Napisao: Marijan Lipovac
Foto: Arhiva časopisa
Među najpoznatijim Felbingerovim djelima su palača grofa Karla Draškovića (kasnije Narodni dom) u Opatičkoj 18, kuća Demetrović u Radićevoj 32 i hotel Prukner u Ilici 44, a u najkvalitetnije radove ubraja se zgrada ljekarne u Kamenitoj 9
Kad se 1971. navršavala stota godišnjica smrti Bartola Felbingera, povjesničarka umjetnosti Lelja Dobronić napisala je da se radi o najrazvikanijem imenu starog Zagreba, čovjeku kojeg spominju svi turistički vodiči i koji je istovjetan s pojmom klasicističko-bidermajerskog Zagreba. Danas, kad je od Felbingerove smrti proteklo stoljeće i pol, možemo slično konstatirati: Felbinger je najpoznatiji zagrebački graditelj prije razdoblja u kojem Zagreb prerasta u velegrad, kojem se pripisuju brojne zgrade s početka 19. stoljeća na Gornjem gradu, pa i one za koje nema dokaza da ih je projektirao ili gradio upravo on.
Tijekom 85 godina dugog života, od dolaska u Zagreb 1809. do smrti 17. veljače 1871. Felbinger je prošao razdoblja slave i bogatstva, ali i zaborava i bijede u kojoj je i umro. Na dan kad je pokopan, zagrebački dnevnik Agramer Zeitung pisao je kako „Oplakujemo smrt valjanog sugrađanina gospodina I. Bočkaja, postolara i člana dobrovoljnih vatrogasaca…“, ali o Felbingeru, koji se ipak mogao podičiti većim zaslugama nego što je članstvo u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, nije bilo ni riječi. Nije mu sačuvan ni grob, kao ni fotografija, a rijetki su i njegovi sačuvani nacrti i planovi. Tek nakon smrti odano mu je priznanje za njegov rad na izgradnji Zagreba i drugih hrvatskih mjesta, u čemu su se naročito istaknuli povjesničar Gjuro Szabo (čiji je u Muzeju grada Zagreba pomoćnik bio Felbingerov praunuk Janko) te povjesničar umjetnosti Artur Schneider. O Felbingeru i njegovim dokazanim ili navodnim djelima pisali su u tiražnim novinama i časopisima i tako u opću memoriju Zagrepčana naknadno vratili ovog istaknutog velikana.
Bartol Felbinger rodio se 15. rujna 1785. u Chebu na krajnjem zapadu Češke; otac mu se zvao Paul, a majka Ana Marija rođena Ott. Potječe iz graditeljske obitelji jer se u matičnim knjigama u Chebu svi Felbingeri spominju kao zidari, a zanat je izučio vjerojatno kod oca kao njegovo jedino dijete. Prema Lelji Dobronić, po narodnosti je bio Čeh ili češki Nijemac i tijekom života u Zagrebu najviše se služio njemačkim jezikom. Prvih godina boravka u Zagrebu prezime mu se pisalo Fölbinger, a zatim Felbinger. Graditeljstvo i crtanje učio je u Beču, nakon Beča odlazi u Celje, zatim u travnju 1809. u Zagreb, gdje dobiva posao i pravo stanovanja, a 1811. i status građanina Zagreba. Tada ulazi u građevinski ceh, kad se navodi kao „Bartholomeus Fölbinger, Romano-catholicus, Bohemus, murariorum magister“ (Bartolomej Felbinger, rimokatolik, Čeh, zidarski majstor). Već u svibnju 1809. izradio je nacrte za popravak tornja crkve svetog Marka. Kao mladi graditelj Felbinger je vjerojatno bio vrlo ambiciozan jer je 1810. dao prijedlog za popravak gradskih ulica. To se, međutim, nije ostvarilo.
Drvene kulise za bolji dojam
Početak 19. stoljeća, naime, nije bio osobito povoljno vrijeme za graditelje zbog ratova s Napoleonom i teških gospodarskih prilika. U prva dva desetljeća stoga nije ostvarena nijedna ideja za gradnju nekog javnog objekta osim Južne promenade (danas Strossmayerovo šetalište) koju je 1812. financirao ban Ignjat Gyulay. Zagreb je 1812. s okolnim selima imao samo 8607 stanovnika, bio je slabo uređen, ulice su bile blatne, po Gornjem gradu bilo je mnogo drvenih kućica, a najveće dostignuće arhitekture bila je bolnica na Harmici. U takvim okolnostima graditeljstvo stagnira otprilike do 1820., a zatim se počinje oporavljati te se pojavljuju i investitori. Godine 1824./1825. mijenja se numeracija kuća, što znači da se broj kuća povećao, pa je stara numeracija postala nepregledna. Do 1845. Zagreb se udvostručio u odnosu na 1812. i imao je 15.941 stanovnika. Tih dvadesetak godina 19. stoljeća zlatno je razdoblje jer je tada sagrađena gotovo sva arhitektura iz prve polovice 19. stoljeća, a veliku ulogu u tome imao je Bartol Felbinger koji je svoja glavna djela ostvario upravo u tih dvadesetak zlatnih godina.
No, prvih godina boravka u Zagrebu Felbingerova djela su skromna – 1812. obavio je građevinske poslove na izgradnji Južne promenade, a zatim je vodio nadzor popločavanja gradskih ulica. Sudjelovao je 1814. u gradnji dvokatnice obitelji Demetrović u Radićevoj 32, gdje će 1828. sagraditi dvorišnu dvokatnu zgradu za skladišta s pročeljem u Kožarskoj ulici. Prema Felbingerovu planu, 1816. je u barokno-klasicističkom stilu sagrađena kapela Svetog Duha na Svetom Duhu.
Prekretnica u Felbingerovu djelovanju dogodila se u lipnju 1818., kad je Zagreb posjetio austrijski car i hrvatski kralj Franjo I. sa suprugom Karolinom. Za tu svečanu prigodu grad je trebalo urediti iluminacijama, ali i lažnom klasicističkom arhitekturom i taj je posao povjeren Felbingeru. Da bi Zagreb ljepše izgledao pred carevim očima, maskirao je pročelje gradske vijećnice trijemom s osam stupova između kojih je postavio skulpture Pravde, kralja i kraljice te grbove Ugarske i Hrvatske. Na sličan je način uredio i troja gradska vrata, biskupski dvor, županijsku zgradu i mnoge plemićke i građanske kuće. Sve klasicističke dekoracije bile su drvene, no na njima je ipak postavljeno nekoliko tisuća svijeća, svjetiljki i baklji (samo na vijećnici gorjelo je 8500 svjetiljaka). Felbinger se svojim rješenjima dokazao kao vješt i sposoban crtač i dekorater, orijentiran prema tada prevladavajućem stilu klasicizma i relativno jednostavnim i funkcionalnim formama.
U idućim desetljećima slijedila su mnoga Felbingerova graditeljska ostvarenja u Zagrebu. Nije uvijek poznato je li za neku zgradu napravio i nacrt ili je obavljao samo građevinski posao, budući da je do sredine 19. stoljeća graditeljstvo bilo organizirano na cehovskom načelu poput obrta i u takvim okolnostima autorstvu se nije pridavalo veliko značenje, pa je ponekad teško odrediti tko je autor neke zgrade. Tek od sredine 19. stoljeća i doba neoapsolutizma građevinske dozvole i drugi građevinski spisi zadržavaju se u gradskom magistratu, pa za građevine iz prve polovice 19. stoljeća nema sačuvanih nacrta jer su vjerojatno podnošeni na odobravanje u jednom primjerku, a zatim vraćani investitoru ili izvoditelju i upotrebljavani prilikom gradnje. Teško je autorstvo ustanoviti i na osnovi stila jer nisu svi graditelji imali specifične stilske karakteristike po kojima bi ih se razlikovalo.
Nije lako uvijek utvrditi ni je li netko od graditelja samo projektirao neku građevinu ili je bio i izvođač gradnje. Graditelji se, naime, do 1877. nazivaju zidarskim majstorima, a tek tada je određena titula arhitekta. Prije toga riječ architectus se u latinskim tekstovima koristi rijetko jer joj je prvo značenje tesar, a koristi se i naziv murariorum magister (zidarski majstor), koji označuje položaj cehovskog majstora. Felbinger se nakon dolaska u Zagreb potpisuje kao architectus, a kasnije kao murariorum magister ili Maurermeister. U hrvatskim spisima iz 19. stoljeća naziva ga se gradilac.
Najljepši zagrebački klasicistički interijer
Među najpoznatijim Felbingerovim djelima su: palača grofa Karla Draškovića (kasnije Narodni dom) u Opatičkoj 18, sagrađena 1838.; kuća Demetrović u Radićevoj 32 i hotel Prukner u Ilici 44, sagrađen 1844. Palača Drašković kasnije je prodana ilircima i adaptirana za njihove potrebe, no do danas su sačuvani Felbingerovo zavojito stubište i predvorje s klasicističkim stupovima koji su najljepši klasicistički interijer u Zagrebu. Felbingerova djela su i zgrade u Opatičkoj 22 uz Popov toranj (stara pučka škola), Radićevoj 60, Radićevoj 32, Mesničkoj 49, na Jelačićevu trgu 15, ljetnikovac biskupa Aleksandra Alagovića u Novoj vesi 86, izgrađen 1823. te nekadašnja grkokatolička crkva svetog Bazilija na mjestu današnje crkve svetih Ćirila i Metoda, sagrađena 1830. Zadnji Felbingerov rad je prvi kat kuće na Krvavom mostu iz 1858. Među Felbingerove najkvalitetnije radove iz 1823. ubraja se zgrada u Kamenitoj 9 u kojoj se nalazi ljekarna jer je baroknu kuću uspio urediti u klasicističkom stilu. Značajan spomenik gornjogradske arhitekture i jedan od najljepših primjera zagrebačkog klasicizma je južno pročelje palače Magdalenić-Drašković-Jelačić u Demetrovoj ulici, sa šest visokih jonskih stupova, dovršeno oko 1830., koje se pripisuje Felbingeru.
Felbingeru se pripisuju i zgrade na Markovićevu trgu 1, u Opatičkoj 23, Vlaškoj 40, kao i dvorac Januševac, izgrađen za baruna Josipa Vrkljana oko 1830. Međutim, upitno je je li to Felbingerov rad jer se sumnja da je on sa svojim relativno skromnim znanjem bio sposoban izvesti tako monumentalno i zahtjevno djelo.
Felbinger je uređivao i vrtove – osim onog uza svoju kuću u Radićevoj ulici, uredio je i vrt trgovca Demetrovića u Ilici 10, koji je oblikovao terasasto s umjetnim pećinama, staklenicima i bunarom s kineskim krovom. Felbinger je 1824. projektirao i gradsku vijećnicu u Samoboru, katoličku i pravoslavnu crkvu u Glini (pravoslavna je srušena 1941., a katolička 1991.), a gradio je i u Sisku, Karlovcu, Jastrebarskom i Varaždinskim Toplicama.
U slobodno vrijeme Felbinger se bavio glazbom, pa je od osnutka Glazbenog zavoda 1827. bio njegov član i svirao drugu violinu u društvenom orkestru.
Felbinger je imao vrlo težak karakter, no upravo zahvaljujući tome o njegovom životu ima mnogo podataka. Često se svađao i tužio sa susjedima ili naručiteljima radova, a te tužbe, žalbe i sukobi glavni su izvor za poznavanje njegova djela, budući da iz njih možemo doznati koje objekte je gradio. Primjerice, da je Felbinger gradio Narodni dom, zna se zahvaljujući tužbi koju je grof Karlo Drašković podnio protiv njega kad se srušio balkon na istočnom pročelju.
S obzirom na vrijeme u kojem je živio, Felbinger je imao vrlo zanimljiv i buran privatan život. Godinu dana nakon dolaska u Zagreb, 1810. oženio se Josipom Stain, udovicom koja je imala dvije kćeri. Po zanimanju je bila primalja, no nakon udaje je dala otkaz. Već 1813. otrovala se arsenom, a njezina su braća za to optuživala Felbingera. Skrb nad Josipinim kćerima dobio je njezin brat Adolf. Felbinger se već u siječnju 1814. oženio Josipom Felker i iste godine dobio sina Karla, a 1822. sina Adolfa, kasnije arhitekta. Ne zna se kad je umrla druga Felbingerova žena, no on se 1827. navodi kao udovac. Ubrzo se oženio i treći put, Sofijom Reicherzer koja je 1829. „zbog počinjenih preljuba i zlostavljanja“ od Biskupskog duhovnog stola zatražila rastavu. Brakorazvodna parnica otegnula se do 1838. i uvalila Felbingera u golemi dug, no par se ipak rastao, što je bilo neobično za ono vrijeme.
Iako je bio ugledan i bogat, Felbinger je potkraj života zapao u dugove zbog čega je prodana njegova kuća u Radićevoj, pa je Felbinger 1871. umro u sirotištu, potpuno zaboravljen.
Odnos Zagrepčana prema Felbingeru Gjuro Szabo je 1927. ironično sažeo u ove dvije rečenice: „Ako je itko za Zagreb zaslužio spomenploču, zaslužio ju je svakako Bartol Felbinger! Zato je i nema!“ No, već iduće godine Zagreb se odužio svojem velikom graditelju, imenujući po Bartolu Felbingeru stube koje iz Tkalčićeve ulice vode na Gornji grad i prolaze pokraj nekadašnje Felbingerove kuće.
