Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
Zagrebački korpus njezinih djela od prvih članaka i rasprava do kasnijih studija i knjiga predstavlja zasad najobuhvatniju i najrazvedeniju povijest Zagreba do sredine 20. stoljeća, u kojoj ništa nije ispušteno i ništa nije manje važno.
Golem i raznovrstan opus donio je Lelji Dobronić posebno mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Čak i površni pogled na popis njezinih djela otkriva zadivljujući raspon – i tema i razdoblja i žanrova: 499 naslova, u vremenu od 1949. do 2003. U skladu s naobrazbom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1939.-1943.) na odsjecima za povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom te nacionalnu i opću povijest, na kojima tada djeluju autoriteti kao što su Artur Schneider, Grga Novak, Miho Barada, Ljudevit Hauptmann, Petar Knoll, Viktor Hoffiler i Josip Matasović, podjednako je zanimaju povijesnoumjetnički, kulturnopovijesni i historiografski aspekti. Primjer su njezina zrela, kasna djela: „Biskupski i kaptolski Zagreb“ (1991.) i „Slobodni i kraljevski grad Zagreb“ (1992.), posvećena dvjema povijesnim urbanim jezgrama Zagreba. U oba prikazuje povijest i baštinu, kulturu i umjetnost, ličnosti i svakodnevnicu tih naselja te ih povezuje u jedinstvenu sliku. Takav višedisciplinarni pristup razvijala je od početka svoje znanstveno-spisateljske djelatnosti, svjesna kompleksnosti povijesnih pojava i nužnosti njihova tumačenja iz nekoliko očišta. Zahvaljujući njemu, njezina su djela postala nezaobilazni stručni priručnici, obvezni fakultetski udžbenici, trajni dio inventara javnih knjižnica, pa i obiteljskih biblioteka. Neka djela zagrebačke tematike doživjela su ponovljena izdanja i popularnost koja se može usporediti s onom koju uživa Gjuro Szabo, unatoč svim razlikama.
Lelju Dobronić privlačile su manje poznate ili nepoznate, slabo istražene ili zanemarene teme. Bez okolišanja upuštala se katkad u naoko nerazmrsive probleme, bila je podjednako temeljit i oprezan, optimističan i strastven istraživač. Nisu je plašili labirinti ni nedogledi arhiva, ni stvarne guštare teških terena i nedokučivost materijalnih relikata daljih ili bližih prošlosti. Istraživanja u arhivima upotpunjavala je osvajanjem prostora, postojano provjeravajući rezultate kabinetskog rada iskustvom terena. Tu je dvojnost njegovala i razvijala godinama sve kompleksnijim projektima, na kojima inače rade interdisciplinarni timovi historičara, arheologa i historičara umjetnosti. Nije utemeljila školu jer je uvijek bila individualist i na svoje pohode polazila sama, ali je mnogima bila uzor i postavila kriterije koji su postali obveza i pravilo.
U opusu Lelje Dobronić uočava se nekoliko markantnih tematskih korpusa. To je najprije nastavak rada Ivana Krstitelja Tkalčića i Emilija Laszowskoga na prezentaciji izvora, „Monumenta Historica civitatis Zagrabiae“ (Povijesni spomenici grada Zagreba), koje je upotpunila s pet svezaka (od 1953. do 2004.) U taj korpus ubraja se publikacija „Stare numeracije kuća u Zagrebu“ (1959.), ne odviše zvučnog naslova, ali iznimne važnosti za istraživanje urbanog rasta i vlasničke strukture nekretnina od kraja 18. stoljeća do 1870-ih godina.
Sljedeći, još veći korpus tvore topografske i umjetničkotopografske studije. Za novi postav Muzeja grada Zagreba tek što se ondje zaposlila (1949.) upustila se u istraživanje posjeda Zagrebačke biskupije i slobodnog kraljevskog Gradeca u srednjem vijeku. Istraživanja nastavlja do 1980. i predstavlja ih u čak šest velikih studija. Njihov je sažetak „Gradski teritorij, njegova urbana i ruralna naselja“ objavljen u zborniku „Zagrebački Gradec, 1242.-1850.“ u povodu 750. obljetnice Zlatne bule. Od 1980-ih nastaje još jedan zaokruženi korpus o srednjovjekovnim viteškim redovima u sjevernoj Hrvatskoj. Sintezu tih istraživanja donosi 2002. u knjizi „Templari i ivanovci u Hrvatskoj.“
Poseban korpus čine istraživanja dviju velikih tema povezanih sa Zagrebačkom biskupijom: kult i svetišta Blažene Djevice Marije te zagrebački biskupi, koja objavljuje tijekom 1990-ih. Njima je dala znatan doprinos crkvenoj kulturnoj povijesti. Jedan od poticaja nesumnjivo je bio njezin angažman u kulturnoj, znanstvenoj i izdavačkoj djelatnosti Zagrebačke nadbiskupije. Bila je suosnivačica i članica Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“ (1996.) i aktivna članica Hrvatskog mariološkog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Članica Papinske međunarodne marijanske akademije postala je 1993., zahvaljujući sudjelovanju na međunarodnim mariološkim kongresima na kojima je predstavljala štovanje Marije i njezine crkve u Hrvatskoj. Podjednak doprinos dala je i povijesti hrvatske katoličke sakralne umjetnosti u rasponu od srednjega vijeka do 20. stoljeća, baveći se njome cijelog svojega radnoga vijeka.
No najveći, monumentalni korpus posvećen je povijesti i kulturi, baštini i spomenicima Zagreba. U njemu se ugrubo može utvrditi nekoliko cjelina: o graditeljima-arhitektima, dakle – ličnostima, o pojedinim istaknutim građevinama, o različitim urbanim područjima i sredinama te javnim prostorima (ulicama, trgovima, parkovima) i last but not least, urbanističkom i prostorno-teritorijalnom razvoju. Zajednički je nazivnik afirmacija, odnosno revalorizacija arhitektonske i urbanističke kulture 19. stoljeća, a što se tiče Zagreba, onog povijesnog sloja koji tvori njegov kulturni i urbani identitet. U doba kad se javlja njezin interes za tu tematiku diskusija o historicizmu u srednjoj Europi tek počinje. Štoviše, Lelja Dobronić joj prethodi za korak knjigama „Zagrebački graditelj Janko Jambrišak“ (1959.) i „Zaboravljeni zagrebački graditelji“ (1962.) – pionirskim istraživačkim projektima koji otkrivaju dotad malo poznate ili čak nepoznate ličnosti i njihova djela, upisana u urbanu topografiju Zagreba. Produkciju i protagoniste ranog historicizma predstavila je knjigom „Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba“ (1971.), a kasni historicizam te početke secesije monografskim prikazom „Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch“ (1965.).
Lelja Dobronić prva se od 1950-ih i tijekom 1960-ih sustavno bavila prostorno-planskom i urbanističkom problematikom, predstavljajući nacrte i planove grada koji su odredili njegov urbanistički razvoj u 19. stoljeću. Istovremeno se bavila i pojedinim dotad potpuno ignoriranim područjima: periferijama, industrijskom gradnjom i radničkim naseljima te seoskim naseljima u širem obuhvatu Zagreba. Suma istraživanja ruralnih naselja je knjiga „Stari ‘vijenac’ sela oko Zagreba“ (2003.). Ta tematika svjedoči o postojanom širenju interesa na nereprezentativno i anonimno, na tzv. malu povijest. Lelja Dobronić ne zna za „male“ i „velike“ teme; nju zanimaju cjeline i ukupna povezanost svega. Ukratko – kulturni krajolik kao svjedočanstvo kreativne prisutnosti čovjeka u prostoru i prirodi. U taj korpus pripadaju radovi o ladanjskoj sredini: genezi i obilježjima Tuškanca i Cmroka, Ksaverske doline, ljetnikovcima, vrtovima i parkovima – sve u 19. stoljeću. Ali i urbano reprezentativnim vrijednostima, trgovima i ulicama posvetila je velike rasprave ili studije: Trgu bana Jelačića, Republike Hrvatske, Ilici.
Možda je njezino najpopularnije djelo knjiga „Zagrebački Gornji grad nekad i danas“, koja je od 1967. doživjela čak četiri izdanja. Riječ je o svojevrsnom bestselleru, unikumu u našoj povijesnoumjetničkoj literaturi, koji se može usporediti jedino sa „Starim Zagrebom“ Gjure Szabe. U knjizi se bavi elementarnim urbanim ćelijama, kućama Gornjega grada i Kaptola, predstavlja njihovu dinamičnu povijest, transformacije i promjene vlasnika.
Poslije umirovljenja 1980. Lelja Dobronić mogla se posvetiti svođenju rezultata svojega rada na velike preglede i sinteze. Među njih se ubrajaju najprije već navedene knjige „Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova“, „Zagrebačka biskupska tvrđa“ (1988. i 1991.), „Biskupski i kaptolski Zagreb“ (1991.), „Slobodni kraljevski grad Zagreb“ (1992.) i „Renesansa u Zagrebu“ (1994.). Njima je obuhvatila cijelu povijest Zagreba: najprije srednjovjekovnih urbanih jezgri Gradeca i Kaptola, njihovih podgrađa te napokon Donjega grada, nastalog u razdoblju prve modernizacije. Taj zagrebački korpus od prvih članaka i rasprava do kasnijih studija i knjiga iz zrelog i kasnog doba predstavlja zasad najobuhvatniju i najrazvedeniju povijest Zagreba do sredine 20. stoljeća, u kojoj ništa nije ispušteno i ništa nije manje važno. No, u pisanje povijesti Zagreba (u formi knjige) nije se htjela upustiti zbog urođene racionalnosti i kritičke svijesti. Neprestance je nalazila lakune u općem i vlastitom znanju, bila je opsjednuta istraživanjem i objavljivanjem, i zato je mnogo toga naknadno dopunjavala, proširivala i uključivala u nove sklopove.
Kronološki popis pokazao bi mnoge uzajamne veze među njezinim radovima i posvjedočio progresiju intelektualnog i stručnog rasta. Kad bi se uzeo u obzir i profesionalni kurikul Lelje Dobronić, sve funkcije koje je obnašala u nizu institucija u kojima je radila, njezin organizacijski i društveni angažman te spremnost da sudjeluje u svemu što unapređuje znanost i kulturu, skrb za baštinu i spomenike, postavlja se pitanje: kako je mogla ostvariti takav opus? U njezinoj bibliografiji naći će se i članaka posvećenih kolegama koje je pratila i cijenila; naći će se i mnoštvo prigodnih evokacija, a i nekoliko tekstova naoko privatnog karaktera, od kojih navedimo dva o ocu kompozitoru Antunu Dobroniću (oba iz 2000.), tekst o djedu svojega supruga Pavla Vuk-Pavlovića, Ignjatu Granitzu, industrijalcu i meceni (1996.) te knjigu „Splet sudbina. Riječi prethodnika i sabrani spisi o djedovima“ (2000.), posvećenu sinu dr. Stanimiru Vuk-Pavloviću. Ti tekstovi, pisani u ime memorije i namijenjeni krugu obitelji i bliskih prijatelja, nose sva obilježja znanstvenog pristupa i diskursa kao i svi njezini drugi radovi.
sela oko Zagreba, 2003
Golem i raznovrstan opus govori da su za Lelju Dobronić život i rad bili istoznačnica, da je njezin znanstveni obzor bio široko rastvoren, a njezini istraživački putovi razgranati, otkrivački, često i pustolovni.
