„U prastaroj seoskoj crkvi, u kojoj nema estetike ni zvučnih orgulja, počivaju u hladnoj grobnici kosti naše prve primadone, žene jake individualnosti, topla srca, duboka intelekta i jake volje“
U povijesti hrvatske glazbe prije pojave skladateljice Dore Pejačević krajem 19. stoljeća bilo je izuzetno malo žena, pa se još više ističe naša prva koncertna pjevačica Sidonija Erdödy, udana Rubido, poznata i izvan krugova glazbenih znalaca. Često se uz njezino ime dodaje predznak primadona, no to ne treba shvatiti u osnovnom značenju riječi (glavna pjevačica opernog ansambla, odnosno prvakinja opere) jer je u svojoj kratkoj karijeri Sidonija Erdödy nastupala samo u operi „Ljubav i zloba“, u doba dok još nije bilo stalnog ansambla zagrebačke Opere.
Po cjelokupnom svojem djelovanju Sidonija je bila prva dama, tj. ugledna osoba u društvenom životu Hrvatske. Bila je grofica, potjecala iz velikaške obitelji Erdödy mađarskog podrijetla, koja je dala niz uglednih i važnih političara (čak nekoliko banova), dobrotvora i ljubitelja umjetnosti, a Sidonijin otac grof Karlo (Dragutin) V. bio je veliki župan Varaždinske županije i podupiratelj ilirskog pokreta. Kad se uzme u obzir da je njezina majka Henriette Harbuval Chamaré po ocu bila Francuskinja, može se reći da su Sidonijin rodoljubni zanos u doba preporoda i ljubav prema domovini Hrvatskoj bili stvar izbora, a ne roda ili podrijetla. (Sjetimo se i velikog hrvatskog glazbenika Rudolfa Matza, borca za hrvatsku kulturu, koji nije imao ni kapi hrvatske krvi; otac mu je bio Austrijanac, a majka Slovenka).
Povjesničarski gledano, postoje dvije nedoumice u vezi sa Sidonijom Erdödy. Prva problematizira mjesto njezina rođenja. Većina tekstova navodi da je Sidonija rođena 7. veljače 1819. u Zagrebu, a njezin je otac imao palaču u Opatičkoj ulici 29 (na sjevernom uglu s Demetrovom), gdje je danas sjedište Državnog arhiva u Zagrebu, te je krštena u crkvi svetog Marka. Neki pak smatraju da je Sidonija rođena u mjestu Razvor pokraj Kumrovca, na imanju Erdödyjevih. Međutim, stariji pisci, poput Franje Ksavera Kuhača, na temelju podataka dobivenih od obitelji navode Zagreb kao mjesto rođenja, pa Sidoniju s velikom sigurnošću možemo smatrati rođenom Zagrepčankom.
Privatnu poduku u glazbi dobila je u obiteljskom domu, gdje ju je u pjevanju podučavala češka altistica Nanette Karlitzky, članica njemačke operne družine koja je oko 1830. boravila u Zagrebu, a u teoriji glazbe njezin suprug Ferdinand. Sidonija je tako bila spremna za svoj prvi javni nastup, uz koji se veže druga biografska nedoumica.
Zvonko njezino grlo i vještina u pjevanju
Naime, ne zna se pouzdano je li taj koncert bio 1833. ili 1835., a nije poznata ni njegova lokacija. Iako se od Kuhačevih tekstova nadalje provlači podatak da je koncert održan u Streljani na Tuškancu (danas Kino Tuškanac), to nije bilo moguće jer je zgrada Streljane izgrađena tek 1838. U svakom slučaju, Sidonija je bila još tinejdžerka kad je na tom koncertu svojom interpretacijom kasnije slavne Gajeve i Livadićeve popijevke „Još Hrvatska ni’ propala“ oduševila ilirce. „Divna blondinka Sidonija, na pola još diete, (…) zvonko njezino grlo, krasni njezin hrvatski izgovor i vještina u pjevanju poluči vanredan efekt“, piše Franjo Ksaver Kuhač u „Ilirskim glazbenicima“ 1893. Hrvatska je riječ tada prvi put zazvučala na koncertnom podiju, a dodatni vjetar u leđa ilircima bila je činjenica da je pjevačica pripadala aristokraciji.
Sidonija je u svojem rodoljubnom žaru išla i dalje te je na narodnom balu 1842. povela hrvatsko kolo. Bilo je to stilizirano kolo koje je skladao Vatroslav Lisinski, a građanstvo je njime željelo dati protutežu germanskim ländlerima i kvadriljama, a plesali su prema posebnoj koreografiji.
Kuhač bilježi da je Sidonija tijekom boravka u Beču 1839. igrom slučaja upoznala dva njemačka kazališna impresarija koji su joj, čuvši njezino pjevanje, ponudili angažman. Dakako da je mlada grofica to odbila.
Uskoro ju je ionako čekala posebna životna uloga: u Sidoniju se zaljubio njezin obožavatelj Antun pl. Rubido od Zagorja (Zagorski) (1817.–1863.), član tadašnje banske vlade iz obitelji španjolskog podrijetla, i nakon što su Sidonijini roditelji ipak pristali na taj brak, mladi se par vjenčao u Mariji Bistrici 1843. I u toj je prigodi bila nota rodoljublja – vjenčao ih je, naime, župnik Ivan Krizmanić, u čijoj su se kući često okupljali vodeći ilirci. U braku su Sidonija Erdödi i Antun pl. Rubido dobili dva sina, Milutina (1844.–1864.) i mlađeg Radoslava (1847.–1910.) koji je kasnije, upravo poput svojeg djeda Erdödya, bio veliki župan Varaždinske županije. Radoslav je očito naslijedio od majke talent za glazbu, amaterski je komponirao, a neke su njegove salonske skladbe i objavljene.
Sidonija je i kao udana žena nastupala, pjevala je na četiri koncerta u Zagrebu do 1845., izvodeći popijevke ili arije iz opera, primjerice iz „Ljubavi i zlobe“ uoči praizvedbe te opere njezina vršnjaka Vatroslava Lisinskog. Sidonija je bila ključan faktor za izvedbu i uspjeh naše prve opere. Sigurno tada u Zagrebu nije imala konkurenciju u vještini pjevanja jer je, sudeći po oduševljenim kritikama, mogla dobro savladati kolorature i druge teške dijelove glavne ženske uloge Ljubice. Sedam puta je izlazila na pozornicu staroga kazališta na Markovom trgu u izvedbama te opere tijekom proljeća 1846. i na reprizi 1847., a zatim se povukla s glazbenih podija. Istodobno je počeo gasnuti žar preporoda, ali neumorna je grofica uskoro pronašla novo polje djelatnosti.
Dobrotvorni rad i život u crnini
Diljem Monarhije nicala su tzv. gospojinska društva – dobrotvorna društva koja su okupljala istaknute pripadnice aristokracije i viših slojeva građanstva. U Zagrebu su u tom nastojanju domorotkinje osnovale Gospojinsko društvo. Zahvaljujući njima i dobroti nadbiskupa Jurja Haulika, 1855. započelo je s radom prvo zagrebačko pjestovalište, kako su tada nazivali dječji vrtić. (Riječ dolazi od glagola pjestovati, što znači njegovati, voditi brigu o djeci.) Pjestovalište za siromašnu djecu vodile su sestre milosrdnice pri crkvi svetog Vinka u Frankopanskoj ulici, gdje je i danas dječji vrtić. Među utemeljiteljima tog društva bile su banica Sofija Jelačić, Sidonijina mlađa sestra Aleksandrina Kulmer i Sidonija koja je bila i prva predsjednica. Ugledne su dame prikupljale novac za siromašnu djecu, šivale za njih i organizirale svečanosti uz blagdane.
Godine 1861. Sidonija postaje pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda, čija je bila počasna članica. Zavod je kao društvo ljubitelja glazbe od početka mudro birao pokrovitelje, a Sidonija je i zbog glazbeničke karijere bila odličan izbor. Funkciju je naslijedila od banice Sofije Jelačić, što je još jedan znak visoke pozicije Sidonije Erdödy u tadašnjem društvu. (U nekim knjigama autori pogrešno pišu da je Sidonija 1861. osnovala Zavod i bila njegova ravnateljica.) Na vijest da je izabrana za pokroviteljicu, grofica je Glazbenom zavodu odgovorila biranim riječima: „Nagnuće prirodjeno k uznositoj umietnosti glazbe, a i od pěrve mladosti moje gojena odanost pram tomu u domovini našoj skoro jedinomu glazbenomu zavodu, nukaju me, da se toli častnomu pozivu njegovih velikodušnih prijateljah i zastupnikah sa svom pripravnosti odazovem.“
A onda su došle godine koje su donijele velike promjene i tužne odlaske: Sidonija 1862. prestaje biti predsjednica Gospojinskog društva, godinu dana kasnije umire joj suprug, a 1864. i sin Milutin u dobi od samo dvadeset godina. Godina 1865. bila je njezin posljednji oproštaj, funkciju pokroviteljice Glazbenog zavoda prepustila je svojoj sestri Aleksandrini. Otišla je iz Zagreba živjeti na obiteljsko imanje u Gornju Rijeku, malo mjesto podno Kalnika. Povučen život u crnini i pomaganje siromašnoj djeci u lokalnoj školi osnovna su obilježja njezinih zadnjih dvadeset godina života. Umrla je u Gornjoj Rijeci 1884. i pokopana je u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi. „U prastaroj seoskoj crkvi, u kojoj nema estetike ni zvučnih orgulja, počivaju u hladnoj grobnici kosti naše prve primadone, žene jake individualnosti, topla srca, duboka intelekta i jake volje“, pisalo je u jednom nekrologu.
Ni ulica ni spomen-ploča
Portret Sidonije Erdödy kao mlade djevojke umilna lika s bisernom ogrlicom (akvarel iz 1842. godine) danas je u kulturnoj javnosti najpoznatiji, pa je korišten i za poštansku marku u ciklusu „Znameniti Hrvati“ (i znamenite Hrvatice!). Sidonija je naslikana i na kartama za nekoć popularnu igru tarok, izrađenima u godini praizvedbe „Ljubavi i zlobe“, 1846. Likovi na kartama prikazani su u kostimima iz te opere, a Sidonijin lik je na karti kraljica srce. No, svakako je najupečatljiviji njezin portret u sklopu slavne Bukovčeve slike „Hrvatski narodni preporod“. Grofica Sidonija je u prvom planu, a pod ruku je vodi Ivan Kukuljević-Sakcinski. I na poznatoj litografiji „Muževi ilirske dobe“, objavljenoj 1885., Sidonija je ponovno ravnopravno u društvu najznačajnijih iliraca (od žena je prikazana još samo Dragojla Jarnević). Stoga je Dragutin Hirc bio u pravu kad se zalagao da se Sidonijini posmrtni ostaci prenesu (na gradski trošak!) iz Gornje Rijeke u ilirsku arkadu na Mirogoju.
Godine 1919., uoči stote godišnjice Sidonijina rođenja, Hrvatsko pjevačko društvo Kolo planiralo je postaviti spomen-ploču na njezinu rodnu kuću u Zagrebu, no to se nikada nije ostvarilo. Dvjestota godišnjica Sidonijina rođenja, 2019., prošla je bez zapaženih proslava. A ove se godine navršava jubilarnih deset godina od kada je predloženo da se prema Sidoniji Erdödy imenuje neka javna površina u gradu Zagrebu. No, vjerojatno će još dugo tu slavnu obitelj u Zagrebu zastupati samo Petar i Toma, banovi po kojima je imenovana Erdödyeva ulica. Uspomena na Sidoniju sačuvana je u imenima osnovne škole i općinske knjižnice u Gornjoj Rijeci, a na Facebooku uz njezino ime piše jednostavno: umjetnik.
