Napisala: Diana Kučinić
Naslovna fotografija: Trenutak rušenja dimnjaka 21. veljače 2021. (snimio Sanjin Strukić/PIXSELL, preuzeto sa net.hr)
Nije li pomalo anakrono naricanje nad srušenim dimnjacima koji su iz gradskoga sjećanja očito uklonjeni još davno jer da nije tako, cijeli bi kompleks napuštene i zapuštene Müllerove ciglane već imao novu svrhu
Zbog toga što su teško oštećeni u potresima 22. ožujka i 29. prosinca 2020., u kontroliranoj eksploziji 21. veljače 2021. srušena su dva visoka dimnjaka nekadašnje ciglane na Črnomercu. Tako je napušteni industrijski kompleks ostao bez svojih najprepoznatljivijih orijentira i promijenjena je vizura ovog dijela grada.
Nakon dvadesetak dana priprema i postavljanja 35 kilograma ekspoloziva u četristotinjak rupa izbušenih u podnožju 49,8 metara visokog zapadnog dimnjaka i 62 metra visokog istočnog, „rušenje je popraćeno zvučnim signalima, tri sirene koje su označavale pripremne radnje uoči rušenja i jedna sirena nakon rušenja. Sve je popraćeno gromoglasnim pljeskom okupljenih“, objavile su novine i internetski portali. Neki su Zagrepčani pljeskali profesionalno odrađenom poslu, a neki su prosvjedovali protiv rušenja dimnjaka, smatrajući da ih se moglo obnoviti te da je ovako uništena dragocjena industrijska kulturna baština.
U gradu kojem je potres 1880., između ostalog, dao poticaj da se obnavlja, gradi i razvija, sagraditi tvornicu opeke čak i pet godina nakon katastrofe bila je mudra poduzetnička odluka Adolfa Müllera, nakon što je dvije godine prije, 1883., već otvorio i ciglanu na Lašćini. Sagrađen 1885., tvornički je kompleks na Črnomercu Adolfov sin Leo proširio i pretvorio u primjer „humanog kapitalizma“ – radnici su mogli pohađati večernju školu, imali su kuhinju, orkestar, kapelicu u sklopu tvornice. Iznad ciglane na tzv. Müllerovom brijegu uredio je ogledni voćnjak s breskvama i jagodama, u kojem je zaposlio cijeli tim agronoma. Iako njezini osnivači nisu preživjeli holokaust, tvornica je nastavila uspješno poslovati nakon Drugog svjetskog rata, zatim i Domovinskog rata, dok nije zahvaćena famoznom hrvatskom privatizacijom.
Kupio ju je 2008. poduzetnik Ivica Todorić i najavio da će urediti cijeli kompleks, ali je izgrađena samo velika samoposluga na istočnome dijelu. Kasnije se doznalo da je cijeli prostor prodan mađarskoj tvrtki „Jorlend Vagyonkezelo“, koja je i danas uknjižena u katastru kao vlasnik zemljišta. Mađari su tada najavili gradnju stambenog bloka, istodobno s najavom da će na Müllerovu brijegu skupina hrvatskih poduzetnika, koji su zemljišta pokupovali od nasljednika obitelji Müller, graditi luksuzne vile. Još 2006. novine su pisale kako će „na mjestu stare i derutne Ciglane Zagreb uskoro niknuti novi gradski park s dva jezera te posebnom sportsko-rekreativnom zonom, čime će zapadni dio grada napokon steći nov, atraktivniji izgled“, a 2010. raspisan je i natječaj za arhitektonsko-urbanističko rješenje. Ni od jedne ideje nije se ostvarilo ništa.
Dimnjacima, simbolima industrije i razvoja, sagrađenima radi obnove i izgradnje grada nakon jednog velikog potresa, drugi je potres samo dokrajčio sudbinu jer novo doba ionako nije znalo što bi s njima, kao ni s cijelim kompleksom kojem su pripadali. Stoga, nije li pomalo anakrono naricanje nad srušenim dimnjacima s kojima su jedinu emotivnu vezu održavali još samo stanovnici tog dijela grada, kojima su sada uklonjeni iz pogleda? Iz gradskog su sjećanja očito uklonjeni još davno jer da nije tako, cijeli bi kompleks napuštene i zapuštene Müllerove ciglane već imao novu svrhu.
„Tražimo da se ovaj prostor uredi u muzej industrijske baštine, s parkom i šetnicom koja bi vodila prema Müllerovom brijegu u čijem okruženju se nalaze dva prekrasna jezera i sačuvani bunker iz Drugog svjetskog rata“, zalažu se danas zagrebački aktivisti. Skupi su takvi projekti, posebice u okolnostima kad je tek započela obnova grada teško ranjenog u potresu prije godinu dana. Tko zna – kad se odrede prioriteti – kada će i hoće li uopće doći na red za obnovu i prenamjenu ionako predugo zapuštena zagrebačka industrijska baština, poput tvornice cementa u Podsusedu, paromlina ili bloka Badel.
