Arhitekt secesijskog Zagreba

Ipak, odgovor na pitanje tko je bio Vjekoslav Bastl možemo dobiti prolazeći zagrebačkim ulicama koje nam otkrivaju djelić interesantne osobnosti ovoga velikog stvaraoca. Ako krenemo u šetnju iz središta grada, na sjevernoj strani Trga bana Jelačića primijetit ćemo iznimnu, elegantnu pročeljnu kompoziciju, satkanu od profinjenih rešetkastih ostakljenih elemenata i odmjereno zastupljenih stiliziranih vegetabilnih motiva. Glavna senzacija dolazi odozgo u vidu strmoga krova kuće, prekrivenoga glaziranom plavičasto-zelenom keramikom ispred koje su kao ispod nebeskog baldahina smještene četiri velike skulpture. Riječ je o zgradi Rado (Trg bana Jelačića 5, 1904.-1905.), jednom od ključnih djela zagrebačke secesijske arhitekture.

Samo nekoliko koraka dalje u pravcu sjevera smještena je središnja gradska tržnica Dolac (1926.-1930.). Ovaj golemi arhitektonsko-urbanistički zahvat u potpunosti je izmijenio izgled povijesnoga gradskoga središta i otvorio mnogobrojne diskusije o temi urbanizma, interpolacije u povijesno tkivo te zaštite kulturnih dobara. Zbog brojnih je problema arhitektonski projekt  Dolca mijenjan, rokovi gradnje su produženi te na kraju nije u cijelosti realiziran. Ipak, ovaj nedovršeni projekt omiljeno je mjesto kupovine i druženja mnogobrojnih Zagrepčana.

Šetajući dalje kroz Donji grad, pogled nam privuku šišmiši, lopoči i stilizirani crveni cvjetovi razmješteni na treperavoj žutoj i plavoj površini blještave keramike na pročelju zgrade Kallina (Gundulićeva 20/Masarykova, 1903.-1904.). Zatim možda uočimo sjajnu kupolu zgrade današnjeg Etnografskog, izvorno Trgovačko-obrtnog muzeja (Trg Mažuranića 14, 1902.-1903.) ili tornjić s bogatom figuralnom plastikom zgrade Trgovačko-obrtne komore pokraj muzeja (Trg Republike Hrvatske 8, 1902.-1903.). Na istočnom kraku Zelene potkove zacijelo će nam pažnju ukrasti veličanstven igrokaz reljefa simbolički odabranih životinjskih likova sa središnjim motivom neogotičke bifore jedne od rijetkih ugrađenih obiteljskih stambeno-poslovnih zgrada u Donjem gradu, zgrade Feller (Trg kralja Tomislava 4, 1903.-1904.)

U podsljemenskoj zoni, u dolini potoka Medveščaka sakrivena je unutar velikog vrta obiteljska vila Kallina (Jandrićeva 68, 1905.-1906.), bliska engleskim obiteljskim kućama u srednjoeuropskom krugu, populariziranima bečkim vilama arhitekta Josefa Hoffmana.

Reprezentativne neoklasicističke zgrade Kraljevskog ludžbenog zavoda (Trg Marka Marulića 20, 1913.-1914.) i Doma Hrvatskog radiše (Ulica kneza Mislava 4-6-8/Ulica kneza Borne 3-5, 1926.-1931.), nekadašnja Gradska ubožnica i odgojilište, a danas bolnica „Sveti Duh“ (Sveti Duh 64, 1909.-1910.), rekonstruirana i dograđena neoromanička župna crkva sv. Petra (Vlaška 93, 1930.-1932.) – sve su to zgrade koje nam je podario Vjekoslav Alois Bastl. I još mnogo njih. U Zagrebu je prema njegovom projektu ili u suradnji s drugim autorima izgrađeno tridesetak zgrada javne namjene, ugrađenih najamnih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada i obiteljskih vila, a nekoliko ih je realizirao i izvan glavnoga grada.

Rođen u Češkoj, školovan u Zagrebu i Beču

Prvi podatak o njegovom školovanju povezan je s već zrelom mladenačkom dobi, kad je 1892. upisan u novoosnovani Razdjel za obrazovanje graditelja i pomoćnog im osoblja pri Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu, gdje je 1896. stekao zanimanje graditelja.

Već u vrijeme školovanja započeo je suradnju s najvećim zagrebačkim projektantskim i građevinskim poduzećem „Hönigsberg i Deutsch“, koje je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće imalo vodeće mjesto u izgradnji ugrađenih najamnih stambeno-poslovnih zgrada unutar donjogradskih blokova, a sagradilo je i niz zgrada javnog karaktera diljem Hrvatske. Vlasnici Leo Hönigsberg i Julije Deutsch vodili su poslove i sudjelovali u izradi idejnih rješenja zgrada, a poduzeće je zapošljavalo i niz suradnika građevinske i arhitektonske struke te njegovalo sustav timskoga rada i precizne raspodjele poslova. Arhitektonski izričaj onoga vremena bio je historicizam, u Zagrebu dominantno utjelovljen u varijantama neorenesanse, neobaroka i neorokokoa. Stoga su i prvi projekti Vjekoslava Bastla na kojima je radio sa suradnicima unutar tvrtke odražavali duh historicizma.

Ipak, Bastl je 1899. tvrtki „Hönigsberg i Deutsch“, ali i arhitekturi Zagreba podario prvi primer secesijskog modernizma: zgradu ljekarnika Josipa Pečića (Ilica 43, 1899.). Stambeno-poslovna zgrada s ljekarnom u prizemlju oblikovanjem pročelja, u prizemnoj zoni rastvorenog staklenim stijenama, s raskošnom arhitektonskom plastikom, čiji je vrhunac reljef Svetog Trojstva kipara Rudolfa Valdeca s prekrasnom lepezastom konstrukcijom iznad, te izradom reklamnih natpisa na pozicijama razdjelnih vijenaca u potpunosti slijedi nove trendove bečkog modernizma. Potvrda vrijednosti projekta stigla je u obliku objave u bečkom stručnom arhitektonskom časopisu Der Architekt koji je prezentirao respektabilna ostvarenja suvremene arhitekture. Zgrada je nažalost u potpunosti preoblikovana tridesetih godina 20. stoljeća i neprepoznatljiva je u odnosu na izvorno stanje.

Povezanost s Bečom učvršćena je 1899., kad je Bastl započeo studij arhitekture u austrougarskoj prijestolnici, što je označilo njegovu životnu i profesionalnu prekretnicu. Studij na europskim sveučilištima bila je nužnost za domaće arhitekte, budući da u Hrvatskoj nije postojalo visokoškolsko obrazovanje u toj profesiji. Bastl je primljen na prestižnu bečku Akademiju likovnih umjetnosti, na čijem je čelu bio profesor arhitekt Otto Wagner. Bila je doista velika čast i povlastica učiti o arhitekturi na vrhunskom europskom sveučilištu, pod vodstvom jednog od najvećih arhitekata i na izvorištu novih ideja koje će pokrenuti veliku transformaciju arhitekture u sljedećim desetljećima. Prijelom stoljeća period je smjene generacija, rušenja postojećih normi i promjene pristupa arhitektonskom promišljanju funkcionalnosti, konstrukcije i estetike, čiji će prvi korak biti protomodernistički umjetnički pravac poznat kao secesija, Jugendstil ili art nouveau.

Bastl je na studiju u potpunosti prigrlio bečku secesiju i njezine temeljne značajke implementirao u svoje studentske radove. Dogodio se korak naprijed u promišljanju konstrukcijskih rješenja i usklađivanja funkcionalnosti prostora s potrebama vremena, kao i na ostvarenim estetskim senzacijama. Prepoznatljiva estetika Wagnerova kruga uključivala je različiti tretman završne obrade površina pročelja, reklamne natpise inkorporirane u pročelja, primjenu velikih ostakljenih površina, bogatu arhitektonsku plastiku koja je obuhvaćala stilizirane vegetabilne i zoomorfne motive, kao i sveprisutne figure različitog simboličkog sadržaja. Osim toga, Bastl je za vrijeme studija postigao visoku razinu originalnosti u vlastitim projektima koji su zbog toga objavljivani u srednjoeuropskim arhitektonskim časopisima i visoko ocjenjivani na natječajima. Kruna razdoblja bila je „Gundelova nagrada“ Wagnerove Akademije, koju je primio za svoj diplomski projekt zgrade Znanstvenog zavoda za okultizam u okolici Pariza 1902. godine. Odabrana tema diplomskog rada prva je poznata manifestacija Bastlovih drugih velikih ljubavi – astrologije, spiritizma i okultizma, kojima će se, kao i arhitekturom, baviti do kraja života.

Suradnja s poduzećem „Hönigsberg i Deutsch“   

Vrativši se u Zagreb 1902., nastavio je raditi za poduzeće „Hönigsberg i Deutsch“, tada u ulozi glavnog projektanta. Prvi veliki uspješno odrađen zadatak bilo je oblikovanje reprezentativnih zgrada Trgovačko-obrtne komore (Trg Republike Hrvatske, 1902.-1903.) i Trgovačko-obrtnog muzeja (Trg Mažuranića 14, 1902.-1903.) koji je nakon gotovo čitavog stoljeća dočekao rekonstrukciju izvornog izgleda pročelja.

Slijedilo je razdoblje intenzivne aktivnosti, u kojem je Bastl uz podršku suradnika u poduzeću realizirao niz ugrađenih najamnih stambeno-poslovnih zgrada. Karakterizira ih kvalitetno formiranje prostora u skladu sa životnim potrebama onoga doba. Tlocrtnom dispozicijom težio je postizanju funkcionalnog povezivanja prostorija uz odvajanje stambenog i servisnog dijela, omogućavanju dnevnog svjetla i prirodne ventilacije svim prostorijama, zastupljenosti balkona te odvojenih kupaonica i zahoda unutar svakog stana, što je početkom stoljeća još uvijek rijetkost u zgradama toga tipa. Vrhunac je postignut u stambeno-poslovnoj zgradi Rado (Trg bana Jelačića 5, 1904.-1905.), koju je za potrebe smještaja ordinacije i vlastitog stana na prvom katu te stambenih i poslovnih najamnih prostora na ostalim etažama naručio ugledni zubar Eugen Rado. Osim što utjelovljuje navedene prostorne karakteristike, zgrada je oblikovno jedan od najljepših primjera secesijskog modernizma i Gesamtkunstwerka, budući da je Bastl imao odriješene ruke u osmišljavanju arhitekture, ali i dizajna unutrašnjeg uređenja i opremanja.

Jedinstvene i originalno oblikovane secesijske zgrade projektirane u poduzeću „Hönigsberg i Deutsch“ postale su prepoznatljiv dio Bastlova opusa. Neke od njih nisu sačuvane u izvornom obliku – nažalost, jer riječ je o reprezentativnim primjerima arhitekture ovoga razdoblja. Izdvajaju se zgrada Pečić (Ilica 43, 1899.) i ugaona zgrada Feller (Trg bana Jelačića/Jurišićeva 1,1a, 1905.-1906.), preoblikovane (prva bezuspješno, a druga uspješno) tridesetih godina zbog trenda purifikacije secesijskih zagrebačkih pročelja.

Samostalna karijera i okretanje neoklasicizmu 

Unatoč brojnim angažmanima, Bastl se 1906. odlučio na prekid suradnje s Hönigsbergom i Deutschom te otvorio vlastiti ured. Razlozi se mogu potražiti u želji za samostalnim djelovanjem bez ograničenja koje je zasigurno donosio rad u velikom poduzeću, kao i vidljivim odmakom od secesije u prvim samostalnim projektima. Poticaj za to dalo je povezivanje s generacijom mladih arhitekata stasalih početkom 20. stoljeća, koji su promicali nove ideje o društvenoj ulozi arhitekture i urbanizma. Na inicijativu Vjekoslava Bastla, Viktora Kovačića, Stjepana Podhorskog i Ede Schöna, osnovan je 1906. Klub hrvatskih arhitekta, kojem su se u kraćim ili dužim razdobljima do 1912. pridružili Hugo Ehrlich, Oton Iveković, Dioniz Sunko, Rudolf Lubinsky i Svetomir Šimunec. Klub je imao cilj promovirati arhitekturu kao granu umjetnosti te regulirati strukovne ovlasti unutar građevinske i arhitektonske struke. Ukazivao je na potrebu provedbe javnih arhitektonskih natječaja za sve javne gradnje te na društveni značaj arhitekata u procesu transformacije gradova i podizanja razine kvalitete javnih i privatnih prostora.

Bastlova je karijera od toga trenutka usmjerena prema dijelu suvremene srednjoeuropske arhitektonske scene koja je napustila secesijsko oblikovanje, okrenuvši se neoklasicističkom izričaju. Individualizirana interpretacija neoklasicizma obilježila je sljedeća dva desetljeća njegovog arhitektonskog djelovanja. U ovom razdoblju sudjelovao je na brojnim natječajima za reprezentativne javne zgrade u Hrvatskoj i okolnim zemljama uz velik broj osvojenih nagrada, no realizacija nije bilo mnogo. Bastl je stoga radio i druge poslove: podučavao je na Obrtnoj školi u Zagrebu od 1910. do 1913. te od 1919. do umirovljenja tridesetih godina 20. stoljeća. Nakratko je bio i djelatnik Okružne blagajne za osiguranje radnika, od 1913. do 1914.

Ipak, stečeni ugled donio mu je nekoliko kapitalnih projekata, od kojih je prvi bio projekt Kompleksa ubožnice i odgojilišta Franje Josipa I., danas u velikoj mjeri dograđene i preoblikovane bolnice „Sveti Duh“ (Sveti Duh 60-64, projekt 1909.-1910., izgradnja 1913.-1919.). Slijedili su Kraljevski sveučilišni ludžbeni zavod, današnji Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu (Marulićev trg 20, 1913.-1914.) i idejno rješenje njegovog pandana na sjevernoj strani trga, realiziranog prema projektu Egona Steinmanna petnaestak godina kasnije. Zgradu središnje gradske tržnice Dolac (1926.-1930.) sa zgradom Tržnog nadzorništva (Dolac 2, 1928.-1930.) i zgradom Vladimira Bartulića (Tkalčićeva 2/Dolac 1, 1926.-1927.) te cjelokupno urbanističko rješenje područja Dolca radio je zajedno s Karlom Vajdom, predstojnikom Gradskog građevnog ureda, koji je imao velik utjecaj na projekt i njegove izmjene tijekom realizacije.

Zadnji veliki projekti izrađeni su za zgradu Ekonomsko-komercijalne visoke škole (Zvonimirova 8, 1927.-1928.) te za veliku rekonstrukciju župne crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici s novim župnim dvorom. Nastali su u vrijeme procvata moderne arhitekture pod utjecajem internacionalnog stila, što je vidljivo u Bastlovim posljednjim radovima: vili Radošević-Defour (Buconjićeva 6, 1929.-1930.) i ugrađenim najamnim stambeno-poslovnim zgradama u Vlaškoj ulici (Vlaška 93b, nerealizirani projekt 1930., Vlaška 95, 1930.-1931.). Iako su u tim zgradama prepoznatljive karakteristike internacionalnog stila, još uvijek su u reduciranim varijantama prisutni tradicionalni arhitektonski elementi vijenaca, prozorskih okvira ili naglašenih portala, zbog čega Bastlovim projektima nije parirao novoj generaciji hrvatskih arhitekata moderne.

Vjekoslav Alois Bastl zajedno s Viktorom Kovačićem drži poziciju vodećeg hrvatskog protomodernista. Izniman doprinos hrvatskoj arhitekturi ostvario je vrhunskim secesijskim ostvarenjima kojima je u potpunosti slijedio suvremene trendove, što je prepoznala domaća, ali i srednjoeuropska arhitektonska kritika. Nakon zamiranja secesije Bastl se priključio neoklasicističkoj liniji koja je obilježila nastavak njegovog stvaralaštva, a bogatu projektantsku karijeru zaključio je u vrijeme procvata internacionalnog stila.

Nikad se nije ženio, a kraj života proveo je u maloj kući koju je 1943. sagradio za sebe u ondašnjem vinogradarskom području Tuškanca. Boravak u prirodnom okružju pomagao mu je nositi se s respiratornim teškoćama uzrokovanim astmom, od kojih je i umro 13. kolovoza 1947. Rijetki pojedinci koji su ga poznavali svjedočili su o njegovomu ćudljivom i neobičnom karakteru, samotnjačkom životu, ali i velikom autoritetu i poštovanju koje je izazivao kao arhitekt, profesor i astrolog.

Astrolog Uranus

U gradu Zagrebu, u kojem je proveo većinu života i u njegovim vizurama ostavio značajan trag, nema ni ulicu, ni trg, ni instituciju koja nosi njegovo ime. Na Mirogoju nema grobnicu na počasnome mjestu, a obiteljska je zbog financijskih teškoća prodana, pa nema niti grob. O njemu se vrlo malo govori i piše te u stručnom i popularnom tisku nije zastupljen adekvatno svojim postignućima i vrlo zanimljivoj osobnosti.

Ipak, odgovor na pitanje tko je bio Vjekoslav Bastl možemo dobiti prolazeći zagrebačkim ulicama koje nam otkrivaju djelić interesantne osobnosti ovoga velikog stvaraoca. Ako krenemo u šetnju iz središta grada, na sjevernoj strani Trga bana Jelačića primijetit ćemo iznimnu, elegantnu pročeljnu kompoziciju, satkanu od profinjenih rešetkastih ostakljenih elemenata i odmjereno zastupljenih stiliziranih vegetabilnih motiva. Glavna senzacija dolazi odozgo u vidu strmoga krova kuće, prekrivenoga glaziranom plavičasto-zelenom keramikom ispred koje su kao ispod nebeskog baldahina smještene četiri velike skulpture. Riječ je o zgradi Rado (Trg bana Jelačića 5, 1904.-1905.), jednom od ključnih djela zagrebačke secesijske arhitekture.

Samo nekoliko koraka dalje u pravcu sjevera smještena je središnja gradska tržnica Dolac (1926.-1930.). Ovaj golemi arhitektonsko-urbanistički zahvat u potpunosti je izmijenio izgled povijesnoga gradskoga središta i otvorio mnogobrojne diskusije o temi urbanizma, interpolacije u povijesno tkivo te zaštite kulturnih dobara. Zbog brojnih je problema arhitektonski projekt  Dolca mijenjan, rokovi gradnje su produženi te na kraju nije u cijelosti realiziran. Ipak, ovaj nedovršeni projekt omiljeno je mjesto kupovine i druženja mnogobrojnih Zagrepčana.

Šetajući dalje kroz Donji grad, pogled nam privuku šišmiši, lopoči i stilizirani crveni cvjetovi razmješteni na treperavoj žutoj i plavoj površini blještave keramike na pročelju zgrade Kallina (Gundulićeva 20/Masarykova, 1903.-1904.). Zatim možda uočimo sjajnu kupolu zgrade današnjeg Etnografskog, izvorno Trgovačko-obrtnog muzeja (Trg Mažuranića 14, 1902.-1903.) ili tornjić s bogatom figuralnom plastikom zgrade Trgovačko-obrtne komore pokraj muzeja (Trg Republike Hrvatske 8, 1902.-1903.). Na istočnom kraku Zelene potkove zacijelo će nam pažnju ukrasti veličanstven igrokaz reljefa simbolički odabranih životinjskih likova sa središnjim motivom neogotičke bifore jedne od rijetkih ugrađenih obiteljskih stambeno-poslovnih zgrada u Donjem gradu, zgrade Feller (Trg kralja Tomislava 4, 1903.-1904.).

U podsljemenskoj zoni, u dolini potoka Medveščaka sakrivena je unutar velikog vrta obiteljska vila Kallina (Jandrićeva 68, 1905.-1906.), bliska engleskim obiteljskim kućama u srednjoeuropskom krugu, populariziranima bečkim vilama arhitekta Josefa Hoffmana.

Reprezentativne neoklasicističke zgrade Kraljevskog ludžbenog zavoda (Trg Marka Marulića 20, 1913.-1914.) i Doma Hrvatskog radiše (Ulica kneza Mislava 4-6-8/Ulica kneza Borne 3-5, 1926.-1931.), nekadašnja Gradska ubožnica i odgojilište, a danas bolnica „Sveti Duh“ (Sveti Duh 64, 1909.-1910.), rekonstruirana i dograđena neoromanička župna crkva sv. Petra (Vlaška 93, 1930.-1932.) – sve su to zgrade koje nam je podario Vjekoslav Alois Bastl. I još mnogo njih. U Zagrebu je prema njegovom projektu ili u suradnji s drugim autorima izgrađeno tridesetak zgrada javne namjene, ugrađenih najamnih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada i obiteljskih vila, a nekoliko ih je realizirao i izvan glavnoga grada.

Rođen u Češkoj, školovan u Zagrebu i Beču

Bastlova životna priča započela je na području današnje Republike Češke u rudarskom gradiću Přibramu, gdje je rođen 13. kolovoza 1872. kao Alois Bedřich Vilém Bastl. Otac František (Franjo) Bastl bio je Čeh, po zanimanju stolar, a majka Adelheid Bastl rođena Mohović Hrvatica iz Rijeke. Zanimljivo je značenje prezimena Bastl, budući da na njemačkom jeziku sugerira umijeće zanatske proizvodnje i stvaranja, što je Vjekoslav Bastl zacijelo opravdao izborom profesije u kojoj je pokazao veliku kreativnost i stvaralačko nadahnuće. Obitelj se oko 1880. doselila u Zagreb sa četvero (vjerojatno i petero) djece, trajno se nastanivši u Hrvatskoj. Bastl je preuzeo hrvatsku inačicu imena Alois – Vjekoslav, a obje je verzije paralelno koristio tijekom čitavoga života.

Prvi podatak o njegovom školovanju povezan je s već zrelom mladenačkom dobi, kad je 1892. upisan u novoosnovani Razdjel za obrazovanje graditelja i pomoćnog im osoblja pri Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu, gdje je 1896. stekao zanimanje graditelja.

Već u vrijeme školovanja započeo je suradnju s najvećim zagrebačkim projektantskim i građevinskim poduzećem „Hönigsberg i Deutsch“, koje je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće imalo vodeće mjesto u izgradnji ugrađenih najamnih stambeno-poslovnih zgrada unutar donjogradskih blokova, a sagradilo je i niz zgrada javnog karaktera diljem Hrvatske. Vlasnici Leo Hönigsberg i Julije Deutsch vodili su poslove i sudjelovali u izradi idejnih rješenja zgrada, a poduzeće je zapošljavalo i niz suradnika građevinske i arhitektonske struke te njegovalo sustav timskoga rada i precizne raspodjele poslova. Arhitektonski izričaj onoga vremena bio je historicizam, u Zagrebu dominantno utjelovljen u varijantama neorenesanse, neobaroka i neorokokoa. Stoga su i prvi projekti Vjekoslava Bastla na kojima je radio sa suradnicima unutar tvrtke odražavali duh historicizma.

Ipak, Bastl je 1899. tvrtki „Hönigsberg i Deutsch“, ali i arhitekturi Zagreba podario prvi primer secesijskog modernizma: zgradu ljekarnika Josipa Pečića (Ilica 43, 1899.). Stambeno-poslovna zgrada s ljekarnom u prizemlju oblikovanjem pročelja, u prizemnoj zoni rastvorenog staklenim stijenama, s raskošnom arhitektonskom plastikom, čiji je vrhunac reljef Svetog Trojstva kipara Rudolfa Valdeca s prekrasnom lepezastom konstrukcijom iznad, te izradom reklamnih natpisa na pozicijama razdjelnih vijenaca u potpunosti slijedi nove trendove bečkog modernizma. Potvrda vrijednosti projekta stigla je u obliku objave u bečkom stručnom arhitektonskom časopisu Der Architekt koji je prezentirao respektabilna ostvarenja suvremene arhitekture. Zgrada je nažalost u potpunosti preoblikovana tridesetih godina 20. stoljeća i neprepoznatljiva je u odnosu na izvorno stanje.

Povezanost s Bečom učvršćena je 1899., kad je Bastl započeo studij arhitekture u austrougarskoj prijestolnici, što je označilo njegovu životnu i profesionalnu prekretnicu. Studij na europskim sveučilištima bila je nužnost za domaće arhitekte, budući da u Hrvatskoj nije postojalo visokoškolsko obrazovanje u toj profesiji. Bastl je primljen na prestižnu bečku Akademiju likovnih umjetnosti, na čijem je čelu bio profesor arhitekt Otto Wagner. Bila je doista velika čast i povlastica učiti o arhitekturi na vrhunskom europskom sveučilištu, pod vodstvom jednog od najvećih arhitekata i na izvorištu novih ideja koje će pokrenuti veliku transformaciju arhitekture u sljedećim desetljećima. Prijelom stoljeća period je smjene generacija, rušenja postojećih normi i promjene pristupa arhitektonskom promišljanju funkcionalnosti, konstrukcije i estetike, čiji će prvi korak biti protomodernistički umjetnički pravac poznat kao secesija, Jugendstil ili art nouveau.

Bastl je na studiju u potpunosti prigrlio bečku secesiju i njezine temeljne značajke implementirao u svoje studentske radove. Dogodio se korak naprijed u promišljanju konstrukcijskih rješenja i usklađivanja funkcionalnosti prostora s potrebama vremena, kao i na ostvarenim estetskim senzacijama. Prepoznatljiva estetika Wagnerova kruga uključivala je različiti tretman završne obrade površina pročelja, reklamne natpise inkorporirane u pročelja, primjenu velikih ostakljenih površina, bogatu arhitektonsku plastiku koja je obuhvaćala stilizirane vegetabilne i zoomorfne motive, kao i sveprisutne figure različitog simboličkog sadržaja. Osim toga, Bastl je za vrijeme studija postigao visoku razinu originalnosti u vlastitim projektima koji su zbog toga objavljivani u srednjoeuropskim arhitektonskim časopisima i visoko ocjenjivani na natječajima. Kruna razdoblja bila je „Gundelova nagrada“ Wagnerove Akademije, koju je primio za svoj diplomski projekt zgrade Znanstvenog zavoda za okultizam u okolici Pariza 1902. godine. Odabrana tema diplomskog rada prva je poznata manifestacija Bastlovih drugih velikih ljubavi – astrologije, spiritizma i okultizma, kojima će se, kao i arhitekturom, baviti do kraja života.

Suradnja s poduzećem „Hönigsberg i Deutsch“   

Vrativši se u Zagreb 1902., nastavio je raditi za poduzeće „Hönigsberg i Deutsch“, tada u ulozi glavnog projektanta. Prvi veliki uspješno odrađen zadatak bilo je oblikovanje reprezentativnih zgrada Trgovačko-obrtne komore (Trg Republike Hrvatske, 1902.-1903.) i Trgovačko-obrtnog muzeja (Trg Mažuranića 14, 1902.-1903.) koji je nakon gotovo čitavog stoljeća dočekao rekonstrukciju izvornog izgleda pročelja.

Slijedilo je razdoblje intenzivne aktivnosti, u kojem je Bastl uz podršku suradnika u poduzeću realizirao niz ugrađenih najamnih stambeno-poslovnih zgrada. Karakterizira ih kvalitetno formiranje prostora u skladu sa životnim potrebama onoga doba. Tlocrtnom dispozicijom težio je postizanju funkcionalnog povezivanja prostorija uz odvajanje stambenog i servisnog dijela, omogućavanju dnevnog svjetla i prirodne ventilacije svim prostorijama, zastupljenosti balkona te odvojenih kupaonica i zahoda unutar svakog stana, što je početkom stoljeća još uvijek rijetkost u zgradama toga tipa. Vrhunac je postignut u stambeno-poslovnoj zgradi Rado (Trg bana Jelačića 5, 1904.-1905.), koju je za potrebe smještaja ordinacije i vlastitog stana na prvom katu te stambenih i poslovnih najamnih prostora na ostalim etažama naručio ugledni zubar Eugen Rado. Osim što utjelovljuje navedene prostorne karakteristike, zgrada je oblikovno jedan od najljepših primjera secesijskog modernizma i Gesamtkunstwerka, budući da je Bastl imao odriješene ruke u osmišljavanju arhitekture, ali i dizajna unutrašnjeg uređenja i opremanja.

Jedinstvene i originalno oblikovane secesijske zgrade projektirane u poduzeću „Hönigsberg i Deutsch“ postale su prepoznatljiv dio Bastlova opusa. Neke od njih nisu sačuvane u izvornom obliku – nažalost, jer riječ je o reprezentativnim primjerima arhitekture ovoga razdoblja. Izdvajaju se zgrada Pečić (Ilica 43, 1899.) i ugaona zgrada Feller (Trg bana Jelačića/Jurišićeva 1,1a, 1905.-1906.), preoblikovane (prva bezuspješno, a druga uspješno) tridesetih godina zbog trenda purifikacije secesijskih zagrebačkih pročelja.

Samostalna karijera i okretanje neoklasicizmu 

Unatoč brojnim angažmanima, Bastl se 1906. odlučio na prekid suradnje s Hönigsbergom i Deutschom te otvorio vlastiti ured. Razlozi se mogu potražiti u želji za samostalnim djelovanjem bez ograničenja koje je zasigurno donosio rad u velikom poduzeću, kao i vidljivim odmakom od secesije u prvim samostalnim projektima. Poticaj za to dalo je povezivanje s generacijom mladih arhitekata stasalih početkom 20. stoljeća, koji su promicali nove ideje o društvenoj ulozi arhitekture i urbanizma. Na inicijativu Vjekoslava Bastla, Viktora Kovačića, Stjepana Podhorskog i Ede Schöna, osnovan je 1906. Klub hrvatskih arhitekta, kojem su se u kraćim ili dužim razdobljima do 1912. pridružili Hugo Ehrlich, Oton Iveković, Dioniz Sunko, Rudolf Lubinsky i Svetomir Šimunec. Klub je imao cilj promovirati arhitekturu kao granu umjetnosti te regulirati strukovne ovlasti unutar građevinske i arhitektonske struke. Ukazivao je na potrebu provedbe javnih arhitektonskih natječaja za sve javne gradnje te na društveni značaj arhitekata u procesu transformacije gradova i podizanja razine kvalitete javnih i privatnih prostora.

Bastlova je karijera od toga trenutka usmjerena prema dijelu suvremene srednjoeuropske arhitektonske scene koja je napustila secesijsko oblikovanje, okrenuvši se neoklasicističkom izričaju. Individualizirana interpretacija neoklasicizma obilježila je sljedeća dva desetljeća njegovog arhitektonskog djelovanja. U ovom razdoblju sudjelovao je na brojnim natječajima za reprezentativne javne zgrade u Hrvatskoj i okolnim zemljama uz velik broj osvojenih nagrada, no realizacija nije bilo mnogo. Bastl je stoga radio i druge poslove: podučavao je na Obrtnoj školi u Zagrebu od 1910. do 1913. te od 1919. do umirovljenja tridesetih godina 20. stoljeća. Nakratko je bio i djelatnik Okružne blagajne za osiguranje radnika, od 1913. do 1914.

Ipak, stečeni ugled donio mu je nekoliko kapitalnih projekata, od kojih je prvi bio projekt Kompleksa ubožnice i odgojilišta Franje Josipa I., danas u velikoj mjeri dograđene i preoblikovane bolnice „Sveti Duh“ (Sveti Duh 60-64, projekt 1909.-1910., izgradnja 1913.-1919.). Slijedili su Kraljevski sveučilišni ludžbeni zavod, današnji Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu (Marulićev trg 20, 1913.-1914.) i idejno rješenje njegovog pandana na sjevernoj strani trga, realiziranog prema projektu Egona Steinmanna petnaestak godina kasnije. Zgradu središnje gradske tržnice Dolac (1926.-1930.) sa zgradom Tržnog nadzorništva (Dolac 2, 1928.-1930.) i zgradom Vladimira Bartulića (Tkalčićeva 2/Dolac 1, 1926.-1927.) te cjelokupno urbanističko rješenje područja Dolca radio je zajedno s Karlom Vajdom, predstojnikom Gradskog građevnog ureda, koji je imao velik utjecaj na projekt i njegove izmjene tijekom realizacije.

Zadnji veliki projekti izrađeni su za zgradu Ekonomsko-komercijalne visoke škole (Zvonimirova 8, 1927.-1928.) te za veliku rekonstrukciju župne crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici s novim župnim dvorom. Nastali su u vrijeme procvata moderne arhitekture pod utjecajem internacionalnog stila, što je vidljivo u Bastlovim posljednjim radovima: vili Radošević-Defour (Buconjićeva 6, 1929.-1930.) i ugrađenim najamnim stambeno-poslovnim zgradama u Vlaškoj ulici (Vlaška 93b, nerealizirani projekt 1930., Vlaška 95, 1930.-1931.). Iako su u tim zgradama prepoznatljive karakteristike internacionalnog stila, još uvijek su u reduciranim varijantama prisutni tradicionalni arhitektonski elementi vijenaca, prozorskih okvira ili naglašenih portala, zbog čega Bastlovim projektima nije parirao novoj generaciji hrvatskih arhitekata moderne.

Vjekoslav Alois Bastl zajedno s Viktorom Kovačićem drži poziciju vodećeg hrvatskog protomodernista. Izniman doprinos hrvatskoj arhitekturi ostvario je vrhunskim secesijskim ostvarenjima kojima je u potpunosti slijedio suvremene trendove, što je prepoznala domaća, ali i srednjoeuropska arhitektonska kritika. Nakon zamiranja secesije Bastl se priključio neoklasicističkoj liniji koja je obilježila nastavak njegovog stvaralaštva, a bogatu projektantsku karijeru zaključio je u vrijeme procvata internacionalnog stila.

Nikad se nije ženio, a kraj života proveo je u maloj kući koju je 1943. sagradio za sebe u ondašnjem vinogradarskom području Tuškanca. Boravak u prirodnom okružju pomagao mu je nositi se s respiratornim teškoćama uzrokovanim astmom, od kojih je i umro 13. kolovoza 1947. Rijetki pojedinci koji su ga poznavali svjedočili su o njegovomu ćudljivom i neobičnom karakteru, samotnjačkom životu, ali i velikom autoritetu i poštovanju koje je izazivao kao arhitekt, profesor i astrolog.

Astrolog Uranus

Malo je poznata činjenica da je Vjekoslav Alois Bastl imao bitnu ulogu u razvoju moderne astrologije u Hrvatskoj. Naklonost astrologiji, okultizmu i spiritizmu prvi je put javno demonstrirana izborom teme diplomskog projekta Palače znanstvenih zavoda za okultizam pokraj Pariza 1902. Dvije godine kasnije Bastl je postao vlasnik diplome New York Institute of Science u Rochesteru u državi New York, kojom je potvrđen uspješan završetak tečaja hipnoze, sugestivne terapije, psihoterapije, iscjeljenja magnetizmom i ispitivanja osobnog magnetizma. Čitavog je života strastveno izrađivao osobne i opće horoskope te ih od 1901. do 1914. objavljivao u časopisu „Novo Sunce, mjesečnik za znanstveno proučavanje supernormalnih psihičkih fenomena“. Književnik Josip Horvat spominjao ga je kao poštovanog astrologa u zabilješkama tijekom Drugog svjetskog rata, objavljenima pod naslovom „Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943.-1945.“,a književnik i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Julije Benešić planirao je s Bastlom napisati knjigu o astrologiji. Bio je u kontaktu i s Britancem Alanom Leom, urednikom časopisa Modern Astrology, koji se smatra začetnikom moderne astrologije. Zanimljivost je Bastlovo djelovanje izvan Zagreba, potvrđeno ni više ni manje nego odlaskom u Beograd na dvor Aleksandra I. Karađorđevića 1934., kako bi izradio osobne horoskope kralja i ostalih članova obitelji.

Izrađivao je horoskope i sebi, s naglaskom na vječnoj težnji svakog astrologa – predvidjeti datum vlastite smrti, u čemu je, prema svjedočenju bliske rođakinje i nasljednice obitelji koja ga je osobno poznavala, pogriješio za nekoliko dana. Bastlova sklonost astrologiji i alkemiji bitna je za potpuno razumijevanje njegove arhitekture, budući da je primjena simboličkih motiva neizostavni dio oblikovanja mnogih jedinstvenih i slikovitih pročelja zagrebačkih zgrada.