Napisala: Nada Bezić
U povijesti hrvatske glazbe malo ima tako važnih svestranih osobnosti kao što je to bio Nikola Faller. Premda ga leksikografske publikacije navode jednostavno kao skladatelja i dirigenta (recentna Hrvatska enciklopedija čak samo kao dirigenta), on je uz to bio i pijanist, glazbeni pedagog, direktor opere, kroničar glazbenog života i predsjednik Hrvatskog pjevačkog saveza. I još nešto: Faller se bavio i botanikom, osobito alpskom florom, te je skupio vrijedne herbarije. To nije kraj zanimljivostima: Faller je bio autor prve hrvatske križaljke, pa je po njemu nazvana nagrada za najuspjelije zagonetačke inovacije u hrvatskome zagonetaštvu. Opus Nikole Fallera nije velik, obuhvaća nešto više od 40 skladbi, i uglavnom su to komorna i klavirska djela, zborovi, solo-popijevke i crkvene skladbe. Pisao je članke o glazbei, ponajviše kritike u tadašnjim dnevnim listovima i časopisima.
Kazalište je obilježilo život Nikole Fallera. Rođen je u Ivancu kraj Varaždina 22. travnja 1862. u obitelji koja se aktivno bavila glazbom. Do 1877. godine je obitelj živjela u Varaždinu, gdje je Nikola pohađao gimnaziju, a onda su se doselili u Zagreb, u kuću blizu staroga kazališta na uglu Trga sv. Marka i Ćirilometodske ulice. O tome je Faller zapisao u svojim uspomenama: „Nije prošlo dugo vremena, i ja sam se upoznao s cijelim kazališnim osobljem od ravnatelja počam do rekvizitera. Prodavao sam gimanzijalne karte, te sam svake večeri bio u kazalištu, upoznao sav dramski i operni reperotire, kupovao si sve glasovirske izvadke, marljivo ih študirao, prusustvovao svim orkestralnim pokusima – tako, da sam postepeno kao okretni glasovirač postao i korepetitorom pojedinih solista.“ Upravo zato što je mladi Faller bio poznat članovima i upravi kazališta, dobio je 1879. šansu da održi jedan pokus opere Nikola Šubić Zrinjski, umjesto oboljelog autora Ivana Zajca, te je nakon toga postao korepetitor i zborovođa u kazalištu. Mnogo godina kasnije upravo će Faller prirediti drugo izdanje te najslavnije Zajčeve opere za tisak.
Faller je započeo studij prava, no već kao vrlo mlad je postizao velike uspjehe kao pijanist i dirigent, pa je zato 1884. dobio na preporuku biskupa Strossmayera trogodišnju vladinu stipendiju za studij glazbe. Može se reći da je imao iznimno dobre uvjete glazbenog studija, jer su mu profesori bili, između ostalih, i najistaknutiji tadašnji skladatelji: u Beču Anton Bruckner, a u Parizu Jules Massenet, koji je upravo tada dovršio svoju operu Werther. Prema kasnijem Fallerovom pričanju, Massenet je donio orkestralnu partituru svoje opere na sat i upitao tko bi se od studenata usudio iz partiture na klaviru odsvirati to najnovije djelo. Faller se jedini javio, a Massenet je veselo uskliknuo: „Znao sam dobro da će moj Hrvat, koji je uvijek nasmijan, to napraviti“. Faller je uistinu prima vista iz orkestralne partiture odsvirao Werthera, i uz to pjevao sve vokalne dionice, tako da je odmah postao Massenetovim miljenikom.
Kada se je Faller 1887. vratio sa studija u Zagreb, dobio je mjesto prvog dirigenta Opere, uz ravnatelja Opere Ivana Zajca. Sve do svog umirovljenja 1912. godine Nikola Faller bio je istaknuti dirigent, a nekoliko godina i direktor zagrebačke Opere, te je tako dao temeljne prinose razvoju hrvatskog opernog kazališta. U repertoar je, između ostalog, uveo opere Richarda Wagnera, izvodio novitete europskog repertoara samo nekoliko godina nakon praizvedbi, poput Leoncavallovog Pagliaccija i Puccinijeve opere La Bohème. Osobito je važno da je 1897. ostvario i prvu izvedbu opere Porin Vatroslava Lisinskog, četrdesetak godina nakon smrti skladatelja. Uz to je Faller 1892. godine ravnao i prvom samostalnom baletnom predstavom u zagrebačkom kazalištu – bila je to Vila lutaka Josepha Bayera. U svemu je izveo više od 250 raznovrsnih djela, ponajviše opernih, a dirigirao je više od 1.900 puta. Ovaj fascinantan podatak potječe iz Fallerove precizne statistike, koja je uvelike pomogla i Branku Hećimoviću i njegovim suradnicima u pripremanju monumentalne edicije Repertoar hrvatskih kazališta, te su od pouzdanog kroničara Fallera preuzeli mnoge podatke o predstavama u zagrebačkoj Operi za razdoblje od 1870. do 1937. godine.
Nikola Faller je bio djelatan i u drugim gradovima Hrvatske, povremeno je dirigirao u Rijeci, u Osijeku je čak bio intendant od 1910. do 1912., no osobito je bio uspješno bilo njegovo kratko, dvogodišnje djelovanje u Splitu. Na odlazak iz Zagreba natjeralo ga je raspuštanje zagrebačke Opere 1889., te je prihvatio poziv Hrvatskog pjevačkog društva „Zvonimir“ da mu bude zborovođom. Zanimljivo je, da je desetak godina kasnije jedan drugi hrvatski skladatelj, Blagoje Bersa, također nekoliko godina bio zborovođa „Zvonimira“. Faller je u Splitu bio vrlo aktivan: bio je učitelj pjevanja na realci i na gimnaziji, te kapelnik narodne glazbe. Kao zborovođi „Zvonimira“ ponuđeno mu je i mjesto orguljaša u splitskoj katedrali, jer je „Zvonimir“ redovito pjevao na koru te crkve. Premda je imao potrebne svjedodžbe, morao se ipak podvrgnuti audiciji, te nastupiti pred komisijom. O tome je kasnije pričao: „Većina gospode na kaptolu bili su zadahnuti talijanskim duhom. Kod pokusnog orguljanja sam propao, jer sam izvodio same serijozne skladbe Bacha i drugih klasičnih skladatelja. Moji dobri prijatelji don Bare Poparić i don Marin Kuzmić, upozoriše me, da klasična muzika ne ugađa uhu prečasne gospode i da vole arije iz talijanskih opera. Shvativši tako zašto nisam uspio, zamolih moje prijatelje, da se zauzmu kod gospode, da me još jednom saslušaju prije konačne odluke. Prečasna gospoda su pristala pa sam im sljedećeg dana odigrao više talijanskih opernih arija. Kad sam nakon toga došao u sakristiju, dočekaše me kanonici najzadovoljniji, dapače me je prepošt zagrlio i uskliknuo ‘Dragi sinko, jamčim da ćeš ostati dok budeš živ, maestrom naše kapele’.“
U mnogostranom glazbeničkom djelovanju Nikole Fallera ističe se i gotovo desetogodišnje vođenje zbora Hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“, vodećeg hrvatskog pjevačkog društva krajem 19. stoljeća. Faller je preuzeo tu dužnost 1891. godine, nakon što je umro Gjuro Eisenhuth, dugogodišnji zborovođa „Kola“. Osim brojnih važnih koncerata u Zagrebu, među kojima je bilo i orkestralnih skladbi i velikih vokalno-instrumentalnih djela poput Verdijevog Requiema, potrebno je istaknuti i gostovanja „Kola“ i zborovođe Fallera izvan Zagreba. Posebno je bilo svečano gostovanje u Dubrovniku, gdje je „Kolo“ sudjelovalo u svečanostima prigodom podignuća spomenika Ivanu Gunduliću 1893. godine. Kako piše Antun Goglia, kroničar „Kola“, „dne 26. lipnja okitili su ‘Kolaši’ spomenik te su nakon odkrića odpjevali s ostalim pjevačkim društvima Gundulićevu himnu, učestvujući u sjajnoj povorci Dubrovnikom“.
Svakako možemo reći da su to bila uistinu zlatna vremena zborske glazbe, što pokazuje i sljedeći podatak: kada je Nikola Faller priredio zbirku izabranih hrvatskih i slovenskih muških zborova, koju je „Kolo“ objavilo 1894. godine, odaziv pjevačkih društava bio je izvanredan. Samo u Istri, Dalmaciji i Bosni pretplatili su se na 1.000 primjeraka.
Široj je javnosti malo poznata povijest Hrvatskoga pjevačkog saveza, tog važnog udruženja hrvatskih zborova u razdoblju od 1875. do 1947., pa tako i uloga Nikole Fallera, predsjednika Pjevačkog saveza od 1924. do svoje smrti 1938. Kada je bio izabran za predsjednika, Faller je bio u šezdesetim godinama života i gotovo 40 godina stariji od novoizabranog tajnika Saveza, mladog Rudolfa Matza. Dobro su surađivali, što je bilo presudno i u bitci za opstanak Hrvatskog pjevačkog saveza. Naime, nakon što je 1924. osnovan Južnoslovenski pevački savez, započelo je dugo razdoblje upornog razmimoilaženja između Hrvatskog i Južnoslovenskog pjevačkog saveza prije svega oko toga imaju li hrvatski zborovi pravo na samostalnost i njegovanje prvenstveno vlastite kulture, pa tako i autonomiju vlastitog pjevačkog saveza. Nikola Faller je tu odigrao ključnu ulogu, pogotovo 1934. kada je rad Hrvatskog pjevačkog saveza bio zabranjen. Nakon godine dana pravna je bitka dobivena i Savez je ponovno dobio dozvolu za rad. Doskora je Faller umro, a mjesto predsjednika preuzeo je mladi Rudolf Matz.
Nikola Faller bio je duhovit čovjek, poznat kao „tatek Mikula“ i dva puta biran za najpopularnijeg Zagrepčanina prema mišljenju čitatelja časopisa Večer. Bio je istaknuti član šaljivog kluba „Kvak“, društva uglednih i imućnih Zagrepčana koji su se desetljećima sastajali u Demetrovoj 3 radi dobre zabave i gurmanskih užitaka, a imali su posebna „kvakačka“ imena, pa je tako Faller bio Glazbokvak.
Fallerov je dom u Mletačkoj ulici br. 7 također bio mjesto ugodnih, ne samo glazbenih druženja. Kada se je 1971. obilježavala stogodišnjica zagrebačke Opere (osnovane u jesen 1870.), članovi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavili su na Fallerovoj kući spomen-ploču na kojoj je pisalo: „U ovoj je kući živio skladatelj, dirigent i kazališni kroničar Nikola Faller. Hrvatskom narodnom kazalištu posvetio je sav svoj život“. Tekst smo morali preuzeti iz knjige Lelje Dobronić Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, jer spomen- ploče već dvadesetak godina – nema. Razlog uklanjanja početkom 2000-ih bio je početak obnove pročelja, pa su stanari privremeno skinutu spomen-ploču spremili u dvorište. Opetovani apeli autorice ovog teksta upravama zagrebačke Opere da se pronađe sklonjena spomen-ploča i vrati na pročelje nisu do sada urodili plodom. No u Zagrebu postoji jedna lokacija koja čuva spomen na Nikolu Fallera – to je, naravno, Fallerovo šetalište.
