Napisao: Maximilian Esterházy de Galántha
Na zapadnim padinama Gornjega grada stoji palača Gvozdanović – tiha, ali monumentalna, kao da sama svjedoči o vrijednostima koje više ne viču, nego šapuću. Ispod njezina nenametljivog pročelja skriva se očuvani ambijent kakav ne susrećemo često – prostor koji ne samo da odražava duh svojega vremena, već ga ponovno uskrisuje. U raskoši salona s imenima boja, živjela je žena koja je očuvala sav inventar te ga plemenito predala budućim generacijama – Anka pl. Gvozdanović.
Rođena 1887. u Budimpešti, školovana pod mentorstvom Lisztova učenika Istvána Tomke na tamošnjem konzervatoriju, a preminula 1968. u Zagrebu, ova iznimna žena bila je umjetnica u punom smislu te riječi – ne samo u glazbi, već i u načinu na koji je živjela -ona je život pretvorila u salon, a salon u pozornicu duha jedne epohe.
Njezina palača – ili točnije rečeno, njezina ostavština – nije tek zbirka od preko tisuću predmeta, to je mise-en-scène jedne urbane elegancije, tihog aristokratizma duha, svakodnevne svečanosti. U njoj su se godinama okupljali zagrebački umjetnici, liječnici, dirigenti, diplomati, boemi i entuzijasti.
U vrtu oblikovanom prema nacrtima Stjepana Uršića, pod palmama u žardinjerama i uz terase s balustradama koje i danas silaze prema Tuškancu, u salonima koji su odisali neostilovima druge polovice 19. stoljeća, Anka je stvarala kulturni mikrokozmos koji je zrcalio ono najbolje od srednjoeuropske građanske tradicije. Iako je udovica postala već 1926., njezina energija nije jenjavala. Nastavila je organizirati koncerte, zabave, domjenke, balove, a zahvaljujući rukopisnom dnevniku njezine sestre Margite, danas znamo do u tančine što se jelo, tko je gostovao i kako se živjelo na adresi Visoka ulica br. 8.
Darovavši 1966. godine palaču i njezinu zbirku Gradu Zagrebu, Anka Gvozdanović učinila je mnogo više od pukog prijenosa vlasništva, ona je izvela čin iznimne kulturne odgovornosti. Njezin dom nije danas samo spomenik kulture – on je svjedočanstvo raskošne prošlosti. Sačuvanim ambijentom otkriva se istina o Anki pl. Gvozdanović koju nikako ne bismo smjeli zaboraviti.
Djetinjstvo i obrazovanje: Trag Liszta kroz prste učenice
Rođena 1887. godine u Budimpešti, a školovana najprije u Zagrebu, gdje je polazila osnovnu i srednju školu te glazbenu školu, ubrzo je nadrasla lokalne pedagoške okvire i svoje obrazovanje nastavila u glazbenoj metropoli tadašnje monarhije – Budimpešti. U jednom od kulturno najsjajnijih gradova Austro-Ugarske Monarhije, gdje su se isprepletali jezici, tradicije i političke misli. Rođena kao Anka Busch, od najranijih je dana pokazivala glazbenu nadarenost. Na tamošnjem Konzervatoriju diplomirala je kao pijanistica 1908. godine u klasi profesora Istvána Tomkea, izravnog učenika Franza Liszta. To nije bio tek impresivan podatak u njezinoj biografiji, već temeljni ton njezine umjetničke osobnosti. Kroz njezine prste prodirala je romantička žestina i meditativna dubina Lisztove Europe – glazba koja nije bila puka interpretacija, nego i naslijeđena linija duhovnog pokroviteljstva. Po povratku u Zagreb, Anka nije tražila samo tišinu vježbaonice, već je svoju darovitost pretvarala u dar zajednici: nastupala je u Hrvatskom glazbenom zavodu, podučavala djecu, organizirala koncerte za slijepe i sudjelovala u dobrotvornim glazbenim projektima. Bila je, kako bi se reklo danas, umjetnica društvene savjesti – nenametljiva, ali neumoljiva u visini vlastitih kriterija.
Ankino obrazovanje bilo je daleko više od formalnih diploma. Govorila je tečno njemački, mađarski, engleski, francuski i talijanski, čitala je poeziju, proučavala povijest umjetnosti i pratila suvremena estetska strujanja. No njezina učenost nikada nije bila kićenost, već prirodan i nenametljiv dio njezine osobnosti. Bila je istodobno i Lisztova umjetnička nasljednica i kulturna dama zagrebačkog građanstva, žena koja je spajala šarm salonskog svijeta s disciplinom ozbiljne glazbenice. U tom spoju prosvijećenosti i otmjenosti krije se ključ njezine posebnosti.
Ljubav i brak: Udaja za gospodina „Kvakicu“
Godine 1919., u ozračju netom završenog rata i u osvit nove epohe, Anka Busch postala je Anka pl. Gvozdanović. Ušla je u brak s Dragutinom pl. Gvozdanovićem, aristokratom iz ugledne žumberačke obitelji, pravnikom, posjednikom i osobom društvenog utjecaja. Njihov je brak izazvao pozornost – pa i nevjericu – zagrebačke javnosti, ne samo zbog značajne dobne razlike od 36 godina, već i zbog neobične životne priče supruga koji je do tada bio poznat po prisnom odnosu s ekscentričnom groficom Klotildom Buratti, rođ. barunicom Vranyczany-Dobrinović. Vjenčali su se nakon što se vratila iz Budimpešte, i to godinu dana nakon što se Dragutin Gvozdanović uselio u palaču u Visokoj 8. Dobio ju je od Grada Zagreba u vlasništvo kao naknadu za iseljenje iz palače Dverce na Katarininu trgu. Ondje je živio zajedno sa groficom Klotildom Buratti, kojoj je bio i osobni tajnik te upravitelj svih njezinih imanja. Toliko mlađu Anku uzeo je nakon smrti grofice, koja mu je ostavila dobar dio svog imetka, dok je grad još brujao o njihovu dugogodišnjem bliskom odnosu. No upravo je taj brak, mnogima naoko nespojiv, postao temeljem jednog od najživopisnijih i najutjecajnijih društvenih prostora međuratnog Zagreba. Dragutin, u Klubu Kvak poznat pod nadimkom „Kvakica“, bio je oličenje džentlmenske vedrine, duhovitosti i starinske uljudbe. Klub Kvak, to osebujno „društvo za razbibrigu“, imao je vlastite rituale, kodove ponašanja i osebujni humor, u kojemu nije bilo mjesta politici ni religiji – već isključivo duhovitosti, prijateljstvu i intelektualnoj igri. Iako su žene u taj muški svijet imale pristup samo simbolično i dvaput godišnje, Anka je ubrzo postala iznimka koja je potvrđivala pravilo – jedina žena ikada proglašena počasnom članicom Kluba, pod kvakačkim imenom „Kvakičica“. Time je ne samo zadobila priznanje, nego je i simbolički razbila društvene konvencije toga doba.
Njihov brak, iako kratak – trajao je tek sedam godina – bio je intenzivan, ispunjen zajedničkom strašću za umjetnost, kulturu i društveni život. U palači u Visokoj 8, koju su zajednički adaptirali i proširili, osobito izgradnjom raskošne plesne dvorane i lođe s pogledom na Tuškanac, stvorili su ambijent u kojem su se susretali glazba, umjetnost, intelektualne rasprave i gastronomski užici. Dom Anke i Dragutina postao je jedan od rijetkih prostora u kojem se europska otmjenost spajala s duhom zagrebačke gostoljubivosti.
I nakon suprugove smrti 1926. godine, Anka je nastavila njegovati taj duh. Palača Gvozdanović bila je žarište kulturnog života, simbol jednog vremena i ženska verzija građanske emancipacije kroz umjetnost. U njoj je nastavila organizirati koncerte, večere, plesove, okupljati intelektualce, umjetnike i glazbenike. I sve to s nepretencioznim, ali jasno prepoznatljivim pečatom njezine osobnosti.
Palača Gvozdanović: Zagrebački Parnas iza vrata Visoke 8
Anka pl. Gvozdanović, koja se nakon kratkog ali intenzivnog braka s Dragutinom pl. Gvozdanovićem prometnula u čuvaricu jedne epohe, nije palaču samo naslijedila – ona ju je pretvorila u remek-djelo urbanog senzibiliteta.
Dogradnja istočnog krila palače, koju je 1929. godine povjerila arhitektu Stjepanu Uršiću, nije bila rezultat taštine ili ambicije, nego izraz duboko promišljene potrebe: stvoriti prostor u kojem će glazba imati gdje zaigrati, a estetika gdje boraviti. Time su palači dodani lođa s masivnim stupovima, polukružne terase, kamene balustrade, klupe, vrt u razinama s pogledom koji se spuštao niz padinu prema Tuškancu – vrt ne samo fizički, već simbolički, poput scenskog prostora u kojem se odvijao nevidljiv balet duha i forme. Vrt, iako danas u procesu obnove, ostao je zabilježen na fotografijama i akvarelima koji danas obitavaju u palači poput svjedoka izgubljene Arkadije.
No srce palače bilo je u njezinim salonima – sobama koje nisu bile tek funkcionalne cjeline, već paleta osjećaja i doživljaja. Crni salon, u sjaju second empirea, bio je prostor ozbiljnih razgovora, dok je Crveni salon, u stilu empirea, podsjećao na svečani mir dvorskih dvorana. Plavi salon, sa svojim rokoko ugođajem i daškom Luja XVI., šaptao je o francuskoj profinjenosti i lakoći postojanja. Zeleni salon, Herrenzimmer, bio je pak bastion muških diskusija – mjesto gdje se povlačila gospoda uz čašu konjaka i cigaretu.
U takvoj kulisi odvijali su se događaji koji su ušli u urbanu mitologiju Zagreba. Tu su se recitirali stihovi, pjevale arije uz glasovir, svirali kvarteti, priređivale dramske minijature i održavali plesovi za mladež. Anka je bila organizatorica tih večeri, a njezina sestra Margita Čokel vodila je dnevnik u koji je više od desetljeća zapisivala detaljne jelovnike i popise gostiju. Na svečanoj večeri 1932., primjerice, posluživao se kavijar na ledu s maslacem i keksima, šnicli od zeca s umakom od divljači, ananas torta i kava s piškotama, a potom se razgovaralo o novim knjigama, muziciralo i – šutjelo s okusom punim značenja.
Palača nije bila zatvoren prostor privilegiranih – bila je otvorena ideji. Bila je domaćin i umjetnicima i intelektualcima, i aristokratima i profesorima, i ljubiteljima glazbe i zagrebačkim boemima.
Klub “Kvak” i društveni život u palači
Palača Gvozdanović imala je važnu ulogu u društvenom životu Zagreba između dva rata kao prostor u kojemu su se okupljali ugledni Zagrepčani na koncertima i domjencima, posebice članovi Kluba “Kvak” sa svojim suprugama i pozvanim gostima na tzv. kvakačkim večerama. Klub “Kvak” (osnovan 1879., prestao djelovati 1941.) bio je zagrebačko društvo za razbibrigu, koje je kao glavne krjeposti proklamiralo vedro raspoloženje, duševnost i snošljivost, a zabranjeni su bili politički i religijski sadržaji. Svaki član nosio je odgovarajući klupski nadimak. Primjerice, slikar Menci Clement Crnčić imao je nadimak Slikokvak, dirigent Nikola Faller Glazbokvak, slikar Branko Šenoa Zagrebkvak, suradnik Agramer Zeitunga Antun Schlesinger Kvakograf i sl. Dragutin Gvozdanović bio je član Kluba “Kvak” niz godina (1881. – 1926.) i nosio je nadimak Kvakica. Spominje se u zapisnicima sa sastanaka Kluba, bilo kao pravi član, bilo kao počasni gost, a dobio je istaknuto mjesto i u Povjesti kluba “Kvak”
U Visokoj 8 održavali su se također koncerti, plesovi, igrokazi, čajanke i vrtne zabave. Gosti u domu obitelji Gvozdanović bili su članovi Kluba “Kvak”: slikar Menci Clement Crnčić; dirigent Nikola Faller; arhitekt i organizator glazbenog života Josip Vancaš; arhitekt Martin Pilar; pravnik i političar grof Miroslav Kulmer ml.; kazališni intendant Guido pl. Hreljanović; generalni direktor Prve hrvatske štedionice Milivoj Crnadak; arhitekt i poduzetnik Janko Grahor ml.; ravnatelj Hrvatske komercijalne banke Dragutin Vabić; predstojnik Ortopedske klinike dr. Božidar Špišić; odvjetnik dr. Nikola Hoffer; inženjer i poduzetnik Josip Dubsky; ravnatelj Dioničke tiskare i novinar Dragutin Heumer; skladatelj, glumac, pjevač i redatelj Gjuro Prejac; državni nadodvjetnik dr. Viktor Aleksander; generalni tajnik Burze Špiro Peručić; agronom, sveuč. profesor i ministar poljoprivrede dr. Oton pl. Frangeš; slikar i ravnatelj Umjetničke akademije dr. Branko Šenoa, ali i drugi ugledni Zagrepčani, primjerice Maksimilijan Paspa, Zlatko Baloković, dr. Lušitsky, Miroslav Krleža, Rudolf Matz, dr. Srkulj, dr. Ernesto Čimić, Ivo Mošinsky, dr. Rudolf Jagić, Teodor Mallin, dr. Franjo Maixner, grof Schönfeld, Edo Šen, dr. Bučar, dr. Artur Marić, Albert Deutsch, Oktavijan Miletić i mnogi drugi.
Nikola Faller i Zlatko Baloković darovali su Anki Gvozdanović svoje fotoportrete s posvetama, koji su izloženi na istaknutome mjestu u Zbirci – na njezinu koncertnom glasoviru.
Klub Kvak u Anki je prepoznao ono što se kod žena tada rijetko priznaje – intelektualnu ravnopravnost i šarm koji je nadilazio spolne i klasne barijere.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Anka Gvozdanović se preselila u prizemlje palače, a opremu i uređenje prostorija na katu sačuvala je u cijelosti. Gradu Zagrebu uputila je darovni prijedlog već 1953. godine te je prostor Zbirke i prije formalno-pravnog preuzimanja donacije služio za reprezentativne svrhe, dok je vlasnica imala status počasne kustosice. Zabilježeno je da je u glazbenom salonu palače Gvozdanović 1952. godine nastupio Antonio Janigro.
I tada, kao posljednji čin svog životnog opusa, donosi odluku koja ju svrstava među najdublje kulturne altruistkinje Zagreba – daruje palaču s cjelokupnim inventarom i zbirkom umjetnina.
Zavjet ljepoti: Ostavština Anke Gvozdanović i trajanje duha
U dobi od sedamdeset i devet godina, 1966., kada bi većina ljudi tražila spokoj ili privatnost, Anka je donijela konačnu odluku koja je nadilazila generacijske običaje i društvene konvencije: svoju palaču, zajedno sa svim predmetima, darovala je Gradu Zagrebu. No nije to bila tek donacija, niti sentimentalan čin nostalgije. Bio je to kulturni zavjet. Anka je zapravo prepustila Zagrebu jednu složenu besprijekornu cjelinu – pod uvjetom da njome upravlja Muzej za umjetnost i obrt. Time se Anka ne odriče samo vlasništva, već prepušta svoju intimu zajednici, vlastiti dom pretvara u opće dobro. Preminula je 1968. godine, ali njezin duh ostao je sačuvan u zbirci koja nije tek arhiv, već proživljena povijest. Palača Gvozdanović sa svojom zbirkom postala je simbol nekadašnjeg gornjogradskog kulturnog života i utjelovljenje duha jedne minule epohe.
Zbirka Anke Gvozdanović
Grad Zagreb vlasnik je 29 zbirki i ostavština kulturnopovijesne i umjetničke vrijednosti, koje su gradu od 1946. do danas darovali privatni kolekcionari, umjetnici, ugledni građani ili njihovi pravni sljednici, a Grad Zagreb ih je povjerio na upravljanje muzejsko-galerijskim i drugim ustanovama. Zbirka Anke Gvozdanović, kojom upravlja Muzej za umjetnost i obrt, jedna je od osam ambijentalnih zbirki u Zagrebu koje se nalaze u vlastitim prostorima, a sačuvane su kao autentični ili djelomice preuređeni odnosno rekonstruirani povijesni ambijenti. Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića na Rokovu perivoju 4 upravlja Centar za likovni odgoj grada Zagreba, a Zbirkom Vjenceslava Richtera i Nade Kareš-Richter na Vrhovcu 38a Muzej suvremene umjetnosti. Pod upravom Muzeja grada Zagreba djeluju Memorijalna zbirka i stan arhitekta Viktora Kovačića u Masarykovoj ulici 21/III, Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar u Demetrovoj 3/II, Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže na Krležinu Gvozdu 23, Ambijentalna zbirka akademskog kipara profesora Roberta Frangeša-Mihanovića na Rokovu perivoju 2 te Zbirka Margite i Rudolfa Matza u Mesničkoj 15.
Zbirka Anke Gvozdanović s muzeološkog se stajališta razlikuje od svih ostalih spomenutih zbirki jer su one ponajprije memorijalne, s naglaskom na biografijama istaknutih osoba iz kulturnoga i umjetničkog života Zagreba, a kad je riječ o palači Gvozdanović, naglasak je na tradiciji društvenog života koji je u njezinim prostorima bio osobito intenzivan u 1920-im i 1930-im godinama. U nastojanju da se konzervira posljednji održani sloj spomenika i dosljedno provede načelo “živuće povijesti” (living history – prema uzorima tzv. Historic Houses u Velikoj Britaniji), prezentacija te zbirke drugačije je osmišljena nego prezentacija ostalih zagrebačkih ambijentalnih zbirki: nema suvremenih muzeografskih pomagala, a posjetiteljima je omogućen neposredan doživljaj povijesne ambijentalne cjeline kao da su privatni gosti nekadašnjih domaćina u davno prošlom vremenu.
Zbirka Anke Gvozdanović ima iznimno kulturološko, društveno, pedagoško i turističko značenje jer kao cjeloviti sačuvani povijesni ambijent, uz dragocjene dokumente o nematerijalnoj baštini, reprezentativno svjedoči o duhu sredine (Gornji grad) i vremena (početak 20. st.)
Zbirka Anke Gvozdanović jest memorija i kolekcija svakodnevice koja se kroz desetljeća oblikovala organski, u skladu s ukusom, obrazovanjem i estetskim idealima jedne žene, jedne obitelji i jednog sloja.
U prostoru palače očuvano je deset cjelina – salona i soba – od kojih svaki ima vlastiti vizualni i simbolički identitet. Unutar tih zidova nalazi se više od tisuću iznimno vrijednih predmeta: od umjetničkih predmeta, slika, skulptura, do predmeta umjetničkog obrta, namještaja, lustera, posuđa, porculana pa sve do osobnih predmeta, pisama, fotografija, dnevnika koji kronološki bilježi život palače – od jelovnika i glazbenih programa do imena i rasporeda gostiju. Taj dnevnik, u dokumentarističkoj preciznosti i poetskoj tišini, jedno je od najvrjednijih svjedočanstava o svakodnevnici zagrebačke elite između dva rata.
Zbirka danas, iako zbog obnove zatvorena za javnost, ostaje među najvrjednijim kulturno-umjetničkim uporišnim točkama Zagreba, a Anka pl. Gvozdanović, svojim životom, djelovanjem i ostavštinom, zapamćena kao simbol minulog duha Gornjeg grada, njegove tradicije i kulture.
