Napisao: Maximilian Esterházy de Galántha
U panorami hrvatskoga 19. stoljeća, između ilirskih zanosa i carevinskih sfera moći, rijetko se spominje ime baruna Franje Kulmera, čovjeka čiji je politički utjecaj dosezao same vrhove bečkoga dvora, a čija je osobna sudbina odraz napetosti između legitimističke vjernosti i nacionalne svijesti.
Kulmer je bio plemić i državnik, legalist i idealist, Habsburgovac i Hrvat – kontradikcije koje nisu plod historiografske interpretacije, nego same stvarnosti u kojoj je djelovao. On pripada naraštaju obrazovanih hrvatskih aristokrata koji su, rastrgani između carskog centra i nacionalne periferije, pokušavali pronaći političku formulu opstanka Hrvatske unutar složene strukture Habsburške Monarhije.
Njegov život i djelovanje svjedoče o epohi koja je oblikovala temelje moderne hrvatske državnosti, ali i o cijeni koju su pojedinci plaćali kad su se našli na prijelomu povijesti – između osobne lojalnosti i kolektivnog ideala.
Plemićka obitelj Kulmer od Rosenpichla i Hohensteina potječe iz Koruške, a u Hrvatsku se učvrstila početkom 18. stoljeća. Već tada se isticala vojnom službom, upravnim položajima i ženidbenim vezama s domaćim velikaškim rodovima poput Oršića, Patačića i Erdődyja. Godine 1740. grof Ivan Josip Kulmer dobiva hrvatski indigenat, čime obitelj postaje dijelom zemaljskoga plemstva Kraljevine Hrvatske. U sljedećim desetljećima Kulmeri stječu brojne posjede u sjevernoj Hrvatskoj – od Šestina i Savskog Marofa do Velike Vesi i Bračaka – i ulaze u red najuglednijih zemljoposjednika Zagrebačke županije.
Obiteljska barokna palača na Gornjem gradu, kupljena 1837. i kasnije otuđena, bila je simbol njihovog društvenog statusa i kulturne ambicije. U njoj su se okupljali predstavnici hrvatske inteligencije, crkvenih i svjetovnih krugova, kao i članovi bečke aristokracije. Kulmeri su bili most između dvaju svjetova – lokalne hrvatske tradicije i carske političke kulture.
Iz te je obitelji 1806. godine u Zagrebu rođen Franz ( Franjo) Ferdinand Kulmer, sin Ferdinanda baruna Kulmera i grofice Josephe Orssich de Slavetich, potomkinje jedne od najstarijih hrvatskih velikaških loza. Njegovo odrastanje u spoju domaće tradicije i bečke kozmopolitske atmosfere odredilo je njegov kasniji politički habitus: nacionalno svjestan, ali lojalan caru; društveno konzervativan, ali intelektualno rafiniran.
Obrazovanje i formacija u bečkoj eliti
Kulmerovo školovanje započinje 1814. u Terezijanskom zavodu u Beču (Theresianum), najprestižnijoj obrazovnoj ustanovi Monarhije, čija je zadaća bila oblikovanje upravnog i diplomatskog kadra za carsku službu. U tom su okruženju mladi plemići iz svih dijelova Carstva usvajali višekulturalni identitet – govorili su njemački, francuski, latinski, a mnogi, poput Kulmera, čuvali i svoj materinski jezik.
Studij prava na Bečkom sveučilištu, koji završava 1830., otvorio mu je vrata državne službe. Nakon položenog ispita u Budimu, stupio je u Ugarsku dvorsku kancelariju u Beču, gdje je upoznao složene mehanizme carskoga aparata i birokratske hijerarhije.
Taj rani kontakt s dvorom i ugarskim političkim elitama omogućio mu je da razumije strukturalnu dinamiku Habsburške Monarhije: kako moć cirkulira, gdje se formira i tko je doista posjeduje. Ta će spoznaja kasnije biti presudna za njegovo političko djelovanje – Kulmer je vjerovao da se hrvatski interesi mogu ostvariti unutar sustava, a ne protiv njega.
Povratak u Zagreb i ulazak u javni život
Godine 1836. vraća se u domovinu i biva imenovan prisjednikom Banskoga stola, najvišeg sudbenog tijela u Hrvatskoj. Taj povratak nije bio tek administrativni čin: označavao je povratak u prostor gdje se, uz ilirski pokret, rađala moderna hrvatska politika. U to vrijeme Zagreb je bio intelektualno živ, ali politički fragmentiran. S jedne strane, javlja se Ilirski pokret Ljudevita Gaja, s naglaskom na jezik, kulturu i narodno jedinstvo; s druge, postoji snažan utjecaj ugarskih liberalnih krugova koji zagovaraju mađarski kao službeni jezik.
Kulmer se, premda plemić, priklonio narodnjačkoj orijentaciji. Godine 1842. pristupa Ilirskoj stranci, tada već transformiranoj u Narodnu stranku, i aktivno sudjeluje u saborskim raspravama. Na saborima u Požunu (1839.–1844.) odlučno odbacuje prijedlog o uvođenju mađarskog jezika u hrvatsku upravu i školstvo. Njegov govor na skupštini Zagrebačke županije 1844., održan na hrvatskom jeziku usprkos otporu bana Franje Hallera, bio je jedan od prvih istupa u kojem se hrvatski jezik afirmirao kao sredstvo političkog identiteta, a ne samo kulturne ekspresije.
Politički pragmatizam i legitimistička doktrina
Kulmerov politički svjetonazor može se definirati kao legitimistički konzervativizam. On nije dijelio revolucionarni entuzijazam iliraca, ali nije ni pristajao uz mađaronsku koncepciju unitarne Ugarske. Njegov ideal bio je lojalna Hrvatska unutar Habsburške Monarhije, s vlastitim saborom, administracijom i kulturnim integritetom, ali bez separatističkih pretenzija.
Kao veliki župan Zagrebačke županije (1845.) i kasnije Srijemske županije, Kulmer je nastojao pomiriti suprotstavljene političke tabore: narodnjake i mađarone. U tome je vidio jedini način da Hrvatska sačuva političku težinu u složenom odnosu s Ugarskom i Bečom. Ta težnja za kompromisom nije bila znak slabosti, nego razumijevanja realne politike — Realpolitik prije samog pojma.
Njegova se diplomatska vještina pokazala presudnom 1848. godine, kada je Europa bila zahvaćena revolucionarnim valom.
Revolucija 1848. i imenovanje bana Jelačića
Revolucijska 1848. godina donijela je krizu poretka, ali i novu političku priliku za Hrvatsku. Dok su u Pešti i Beču buknuli narodni ustanci, a liberalne snage zahtijevale ustavne reforme, Hrvatska se našla između čekića mađarskog nacionalizma i nakovnja carskog autoritarizma.
U toj napetosti Kulmer postaje ključni posrednik između Zagreba i Beča. Na njegovu preporuku i zauzimanje Josip Jelačić Bužimski imenovan je banom Hrvatske 23. ožujka 1848. godine.
Taj čin, premda potaknut carskim interesima, imao je neprocjenjive posljedice za hrvatsku državnost – Jelačić je postao simbol nacionalne obrane, a Kulmer njezin nevidljivi arhitekt.
U prosincu iste godine Kulmer je imenovan hrvatskim ministrom bez lisnice u vladi kneza Felixa Schwarzenberga, čime postaje prvi hrvatski ministar u povijesti bečke vlade. Bio je to vrhunac njegove političke karijere, ali i početak njezina sloma.
Sukob s narodnom politikom i Oktroirani ustav
U godinama nakon revolucije Kulmer se sve više udaljavao od hrvatskih političkih krugova. Njegova podrška Oktroiranom ožujskom ustavu iz 1849., koji je centralizirao Monarhiju i ograničio autonomije, dovela ga je u sukob s Narodnom strankom i banom Jelačićem. Dok su narodnjaci težili federalizmu i narodnom suverenitetu, Kulmer je vjerovao da će samo centralna državaosigurati stabilnost i pravni poredak.
Svoju je konzervativnu poziciju obrazlagao potrebom „zaštite od anarhije i utopijskih zahtjeva“. U njegovim pismima Jelačiću (1848.–1849.), danas sačuvanim u arhivima i objavljenima u izdanjima Šurmina i Makaneca, jasno se očituje politička filozofija čovjeka koji vidi u caru garanta zakonitosti, a u liberalnim pokretima prijetnju društvenom poretku.
Iako je zbog svoje „ultrakonzervativnosti“ izgubio naklonost domaćih političara, na dvoru je uživao izniman ugled te bio nositelj znamenitnog odlikovanja Reda željezne krune I. klase. Njegovo se mišljenje tražilo u pitanjima hrvatsko-ugarskih odnosa, a bio je i član Carevinskoga vijeća te ministar trgovine Habsburške Monarhije do 1853. godine.
Osobna drama i smrt
Godine 1853., iscrpljen bolešću i duševnim nemirom, Kulmer je počinio samoubojstvo u Beču. Njegova smrt bila je tragičan epilog života obilježenog služenjem i razočaranjem, idealizmom i rezignacijom. Tek 1910. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u obiteljsku grobnicu u Šestinama, gdje danas počiva zaboravljen, u tišini zagrebačke povijesti.
Povijesna interpretacija Franje Kulmera nerijetko je bila opterećena ideološkim predrasudama. U liberalnim narativima prikazivan je kao reakcionar, u nacionalnim kao oportunist, a u bečkim kao koristan posrednik. No, njegova prava uloga leži u činjenici da je bio posljednji izraz hrvatskoga plemićkog patriotizma – one iskonske društvene elite koja je pokušavala pomiriti tradiciju s modernitetom, a vjernost caru s odgovornošću prema domovini.
Njegov doprinos hrvatskoj politici nije u revolucionarnim reformama, nego u stvaranju komunikacijskog kanala između Zagreba i Beča u trenutku kada je Hrvatska tek učila politički govoriti. Da nije bilo Kulmera, Jelačićevo imenovanje, a time i vojna afirmacija Hrvatske u događajima 1848.–1849., ne bi bili mogući.
U širem kontekstu, Kulmer simbolizira dilemu malih naroda u velikim carevinama: kako sačuvati identitet, a ostati unutar sustava koji ga ograničava. U tom smislu, njegova je figura usporediva s onima poput kneza Metternicha ili grofa Stadion-Warthausena, ali u nacionalnom okviru – kao hrvatski legitimist među narodnjacima.
Barun Franjo Kulmer nije bio vođa revolucije, već čuvar kontinuiteta. Njegov život pokazuje da povijest ne čine samo heroji borbe, nego i ljudi dijaloga, kompromisa i institucionalne vizije. U vremenu kada su hrvatski politički pokreti tražili sebe između nacionalizma i lojalnosti, Kulmer je, unatoč svim manama, predstavljao potreban korektiv — glas racionalnosti u doba zanosa.
Zaboraviti Kulmera znači zaboraviti da je hrvatska politika 19. stoljeća nastajala i u Beču, i u Zagrebu; da su mnogi Hrvati oblikovali svoju državotvornu misao unutar carevine, a ne protiv nje. U njegovu životu zrcali se i paradoks hrvatske povijesti: potreba da se bude lojalan carstvu, a vjeran narodu.
Danas, kada ponovno promišljamo vlastitu političku kulturu, vrijedi se prisjetiti baruna Franje Kulmera – čovjeka koji je, između prijestolja i naroda, pokušao pronaći most razumijevanja, i u tome, možda, uspio više nego što mu to povijest priznaje.
