Današnji Novi Zagreb bio je dio Ilirskih pokrajina, odnosno Francuske, na što podsjeća kameni obelisk na južnoj strani Savskog mosta, podignut 1989., u povodu 200. godišnjice Francuske revolucije
Prije 200 godina, 5. svibnja 1821., na otoku Svetoj Heleni usred Atlantskog oceana u progonstvu je umro Napoleon Bonaparte, francuski vojskovođa i car, jedna od najznačajnijih osoba europske i svjetske povijesti. Svojim vojnim i političkim umijećem ovaj Korzikanac talijanskih korijena iz osiromašene plemićke obitelji uspio je postići strelovitu karijeru: već sa 30 godina došao je na čelo Francuske i tijekom sljedećih 15 godina postao gospodar velikog dijela Europe, tisuću godina nakon Karla Velikog. Imao je odlično pamćenje, golemu radnu energiju, široko znanje, ali i velike vizije. No, ambicije o vladanju svijetom slomile su se nakon neuspješnog pohoda na Rusiju 1812. i pobjede koalicije europskih zemalja 1813., koja ga je prisilila na abdikaciju 1814. i odlazak u progonstvo na talijanski otok Elbu. Ponovna vladavina 1815. trajala je sto dana, do konačnog poraza kod Waterlooa, gdje je Napoleon završio u rukama svojega glavnog neprijatelja, Velike Britanije, i prisilnog odlaska tisućama kilometara daleko od Europe.
Legenda o Napoleonu kao vojnom geniju traje do danas, iako je svojom agresivnom vanjskom politikom diljem Europe izazvao brojne ljudske žrtve i razaranja. No, kao vladara Napoleona se pamti prije svega kao velikog reformatora ne samo Francuske, nego i ostalih zemalja kojima je vladao, radi nastojanja da ih unaprijedi gospodarski i prosvjetno, uvede modernu i efikasnu upravu i ukloni niz zastarjelih praksi, čak i protiv želje lokalnog stanovništva, u čemu je ležao jedan od korijena njegovog sloma. U osvojenim zemljama Napoleonova vladavina postupno je izazvala otpore, pa i oružane ustanke, a protufrancuski osjećaji doveli su do buđenja i homogenizacije pojedinih naroda koji će potpunu afirmaciju doživjeti u 19. i 20. stoljeću stvaranjem nacionalnih država umjesto nekadašnjih carstava.
Napoleon je vladao i velikim dijelom današnje Hrvatske; od kraja 1805. Dalmacijom, a od 1806. i Dubrovačkom Republikom koju je službeno ukinuo 1808. Iduće godine nakon pobjede nad Habsburškom Monarhijom pod Napoleonovu vlast dolaze i Istra te cijela Hrvatska na desnoj obali Save. S novostečenom Kranjskom i dijelom Koruške to je područje Napoleon uspostavio kao posebnu jedinicu Francuskog Carstva, nazvanu Ilirske pokrajine, sa sjedištem u Ljubljani. One su za Napoleona imale veliku stratešku važnost jer su graničile s Osmanskim Carstvom, zbog čega je Napoleon zadržao sustav Vojne krajine koja mu je ujedno postala dragocjen izvor vojnika za njegove buduće pohode.
Francuska vladavina potrajala je do 1813. i u to su vrijeme svi građani izjednačeni pred zakonom, potaknut je razvoj poljoprivrede (počeo je uzgoj krumpira), građene su ceste, unaprijeđeno školstvo, a još 1806. u Zadru su pokrenute prve novine na hrvatskom jeziku „Kraljski Dalmatin“. Reforme su ipak izazvale otpor među hrvatskim stanovništvom koje nije bilo zadovoljno velikim porezima i novačenjem u francusku vojsku. Hrvati pod Napoleonovom vlašću bili su prisiljeni ratovati diljem Europe, često i protiv vlastitih sunarodnjaka u austrijskoj vojsci. No, svojom hrabrošću stekli su Napolenovo divljenje, pa upravitelj Ilirskih pokrajina, maršal Auguste Marmont, bilježi ove njegove riječi: „Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet.“
Kako svjedoči publicist Imbro Tkalac u svojoj knjizi „Mladenačke uspomene iz Hrvatske“, u Hrvatskoj je prevladavalo mišljenje da je francuska vladavina prolazna, a ushit je postojao samo kod manjeg dijela krajiških časnika koje je zanosila vojnička slava. „Već u početku se mislilo da će ta vladavina Francuza biti samo prolazna epizoda, koja će prigodom promjene gospodara kompromitirati one koji će se pridružiti Francuzima. (…) Mnoge su se francuske navike činile Hrvatima vanredno smiješne i pridonijele su nazoru da Francuzi nisu ozbiljan svijet. Kao i u domovini, bili su i u Hrvatskoj ‘coureurs de femmes’ (ženskari) i mnogo su pridonijeli uvođenju stanovitih kuća i popuštanju stroge ćudorednosti narodne“, piše Tkalac.
Josip Horvat u knjizi „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“ zaključuje da je doba Napoleonove vladavine Hrvatskom bilo mukotrpno razdoblje s godinama opće neizvjesnosti i dodaje: „Ilirske su pokrajine bile improvizacija i zato je i sav napor, uložen u njihov razvitak, bio bez trajnih posljedica. Ostale su kao dobitak tek ceste. (…) Ostale su i neke ideje kao ferment u mozgovima pojedinaca, pojedine sjemenke što će proklijati istom za petnaestak godina.“
Zakaj išli bi Horvati prot Francuzu vojuvati?
Napoleon je uspio zavladati mnogim današnjim europskim prijestolnicama (Rimom, Madridom, Lisabonom, Bernom, Varšavom, Ljubljanom, Bruxellesom, Amsterdamom), njegova vojska nakratko je okupirala Beč, Berlin i Moskvu, no nikad nije zauzeo Zagreb. Ipak, napoleonski ratovi i Napoleonova vladavina utjecali su i na život Zagrepčana, posebice nakon što je 1809. Zagreb postao pogranični grad na granici Francuskog Carstva i Habsburške Monarhije. Današnji Novi Zagreb bio je dio Ilirskih pokrajina, odnosno Francuske, na što podsjeća kameni obelisk na južnoj strani Savskog mosta s natpisom na hrvatskom i francuskom: „Granica Ilirskih pokrajina u vrijeme Napoleona 1809. – 1813.“ Uklesana su i slova N I (Napoleon I.) Spomenik je podignut 1989., u povodu 200. godišnjice Francuske revolucije koja je svoje poklonike imala i u Zagrebu, o čemu svjedoči drvo slobode, revolucionarni simbol postavljen 1794. pokraj kipa Majke Božje na Markovom trgu i na Harmici, kao i pjesma „Zakaj išli bi Horvati prot Francuzu vojuvati?“ s porukom da je bolje s Francuzom se složiti „i po onih skup vudriti, ki se proti njemu stave, samo da vas duže dave.“ Sačuvana je i pjesma „Horvat Horvatom horvatski govori“ iz 1801. sa stihom: „Da b’ Francuzi došli simo, mi jedino to želimo.“
No, ratovi i promjene granica negativno su još od 1797. utjecali na atmosferu u zagrebačkom političkom i javnom životu. Grad je bio opterećen teškim ratnim obvezama, vladali su psihoza i strah od neprijateljske vojske, a Zagrepčane je najteže pogađala obveza smještaja i prehrane vojnika, zarobljenika i ranjenika, pod prijetnjom kazne ratnog suda. Brojni su se vojnici drsko ponašali i izrabljivali svoje domaćine. Plemići i njihove palače bili su oslobođeni ove neugodne dužnosti, ali kasnije su morali za obranu davati svoje zlato i srebro. Ranjenici su ležali i u školama, crkvama i samostanima, no to je ujedno bio poticaj da se napokon 1804. dovrši Bolnica milosrdne braće na Harmici. U Zagreb su dolazile stotine francuskih zarobljenika i ranjenika koji su masovno umirali i pokapani su u skupne grobnice u poljima na mjestu današnjeg Donjeg grada. Radi očuvanja reda i sigurnosti još 1799. osnovana je Građanska četa sa 160 ljudi i dva odjela, njemačkim i hrvatskim. Središte gradskog života postala je streljana na Tuškancu gdje su članovi gradske čete vježbali gađanje.
Najveća promjena dogodila se krajem 1809., kad je Francuska sklopila mir u Schönbrunnu s poraženom Habsburškom Monarhijom koja joj je morala predati svu svoju jadransku obalu, odnosno svu Hrvatsku s desne obale Save. Među Zagrepčanima je nastupilo ogorčenje. Kako je u svojem dnevniku 23. listopada 1809. zapisao zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, „grad je bio ogorčen zbog jučerašnjeg izvještaja da je Hrvatska izgubljena sve do Save.“
Tadija Smičiklas u djelu „Poviest hrvatska“ piše: „Čim je veće prije bilo oduševljenje za obranu od Franceza, tim većom bjesnoćom uzkipti sad narod hrvatski s obe obale Save, kada se je vidio ovako razkidan na dvie pole. Najviše ih je bolilo, kada im je kralj oglasio mir, te izrekao, da je morao ‘njihovu zemlju žrtvovati za korist sveukupne svoje monarhije’. Dosta glasno oni odgovaraju: ‘dakle ta monarhija je moloh, koji našu djecu jede.“ I Napoleon je u svojem proglasu Hrvatima poručio da ih je Austrija, za koju su ratovali vjerni svojem zakonitom vladaru, iskoristila i prevarila: „Uzprkos vašemu junačtvu izpao je ovaj rat zlo za Austriju, ona niti u ovom slučaju nije odustala od svojih starih načela, te je odstupom vaše domovine gledala sebi osigurati svoje njemačke pokrajine.“
Zbog svojeg novog geostrateškog položaja Zagreb je postao važan obavještajni punkt za vlasti Habsburške Monarhije te je u njemu smješten Ured za tajnu državnu policiju, na čelu s dalmatinskim franjevcem Andrijom Dorotićem, koji je sve novosti s granice javljao u Beč, a ujedno radio na suzbijanju revolucionarnih ideja. Važnu ulogu u prikupljanju podataka imali su i biskup Vrhovac i njegovo svećenstvo, budući da se velik dio Zagrebačke biskupije našao s druge strane granice, privremeno pod upravom senjskog biskupa.
Budući da je ban Ignjat Gyulay bio odsutan iz Hrvatske zbog ratova, Vrhovac je tada kao banski namjesnik upravljao Hrvatskom te je postao glavni organizator njezine obrane. Još početkom rata 1809. uspio je regrutirati 17.226 pučkih ustanika, a preko svećenstva uputio je poziv narodu za obranu domovine: „Prepašete se za borbu. Dužni ste to domovini naši, dužni ste vam, ženam, sinom i kčeram vašim. Dužni ste predragoj domovini, ar ova tuđe zapovedi i stranske odredbe ne trpi… ter stalna i segurna vekoma želi ostati.“ Upozorio je na to da su Francuzi prodrli u sve zemlje Europe, da su narodu nametnuli velike „podanke, cirkve oplenili, magazine ispraznili“ i sve opljačkano otpremili u Francusku. Za Napoleona je napisao da „mira vu celi Europi kvari i bantuje“ te da će, ako osvoji Hrvatsku, i Hrvate tjerati u rat po čitavoj Europi. Još u svibnju 1809. Hrvatski je sabor zaključio da se zemaljski arhiv, blagajna i riznica katedrale iz Zagreba presele na sigurnije mjesto, a 1810. pojavio se i prijedlog da se zagrebačka Akademija preseli u Požegu.
Nove granice oštro su prekinule glavne trgovačke puteve iz Podunavlja prema Jadranu i pojavile su se teškoće u posredničkoj trgovini žitaricama i drugim poljoprivrednim proizvodima. Kad je u ožujku 1811. proglašen bankrot Austrije, posljedice su bile skupoća, pad gospodarske aktivnosti te porast broja krađa i razbojstava.
Dnevnik Maksimilijana Vrhovca
Budući da u to vrijeme u Zagrebu nisu postojale nikakve novine, dragocjen izvor podataka o životu tih godina je dnevnik Maksimilijana Vrhovca koji se nije mirio s proglašenjem Ilirskih pokrajina. Smatrao ih je hirom povijesti, koji će nestati kao što se i pojavio, pa je bilježio svaku glasinu o tome da će biti vraćene. Govorilo se da će se to dogoditi nakon što Francuska sklopi mir s Velikom Britanijom ili da će Iliriju Austrija dobiti natrag nakon što Napoleonu prepusti Galiciju, kako bi ponovno mogao obnoviti Poljsku. Istodobno, širile su se i glasine da će Francuzi zauzeti svu Hrvatsku do Drave. O datumu 28. studenoga 1809. Vrhovac piše: „Koban dan: u Karlovcu se Francuzima predaje Hrvatska sve do Save.“ Prije toga preko Save je prebačeno drvo iz državnog erara, kao i velike zalihe soli, koje je Vrhovac dao smjestiti u sjemeništu na Kaptolu.
Vrhovac bilježi i ogorčenje građana nakon što je u Zagreb došlo francusko povjerenstvo za predaju Ilirije. Njegov voditelj general Armand Guilleminot smjestio se u palači grofa Patačića, a Staru godinu proveo je na večeri s Vrhovcem kojeg je izvijestio o Napoleonovoj rastavi od supruge Jozefine. Istog dana francusko i austrijsko povjerenstvo u Susedgradu su rješavali pitanje otoka nastalog zbog rukavca Save kod ušća rijeke Krapine te je zaključeno da ostaje u Austriji. „Tako dođe kraj godine, koja je kao nijedna druga bila nesretna za našu domovinu. O, da barem dokrajči i svu bijedu! Amen!“, zaključio je Vrhovac svoj dnevnik 1809. Početkom 1810. dva povjerenstva otišla su na savski most i tamo dogovorila da granica ide polovicom mosta.
Vrhovac vrlo opširno piše o pripremama za Napoleonovo vjenčanje s austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Lujzom, kćeri cara i kralja Franje I., pa bilježi detalje njezinog putovanja iz Beča u Pariz, čak i to da joj je budući suprug darovao psića i kanarinca. Kad je u kolovozu 1810. Marija Lujza slavila imendan, na proslavu u njezinu čast u tada francuski Karlovac pošli su i mnogi Zagrepčani.
Vrhovac opisuje i početak rata s Francuskom u kolovozu 1813., kad su Ilirske pokrajine opet pripojene Habsburškoj Monarhiji. Austrijska vojska prešla je savski most i zaposjela ga, spriječivši Francuze da ga sruše. „General Radivojević svojom je rukom skinuo francuskog orla i vojska je stupila u Iliriju. Vojnicima je jučer i danas dijeljeno vino skupljeno od građana i Kaptola. Sav grad sabrao se na cesti koja vodi k savskom mostu“, piše Vrhovac koji je tih dana kao biskup predvodio procesiju i služio misu „za sretan ishod rata“ u kapeli Ranjenog Isusa na Harmici.
Vrhovac je istovremeno bio i banski namjesnik, odnosno najviša politička osoba u Hrvatskoj, pa je izdao proglas prekosavskim „domorocima“, u kojem najavljuje ukidanje prepreka koje su rastavljale Hrvate pod francuskom upravom. Kako bi doveo austrijske vlasti pred gotov čin, Vrhovac je u osvojenim prekosavskim dijelovima uvodio ugarsko-hrvatski ustav, a u osvojenim gradovima vraćao prijašnju upravu, imenovao podžupane, više i niže notare te ukinuo sve namete koje je uvela francuska vlast. To, međutim, nije bilo po volji Beča. Franjo I. službeno je Ilirske pokrajine pripojio Habsburškoj Monarhiji 23. srpnja 1814., no hrvatske krajeve nije pripojio Hrvatskoj, nego Austriji, smatrajući da se radi o područjima osvojenima u ratu, a 1816. je ondje uspostavio i Kraljevinu Iliriju koja je postojala do 1822., kad je konačno uklonjena umjetna podjela Hrvatske na Savi.
Ipak, konačni odlazak Francuza značio je olakšanje i kraj nestabilnog i nesigurnog ratnog ozračja. U Zagrebu je oslobođenje hrvatskih krajeva od Francuza proslavljeno 2. kolovoza 1814. kazališnom predstavom „Die Kroatenin Zara“ i vatrometom na Tuškancu. Prikupljen novac iskorišten je za uređenje Južne promenade, današnjeg Strossmayerovog šetališta, čije je uređenje započelo 1812. i u prvoj fazi dovršeno 1813. Najstarija zagrebačka šetnica je, prema tome, podsjetnik na nemirno i teško razdoblje u kojem je Zagreb bio pogranični grad na granici s Francuskom i polako ulazio u modernu epohu povijesti, koju je u velikoj mjeri trasirao upravo Napoleon.
