Napisala: Biba Salata

Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru, 6. studenoga 1883., u uglednoj i imućnoj građanskoj obitelji. Umrla je u Zagrebu, na svoj rođendan 1964. godine. 

Autoportret u lovačkom odijelu, 1912., ulje
platno (vl. Moderna galerija, Zagreb)

U Bjelovaru je  polazila realnu gimnaziju za oba spola. Uz razna razmatranja i predavanja o tome kako treba postati ‘koristan član ljudske zajednice’, bilo je i tučnjava do krvi za ženska prava. Najmanja i najmlađa u razredima, prezirala je muške drugove zbog toga što su glupi i kukavice i dokazivala im je rukopipatelno da jače i veće tijelo ne vrijedi ni u tučnjavi koliko odvažan, brz, junački duh!  kod oba spola, te je vodila prve bitke za ravnopravnost. Već kao malo slabašno dijete crtala je gdje je bilo kakove prilike za to, kakov veliki papir i komad meke cigle ili ugljena, ogromne glave i figure i modelirala iz tijesta i blata životinje, konje i ljude koje je oko sebe vidila i motrila. Sa 7 godina odbacila je nauku o Bogu kako su je stariji naučili i stvorila si svoj sud o zakonima prirode i u tom pogledu postavila si je program svog života kao inteligentni stvor koji ima volju, kog se je cijeli život držala: ‘Neću biti slijepi rob prirode’.”

Tijekom 1901. i 1902., usprkos protivljenju oca, ministra bogoštovlja i nastave te kasnije hrvatskog podbana i zastupnika u jugoslavenskom parlamentu, pohađa u Zagrebu privatnu slikarsku školu Otona Ivekovića. Od 1902. do 1904. studira u Beču na Kunstschule für Frauen und Mädchen, a za vrijeme studija pohađa i fotografsku školu u Kölnerhofgasse. Na Frauen Akademie na Barrerstrasse u Münchenu upisuje se 1907. i studira u klasi Heinricha Knirra. Nezadovoljna njegovim načinom poduke, upisuje se u Heimannovu školu, gdje satove crtanja akta pohađa s Miroslavom Kraljevićem. Za vrijeme školovanja u Münchenu, viđa se s Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom. Od 1908. do 1912. Nasta Rojc ponovno studira na Umjetničkoj školi u Beču, gdje 1913. izlaže u Künstlerhausu, dobivši pohvalne kritike. 

Ljepota, oko 1912., kombinirana tehnika (vl. Marijan Hanžeković)
Snaga, oko 1912., kombinirana tehnika (vl. Marijan Hanžeković)

Nakon jednogodišnjeg boravka u Engleskoj tijekom 1924. i 1925. godine, 1926.  samostalno izlaže u londonskoj Gieves Art Gallery, a nakon afirmativne kritike izložbe u Timesu, dobiva poziv od londonskog Women’s International Arts Cluba za sudjelovanje na njihovoj proljetnoj izložbi. Svjesna institucionalnih i ideoloških tendencija minorizacije umjetničke produkcije žena, Nasta Rojc u Zagrebu inicira osnivanje Kluba likovnih umjetnica, koji počinje djelovati 1928. 

Izbrisana iz hrvatske moderne umjetnosti 

Slika ‘Naše doba’, kao i općenito opus Naste Rojc, prešućuju se u historio­grafiji hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća  

Iste godine kad osniva Klub likovnih umjetnica, 1928., Nasta Rojc slika Naše doba, sliku čija je nekonvencionalna slikarska forma i sociokritička žestina usporediva s djelima avangardnih umjetnika i umjetnica koji istodobno djeluju u weimarskoj Njemačkoj. Ta je, u povijesti hrvatske moderne umjetnosti prešućena slika, nakon Izložbe umjetnica Male Antante održane u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani 1938., prvi put izložena 2007. na izložbi samoreprezentacijskih radova Naste Rojc i Stjepana Lahovskog, naslovljenoj Zelene vrpce, u zagrebačkom Muzeju arhitekture. Posrijedi je ulje na platnu srednjeg rombičnog formata, a integralni je dio slike i masivni, grubi, crni drveni okvir na kojem se nalaze četiri kružne reljefne aplikacije izrezane u obliku cirkularne pile. U gornjoj aplikaciji, smještenoj točno nad tjemenom prikaza Boga Oca, upisani su umjetničini inicijali, a u donjoj, pod prikazom uglednih građana, cilindraša u svečanim odijelima, upisana je godina 1928. i nad njom kapitalom tekst Naše doba.

Morski pejsaž, 1938., ulje platno (vl. Marijan Hanžeković)

Tip nove žene 

Prvi portret amblematskog označitelja modernosti – automobila u hrvatskoj je umjetnosti naslikala upravo Nasta Rojc, 1925. godine. Posrijedi je slika Naš auto u Škotskoj, nastala za vrijeme njezinog jednogodišnjeg boravka u Velikoj Britaniji. U nizu pisama upućenih roditeljima u Zagreb tada četrdesetdvogodišnja umjetnica opširno opisuje vožnju automobilom i emancipiranost britanskih žena.

 Usprkos formalnom braku s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, živi u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow u kući na Rokovom perivoju 6

Nasta Rojc bila je homoseksualna. Usprkos formalnom braku, sklopljenom 1910. s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, od 1923. otvoreno živi u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, časnicom britanske vojske, koju upoznaje neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata. U njihovoj kući na Rokovom perivoju 6 u Zagrebu nalazio se umjetničin atelje koji je ujedno bio i salon, poput pariških salona Gertrude Stein i Alice B. Toklas u Rue des Fleures ili književnice Natalie Clifford Barney i slikarice Romaine Brooks u Rue Jacob. Alexandrina Onslow kao članica Britanskog ženskog društva za transport ranjenika kraj rata dočekuje na Solunskom frontu, a sredinom dvadesetih godina, nakon zajedničkog boravka u Engleskoj i Škotskoj, nastanjuje se u Zagrebu, gdje do svoje smrti 1949. živi s Nastom Rojc. 

U neobjavljenom autobiografskom tekstu Nasta Rojc obznanjuje kako je očev pristanak na njezino umjetničko školovanje bio rezultat nagodbe. Ona je, naime, zauzvrat, u skladu s kodeksom građanske ženstvenosti, trebala prisustvovati zabavama, odnosno balovima u roditeljskom domu.

. Od 1902. do 1911. naslikala je brojne psihološke portrete prijateljica s bečke akademije i ženske aktove, među kojima i antologijski Autoakt pred vizijom Venere. Između 1908. i 1910. ponovno studira u Beču. Vrijeme je to kad se zbog otežane materijalne situacije u obitelji i inzistiranja oca (koji tada preuzima visoku političku dužnost) na respektu spram “javnog mnijenja” pristaje vjenčati s Brankom Šenoom. 

Kao protuuslugu za brak s Brankom Šenoom, otac je Nasti Rojc trebao pomoći da dođe do vlastitog ateljea. 

Premda je Nasta Rojc nakon udaje zadržala vlastito prezime kojim je do smrti potpisivala sve svoje slike, organizatori izložbe Hrvatskog društva umjetnosti, održane 1911. u Zagrebu, potpisali su ih u katalogu prezimenom Šenoa, što je izazvalo njezinu zaprepaštenost i ogorčenje.

Taj incident nije bio jedino lišavanje umjetnice vlastitog imena. U arhivu dr. Kovačića među ostalim dokumentima Naste Rojc čuva se i osmrtnica kojom ožalošćena obitelj 1964. obavještava javnost o smrti Naste Šenoa rođene Rojc. Malograđanski um, kojem se umjetnica cijelog života žestoko suprotstavljala, posthumno joj je pokušao falsificirati i biografiju te je prilagoditi normama društvene prihvatljivosti koje se ni do danas, pedeset godina nakon njezine smrti, u zemlji u kojoj je živjela nisu bitno promijenile. I možda je upravo to razlog zbog kojeg Nasta Rojc nije upisana u rodoslovno stablo hrvatske moderne umjetnosti. Ona nikada nije bila apolitična, a upravo je apolitičnost umjetnosti pretpostavka na kojoj se temelji naknadno stvorena ideologija visokog modernizma.   Tu slika sa puškom

Autoportret u dragu iz 1914., na čijoj je poleđini umjetnica vlastoručno napisala Simbolistički autoportret: Ja borac, Ja 1914, politički je čin. Prikazujući se u dragu, dakle odjevena u elegantno muško odijelo s kravatom kao dekadentni dandy, kose svezane crvenim svilenim rupcem pod crnim, plitkim muškim šeširom širokog oboda i s “gusarskom” naušnicom u lijevom uhu, Nasta Rojc inzistira na prvom licu jednine, na osobnoj zamjenici Ja, na samoodređenju  borac u konkretnom trenutku vlastite povijesti. Godine 1914. Nasta Rojc reprezentira konstituciju pozicije govornog subjekta koji jest želeći subjekt, konstituciju koja se događa mimo normativne heteroseksualne rodne identifikacije i izvan simboličkog poretka, poretka jezika, koji jest zakon i temeljni društveni ugovor. U dragu Nasta Rojc sebe reprezentira bez maske: građanske, heteronormativne maske ženstvenosti. 

Portret glumice (Marija Ružička Strozzi), oko 1914., ulje platno (vl. HNK, Zagreb)
Autoportret s konjem, 1922., ulje platno (vl. Moderna galerija Zagreb)

U autobiografiji Naste Rojc Sjene, svjetlo i mrak koju autorica 1918. posvećuje “onima koji mi zadaše bol iz koje se rodi ovo djelo”, čitam kako se 1914., kad započinje Prvi svjetski rat, a ona sebe slika kao borca, zgraža nad paležom srpskih dućana u Zagrebu i naziva to psihopatskom pojavom. U autobiografskom zapisu napisanom nakon završetka Drugog svjetskog rata ona govori o svojoj odluci da 1938. “istupi iz javnog života kao slikarica” jer “naslućuje što će se doskora u svijetu zbiti”:

Profil starice, kreda,pastel ljepenka,(vl. Samostan sv. Ante, Galerija Êimun, Dubrave, BiH)

“U velikoj kolektivnoj izložbi sa preko 300 svojih radova u starom Umjetničkom paviljonu drži predavanje o propasti stare kulture, o neizbježnom preokretu, katastrofom za svijet, iz koje će se roditi nova kultura od koje se obrisi u umjetnosti još ne vide. U slici ‘Naše doba’ 1928. ona o tom govori, nerazumljivo za savremenike i drži predavanje na zagrebačkom radiju. Po svoj prilici, također nerazumljivo za većinu. Njezini rođaci drže da je malo ‘nora’. I tako dođe godina 1941. U njoj se odmah probudi otpor starog borca za ljudske pravice. Kad vidi prvu neprijateljsku značku, boje (žuto i crveno) iste su kao na onoj noroj slici, i nju stegne oko srca, kao borca prije nego pohrli u bitku. Odmah nagovara svoje dobre prijatelje svih slojeva da se dadu u otpor i potpomaže one teške prve početke N.O.B. do 1943. kad nju i drugaricu Onslow strpaju u zatvor na prijavu dvaju koristoljubivih sluga neprijatelja – Ustaša.”

Nasta Rojc i Alexandrina Onslow puštene su iz zatvora zbog nedostatka dokaza i do kraja rata nastavile su pomagati narodnooslobodilački pokret. Međutim, kuća koju im je ustaški režim konfiscirao nije im vraćena ni nakon završetka rata, već im je bilo dopušteno koristiti samo nekoliko prostorija. Tu situaciju komentira ovako: