je već prije Drugog svjetskog rata /1936. i 1939./ Samostalna izložba u Zagrebu 1968. svjedočila da ta izuzetna žena ne stari ni duhom. Imala je tada 56 godina. A iz njezinih djela zračila je mladenačka radoznalost i vedri-na, zrelost tamo gdje je naslućivala odgovor, ali ne i sjeta ako ga još uvijek traži. Sve nas koji smo je duže poznavali radovala je svježina i neposrednost koje je prenijela u svoju keramiku. I sva ljubav prema pokretu ljudskog tijela.
Vrsna pedagoginja
Godine 1947. počinje raditi kao nastavnica tjelesnog odgoja. Najprije u gornjogradskoj 7. gimnaziji. U toj školi ostala je do 1955. Tada prelazi u Eksperimentalnu gimnaziju na Trešnjevci gdje ostaje do 1955. Te godine rada u gimnazijama zlatnim su slovima upisane u srednjoškolski sportski život Zagreba, a i šire. Zulejka Tućan-Štefanini bila je zdrav izdanak hrvatskog pedagoškog rada – nastava nije završavala sa zvonom. Tjelesni odgoj prema planu i programu prerastao je u sport. Zulejka je znala zainteresira-ti učenice, potaknuti ih da pomažu, osamostaljivala ih je. Godišnjaci Srednjoškolskih sportskih prvenstava u Zagrebu svjedoče koliko su se isticale učenice škola u kojima je radila. Od nje i njoj sličnih pedagoga tjelesne kulture i sporta imao je neizrecivo vri-jedne koristi sport uopće. Kao iskusna stručnjakinja koja zna gdje škola prestaje i gdje se nastavlja sportski rad s mladima, uz to i vrsna pedagoginja koja vidi i dalje u budućnost surađuje sa sportskim sredinama, klubovima. Kada je ocijenila da je neka od učenica nadarena za određeni sport, pozvala bi trenera kluba, posavjetovala se, pitala roditelje za suglasnost i tako je na najprirodniji način pomlađivan zagrebački sport, osobito atletika. Zulejki i “njezinoj djeci” vrata svih sportskih terena bila su širom otvorena. Posebno je to bilo nužno za atletske pripreme. U pravilu su dolazile na terene AK “Mladost” na Savi. Učenice koje su se pripremale za srednjoškolska prvenstva tada bi trenirale zajedno s nama atletičarkama.
Aktivna do kraja
Nakon nastavničkog rada Zulejka nije presta-la raditi, jedino su u dvorani umjesto učenica bile majke, tete, a i poneka baka: za kratko je vrijeme bilo poznato da treba otići u školu na Kaptolu i rekreirati se. Kad bi je netko pitao je li se umorila, odgovarala je: ‘Pa ja sam voljela knjige i glazbu i prije i kanim nastaviti. Ali ja ovo želim raditi jer je to samo prirodni nastavak moga dosadašnjeg rada. Pokušavam nenametljivo savjetovati ženama da se ne zapuste, da nastave vježbati, baviti se sportom i kada prođe prva mladost, pokušavam ih svojim pri-mjerom ohrabriti, uvjeriti da nije kasno početi i kad se u kosi jave prve sijede. Ako sačuvaju tjelesnu i duševnu svježinu, lakše će dočekati starost.’
