Legende hrvatskog ­bijelog sporta, tenisa

Tekst: Milka Babović

Tenis – oni su utirali put…

Povijest našeg tenisa je duga, zanimljiva i uzbudljiva, u njoj je mnogo stranica o uspjesima tenisača koji su ispunili i vrijedan generacijski dug: utirali su put sljedbenicima! O toj prošlosti sačuvano je dosta pisanih svjedočanstava zapisa, novinskih izvještaja, -sjećanja. Poneki djelić te prošlosti može se pronaći i na filmskoj traci. Svaki kroničar, pa tako i pisac ovih redaka, poseže za predragocjenim knjigama: Zdenko Uzorinac: ‘Teniske legende i asovi’, (Prosvjeta, Bjelovar 1997.) i Fredi Kramer: ‘Hrvatski tenis’ (Hrvatski teniski savez, Zagreb 1997.). Autori su sve poklonike tenisa, sporta uopće, zadužili vrijednim darom!

Jasno, tenis se igrao i prije 1912. godine, ali se smatra da je redovito treniranje i organiziranje natjecanja prema pravilima počelo baš te godine kada je u Maksimiru HAŠK uz novo nogometno igralište s atletskom stazom uredio i pet teniskih terena. Bila je stvorena materijalna osnova za rad i napredak. Skupina teniskih zanesenjaka: Hinko Wuerth, dr. Stevan Hadži, Maks Leitgebel, dr. Ivo Spevec, dr. Stevan Ulmanski, Fedor Freudenreich i Oskar Mohr pridružili se radu Prvog hrvatskog teniskog foruma u sklopu Hrvatskog sportskog saveza, osnovanog 5. listopada 1909. godine u Zagrebu.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata djelatnost tenisača je bila održavana, ali nikad
nije prekidana. Nakon rata u Zagrebu je 27. kolovoza 1922. osnovan Jugoslavenski teniski savez, vodili su ga hrvatski teniski djelatnici i igrači, budući da je Zagreb imao najdulju tradiciju, iskusne natjecatelje i sportske djelatnike. Hinko Wuerth bio je predsjednik teniske organizacije od 1912. do 1934. godine. Dužnost predsjednika Saveza preuzeo je dr. Stevan Hadži od 1934. do 1937. godine, a dr. Drago Čop vodi Savez od 1937. do 1941. godine.

Drago Čop

Tenisači, osobito oni koji dulje pamte, ­sigurno znaju barem to da je 1939., u ­da­nima slave naših tenisača Franje Punčeca, Josipa Palade, Franje Kukuljevića i Dragutina Mitića, dr. Drago Čop bio predsjednik Jugoslavenskog teniskog sa­ve­za, savezni kapetan reprezentacije i vođa puta u Boston, na Međuzonski finalni dvoboj s Australcima. Oni, pak, koji ne prate tenis, ali liječe reumatske i slične nevolje u zagrebačkoj ‘Terapiji’ mogu pročitati na zaglavlju svih nalaza i na svakoj knjižici za terapiju da se liječe u Poliklinici za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju ‘Dr. Drago Čop’, Mihanovićeva 3, Zagreb.
Ta se vrijedna zdravstvena ustanova, osnovana 1928. godine, u početku zvala Javno kupalište i zavod za fizikalno liječenje TERAPIJA.
Dr. Drago Čop (1898. – 1963.) utemeljitelj je današnje Poliklinike kada je izabran i za prvog ravnatelja. Utemeljitelj je reumatologije u Hrvatskoj i osnivač reumatološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske.
Bio je predan sportu, osobito tenisu. Njegovoj zamisli i zahvaljujući zadivljujućoj upornosti 1929. je započeta izgradnja teniskih igrališta na Šalati, u središtu Zagreba. Od 1931. do 1987. sva natjecanja za Davisov pokal igrana su na Šalati. Dr. Drago Čop zadužio je hrvatski tenis i time što je, igrajući tenis na igralištima kraj bolnice u Petrovoj ulici, u skupljaču loptica prepoznao rasnog tenisača. Bio je to Josip Palada – Joža.

Palada i Mitić

O svojim počecima Josip Palada je rado pričao: ‘…stanovali smo u Petrovoj ulici, u susjedstvu Ginekološke klinike; liječnici su sagradili igralište i ja sam 1927. kao 15-godišnjak počeo skupljati lopte. Počeo sam igrati tenis na nagovor doktora Čopa, koji mi je darovao reket marke ‘Star’ i od prvog dana zaljubio sam se u tenis. Vježbao sam danima kao samouk, a zid mi je bio najvjerniji protivnik…’
Dr. Drago Čop je kasnije otkrio kakvo se tenisko blago krije i u dječarcu Dragutinu Mitiću.
Njih dvojica su s Franjom Punčecom i Franjom Kukuljevićem bili ‘velika četvorka’. Nisu slučajno prozvani ‘velikima’! U povijesti natjecanja za Davisov pokal njihovo je igranje upisano zlatnim slovima.

Davis cup

Davis cup – najznačajnije je tenisko momčadsko prvenstvo svijeta. Prvo je održano 9. i 10. kolovoza 1900. godine kao dvoboj Amerikanaca i Engleza. A već 1926. poduzetni predsjednik Hinko Wuerth prijavljuje hrvatsku momčad za natjecanje za Davisov pokal.
I tako je sve počelo 1927. U prvom smo kolu bili slobodni. Organizacijski odbor planski je pripremao Zagreb za drugo kolo. Odlučeno je da će se igrati u Maksimiru, na HAŠK-ovim igralištima. Štedjelo se, sve što se moglo uraditi dragovoljno, uradilo se. U Zagrebu su vjerovali da će u prvom kolu u Barceloni
Španjolci pobijediti Indiju. Kronike pišu da su članovi Odbora za doček učili dobrodošlicu na španjolskom, glazbenici uvježbavali španjolsku himnu, u hotelu ‘Esplanade’ sa šefom kuhinje dogovoren i odgovarajući jelovnik … A pobijedili su Indijci sa 3:2!
Puk i danas veli: ‘Ako za duge suše želiš zazvati kišu priredi masovni slet ili, još bolje, teniski turnir, osobito onaj za Davisov pokal!’. Prvi susret u našoj povijesti igranja za Davisov pokal, u Zagrebu, Jugoslavija – Indija bio je predviđen za 20., 21. i 23. svibnja 1927. U petak su se navukli kišni oblaci, izlilo se nebo, igralište je bilo potopljeno. Početak je pomaknut za subotu. Budući da su Indijci na kraju tog dana vodili 3:0, za nedjelju je bio dogovoren ekshibicijski tenis. I njega je omela kiša, gledatelja je bilo malo, organizatorima su ostali dugovi. Ali dobitak je bio velik: pridružili smo se svjetskom tenisu. U prvom kolu 1928. pobijedili su nas Finci, ali mladi Franjo Schaeffer izborio je počasni prvi bod! Bilo je očito da učimo! A već 1930. u prvom kolu Franjo Schaeffer, Krešimir Friedrich i Ivan Radović pobijedili su Šveđane 5:0!

Mušketiri

Korak po korak smo jačali. Na Šalati su 1931. otvorena igrališta. A već 1936. u finalu Europske zone su ‘četiri mušketira’: Franjo Punčec, Josip Palada, Franjo Kukuljević i Dragutin Mitić. Taj uspjeh ponavljaju i 1938. godine.
A onda čudesna, nezaboravna 1939. Mušketiri su zreli, iskusni, uporni borci, znaju što mogu, znaju što žele, ali jednako dobro znaju da im niti jedan protivnik do Međuzonskog finala neće darovati ni pola boda bez borbe. Netko je tada napisao u prognozi prije početka natjecanja za Davisov pokal 1939. godine: ‘Naši tenisači jurišaju odlučno vrućim srcima ali hladnih glava!’
Irce su u Zagrebu pobijedili takoreći bez napora, u Budimpešti su slomili čvrste, uporne Mađare sa 4:1. Spominjući taj dvoboj niti jedan kroničar tenisa ne zaboravlja podsjetiti da je Dragutin Mitić ­pobijedio čak i Jozsefa Asbotha, ljevorukog majstora, brzog i pokretljivog, za kojeg je Josip Palada izrekao sažetu ocjenu: ‘On je, jednostavno, dvonogi zec, trči, trči, trči i … sve stigne!’. Dragutin Mitić je u tom dvoboju dokazao da ga ne zovu slučajno ‘teško osvojiva tvrđava’. U Milanu su se Talijani opirali, ali su mušketiri pobijedili sa 3:2. U Zagrebu su pobijedili i Belgijce sa 3:2. Treći su put ušli u finale Europske zone! Protivnik im je reprezentacija Njemačke.

Oni koji se sjećaju tvrde da je Zagreb tih dana živio za taj teniski susret. Igralo se na Šalati. Prvog dana finala 28. svibnja 1939. godine Franjo Punčec s lakoćom pobjeđuje mladog, ali agresivnog Geopferta. Dragutina Mitića u drugom singlu pobjeđuje Hennes Henkel, jedan od najboljih tenisača Europe tog vremena. Njemački par Henkel i Menzel pobjeđuje par Punčec i Kukuljević. Nijemci vode 2:1, Dragutin Mitić savladava Geopferta – rezultat dvoboja 2:2. U zadnjoj igri dvoboj najjačih igrača Europe: Punčec pobjeđuje Henkela 10:8, 6:3, 6:0! Pobjeda i put u Boston na Međuzonski finale s Australcima.
Zapisano je da je i tih svibanjskih dana u Zagrebu bila ljetna vrućina, ali je svih 4000 gledatelja izdržalo i strepilo za svoje miljenike od prve do posljednje sekunde. Nema razloga da im i danas ne čestitamo!

Franjo Punčec

Međuzonski finale u Bostonu bio je od 24. do 27. listopada. U gledalištu tog neutralnog terena bilo je nekoliko stotina gledatelja, pretežno su to bili naši ljudi, iseljenici. Pobijedili su Australci sa 4:1. U svim značajnim izvješćima u svjetskom tisku naglašena je borbenost naših tenisača. Jedini bod izborio je Franjo Punčec u igri s Johnom Bromwichem, koji je bio tada najbolji tenisač svijeta. Franjo Punčec se prisjećao u jednom razgovoru s novinarima: ‘Nakon 6:2 i 8:6 u trećem sam setu osjetio umor, boljeli su me mišići nogu… trčao sam mnogo, John se nije šalio… bilo je teško, sparno vrijeme. Priznajem, malo sam se i opustio i… za tili čas je bilo 0:6.’

Za vrijeme odmora vođa puta dr. Drago Čop masirao mi je mišiće (posebnog masera nisu si mogli priuštiti!), a Joža (Josip Palada, op. a.) je negdje pronašao vruće vode i privijali su mi tople obloge… djelovalo je čudesno. Čio, osvježen utrčao sam na igralište, od početka nametnuo strašan tempo i … pobijedio sa 6:2.’
Te godine 1939. Franjo Punčec je na svjetskoj rang-listi bio četvrti!