150 godina nacionalne Opere

Kao ugledan ansambl koji se izgrađivao na jakim solističkim i dirigentskim imenima, Opera je gostovala na brojnim inozemnim pozornicama i u njezinim su produkcijama gostovali brojni strani pjevači i dirigenti

U jeku ilirskoga preporoda 1843. Ognjan Štriga, vatreni ilirac i glazbenik, nagovorio je dramatičara Janka Cara da napiše libreto prema kojem bi Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu. Dimitrija Demeter preradio je libreto, a Lisinski je skladao „Ljubav i zlobu“, prvu izvornu hrvatsku operu u dva čina, praizvedenu 28. ožujka 1846., u kojoj su sudjelovali hrvatski pjevači, uvježbani amateri: Sidonija Rubido, Ljudevit Pichler, Kamilo Wiesner Livadić, Alberto Ognjan Štriga i Franjo Störger Stazić.

Poslije uspostave jezične i umjetničke autonomije Drame HNK 1860. upravo je u žanru pučkog igrokaza s pjevanjem stvorena jezgra kazališnog orkestra, a dramski glumci, pojačani pjevačima, omogućili su pojavu operete. Zahvaljujući Josipu Freudenreichu, 8. studenoga 1863. izvedena je i prva opereta na hrvatskome jeziku – Offenbachova „Svadba kod svjetiljaka“, a 1868. i hrvatska opereta „Mornari i đaci“ Ivana Reyschila. Tada se formira jezgra budućeg opernog ansambla (solisti – zbor – orkestar).

August Šenoa u svojem se kratkom mandatu na čelu kazališta zalagao za dolazak afirmiranog operetnog skladatelja i dirigenta Ivana pl. Zajca iz Beča u Zagreb, kako bi organizirao rad stalne hrvatske opere. Pod Zajčevim vodstvom Opera počinje s radom 2. listopada 1870., izvedbom Zajčeva „Mislava“. Kao ravnatelj, Zajc je na repertoar postavio pedesetak opernih djela i desetak opereta velikih skladatelja kao što su Verdi, Bellini, Donizetti, Weber, Suppé, Mozart,  Lisinski i Smetana, a izveden je i niz njegovih djela: „Ban Leget“, „Nikola Šubić Zrinjski“, „Lizinka“, „Zlatka“… Prigodom praizvedbe „Zrinjskog“ 4. studenoga 1876., na kazališnom letku prvi su put na­ve­dena imena baletnih izvođača, stoga se ta godina smatra početkom djelovanja Baleta HNK.

Zajc je oblikovao glazbeno-scensku umjetničku granu, stvarajući osnove daljnjeg profesionalnog razvoja: stasavaju prvi naši profesionalni pjevači, a ansambl se popunjava i dolaskom inozemnih umjetnika. U toj prvoj fazi veliki su operni umjetnici Josip Kašman, Milka Trnina, Franjo Störger Stazić, Ilma Murska-Pukšec, Matilda Mallinger-Schimmelpfenig, Irma Terputec-Terée. Ivan pl. Zajc na čelu Opere ostao je do 1889., kad je Opera unatoč velikoj popularnosti ukinuta, a glazbeno-scenski kontinuitet se održavao sezonskim predstavama i gostovanjima.

Operu je ponovno uspostavio Stjepan Miletić, najprije s ravnateljem Franjom Rumpelem, a zatim s dirigentom Nikolom Fallerom koji od 1896. do 1901. proširuje repertoar djelima Beethovena, Wagnera, Čajkovskog, Bizeta, Puccinija, Masseneta, praizvedbom Lisinskijeva „Porina“ 1897. i još nekih djela hrvatskih i slovenskih skladatelja, poput Berse, Parme, Vilhara Kalskog, Albinija.

Drugi put Opera je ukinuta 1902., a zatim definitivno uspostavljena 1909., od kada neprekinuto djeluje do danas, što je jedna od najvećih zasluga intendanta Vladimira Treščeca. Treće razdoblje zagrebačke Opere započinje pod vodstvom skladatelja Srećka Albinija (1909. – 1918.), kad Opera doživljava konačnu afirmaciju u nacionalnim i međunarodnim okvirima.

Raskid s romantičarskom opernom tradicijom 1911. donose ključna modernistička djela hrvatske operne glazbe: „Oganj“ Blagoja Berse i „Povratak“ Josipa Hatzea. Uza Srećka Albinija, Nikolu Fallera i Milana Zunu kao dirigenti se afirmiraju Milan Sachs, Krešimir Baranović i Friderik Rukavina. Redateljski aspekt operne izvedbe postaje sve važniji, pa je Ivo Raić prvi u nizu redatelja koji istodobno rade i dramske i operne predstave, poput Branka Gavelle i Tita Strozzija, kao i scenografi Branimir Šenoa, Tomislav Krizman, Ljubo Babić, Marijan Trepše. U ansamblu su angažirani veliki pjevači poput Maje Strozzi Pečić, Vere Schwarz, Irme Polak, Josipa Križaja

Međunarodne zvijezde iz zagrebačkog ansambla  

Tijekom Prvoga svjetskoga rata praizvode se djela Božidara Širole, Frana Lhotke, Petra Konjovića, a ansamblu se pridružuju Marta Pospišil Ivanov, Ljubica Oblak Strozzi, Josip Rijavec. U vrijeme Benešićeve intendanture, pod vodstvom skladatelja i dirigenta Petra Konjovića opernom scenom dominira nacionalni i slavenski repertoar – praizvode se djela Antuna Dobronića i Luje Šafraneka Kavića te izvode djela Musorgskog, Borodina, Rimski-Korsakova, Smetane.

Između dva svjetska rata Operu vodi skladatelj Krešimir Baranović, od 1929. do 1940., ostvarivši iznimno raznolik repertoar te visoke interpretativne dosege na europskoj razini: izvodi se niz suvremenih modernih opera te prva tri dijela Wagnerova „Prstena Nibelunga“. Proširuje se domaći repertoar, pa se uz Konjovića, Dobronića, Šafraneka Kavića i Odaka izvode i Tijardovićevi „Splitski akvarel“ i „Mala Floramy“. Godine 1935. praizvodi se „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca kao vrhunac nacionalnoga pravca hrvatske glazbe. Djela Jakova Gotovca, Krešimira Baranovića, Borisa Papandopula ključna su u razvoju hrvatske operne glazbe.

Mnogi članovi ansambla karijeru nastavljaju i poslije rata: Aleksandar Griff, Ančica Mitrović, Nada Tončić, Vilma Nožinić, Zlata Gjungjenac Gavella, Marija Podvinec, Mario Šimenc, Josip Gostič, Drago pl. Hržić, Dragica Martinis, Dragutin Bernardić, Gregor Radev, Bianka Dežman, Marijana Radev. Mnogi od njih ostvaruju i inozemne karijere – članica zagrebačke Opere bila je i naša najveća međunarodna operna zvijezda Zinka Kunc Milanov, a i Tomislav Neralić i Srebrenka-Sena Jurinac ostvarili su iznimne karijere na inozemnim pozornicama. Karijeru započinje i dirigent Lovro pl. Matačić koji je postao naše najslavnije svjetsko dirigentsko ime.

U Malom kazalištu na Tuškancu prikazuju se operete. U ratnim godinama operni život u Zagrebu ne prestaje, izvode se nova hrvatska djela, opere Ive Paraća, Borisa Papandopula, Ive Lhotke Kalinskog.

Poslije Drugoga svjetskoga rata na čelu Opere je dirigent Milan Sachs (1945. –1955.), čiji je mandat jedno od najblistavijih opernih razdoblja: operni ansambl je izvrstan, a operni studio održava visoke izvedbene umjetničke kriterije. Kao dirigenti nastupaju Mladen Bašić i Berislav Klobučar uz niz novih pjevača, poput Janje Hanžek, Nade Puttar Gold, Ratimira Delorka, Nonija Žuneca, Rudolfa Francla, Franju Paulika, Frana Lovrića i najomiljenijeg zagrebačkog baritona Vladimira Ruždjaka. Početkom pedesetih praizvedena su i nova djela Gotovca, Tijardovića, Brkanovića, kao i suvremena djela Brittena, Ravela, Stravinskog.

Prema drugoj polovici pedesetih godina bitno se mijenja i redateljska umjetničko-estetska scenska slika. Kao redatelj potvrđuje se Vlado Habunek, posebice u suvremenom repertoaru, a novi interpretativni pristup operi pokazuje Kosta Spaić u klasičnom i suvremenom repertoaru pojednako. Dugogodišnji je kućni redatelj Stanko Gašparović.

Nove generacije pjevača

Gostovanjem u Londonu 1955., Opera započinje niz inozemnih gostovanja i turneja koje potvrđuju visoku izvedbenu razinu nacionalnog opernog stvaralaštva. Osim što su u Zagrebu gostovale velike operne kuće te pojedini dirigenti i pjevači, primjerice Fedor Šaljapin, dolaskom tenora Jussija Björlinga 1954. započinje niz gostovanja velikih pjevača na sceni HNK u Zagrebu, koji traje do danas. Od 1955. do 1958., kad je na čelu Opere Mladen Bašić, nižu se praizvedbe domaćih i suvremenih djela, u ansambl dolaze Mica Glavačević, Mirka Klarić, Branka Stilinović, a repertoar nose Badema Sokolović, Milka Bertapelle, Josip Šutej, Piero Filippi, Tugomir Alaupović, Duško Kukovec.

Velike uspjehe u inozemstvu Opera ostvaruje na čelu s direktorom Ivom Vuljevićem od 1959. do 1965. Antologijske predstave su Prokofjevljevo „Vjenčanje u samostanu“ i Šostakovičeva „Katarina Izmajlova“, obje u Spaićevoj režiji, te „Boris Godunov“ Musorgskog u Habunekovoj režiji. Nižu se gostovanja u Parizu, Berlinu, Bologni, Napulju, nizozemskim gradovima. Brojnim izvedbama ravna Milan Horvat. U to vrijeme osniva se Muzički biennale, praizvode Šulekov „Koriolan“, Gotovčevi „Dalmaro“ i „Stanac“, izvodi Prokofjevljev „Rat i mir“ u kojem debitira svjetski slavna Ruža Pospiš Baldani.

Vuljevića nasljeđuje Nikša Bareza (1965. – 1973.), učenik Milana Sachsa, koji u Operi održava visoku umjetničku razinu, a poslije kao dirigent stvara veliku inozemnu karijeru. Na njegovu se repertoaru kao antologijske produkcije izdvajaju Wagnerovi „Majstori pjevači“ u režiji Petera Lehmanna i Prokofjevljeva opera „Zaljubljen u tri naranče“ u Spaićevoj režiji. Kao dirigenti djeluju Miro Belamarić, Karlo Kraus, Jovan Šajnović, a nova su solistička imena Nada Ruždjak, Majda Radić, Božena Ruk Fočić i Franjo Petrušanec, poslije i Krunoslav Cigoj. Godine 1965. Opera doživljava uspjeh na turneji u Japanu, a u istom razdoblju nižu se i brojna europska gostovanja.

Od sedamdesetih godina do danas, u različitim repertoarnim koncepcijama ravnatelja zagrebačke Opere nižu se predstave i uloge mnogih naših međunarodno priznatih umjetnika. Osamdesetih na sceni HNK oduševljava „Norma“ u interpretaciji svjetski slavne Ljiljane Molnar Talajić i Dunje Vejzović. Pod Belamarićevim dirigentskim vodstvom značajne su i izvedbe Wagnerovih opera „Walküra“ i „Rajnino zlato“, a krajem osamdesetih slijedi niz važnih gostovanja (Brno, Berlin, Salzburg, Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Luksemburg). Repertoar sedamdesetih i osamdesetih godina nosi brojni solistički ansambl različitih generacija: Branka Beretovac, Ante Mijač, Mila Kirinčić, Mirjana Bohanec Vidović, Blaženka Milić, Ferdinand Radovan, Stojan Stojanov, Zlatko Foglar, Boris Vajda, Marijan Jurišić, Jasna Podolšak, Veneta Janeva Iveljić, Ivanka Boljkovac, Josip Lešaja, Hrid Matić, Neven Belamarić. Ravnatelji Opere su Karlo Kraus, Zlatko Stahuljak, Maksimilijan Cenčić, Vladimir Benić, Janko Kichl, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Branko Mihanović, a od 2014. ponovno Nikša Bareza.

U vrijeme Domovinskoga rata naglasak je na domaćem stvaralaštvu pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze, Mladena Bašića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, ponajviše u režijama Petra Selema i Krešimira Dolenčića. Repertoar nose pjevači Cecilija Car, Vitomir Marof, Janez Lotrič, Zrinko Sočo, Sotir Spasevski, Ivica Trubić… Ansambl Opere neprestano se obnavlja novim generacijama pjevača.

Tijekom povijesti Opere HNK izmjenjuju se različitim ritmovima i opsezima domaći i strani klasični repertoar te suvremeni, ovisno o ravnateljevim umjetničkim koncepcijama. Kao ugledan ansambl koji se 150 godina izgrađivao na jakim solističkim i dirigentskim imenima, Opera je gostovala na brojnim inozemnim pozornicama i u njezinim su produkcijama kontinuirano gostovali brojni strani pjevači i dirigenti.

Osnivanje orkestra i zbora Opere HNK

Za osnutak stalnoga kazališnog orkestra presudna je bila 1863., kad je ravnatelj HNK Josip Freudenreich u stalni repertoar uvrstio i operetu, iako je orkestar postojao od 1850. Dolaskom Ivana pl. Zajca i utemeljenjem zagrebačke Opere 1870., ustanovljen je stalni operni orkestar koji je Zajc popunio učiteljima iz muzičke škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, povećavši broj glazbenika na 24. Uza stalne operne i operetne predstave, orkestar Opere HNK već od 1871. izvodi i simfonijsku glazbu na koncertima.

Poslije Prvoga svjetskoga rata orkestar ima 51 glazbenika, a danas je 75 stalnih članova. Uza sudjelovanje u brojnim opernim i baletnim produkcijama u matičnoj kući, mnogi članovi orkestra zagrebačke Opere nastupaju u različitim komornim ansamblima te kao solisti ili nadopune drugim orkestrima.

U orkestru zagrebačke Opere djelovali su mnogi ugledni glazbenici i njime ravnali brojni ugledni dirigenti, poput Ivana pl. Zajca, Richarda Straussa, Milana Sachsa, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića, Krešimira Baranovića, Lovre pl. Matačića, Borisa Papandopula, Lamberta Gardellija, Mladena Bašića, Milana Horvata, Nikše Bareze, Oskara Danona, Mire Belamarića, Same Hubada, Vladimira Kranjčevića, Igora Kuljerića, Vjekoslava Šuteja, Zorana Juranića, Mladena Tarbuka, Ivana Repušića, Miroslava Homena, Lorisa Voltolinija, Pavla Dešpalja, Krešimira Šipuša, Aapoa Häkkinena, Daniela Liptona, Thomasa Conlina, Fuada Mansurova, Tiziana Severinija, Ive Lipanovića, Saše Britvića, Pascala Rophéa, Mihaila Sinkeviča, Davora Krnjaka, Paula Hoskinsa, Diana Tchobanova, Miroslava Salopeka i mnogih drugih.

Orkestar zagrebačke Opere dobio je Nagradu „Milka Trnina“ 2004. godine za izvedbu Šostakovičeve opere „Lady Macbeth Mcenskog okruga“ te Nagradu „Tito Strozzi“ 2015. za cjelokupni umjetnički angažman u sezoni 2014./15.

Kad je 1870. Opera osnovana, počeo je djelovati i stalni operni zbor koji je u to vrijeme imao 13 muškaraca i 13 žena. Od početka je sudjelovao u svim opernim i operetnim predstavama u matičnoj zgradi i u Malom kazalištu na Tuškancu. Na svim gostovanjima od Tokija do Berlina, kao i u vlastitoj zemlji, zbor je uvijek dobivao najviše ocjene stručne kritike. Posebnu čast zagrebački je zbor Opere HNK doživio pozivom Herberta von Karajana na sudjelovanje u izvedbama opere „Boris Godunov“ Musorgskoga na Svečanim ljetnim igrama u Salzburgu 1965., 1966. i 1967.