Neka nas ne zavede u zabludu posvemašnji muk u medijima o mačevanju pa da povjerujemo da tog sporta u našem gradu nema. Ima ga! Na životu ga održavaju oni koji su i sami doživjeli sve vrijednosti ovoga sporta, naučili vještine, prihvatili pravila i danas uče mlađe.
Napisala: Milka Babović
Izvor fotografija: Knjiga “Zagreb 1900.” i “Povijest sporta”
Ovaj sport ima duboko korijenje. Živi u sjećanju i djelovanju današnjih mačevalaca, ali i u mnogim zapisima, kronikama, knjigama, privatnim dnevnicima, no-vinskim izvještajima, fotografijama. I to ne isljučivo u sportskim izdanjima.
U Zagrebu je sport uvijek bio dio sveopćega života. Među knjigama o našem gradu i njegovoj prošlosti je i knjiga “Zagreb 1900.” (iz-dalo 1974. zagrebačko izdavačko poduzeće Liber). Knjiga je rezultat rada naših sugrađana, kulturnih djelatnika. Priredio ju je filmski redatelj, pisac i publicist Branko Ranitović, tekstove je odabrala Vanda Ladović, a čudesne, rječite fotografije Nino i Jozo Vranić, likovno ju je opremio Joža Ladović, a naslovnu stranicu akademski slikar Boris Dogan. U toj nadasve sadržajnoj knjizi – povjesnici, isječku jednoga trenutka duge i bogate povijesti Zagreba, o sportu je kroz fotografije rečeno mnogo. (Onaj koji traži isključivo statistike o medaljama, svjetske rekorde i rezultate pobjednika mora potražiti druge knjige!)
Fotografija o mačevanju ima podosta, što nije puki slučaj, nego dokument o tom sportu i njegovom mjestu u životu grada Zagreba. Zanimljiva je fotografija polaznika prvog tečaja za prednjake Saveza hrvatskih sokolskih društava u Zagrebu 1905. (strana 207). Na slici je i Franjo Bučar, koji je bio i jedan od učitelja/predavača. Ako se zadovoljimo analizom lica i sportske odjeće saznat ćemo da su od četrnaestero njih samo dvojica bila bez brkova, “ukrasa muškog lica”, da su sokolske majice imale šire naramenice od današnjih. A bitno je ležalo na tlu ispred njih: bili su izloženi rekviziti, ne kao ukras nego kao obavijest o sadržaju rada. Tu su boksačka rukavica, uteg za dizanje i gimnastički drveni čunjevi i dva prekrižena MAČA. A na slici skupine članova Hrvatskoga sokola snimano 1891. (strana 206) na tlu i u rukama sokolaša su obavijesti o radu: utezi za dizanje, kugle za bacanje, čunjevi, drvene palice za vježbe oblikovanja, truba, ali i SABLJE i MAČ.
Trebalo je samo znati “pročitati” te izložene obavijesti!
Te sadržajne, rječite poruke izloženih sportskih rekvizita izvrsno tumači isječak iz izvještaja Franje Bučara o radu Tečaja za učitelje gimnastike u Zagrebu, 1896.
“Pošto je u zemlji nastala potpuna oskudica učiteljima gimnastike, odredi kr. zem. vlada da se obdražaje u Zagrebu posebni tečaj za učitelje gimnastike, koji je dr. Bučar vodio od 1. X. 1894. do 1. IV. 1896. Tečaj je svršilo 30 pučkih učitelja, 1 učiteljica i 1 sokolski vođa. Podučavalo se i vježbalo u sljedećim pred me tima: pedagoška gimnastika u praksi i teoriji, povi jest gimnastike, MAČEVANJE i FLORETOVANJE, anatomija i fiziologija, školska higijena, prva pomoć kada tko strada, igre, ples, razni športovi, izleti, plivanje i vatrogastvo.” Analiza ovakvih slika i dokumenata punih sadržaja, ovakvih izvještaja (izvještaj na kraju rada bio je obveza razumljiva sama po sebi!) vri jedna je temeljitog rada. Nama će morati bi ti dostatno najkraće tumačenje.
Mač, sablja, floret
Potpuna nestašica učitelja gimnastike posljedica je Zakona o obaveznoj nastavi gimnastike u pučkim školama i preparandijama 1874. Taj je zakon bio presudan za osuvremenjivanje na šega osnovnog školstva jer je škola postala odgojna i obrazovna snaga društva.
Iako je Tečaj 1894. – 1896. priređen za učitelje gimnastike, polazi ga i jedan sokolski prednjak jer u suvremenoj pedagoškoj praksi školovanje nije ograničeno ogradom školskoga dvorišta. A Hrvatski sokol je već 1884. između ostalih spor tova u svoj program tjelesnog odgoja uveo i mačevanje, i dosljedno školovao i sokolaše za učitelje mačevanja. Zato su sablje i mačevi na slici.
A što znači “mačevanje i floretovanje” kada je opće poznato da su mač, sablja i floret tri oružja, tri discipline olimpijskoga sporta mačevaja?! Točno, ali ne oduvijek! Najprije su se borili pa natjecali sabljom, zatim se govorilo da se “sabljaju”. Zatim su u ruke uzimali mač pa su se “mačevali”. “Floretovati” su počeli baš na Tečaju za učitelje gimnastike (1894. – 1896.) jer je prvi floret donio u Zagreb iz Švedske upravo Franjo Bučar, nakon studija na Centralnom gimnastičkom zavodu u Stockholmu. Na Tečaju za učitelje mačevanje su podučavali Franjo Bučar i tada jedan od uglednijih učitelja mačevanja Talijan August Piazza (u Zagrebu podučavao od 1894. do 1900. na tečaju, privatno, u Sokolu, u gimnaziji). Franjo Bučar je podučavao “floretiranje”, August Piazza “sabljanje”. Dobro je poznavao i “floretovanje”. Iz izvještaja o Tečaju učitelja se saznaje da je Franjo Bučar održavao tjedno 6 sati “sabljanja” i 4 sata “floretovanja”. A budući da je August Piazza bio učitelj mačevanja svjetskoga glasa morao je poznavati i mačevanje floretom jer je povijesna činjenica da je floret “lansirao” Francuz Besnard još polovicom 17. stoljeća (oko 1650.).
U knjizi “Sportska publicistika u Hrvatskoj” (Knjižnice grada Zagreba, 1987.) mogu se naći i podaci da je Franjo Bučar napisao i prvi priručnik za mačevanje “Floretovanje” (1901.). U uvodu toj knjizi Franjo Bučar piše da: “U Švedskoj se uzima floret u strogo gimnastičkom smislu, pošto ondje uopće nema dvoboja.” Oči to je da je još tada dvoboja bilo u Hrvatskoj pa i u Zagrebu! Franjo Bučar nastavlja u tom uvodu: “U tu svrhu napisana je i ova knjižica te imade mnogo nade da će u dvadesetom vi jeku dvoboja nestati posvuda, a tako i kod nas.” Kao i sve knjige Franje Bučara i “Floretovanje” je puno crteža, praktičnih opisa i objašnjenja tehnike, opreme, suđenja, pravila. Taj je priručik bio dragocjena pomoć i vodič u svim situacijama gdje se njegovalo mačevanje bilo kao sport bilo kao odgojno-pedagoška metoda. A to su već onda u Zagrebu bile sokolske družine, privatne škole, ali i gimnazije.
Mačevalačka akademija
To je bilo vrijeme kada je mačevanje postajalo sve više sport, a sve manje vojnička vještina. Samim je tim postajalo nezaobilazni dio dobro ga odgoja. Jedan od postulata pobornika mačevanja bila je harmonija gipkosti i snage tijela i duha, gotovo plesna lakoća i elegancija. Sve je više bilo onih koji su prihvatili tvrdnju da mačevalac mora posjedovati određene psihofizičke i karakaterne odlike: snagu, brzinu, refleks – tehniku, taktiku – sposobnost trenutačnoga odlučivanja – samosavladavanje – koncentraciju. (To su sve postulati i suvremenoga sportskog odgoja mačevaoca, samo što je manje plesno, ali ni u kojem slučaju nije borba gole, sirove tjelesne snage.)
Budući da je zadatak škole oblikovati i iz građivati pozitivnu zrelu ličnost učenika, mačevanje kao dio školskoga programa gimnastike ulazi u srednje škole. Tu naprednu do punu programa unosi u škole predstojnik za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi 1884. odlukom da se počne u 7. i 8. razredima Gornjogradske gimnazije u Zagrebu s redovitom nastavom mačevanja. Učitelji su bili Franjo Bučar i Giuseppe Galante, “jedan od najvećih i najpopularnijih mačevalaca Italije i svijeta”, kako je u ne krologu 1970. napisao inž. Milivoj Radoić, povjesničar sporta te i sam vrhunski mačevalac.
Jedan od njihovih učenika bio je i Milovan Zoričić (1884. – 1971.), kasniji doktor pravnih znanosti, sudac Međunarodnoga suda u Ha- agu, sportski i društveni djelatnik. Mačevanjem se počeo baviti još u 5. razredu gimnazije. Zanimljivo je da je Milovan Zoričić mačevao obje ruke – desnom je “sabljao”, lijevom “floretovao”. Nikada se nije natjecao, a aktivno je vježbao, moglo bi se reći, svakodnevno. Ka -da je 1910. (s 26 godina) prestao s mačevanjem, nastavio je jednako predano djelovati kao sudac, promicatelj mačevanja. Nakon Drugoga svjetskog rata, u općem siromaštvu, nedostajalo je mačevaocima i oružja i opreme. Milivoj Radović o tome piše ovo: “U najkritičnijim momentima po napredak i opstanak zagrebačkoga mačevanja, posebno klubova Mladosti i Lokomotive. Dr. Milovan Zoričić pomagao je izravno novcem ili kupovanjem rekvizita. Među ostalim je darovao električni aparat za registraciju pogodaka u mačevanju.” Mačevaoci Zagreba zahvalili su se lijepom čestitkom 80. rođendana: njemu su u čast 27. prosinca 1964. priredili svečanu mačevalačku akademiju u gimnastičkoj dvorani Gornjogradske gimnazije na Katarinskom trgu. Neumorni tragač za biserima naše sportske prošlosti Milivoj Radović ostavio nam je tko zna koji po redu predragocjeni rezultat svo-ga rada: tekst “Učitelji mačevanja u Zagrebu od 1856. do danas” (časopis Povijest sporta broj 5, godina II, Zagreb 1971.). Tim je istraživanjima nastojao potvrditi istinu da i najbolje zamišljena reforma propada bez pravovremeno odabranih i znanjem pripremljenih učitelja. Tim tekstom i temeljitim popisom učitelja, uz čija su imena dragocjeni podaci ne samo o nacionalnosti, datumu rođenja i smrti, profesiji, nego i one koje svaki kroničar, istraživač najteže nalazi – koliko je vremena radio u Zagrebu, u kojoj školi, klubu, sokolskoj družini, privatno, amaterski, profesionalno, u kojoj dvorani. Tako saznajemo da je Austrijanac časnik Adalbert Vanino (1835. – 1917.) prvi došao podučavati mačevanje u Zagrebu, od 1856. do 1859. podučavao je u Kasinu, u Demetrovoj ulici 1. Drugi međaš u prošlosti mačevanja u Zagrebu je dolazak Talijana Giuseppea Galantea (1875. – 1970.) za učitelja mačevanja. Podučavao je od 1902. do 1904. te 1908. Najprije u privatnoj školi u Streljani u Tuškancu, zatim i u Prvom hrvatskom mačevalačkom klubu, koji je bio osnovan 1904. baš njegovim nastojanjima. Podučavao je mačevanje sabljom, mačem i floretom jednakom virtuoznošću vrhunskoga mačevaoca i vrhunskoga pedagoga. Ostavio je mnogo neizbrisivih tragova. Giuseppe Galante je 1902. organizirao
U Zagrebu Mačevalačku akademiju, tako nazivan turnirski nastup najboljih kao način informiranja o samom sportu, razini tehnike i taktike te stvaranja mogućnosti da to vide i da uče oni kojima to itekako treba. Iz Radovićevog popisa učitelja koji su djelovali u Zagrebu saznajemo da je od 1902. do 1914 u radu te i kasnijih Mačevalačkih akademija sudjelovao i Milan Neralić (1875. – 1918.), tada sabljaš svjetskoga dometa, koji je svojim ugledom uspijevao dovoditi u Zagreb ondašnje najbolje učitelje mačevanja.
Bijela petorka
Sve je manje onih koji bi na nekom sportskom kvizu brzo odgovorili na pitanje: “Kojem su sportu pripadala petorica zagrebačkih sportaša koje su od milja nazvali ‘bijela petorka’? Navedite njihova imena!” Mogao bi se očekivati i posvemašnji muk ili odgovor: “Tenisu!” Voditelj kviza bi morao prekinuti jer bi točan od govor morao biti: “Mačevanje!” Ovdje prekidamo igru pogađanja i odajemo te ispisujemo imena mačevalaca koji su bili i olimpijski natjecatelji, reprezentativci na OI u Berlinu 1936. “Bijela petorka” je nadmoćno pobjeđivala Jugoslaviji (mačevanje je bilo u Vojvodini i Beogradu vrlo razvijeno) od 1934. do 1955.
Krešimir Tretinjak
(1905. – 1987.) svestrani sportaš, reprezentativac sa sva tri oružja. Više struki prvak Jugoslavije, nakon OI 1936. sudjelovao je na SP 1937. i 1938. neumorno i s velikim uspjehom popularizirao mačevanje, posebno među mladima. Isticao se suđenjem i uzornim organiziranjem mačevalačkih turnira i u mjestima gdje nije bilo duge tradicije.
Branimir Tretinjak (1907.), mlađi brat, jednako odan sportu, posebno mačevanju, reprezentativac, olimpijac, prvak Jugoslavije floretom 1935., 1938. i 1950., sabljom 1948. i 1952., mačem od 1948. – 1950. međunarodni sudac. Krešimir je bio visokokvalificirani tehničar elektroveza (telefonija i telegrafija). Zajedno s Branimirom je iskoristio profesionalno zna-nje i mačevalačka iskustva, posebno sudačka te 1933. konstruirali prvi u Jugoslaviji aparat za električnu signalizaciju pogodaka mačem. Taj je uređaj prvi put korišten u Zagrebu na prvenstvu Banovine Hrvatske 1933. Nakon Švicaraca 1932. ovo je bio drugi aparat te vrste na svijetu.
Dr. Mladen Pavao Pintarić
(1913.), poznati zagrebački odvjetnik, reprezentativac, olimpijac, međunarodni sudac za sablju, prvak sabljom 1947., 1950. i 1951. Tajnik Jugoslavenskoga mačevalačkog saveza 1938. i predsjednik mačevalačkog saveza Hrvatske 1947.
Ivan Vladimir Mažuranić
(1915. – 1985.) uspio je uskladiti pravo, slikarstvo i mačevanje. Bio je izdanak loze Mažuranića koja je davala darovite ljude. Pradjed mu je bio Ivan Mažuranić hrvatski “ban-pučanin”, političar i pjesnik. Hrvatska književnica Ivana Brlić Mažuranić njegova je tetka, sestra oca Božidara, koji je bio kapetan fregate, daroviti slikar izvrsni mačevalac. Darovitosti je naslijedio, a mačevanje je Vladimiru bilo dio općega odgoja. Floretom je osvajao prvenstva države 1947., 1949. i 1950. A kao međunarodni sudac uživao je ne podijeljena priznanja za suđenje u sva tri oruž a. Olimpijac. U njegovoj je ostavštini za po vijest mačevanja dragocijen dnevnik – bilješke i crteži s olimpijskog turnira u Berlinu 1936. Taj je Olimpijski dnevnik zaista dra gocjen za povijest hrvatskog mačevanja jer ne treba zaboraviti da tada u rukama sportaša ili trenera nije bilo filmske kamere, niti svih tehničkih mogućnosti kojima danas zaustavljamo vrijeme. Sreća je bila da je olovka bila u rukama vrhunskog slikara!
Milivoj Radović
(1915. – 1987.) inženjer agronomije, priznat i poznat u svojoj struci. Jednako tako je bio valjan i kao sportaš, reprezentativac od 1935. do 1954., olimpijac, tro-struki državni prvak-sabljaš. Neumorni kroničar, istraživač i analizator povijesti sport a, ne samo mačevanja, pisac stručnih knjiga, suradnik sportskih novina i časopisa, enciklopedija i leksikona – suvremeni, nadprosječno obrazovan pšegalac, energije i radoznalosti koja se rijetko nađe u jednom čovjeku.
A za sve članove “Bijele petorke” zajedničko je i to da se nalaze na popisu “Učitelji mačevanja u Zagrebu od 1856. do danas” jer su svi, ama baš svi, neumorno predavali svoje znanje mlađima. Nasljednici “Mlada bijela petorka” – Branimir Kržišnik, Boris Blažičko, Radoslav Fabijanić, inž. Bogomir Jambrošić i Aleksandar Kreiziger imaju i svojih nasljednika. No, to je već za novu priču.
Jedino u zraku visi pitanje: zar se ni u olimpijskoj godini ne može otpuhnuti prašina s papira o prošlosti zagrebačkoga mačevanja!? Ili ih je pokrio pepeo ognja poganog zaborava?!Nije iskupljenje ako se iz tog zaborava povremeno izvuče prva hrvatska olimpijska medalja što ju je osvojio baš mačevalac Milan Neralić na Olimpijskim igrama u Parizu 1900!
