Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
O klizanju u Zagrebu u ovom je časopisu puno puta pisala velika hrvatska sportašica, novinarka i povjesničarka sporta Milka Babović u svojoj kolumni „Iz povijesti zagrebačkog sporta“. Tako utvrđuje: „I ovdje se, kao na drugim stranama svijeta, klizalo od pamtivijeka, čim je studen vodu pretvorila u led (…) Smatra se da se od 1853. redovito klizalo na zamrznutom maksimirskoj jezeru. (…) Klizači su zime spominjali kao dobre i loše, ocjenjujući ih prema danima ‘kad je led radio’“. Spominje i savske bare i rukavce te navodi: „Svaki slobodni ravni teren bivao je zalivan i pretvaran u ledenu plohu na kojoj su se zabavljali i mladi i odrasli“. Citira Antu Škrtića-Emu, klizačkog prvaka, suca i novinara, koji spominje inače poznatog promicatelja sporta, trgovcaLadislava/Lacka Beluša koji je, kako kaže Škrtić-Ema, „u vlastitoj režiji 1870. i 1872. otvarao klizališta u jednom dvorištu na Jezuitskom trgu, a zatim na dalekoj periferiji grada na tratini (današnja Cvjetna cesta)“. Ti navodi iz sjećanja Škrtića-Eme ne mogu se potvrditi dokumentacijom. „Prirodno“ klizalište ponudio je na području današnjeg Parka Ribnjak i župnik crkve sv. Ivana Ignac Švec, navodi Milka Babović prema knjizi „Sportska arhitektura u Zagrebu“ Ariane Štulhofer (2005.). Kako bilo, Zagrepčani su se, prema usmenoj predaji, barem od sredine 19. stoljeća klizali na prirodnim terenima, a klizanje shvaćali kao društvenu igru i zabavu. U opširnom članku Milka Babović prikazuje povijest klizalačkog sporta u Zagrebu, citirajući kao uvijek korektno svu dostupnu literaturu.
U ovom tekstu težište će biti na nastojanjima uređenja urbanog klizališta u središtu Donjega grada u doba njegova nastajanja, točnije na informacijama, sabranima u mojoj monografiji „Zagrebačka Zelena potkova“ (1996.) i tijekom istraživanja rada Milana Lenucija kao glavnog zagrebačkog urbanista fin de sièclea.
Milan Lenuci i njegovi vršnjaci donijeli su u Zagreb sa svojih studija u Beču, Grazu i drugim sveučilišnim centrima ideju modernog sporta, postali osnivači većine prvih zagrebačkih sportskih društava i uglavnom se za cijela života aktivno bavili sportom. Nezaobilazni sportski novinar, povjesničar i spisatelj Franjo Bučar u „Spomen spisu zagrebačkog klizalačkog društva 1871-1931“ (1931.) piše: „God. 1874., kada je došao u Zagreb mladi inižinir Milan Lenuci iz Graza, potaknuo je ideju, da se u Zagrebu osnuje klizački klub, a tadanji trgovac Beluš preuzeo je uređenje tog klizališta. Prvo klizalište dao je načiniti Lenuci kraj Savske ceste i tadanjeg Sokola. Klizalište je bilo preko jednog metra niže, nego li je kasnije nasipan teren, na kom je sagrađen Hrvatski Sokol. Pomoću vatrogasaca dao je Lenuci napumpati iz jednog obližnjeg potoka vodu (Tuškanca o.a.), a zagrebačka publika nije trebala više da ide u daleki Maksimir ili na Savu, te se je počela kupiti oko novog klizališta, koje je doskora steklo veliki broj ljubitelja klizanja“.
To „prirodno“ klizalište nalazilo se mjestu današnjeg Trga I. A. V. Mažuranića, južno od stočnog sajmišta koje je nabrzinu i površno uređeno 1872. na današnjem Trgu Republike Hrvatske, kad je počelo preuređenje Trga N. Š. Zrinskog, odakle je uklonjeno stočno sajmište da bi se ondje uredio park. Brigu za klizalište preuzelo je „Prvo hrvatsko sklizalačko društvo“, osnovano 1877. Lenuci je postao njegov potpredsjednik i počasni član ne samo zbog promicanja sporta i kao sportaš, nego i zbog smještaja i uređenja klizališta. No, klizalište nije bilo duga vijeka; naime, već zimi 1880./81. dodijeljenamu je nova lokacija „iza željezničkog nasipa iza Ciglane“ (na Trešnjevci). Lenuci nije mogao obraniti opće prihvaćenu lokaciju: znao je da će se na njezinumjestu graditi dom gimnastičkog društva Hrvatski sokol i pjevačkoga Kolo; štoviše, sudjelovao je u njegovu projektiranju.
Sljedeće zime, 1881./82., društvo je unajmilo livadu trgovca Hochstaedtera između Jurišićeve i Draškovićeve (na dijelu današnjeg Trga žrtava fašizma) i ujedno uputilo Gradskom poglavarstvumolbu da mu za sljedeću sezonu ustupi „veliku livadu na Savskoj cesti“ (na današnjem Rooseveltovu trgu), što je 8. prosinca 1881. i prihvaćeno. Tako je društvo iduće zime, 1882., kako navodi Bučar, „odmah već rano dalo napustiti vodu“. Za ondje uređeno klizalište Gradsko poglavarstvo darovalo je 1884. „lijepi paviljon, koji je gradska općina podigla na svoj trošak na južnom kolodvoru prigodom dolaska Josipa Jurja Strossmyera“.
Stočno sajmište bilo je silom potreba privremeno preseljeno na mjesto klizališta, za koje je još od 1882. postojao projekt kompleksa nove Pješačke vojarne, čija se gradnja otezala do 1887. Klizalište je te godine zato premješteno na gradsko zemljište na uglu Akademičkog trga (danas J. J. Strossmayera) i Katančićeve ulice. Narodne novine 17. studenoga1888. pišu kako je to klizalište „tri puta manje nego ono kraj Obrtne škole. (…) Sezona je bila prilična, te se je pomišljalo, da se ovo mjesto pribavi kao stalno, te je društvo podnijelo na gradsku općinu molbu, da smije ono mjesto s cijevima drenirati. Gradsko poglavarstvo je odgovorilo, da još nije dozrelo pitanje regulacije onoga kraja.“
