Iva Prosoli dokazala je kako je Dabčeva najranija profesionalna fotografska djelatnost bila fotoreporterska; ona ga je i približila socijalnoj tematici te potaknula na istraživanje života ulice i naroda
Monografija Tošo Dabac, umjetnik svojeg vremena – kritičko čitanje, autorice Ive Prosoli, u izdanju Školske knjige i Muzeja za umjetnost i obrt, proglašena je jednom od najljepše oblikovanih hrvatskih knjiga na natječaju „Hrvatska lijepaknjiga“ za 2022. godinu. Dizajn i likovno-grafičko oblikovanje knjige potpisuju Sanja BachrachKrištofić i Tessa Bachrach Krištofić.
Bogato ilustrirana monografija o jednom od najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, fotografu Toši Dabcu, velik je doprinos historiografiji hrvatske umjetnosti. Utemeljena je na višegodišnjemopsežnom i interdisciplinarnom istraživanju ne samo Dabčeve bogate ostavštine, nego i sve dosad objavljene literature o autoru, ali i različitih vrsta arhivske građe rasute po muzejima, arhivima te brojne periodike. Monografija prvi put donosi cjelovit uvid u sve vrste umjetničkih djelatnosti kojima se taj slavni fotograf, fotoreporter i filmaš bavio, među kojima su neke bile potpuno nepoznate. Autorica knjige dokazuje kako je nepoznavanje Dabčeva gotovo petnaestogodišnjeg neprekidnogafotoreporterskog djelovanja prouzročilo pogrešnočitanje i interpretaciju njegove socijalne fotografije.
Tošo Dabac neizostavna je osoba hrvatske moderne umjetnosti, jedan od najsvestranijih hrvatskih fotografa, u čijih je četrdesetak godina rada nastalo više od 160.000 snimaka. U literaturi se o njemu govori kao o vrhunskome majstoru fotografije, najvažnijem hrvatskom fotografu i najpoznatijem predstavniku Zagrebačke škole fotografije. Unatoč tome, njegov umjetnički opus do sada nije bio cjelovito istražen, a priređena je samo jedna retrospektivna izložba potkraj njegova života, bez primjerena kataloga. Ova monografija prvi put donosi cjelovit uvid u sve vrste umjetničkih djelatnosti kojima se Tošo Dabac bavio.
Jedna od njih je Dabčev rad na filmu, koji se u prijašnjoj literaturi spominjao samo površno. Temeljito provedeno istraživanje dokazalo je kako je istaknuti fotograf bio jedan od najboljih poznavatelja filmskog medija svojeg vremena. I prije je bilo poznato da je Dabac filmsko iskustvo stekao kao službenik i prevoditelj u filmskim poduzećima, no Iva Prosoli ga prvi put predstavlja još i kao autora teorijskih tekstova o filmu, autora fotodokumentacije sa snimanja nekih od najvažnijih hrvatskih ranih filmova, ali i kao jednog od prvih hrvatskih filmskih redatelja narativnog filma. Iva Prosoli dokazala je postojanje do sada nepoznatog autorskog igranog filma u hrvatskoj filmografiji – „Vodica za kurajžu“iz 1929. godine, koji je režirao Tošo Dabac.
Za razliku od svih prethodnih autora koji su pisali o Toši Dabcu, Iva Prosoli prepoznala je ishodište za iščitavanje Dabčeva specifičnoga fotografskog pristupa upravo u dugogodišnjem kinematografskom angažmanu te u fotoreporterskom radu koji je bio prije ove knjige gotovo potpuno nepoznat.Usporedbom sačuvanih negativa i pozitiva s fotografijama objavljenima u dnevnom tisku i časopisima, Iva Prosoli okarakterizirala je velik broj ilustracija i fotoreportaža o Dabcu i dokazala da je njegova najranija profesionalna fotografska djelatnost bila upravo fotoreporterska. Ona ga je ujedno približila socijalnoj tematici i potaknula na istraživanje života ulice i poslije života naroda, koji je i ostao njegova glavna preokupacija.
Čak su i fotografije iz najpoznatijeg Dabčeva ciklusa „Ljudi s ulice“ najprije objavljivane kao ilustracije uz članke ili kao fotoreportaža u dnevnim novinama Novosti i Večer. Kako piše Iva Prosoli, Dabac je svoju fotografsku karijeru počeo kao fotoreporter upravo u vremenu u kojem se fotoreportaža etablirala kao oblik komunikacije tiskanog medija, pa jesudjelovao i u njezinu stvaranju.
Poseban doprinos ove knjige je i analiza položaja profesionalnog fotografa u vremenu Nezavisne Države Hrvatske na Dabčevu primjeru. Autorica je dokazala da u razdoblju o kojem se u sklopu Dabčevarada, ali i povijesti hrvatske fotografije općenito najmanje zna i piše, postoji neprekinuta fotografska djelatnost i to ponajprije u službi države i državne promidžbe, u čemu je i Dabac imao veliku ulogu.
Monografijom je obuhvaćeno i razdoblje Jugoslavije u kojoj je Dabac vrlo brzo postao jedan od najangažiranijih i najsvestranijih fotografa. Autorica posebno ističe njegovo sudjelovanje u opremanju jugoslavenskih štandova i paviljona na međunarodnim gospodarskim sajmovima i izložbama, koji su bili prvi aparati državne promocije, čime potvrđuje njegov neprekinuti ugled, ali i povjerenje koje su mu davale državne institucije. Iva Prosoli usporedno obrađuje i Dabčev interes za trendove u suvremenoj svjetskoj fotografskoj umjetnosti, što dokazuje njegovim sudjelovanjem u dvjema svjetski važnim velikim putujućim humanističkim izložbama: Das menschliche AntlitzEuropas i Weltausstellung der Photographie: Was istder Mensch.
