Kulturno-povijesna cjelina uz koju su smješteni svi značajni gradski sadržaji u potpunosti je razrušena i gotovo sve pojedinačne građevine, zaštićene kao kulturna dobra, trebat će do kraja srušiti

Povijest se ponavlja. U začaranom krugu umiranja i rađanja Petrinja ponovno doživljava tragičnu stvarnost, susreće rušilačku energiju i nezaustavljivo propada i nestaje ono što je stoljećima stvarano, naslijeđeno, baštinjeno. Čini se da sve nestaje osim duha i volje koju crpimo iz petnih žila, inateći se prirodi. „Oj petrinjske uske staze ružmarinom sađene…“

Kulturno-povijesna cjelina, koja je imala ulogu glavnoga gradskoga trga na sjecištu glavnih komunikacija i uz koju su smješteni svi značajni gradski sadržaji, u potpunosti je razrušena i gotovo sve pojedinačne građevine, zaštićene kao kulturna dobra, trebat će do kraja srušiti. Već nakon prvog jakog potresa od 5,0 stupnjeva prema Richteru 28. prosinca 2020. građevine su pretrpjele oštećenja nosivih elemenata, a nakon razornog potresa od 6,2 stupnja prema Richteru 29. prosinca 2020. popustili su svi nosivi i konstrukcijski elementi i urušeni su brojni objekti.

Petrinjsko su područje 28. prosinca 2020. zatresla tri jaka potresa: prvi jačine 5 stupnjeva prema Richteru u 6 sati i 28 minuta, drugi jačine 4,7 oko 7.50, a nekoliko minuta kasnije i treći jačine 4,1 prema Richteru. Već toga prvoga dana dogodile su se znatne štete na zgradama i gotovo svim javnim objektima u sklopu kulturno-povijesne cjeline. Iako se u većini slučajeva nakon jačeg potresa tlo smiruje, energija raspodjeljuje i stabilizira te slijedi niz slabijih potresa, područje Banovine idućeg je dana pogodio još jači potres: u 12 sati i 19 minuta, magnitude 6,2 prema Richteru. Epicentar potresa nalazio se pet kilometara jugozapadno od Petrinje, u selu Strašnik na dubini 11,5 kilometara.

Jedna poginula osoba, velik broj ozlijeđenih i nemjerljiva materijalna šteta epilog su potresa 29. prosinca 2020. u Petrinji. U samo nekoliko sekundi grad je gotovo nestao u dimu prašine i rušio se kao kula od karata. Sve je nestajalo, prošla vremena, stoljeća, kultura. Vrijeme je stalo.

Ljudi su pohitali spašavati i pomagati unesrećenima. A zatim je počela pristizati pomoć iz svih dijelova Hrvatske, što je bilo neopisivo dirljivo – toliko plemenitosti i toliko ljudi velikoga srca koji su došli u Petrinju nesebično pružiti pomoć drugome kad mu je najpotrebnija. 

Od 28. prosinca 2020. do 10. ožujka 2021. na području Sisačko-moslavačke županije bio je 931 potres, među kojima, osim dva razorna, 814 potresa jačine 2 do 3 stupnja prema Richteru, 101 potres jačine 3 do 4 stupnja i 13 potresa jačine 4 do 5. Tlo se još uvijek smiruje i podrhtava.    

Srušene Petrinjka, vojarna, hotel…

Prva građevina koja je morala biti srušena nakon potresa je Petrinjka, nekadašnja robna kuća. Srušene su zatim zgrada vojarne, stari hotel „K caru austrijskom“ i tzv. zgrada političkih stranaka.

Robnu kuću Petrinjka i današnji Trg hrvatskih braniteljaprojektirao je petrinjski arhitekt Davor Salopek, a gradnja je započela 1978. Robna kuća sa 3800 četvornih metara svečano je otvorena 8. ožujka 1980. U podrumu su se prodavali proizvodi bijele tehnike, u prizemlju su bili samoposluga, trgovina gramofonskih ploča i papirnica, trgovina lovačke i sportske opreme, muške odjeće, parfumerija, kiosk s novinama i caffe bar, a na katu namještaj, tepisi i zavjese te ženska i dječja odjeća.

Petrinjske vojarne građene su krajem 19. stoljeća (1893.) i na njima su vidljivi stilski oblici arhitekture historicizma i neoklasicizma. Tijekom 20. stoljeća korištene su u raznu vojnu svrhu. Nakon operacije „Oluja“ 1995. cijeli kompleks Turkulinova 34-38 postao je vojarna Zrin i tu je bilo smješteno zapovjedništvo Druge gardijske brigade Grom i 12. domobranske pukovnije Petrinja do preseljenja na novu lokaciju u vojarnu „Pukovnik Predrag Matanović“. U dijelu nekadašnje vojarne Zrin prošle godine započelo je uređenje veteranskog centra.

Zgrada na uglu Trga dr. Franje Tuđmana i Ulice Josipa Runjanina, poznata kao zgrada političkih stranaka, bila je na mjestu kompleksa nekadašnjeg vojnog suda i zatvora Banske krajine. Osim niza političkih stranaka, u toj su zgradi djelovali i Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata i Ogranak Matice hrvatske Petrinja.

Od sredine 19. stoljeća građanima i gostima u Petrinji bila su na usluzi tri hotela – svratišta. Hotel „K caru austrijskom“ bio je smješten u središtu grada u Turkulinovoj 2, na križanju putova za Sisak i Hrvatsku Kostajnicu. Zgrada hotela građena je na mjestu starije zgrade s prijelaza 19. u 20. stoljeće, s jakim utjecajem secesije. Hotel se kasnije zvao „Banija“, a nakon što je 1987. otvoren hotel „Gavrilović“, nazivao se „Stari hotel“. Poslije Domovinskoga rata u prizemlju su otvoreni Petrinjcima omiljeni caffe barovi „Mliječni“ i „Croatica“ s velikom terasom prema Trgu hrvatskih branitelja.

Rušit će se i Galerija „Krsto Hegedušić“

Gotovo sve su zgrade u središtu Petrinje nakon potresa predviđenje za rušenje, među kojima i Galerija „Krsto Hegedušić“ na Trgu Josipa Jurja Strossmayera 1. Zgrada je građena na prijelazu 19. u 20. stoljeće s jakim utjecajem neoklasicizma. U njoj se, između ostaloga, nalazilo vatrogasno spremište, a u preuređenom prostoru je 27. lipnja 1987. otvorena Galerija „Krsto Hegedušić“, posvećena umjetniku koji je rođen u Petrinji i svojim djelovanjem ostavio duboki trag u hrvatskom modernom i suvremenom slikarstvu. Galerija je otvorena uoči Univerzijade u Zagrebu, najveće svjetske smotre studentskih sportskih igara, kako bi gostima ponudila kulturne sadržaje, a Petrinja se predstavila kao kulturno središte. Adaptaciju starog vatrogasnog spremišta i prenamjenu u galeriju napravio je petrinjski arhitekt Davor Salopek. Prema adaptacijskom projektu, zgrada se sastojala od dvije etaže: prizemlja koje su trebala ispuniti djela Krste Hegedušića i članova Majstorske radionice i podruma gdje je trebala biti zavičajna muzejska zbirka.

Na Trgu dr. Franje Tuđmana 15 i 16, na mjestu stambenih zgrada s uglavnom poslovnim prostorima u prizemlju (ljekarna Crnković, trgovina, knjigovodstveni servis) i stambenim na katovima, bila je jednokatnica u kojoj je od početka 19. stoljeća bilo sjedište vojnog pukovnijskog suda i petrinjski zatvor (Halbot) u tadašnjoj Sudničkoj ulici. Zgrada suda s boltama srušena je 1958., kad je započela gradnja poslovno-stambenih zgrada. Poslije 1818. civilni petrinjski sud imao je sjedište u zgradi nekadašnje brigadne kuće, tzv. generalije. U zatvoru sudbenog stola u Petrinji četiri je mjeseca proveo Stjepan Radić nakon što je osuđen zbog javnog istupa protiv zdravice banu Khuenu Hedervaryu, 25. lipnja 1893. u vrijeme proslave 300. obljetnice bitke pod Siskom.

Kuća na Trgu dr. Franje Tuđmana 14 građena je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće s jakim utjecajem historicizma. U nizu objekata koji su bili pročelje glavnoga trga u Petrinji, osim arhitektonske, ima i urbanističku vrijednost. U zgradi su jedno vrijeme bili Građanska čitaonica Petrinja, zatim kavana Zagreb, omladinski klub i dječji vrtić. Tijekom 70-ih i 80-ih godina na prvom katu bila je uprava građevinskog poduzeća. Poslije Domovinskog rata u prizemlju je otvorena pizzerija „Lucija“ u vlasništvu Davora Damjanovića.

Na Trgu dr. Franje Tuđmana 10 jedna je od najstarijih građevina u Petrinji, izgrađena sredinom 18. stoljeća i tijekom 19. stoljeća djelomično pregrađivana, ali je sačuvala osnovne arhitektonske i konstruktivne karakteristike. Poslije Domovinskoga rata objekt je u vlasništvu obitelji Milošić s ugostiteljskom ponudom u prizemlju i smještajnim jedinicama na katu pod imenom Gostionica MIS. Zgrada je stradavala u gotovo svim teškim vremenima tijekom petrinjske povijesti, pa i u razornom potresu.

Teško oštećene zgrade prve ljekarne i starog magistrata

Zgrada na Trgu dr. Franje Tuđmana 2 građena je sredinom 18. stoljeća, a oko 1900. nadograđena. Na pročelju u atici upisana je 1772. godina, kad je u zgradi otvorena prva građanska ljekarna u Petrinji pod nazivom „K crnom orlu“. Bila je prva i jedina civilna ljekarna u Banskoj krajini do 1804. U vlasništvu obitelji Panac bila je tijekom 19. stoljeća do 1946. U unutrašnjosti prizemlja sačuvane su karakteristike arhitekture s kraja 18. stoljeća. 

Zgrada starog magistrata na Trgu dr. Franje Tuđmana 4 izgrađena je 1789. u vojno-krajiškom stilu, na zemljištu komunitetskog stanovnika Nikole Mikicha kojem je isplaćena naknada. Služila je gradsko-upravnim poslovima u vrijeme Vojnog komuniteta Petrinje, osnovanog 1777. Kao dio povlastica komunitetima je omogućena civilna uprava, odvojena od vojne. Vojni komunitet djelovao je do 1871., kad su ukinute krajiške institucije, odnosno razvojačena Vojna krajina i pripojena Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Osnovna namjera osnivanja komuniteta bilo je stvaranje obrtničkih i trgovačkih središta unutar Vojne krajine s ciljem gospodarskog i socijalnog napretka područja koje je trebalo namiriti potrebe Habsburške Monarhije za vojničkom silom. Magistrat je preseljen 1831. u novu zgradu, današnju gradsku vijećnicu. U prizemlju zgrade starog magistrata 2007. je smješten ured Turističke zajednice grada Petrinje, a ostali prostori su stambeni u privatnom vlasništvu.

Hoće li se spasiti ijedna građanska kuća?

I nekoliko građanskih kuća s početka 19. stoljeća na Trgu dr. Franje Tuđmana u potresu je najvjerojatnije nepovratno izgubljeno. Teško je vjerovati da će se ijedna obnoviti nakon ove katastrofe.

Kuća na Trgu dr. Franje Tuđmana 5 izgrađena je u drugoj polovini 18. stoljeća. U njoj je Vaso Margetić osnovao Sklizalačko društvo, tu je bio Klub petrinjskih biciklista, a potom je otvorio prvi fotografski atelijer 1892. godine. U kući su radili brojni petrinjski obrtnici i trgovci, ponajviše obitelj Tomić. Bile su tu i tiskara Ivana Glavinića i fotografska radnja Dragutina i Augusta Miffeka, koji su u 20. stoljeću ostavili trag u praćenju događaja i osoba u Petrinji. Poslije Domovinskoga rata u prizemlju su smješteni poslovni prostori, s drugdje je zadržana stambena namjena.

Zgrada na Trgu dr. Franje Tuđmana 6 i 7 izgrađena je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće u kasnobaroknom stilu. Tipološki pripada nizu reprezentativne stambeno-trgovačke građanske arhitekture u središtu grada, kojoj je prethodilo napredovanje trgovine. U zgradi je 1820. Josip Mažgon utemeljio knjigovežnicu, a između dva svjetska rata bile su knjižara Kosmos, vlasnika Milana Babića, i tiskara Milošev. Među trgovačkom elitom u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća ističe se Josip Sobota koji je u toj kući imao trgovinu. Zgrada je zadržala svoju namjenu i u novom stoljeću: u prizemlju poslovni prostori, na katu stambeni.

I zgrada na Trgu dr. Franje Tuđmana 9 izgrađena je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće i jedan je od rijetkih primjera objekata zabatom orijentiranih prema ulici u središtu grada. U vrijeme Napoleonove Ilirije francuska je vojska u zgradi osnovala prvo gradsko kazalište. Tijekom ovoga stoljeća u njoj su bile razne ugostiteljske usluge. 

Zgrada na Trgu dr. Franje Tuđmana 10 tipološki pripada nizu reprezentativnih kasnobaroknih gradskih stambeno-poslovnih kuća bogatog arhitektonskog izraza i oblikovanja. Na zaglavnom kamenu uklesana je 1793. godina. U zgradi je djelovala Kuća zdravlja pod upravom Grada Petrinje, koja je pružala građanima razne zdravstvene usluge.

Na Trgu dr. Franje Tuđmana 11 na mjestu današnje uglovnice koja je sagrađena 1808. bila je starija kuća u vlasništvu Antuna i Barbare Jelačić. U toj se kući 21. travnja 1746. rodio Franjo Jelačić, časnik Druge banske pukovnije i podmaršal austrijske vojske, otac hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Staru obiteljsku kuću i posjed Franje i Ane-Marije Jelačić kupio je krojački majstor i trgovac Mato Čaić (Mathias Chaich) i na njezinome mjestu 1808. sagradio zidanu katnicu. U njoj je imao trgovačku radnju do 1847., kad je prodaje trgovcu Mathiasu Schmidtu. Trgovinu manufakturne i gotove robe Schmidt otvara 1848., a nasljeđuje je njegov sin Antun (Toma) Schmidt, čija udovica Ana 1903. kuću prodaje petrinjskom trgovcu Franji Leskovaru. Od 1924. kuća je u vlasništvu Dragana Trbljanića, poznatog petrinjskog odvjetnika, do 1946. kad je konfiscirana. U prizemlju zgrade bili su krojačko-trgovačka radnja i trgovina automobilskih dijelova.

Zgrada generalije, vijećnica i barokna palača

Osamdesetih godina 18. stoljeća formira se gradski trg tipičnog krajiškog pravokutnog oblika oko kojeg se grade zgrade vojne i upravne namjene, sakralne građevine i reprezentativne stambene zgrade. Najznačajnija građevina je Brigadiers Quartier, tj. stan generala banske brigade, najčešće spominjana kao zgrada generalije. Sagrađena na današnjem Trgu dr. Franje Tuđmana 12, na sjecištu glavnih gradskih komunikacija i s pročeljem prema jednoj od najstarijih petrinjskih ulica Kaniži, bila je tada glavni ulaz u grad iz smjera Zagreba. U zgradi su bili sjedište zapovjedništva Banske brigade i stožer Druge banske pukovnije do ukidanja 1873. Izgrađena početkom 19. stoljeća, zgrada je važan primjer stambene arhitekture u kojoj se u okviru baroknoga koncepta prostorne dispozicije javljaju klasicistički elementi dekoracije i artikulacije pročelja.

Josip Jelačić kao pukovnik i zapovjednik Prve banske pukovnije od 1842. do 1848. često je dolazio u zgradu generalije. No, njegov najznačajniji dolazak u Petrinju bio je nakon ustoličenja za hrvatskoga bana – 14. kolovoza 1848. nakon svečanog ulaska u Petrinju u pratnji brojnih Petrinjaca i uz crkvena zvona, pucnjavu iz mužara i domoljubnu glazbu gradske garde, banu Jelačiću je general Ivan Kempen ispred zgrade generalije održao prigodan govor. General je naglasio povijesni značaj dolaska bana Jelačića na područje Banske krajine i izrazio podršku njegovim idejama o suprotstavljanju Mađarima. Uz generala Kempena bana su dočekali i visoki vojni predstavnici. U zgradi generalije tijekom 20. stoljeća bili su kotarski i općinski sud te gruntovnica.

Najstariji dio gradske vijećnice u Gundulićevoj 2 građen je 1830. i 1831. Tada je imala samo jedan balkon, a 1868. nadogradio ju je i znatno proširio poznati petrinjski graditelj Bonifacije Cettolo. Tijekom povijesti u jednom dijelu ove lijepe neoklasicističke zgrade bili su gradski zatvor i sjedište Petrinjske gradske straže.

Barokna palača u Gundulićevoj 1 izgrađena je u drugoj polovini 18. stoljeća i vrijedan je primjer barokne stambene arhitekture na području kontinentalne Hrvatske. U prvoj polovini 20. stoljeća južna stražnja strana izmijenjena je i nadograđena s obilježjima moderne gradnje. U njoj je bio Sabirni arhivski centar u Petrinji Državnog arhiva u Sisku, koji je osnovan 1966.  

Teško oštećene školske zgrade i Hrvatski dom      

Neorenesansna zgrada Srednje škole Petrinja u Gundulićevoj 3 izgrađena je 1871. prema nacrtu Wilhelma Doderera i pod vodstvom petrinjskoga graditelja Bonifacija Cettola. Njezinoj izgradnji prethodio je 1869. posjet cara Franje Josipa I. koji je posjetio Malu realku, gdje se istovremeno odvijala nastava za Glavnu školu, Djevojačku školu i učiteljske tečaje. Car je tada uvidio potrebu održavanja kvalitetnog obrazovanja za učitelje te odobrio izgradnju zgrade za Učiteljsku školu. Bila je od 1871. do 1881. jedina škola za obrazovanje učitelja u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini.

U učiteljskom stanu u toj zgradi 26. studenoga 1901. rođen je Krsto Hegedušić, čiji je otac Lovro radio kao gimnazijski profesor. Jedna prostorija u školskoj vježbaonici 1929. je poslužila kiparici Mili Vod kao atelijer tijekom šestomjesečne izrade kipa Stjepana Radića, postavljenog 1936. na istoimeni trg u Petrinji.

Zgrada u Gundulićevoj 5, u kojoj je djelovala Prva osnovna škola Petrinja, sagrađena je 1862. prema projektu Bonifacija Cettola. Dva ulaza u školu na uličnom pročelju nastala su zbog tadašnjeg strogo razdvojenog školovanja djevojčica i dječaka. U drugoj polovini 20. stoljeća dograđeno je prizemno krilo s istočne strane i zgrada je dobila konačni tlocrtni oblik. Vrijedan je primjer ranog historicizma na području kontinentalne Hrvatske.

Na mjestu Pučkog otvorenog učilišta Hrvatski dom u Ulici Matije Gupca 2 nalazilo se svratište „K lavu“ s ugostiteljskom terasom otvorenoj prema glavnoj, tadašnjoj Sudničkoj ulici. Da bi se zadovoljila potreba za prostorom u kojem bi se održavale zabave, kazališne predstave, izložbe i ostale javne priredbe, u Petrinji je osnovan savez svih kulturnih udruga pod imenom Hrvatski dom. Nakon rušenja tada već trošne zgrade 1941., počinju se kopati temelji za novi Dom Gorske županije, kad se pronalaze razni ostaci turske utvrde. Zbog raznih okolnosti zgrada kulture gradila se etapno tek od 1951. do 1954. i do prije potresa bila je sjedište kulturnoga života.

Zgrada šumske uprave u Ulici Matije Gupca 31 građena je u drugoj polovici 19. stoljeća sa stilskim oblicima historicizma i neoklasicizma te elementima secesije. Tijekom 20. stoljeća u njoj se nalazila Petrinjska šumarija, a danas su Područni odjel sisačke Glazbene škole Frana Lhotke i Interpretacijski centar baštine Banovine. Interpretacijski centar osnovan je s ciljem prezentiranja i promoviranja materijalne i nematerijalne, povijesne, kulturne i prirodne baštine Banovine. Centar je muzejskoga tipa i njegov je dio Zavičajna zbirka obitelji Bešlić, upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.