Biciklizam u Zagrebu, jedan od naših najstarijih organiziranih sportova, ima vrlo bogatu prošlost pa, jednostavno, nije bilo razborito sve ”stijesniti” u jedan broj. Ovaj se nastavak o povijesti i ljudima koji su je pisali, nije mogao preskočiti.
Napisala: Milka Babović
Izvor fotografija: časopisi “Povijest sporta”, almanah “80 godina biciklističkog sporta u Hrvatskoj” i arhiv MGZ-a
U starijim knjigama o biciklizmu u Hrvatskoj često se govori o “dvokoli cama”, to je bilo posve u redu. Naime, “bicikl” je izvedenica od latinskog “bis” – dvaput i grčke riječi “kyklos” – kolo.
Kratka konologija:
1867. Svjetska izložba u Parizu, Francuzi, otac i sin, Pierre i Ernest Michaux, izlažu model bicikla Celerifere (veliki prednji kotač, stražnji mali, tvrde gume bez zračnica)
1867. Ladislav Beluš (1835. – 1900.) iz Pariza donosi prvi bicikl u Zagreb (Petar Lukšić ga donosi u Karlovac)
1885. Englez John Kemp Starley izrađuje model s jednakim kotačima i zupčanikom Zagreb odmah reagira – voze se i jedni i drugi, ali je sve više modernijih, onih s manjim, jednakim kotačima
1885. Osniva se Prvo hrvatsko društvo biciklista (1. HDB)
1887. Hrvatski Sokol osniva Klub biciklista Hrvatskog Sokola – spominjan Sokol 1887.
1888. Škot John Boyd Dunnlop pronalazi zračnice – početak suvremenoga biciklizma
1891. Sokol 1887. gradi prvo trkalište (na današnjem Rooseveltovom trgu)
1892. U Londonu osnovan Svjetski biciklistički savez – ICU (International Cycling Association)
1894. (14. travnja) Savez hrvatskih biciklista
Koliko god ljudi pročita svaki broj našega časopisa, uvijek postoji dobar razlog da se uvodom pripremi za nastavak one koji u rukama nisu imali listopadski broj. Nakon razdoblja osnivanja novih klubova, sve brojnijih korisnika bicikla, sve više sportskih natjecanja, početkom 20. stoljeća za biciklizam počinje razdoblje stagnacije. Nogomet i automobilizam postaju sve omiljeniji. Automobil k tome i postaje znak ”društvenoga ugleda i prestiža”.
No, sve to nije moglo ugroziti biciklizam, korijeni su bili i zdravi i duboki, osim toga bicikl je bio pučko vozilo, mnogi koji nisu mogli ni pomišljati na automobil mogli su uživati vozeći se biciklom! Ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i svijest o zdravstvenoj vrijednosti kretanja bivala sve viša. U tom su prosvjećivanju liječnici odigrali vrlo važnu ulogu. Jedan od tih prosvjetitelja i promicatelja čuvanja i unapređenja zdravlja bio je liječnik dr. Fran Gundrum (1856. – 1919.). U njegovom obimnom opusu knjiga i predavanja je i knjiga ”O vožnji na biciklu” (tiskana 1904.). ”Zaista danas nema mnogo sportova koji su tako rasprostranjeni i tako obljubljeni od svih slojeva pučanstva kao baš taj biciklistički sport, a ima nade da će tijekom vremena još više maha preoteti!” I to se i zbilo! Nade dr. Gundruma su se ostvarile.
Ferdo Budicki
Ferdo Budicki je prevalio
cestama Europe i Sjeverne
Afrike 17.000 kilometara
U nastavku povijesti biciklizma bilo je izuzetnih sportaša, promicatelja, vrsnih organi-zatora. Jedan od njih je bio zagrebački bravar i trgovac Ferdinand Budicki (1871. – 1951.). Spominje ga se kao preteču našega automobilizma, što je Ferdinand Ferdo Budicki i bio. Prvi se 1901. pojavio u Zagrebu za volanom Opela, 1906. je bio i osnivač Prvoga hrvatskog automobilskog kluba u Zagrebu. (podrobnije i izuzetno zanimljivo štivo o tim po čecima auto-moto sporta i turizma u nas je objavljeno u listopadskom broju ZMG-a). Mi ovdje želimo otkriti i ”biciklističku vezu” Ferdinanda Budickog, kojega je u svom članku prof. Zdenko Jajčević nazvao ”pustolovom na biciklu”.
Čitamo:
”Strastveni biciklist i pionir automobilizma u nas, Ferdinanad Budicki ostvario je 1897. nesvakidašnji podvig. Za osam mjeseci Budicki je prevalio cestama Europe i Sjeverne Afrike 17.000 kilometara. Poslije je otputovao u Sjevernu Ameriku gdje je na biciklu otišao na Svjetsku izložbu u Chicago.”
Josip Pavlija
Josip Pavlija je natjecanja
napustio 1923. Radio
je u svojoj mehaničkoj
radionici, u Gornjoj
Kustošiji. Popravljao je
bicikle i motorbicikle.
Uživao je glas vrsno
To je mogao ostvariti samo onaj koji je bio sportaš dorastao svim izazovima onovremenih putovanja biciklom! I zato nas ne smije iznenaditi i podatak što ga navodi Zvonimir Zorko u članku o Josipu Pavliji (1893. – 1969.), prvom prvaku države nakon Prvoga svjetskog rata: ”Josip Pavlija rođen u Zagrebu 6. listopada 1893., po zanimanju mehaničar, zanat je izučio kod Ferdinanda Budickog (1871. – 1951.) poznatog i čuvenog automehaničara, pionira automobilizma, letača balonom i bicikliste.” Po ono vremenom običaju, nakon što je završio naukovanje, 19-ogodišnji Josip Pavlija odlazi u svijet – većim dijelom ”trbuhom za kruhom”, ali i zbog ”želje za daljnjim učenjem”. Dvije godine radi i usavršava se u Grazu, u tvornici Puch. Po povratku u Zagreb, 1914., počinje se u slobodno vrijeme biciklizmom baviti i kao sportom. Učlanio se u društvo Sokol. Prva cestovna utrka – 100 km od Celja do Zagreba – 21. rujna 1919. bila je i prvo prvenstvo države nakon Prvoga svjetskog rata. U jednoj televizijskoj emisiji već sijedi sportaš slikovito je opisivao sve neravnine, svu prašinu, sve opasnosti od nepredvidivih ”sudionika u prometu”, misleći pri tome na pse i goveda. Pa ni guske na cesti nisu bile poželjne, a bilo ih je! Posebno se zabavljao sjećajući se kako je tu prvu cestovnu prvenstvenu utrku riješio svoju korist i to na jednoj strmini ”skupio sam svu hrabrost i jurio pod breg”. I sljedeće je dvije godine Josip Pavlija bio cestovni prvak: 1920. (Zagreb-Ljubljana) i 1921. (Ljubljana-Zagreb). Bio je poznat i u međunarodnoj biciklističkoj konkurenciji. O njemu i njegovoj natjecateljskoj vrijednosti govori i ova zgoda: na start međunarodne cestovne utrke Beč-Graz-Beč, dugoj 390 km je zakasnio! Start je bio točno u ponoć, a Josip je zaspao! Krenuo je za karavanom biciklista punih 7 minuta kasnije. U cilju u Beču, nakon 15 sati i 30 minuta vožnje bio je TREĆI! Tko je ikada imao natjecateljskoga biciklističkog iskustva dobro zna kakav je to podvig! Njegova osobna zbirka trofeja i priznanja govorila je sama po sebi mnogo. Josip Pavlija je natjecanja napustio 1923. Radio je u svojoj mehaničkoj radionici, u Gornjoj Kustošiji. Bio je specijalni biciklistički mehanički obrtnik. Popravljao je bicikle i motor bicikle. Uživao je glas vrsnoga majstora. Biciklizam je tada bio amaterski sport i obitelj se moglo uzdržavati samo radom. Kasnije je u Ilici 250 otvorio radionicu i prvu prodavaonicu bicikala i pribora u tom dijelu Zagreba. Ostao je vjeran biciklu do kraja života. Imao je 77 godina kada ga je na uglu Ilice i Zrinskog trga u Kustošiji srušio nepažljivi automobilist. Na veliku žalost mnogih u našem gradu Josip Pavlija je umro od posljedica te nesreće, 27. srpnja 1969.
Đuka Dukanović
A do dana današnjih nije se zaboravilo to vrijeme ”kada je Kustošija bila središte ne samo zagrebačkog i hrvatskog, nego jugoslavenskog biciklizma”.
To su riječi Stjepana Ljubića-Vojvode. A on je znao o čemu govori, bio je čovjek takvoga kova, koji se nije razbacivao riječima. ”Iz Kustošije potječe većina naših najboljih vozač a između dva rata. Nakon Josipa Pavlije prvak je bio također član Sokola, Đuka Dukanović (prvak 1922., 1923. i 1924.). Gotovo svi kasniji biciklistički prvaci bili su iz škole iskusnoga Josipa Pavlije pa je tako i mladi August Prosenik prošao kao početnik Pavlijinu školu…”
August Prosenik
August Prosenik (1916. – 1975.) kao 15-ogodišnjak je došao u Zagreb izučiti mehaničarski zanat kod braće Ivana i Antuna Štrbana u Kustošiji. (Antun Štrban je bio višestruki motoristički prvak Jugoslavije.) August Prosenik se 1933. učlanjuje u biciklistički klub Sokol 1887. Josip Pavlija je bio tehnički vođa kluba.
Već 1934. August Prosenik (s 18 godina) osvaja juniorsko prvenstvo Jugoslavije. I još dva sljedeća. Godine 1936. (s 20 godina) osvaja i seniorsko prvenstvo države. Time se kvalificirao za Olimpijske igre u Berlinu 1936. U pojedinačnoj cestovnoj utrci na 100 km zauzima 13. mjesto (od 100 natjecatelja!) U tom je trenutku to bio daleko najveći uspjeh naših biciklista na Olimpijskim igrama. (Prvi su put nastupali 1928. u Amsterdamu.) Na kon OI 1936. u vrlo zahtjevnoj utrci, ”Oko Rumunjske” (u konkurenciji su vozili i profesionalni vozači!) bio je šesti. Zatim je pobjeđivao na prvenstvima Jugoslavije 1937. i 1940. U vremenu do Drugoga svjetskog rata bio je neupitno među najboljima. Nakon rata, sad već 30-ogodišnjak, August Prosenik je na vrhuncu sportske karijere: 1946. pobjednik utrke ”Oko Rumunjske”, 1947., nakon pobjede u utrci Beograd-Budimpešta, na Balkanskim igrama je član pobjedničke trojke Milan Poredski – August Prosenik – Anton Strain. Pobijedio je 1948. na prvoj ”Utrci mira Varšava-Prag” jaku međunarodnu konkurenciju, usprkos tri kvara na gumama. Ali – te 1948. godine August Prosenik je preživio tešku prometnu nesreću i time je zaustavljena njegova sjajna sportska karijera. Umro je u Zagrebu, 22. srpnja 1975. Sahranjen je u rodnom mjestu: Jesenice na Dolenjskom.
Poziv na Tour de France
Nakon uspješnih nastupa na međunarodnim višednevnim etapnim utrkama posebno 1935. i 1936. ”Oko Rumunjske”, stigao je poziv za na stup na utrci ”Oko Francuske” (Tour de France). 1936. Budući da su Stjepan Grgac, Rudolf Fiket i Stjepan Ljubić (svi iz Zagreba) i Franc Abulnar (iz Ljubljane) bili amateri dobili su za taj nastup posebne licencije (dozvole). To je bila skupina ”neovisnih vozača” (independenti). Taj kompromis je dopuštao da profesionalci i amateri nastupaju zajedno. Kada su 1965. osnovani posebni savezi za amatere (FIAC-Federation Internacionale Amateur Cyclisme) i za profesionalce (FICP- Federation Internationale de Cyclisme Profesionnel) kategorija nezavisnih vozača je ukinuta.
Već je sam poziv organizatora bio priznanje, ali sam nastup u utrci ”Oko Francuske” 1936. nije bio poseban uspjeh. Bila je to teška kušnja: Stjepan Ljubić, Rudolf Fiket i Franc Adulnar morali su odustati u prvom dijelu zbog vremenskog zaostatka. Stjepan Grgac je ostao sam. Završio je čak i 14 etapu od Montpelliera do Perpignana, savladao 2 900 km, od 4 300!!, ali je morao napustiti utrku. Za dvije je minute prekoračio pravilima prekoračenu granicu od tri sata zaostatka za vodećima. Pravila su bila jasna, tehnička komisija rigorozna – dan kasnije je Stjepan Grgac putovao iz Perpignana za Zagreb.
I dan danas je poznavaoci našeg biciklizma slažu s člankom/izvještajem i znalačkom, trezvenom analizom što ju je napisao Stjepan Ljubić, i sam sudionik Tour de Francea 1936. ”Neuspjeli pokušaj sudjelovanja na Tour de Franceu je najveći uspjeh naših biciklista”. A u požutjelim brojevima Jutarnjeg lista tih dana 1936., uporni kroničar pronalazi uzbudljiva, rječita, slikovito pisana izvješća, što ih je tim novinama slao Stjepan Grgac. Iako nije došao do cilja u Parizu Stjepana Grgca dočekali su u Zagrebu kao sportskoga junaka! Očito su naši djedovi i očevi imali u sebi plemenitog sportskog duha, nisu priznavali jedino pobjedu, cijenili su i predani sportski napor!
Stjepan Grgac
Stjepan Grgac ima značajno mjesto u povijesti našeg biciklizma. Rođen je u Novakima kraj Zaprešića (17. rujna 1909.) Radio je kao službenik. Bicikl mu je prirastao srcu već u ranom djetinjstvu. Sedam je puta bio cestovni prvak Zagreba. Imao je nepunih 20 godina kada je 1929. pobijedio u 210 km dugoj cestovnoj utrci Graz-Semmering-Graz. Prvenstva Jugoslavije na cesti osvajao je 4 puta (1930., 1932., 1933. i 1939.) Umro je 15. prosinca 1960. Prerano! Preživio je mnogo pdova vozeći bicikl, a pad s krova susjedove kuće, dok mu je pomagao pokriti kuću, bio je smrtonosan. Ta preteška kušnja na Tour de Franceu 1936. bila je korisno iskustvo i ujedno poticaj organiziranju etapnih utrka. Dotada na tlu Jugoslavije nije bila priređena niti jedna etapna utrka. Inicijativa se rodila među zagrebačkim biciklistima. Problem je bio tko će biti organizator/pokrovitelj. U svijetu su to bili sportski listovi: za Tour de France pariški L´Equipe, za Giro de Italia sportski dnevnik Gaz zetta dello sport iz Milana. ”Trka mira” imala je pokrovitelje Rude pravo iz Praga, Tribu na ludu iz Varšave i Neues Deutschland iz Istočnog Berlina.
Stjepan Grgac ima vidno
mjesto u povijesti našega
biciklizma. Sedam je
puta bio cestovni prvak
Zagreba, a imao je
nepunih 20 godina kada
je 1929. pobijedio u 210
km dugoj cestovnoj utrci
Graz-Semmering-Graz.
Prijedlog neumornog Stjepana Ljubića o pokroviteljstvu prihvatio je tadašnji glavni urednik sportskog tjednika Ilustrovane sportske novosti, inž. Vladimir Bičanić. Prva etapa na ”Kroz Jugoslaviju” priređena je i provedena od 28. do 30. svibnja 1937. Start je bio u Zagrebu. Dužina 500 km. Startalo je 15 vozača. Tri etape: Zagreb-Karlovac-Ljubljana 190 km, Ljubljana-
Celje-Maribor 140 km i Maribor-Varaždin-Zagreb 170 km. Novac za organizaciju i provedbu prikupljen je reklamama, budući da su se trgovci i proizvođači bicikala, guma i dijelova iz Hrvatske i Slovenije listom odazvali i tako pomogli. Pobjednici prvih triju utrka ”Kroz Jugoslaviju” do početka Drugoga svjetskog rata bili su zagrebački biciklisti: 1937. August Prosenik (Sokol), 1938, Drago Davidović (Orao), 1940. Nikola Penčev (Orao).
Po onoj narodnoj ”Dobro je zapjevati, ali treba znati kada sviralu za pojas zadjenuti”. Ostajemo dužni mnogima koje nismo spominjali. U najboljoj namjeri ostavljamo nastavak za neku drugu priliku, ali svi oni koji su u zagrebački biciklistički sport ugradili dio sebe ne će nestati u zaboravu!
U starijim knjigama o biciklizmu u Hrvatskoj često se govori o "dvokoli cama", to je bilo posve u redu. Naime, "bicikl" je izvedenica od latinskog "bis" - dvaput i grčke riječi "kyklos" - kolo.
