Autor: Branimir Špoljarić
Jedan od najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika Vjekoslav Heinzel, po rođenju Zagrepčanin, uspješan sportaš. Zaslužan je za plansko građenje Zagreba, ali i za rušenje starogaDolca i gradnju novoga, na koji smo danas svi ponosni.
Vjekoslav Heinzel, zagrebački gradonačelnik od 1920. do 1928., jedan je od najuspješnijih u povijesti grada, kreator i realizator modernoga Zagreba. Ujedno je i jedan od rijetkih gradonačelnika rođenih u Zagrebu. Uz njega, rođeni Zagrepčanci bili su Janko Holjac, Janko Kamauf i Stanko Andrijević.
Rođen 1871., nakon završene realne gimnazije, nastavlja školovanje u Grazu na Visokoj tehničkoj školi gdje je diplomirao arhitekturu 1893. Po povratku u Zagreb, odrađuje praksu kod svoga oca, kako bi kasnije, osamostalivši se, počeo s izgradnjom niza stambenih zgrada. Treba spomenuti samo neke od njih: uglovnica u Gundulićevoj 45, dvije zgrade na Svačićevom trgu, zgrada u Jurišićevoj 7, dvije zgrade u Palmotićevoj. Heinzel je bio i član gradskoga zastupstva te je inicirao proširenje grada i intenzivnu izgradnju stambenih prostora što je i realizirao kada je postao gradonačelnik. Od godine 1911. do 1921. obavlja funkciju predsjednika Trgovačko-obrtničke komore u razdoblju u kojemu je na njegovu inicijativu sagrađena nova palača Komore s vijećničkom dvoranom. No, kada je 1920. izabran za gradonačelnika, zdušno se zalagao za plansko građenje pa je tako za njegova mandata 1923. donesena Regulatorna osnova te planiranje izgradnje istočnoga dijela grada. Otvorene su nove ulice, od kojih je najznačajnija bila Zvonimirova ulica, kao magistralna prometnica u koju su se ulijevale nove ulice sa svojim kućama. Nastaju nove zagrebačke četvrti: Sigečica, Trešnjevka, Kruge, Rebro; grade se nove škole, ambulante, bolnice − samo sedam bolničkih zgrada na Zelenom brijegu, a otvorena su i dva gradska kupališta: na Kvaternikovom trgu i u današnjoj Nazorovoj ulici. A i stočno sajmište je premješteno na novu lokaciju u ulicu koja danas nosi ime po gradonačelniku Heinzelu.
Čim je zasjeo na načelnički stolac, uočio je potrebu uređenja i proširenja zagrebačkih prometnica te je inzistirao na taraciranju i asfaltiranju ulica i trgova. Bio je svestran sportaš pa mu je taj sportski duh pridonio u ostvarenju ciljeva koje je kao gradonačelnik postavio pred sebe. Nije se ustručavao podizati zajmove, znao je kako do njih doći, bio je tvrdoglav i uporan čineći sve kako bi ostvario svoje zamisli na dobrobit grada. Zbog svoje naravi nije bio obljubljen kod svojih podređenih (ali ni nadređenih)jer se, primjerice, znao suprotstaviti čak i resornomeministru. No i rijetki prijatelji, ali i mnogi neprijatelji morali su mu priznati velike zasluge za cjelokupan razvitak grada. Jedan od poteza koji su mu najviše zamjerali, bilo je rušenje staroga Dolca uz crkvu sv. Marije i izgradnja centralne gradske tržnice. Doživljavao je oštre kritike od najpoznatijegapovjesničara grada Zagreba: Đure Szaboa, a pjesnik Dragutin Domjanić napisao je čak i pjesmu ”Žal za starim Dolcem”. No, gledajući iz današnje perspektive Dolac je postao prvorazredna turistička atrakcija našega grada.
Uza sve svoje gradonačelničke obveze, Heinzl se nije prestao baviti i sportskim aktivnostima. Dugo je godina bio odbornik I. hrvatskog klizačkog društva, a bio je i instruktor obitelji nadvojvode Leopolda Salvatora koja je boravila u Zagrebu 1914. učeći ih klizanju na zagrebačkom klizalištu. Aktivno je djelovao i u automobilističkom sportu pa je među prvima (uz Fedinada Budickoga) vozio automobil zagrebačkim ulicama, a bio je mnogo godina odbornik Hrvatskog automobilskog kluba, od njegovog utemeljenja 1906. godine. Zanimljivo je i to da je sudjelovao na prvoj biciklističkoj utrci na Zrinjevcu (1886.) na visokom kotaču i dobio više prvih nagrada. Sa svojom suprugom Bertom sudjelovao je na mnogim automobilističkim izletima u zemlji i inozemstvu, a njegova je supruga bila i kuma zrakoplovu Zagreb, 9. travnja 1928., koji je Heinzl nabavio kao veliki prijatelj avijacije. Važno je istaknuti da je Heinzl kao gradonačelnik izuzetno mnogo pridonio razvitku planske izgradnje nakon I. svjetskog rata.
Umro je u svom gradu 1934. godine.
