3.7.1920. Koprivnica, + 9.3.2003. Basel
Tekst: Milka Babović
Jesu li baš svi sportaši ‘najbolji ambasadori svojih zemalja’ ne znamo bez procjene. Ipak, za neke znamo! A jedan od njih je Žarko Dolinar, sportaš i znanstvenik najvišeg svjetskog dometa. Sportom i znanstvenim dostignućima stekao je ugled i iskrene prijatelje diljem svijeta. Proputovao je više od 150 zemalja svijeta. Govorio jezike, učio nove. Uz zavidnu, nesvakidašnju akademsku i znanstvenu karijeru, nije se otuđio od svakidašnjih radosti i jada oko sebe. U vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao je židove od progona i zbog toga dobio najviše olikovanje države Izrael jednom strancu: priznanje Yad Vashem. A diljem svijeta sportaši su ga ‘odlikovali’ sjećanjem i mnogi stolnoteniski klubovi nose njegovo ime!
Za prvi susret s njim onima koji su mlađi, za osvježenje sjećanja onima koji su ga dobro poznavali, nije na odmet i ovih nekoliko redaka što ih je jednom prigodom osobno napisao Žarko Dolinar:
‘Učio sam srednju školu, povijest, pa biologiju i prirodne zakone, završio veterinu, morao sam proučiti usporednu i humanu medicinu i još mnogo, mnogo toga iz preobilne riznice ljudskog znanja da bih postao učitelj i znanstveni radnik, no sportu, stolnom tenisu moram zahvaliti što me je naučio raznim mogućnostima tolerancije, jednakosti ljudi, prijateljstvu i vjernosti jednom društvu, klubu, zajednici… Naučio sam da do sportskog vrha, jednako kao i do životnog Olimpa, nema širokog druma, do vrha dolaze samo oni koji se neumorno veru uskim stazama. Ne smije se stati!’
Žarko Dolinar rođen je u Koprivnici 3. srpnja 1920. godine. Otac Jakov bio je ugledni sudac. Žarkova majka bila je Franjica, rođena Friedrich, sestra velike osobe hrvatskog športa, pedagoga prof. Dragutina Karleka Friedricha.
Obitelj prizivnog suca često se selila: Žarko je pohađao gimnazije u Novom Sadu, Ljubljani i Zagrebu. Kao 15-godišnjak počinje igrati stolni tenis (tada su taj sport zvali ‘ping-pong’). Žarko Dolinar nije nikad zaboravio u svojim sjećanjima spomenuti profesora Voju Džinovskog, koji mu je bio prvi učitelj u novosadskoj gimnaziji. Školovanje je nastavio u Ljubljani, u selezijanskoj gimnaziji, gdje je igrao je u ‘Korotanu’. Nakon preseljenja u Zagreb, 1936., školuje se kod Selezijanaca i nastavlja sa stolnim tenisom, a počinje igrati i tenis u ‘Mladosti’, TTC-u i HAŠK-u. Nakon Drugog svjetskog rata suosnivač je ‘Akademičara’, zatim karijeru nastavlja u ASD-u ‘Mladost’, gdje će ostati do kraja natjecateljskog bavljenja sportom 1959. godine. Uz bogatu sportsku karijeru, bavi se i akademskim radom, te 1948. godine diplomira na veterinarskom fakultetu.
Od brončane tintarnice do…
Zbirke trofeja, nagrada, priznanja svjedočile su o njegovu prebogatom sportskom životu. Središnje mjesto u toj izložbi života dobila je brončana tintarnica koju je Žarko Dolinar izborio 1936. kao pobjednik na školskom prvenstvu u Zagrebu.
Od 1936. do 1959. pobijedio je na 25 svjetskih stolnoteniskih turnira, 74 puta bio reprezentativac Jugoslavije… Kao pobjednik zapisan je u kronikama međunarodnih stolnoteniskih prvenstava Austrije, Skandinavije, Jugoslavije, Nizozemske i Engleske.
Nije na odmet znati da stolnotenisačima, u danima početaka sportskog puta Žarka Dolinara, nisu baš cvjetale ruže. Kada je trebalo otputovati na Svjetsko prvenstvo u Kairo 1939. godine, uz blagajni Saveza bilo je svega 4.000 dinara, a za put je trebalo 15.500! Ministarstvo sporta dalo je 5.000 dinara, ostalo su priložili prijatelji stolnog tenisa, mecene (danas iz zovemo sponzori), a i sami igrači i funkcionari su posegnuli u svoje lisnice. U momčadi je bio, prvi put kao reprezentativac, i 19-godišnji maturant Žarko Dolinar, a uz njega su bili poznati Klement Hexsner, Maks Marinko, Tibor Harangozo i Adolf Heršković. Sve nevolje oko novca bile su zaboravljene onog trenutka kada su Jugoslaveni izborili drugo mjesto u momčadskoj konkurenciji i dobili srebrne medalje. To je bilo silno iznenađenje, a i velik poticaj razvoju tog sporta.
U pojedinačnom nadmetanju ‘novajlija’ Dolinar izborio je i brončanu medalju!
Teška vremena
Prvo poslijeratno Svjetsko prvenstvo održano je u Londonu 1948. Žarko Dolinar je u reprezentaciji, ima već 28 godina. Igrači su imali neočekivanog protivnika: promjenu pravila serviranja. Nije se više smjelo servirati iz ruke i prstima usmjeravati lopticu, već se lopticu moralo baciti u zrak iz ispružene ruke i tek tada udariti reketom. Jugoslavenski su igrači prekasno saznali za tu promjenu i nisu svladali novu tehniku. Uspjeli su momčadski osvojiti tek peto i osmo mjesto.
U Beču 1951. godine, u tijek 18. Svjetskog prvenstva umiješala se epidemija gripe: Josip Vogrinc i Žarko Dolinar, udarne snage, igrali su gripozni i momčad je bila treća. Još jedna brončana medalja.
Godinu dana kasnije 19. Svjetsko prvenstvo u Bombaju prošlo je bez jugoslavenskih igrača jer novca nije bilo niotkud, a Bombaj je tada bio ‘dalje’ nego danas! Žarko Dolinar tada ima već 31 godinu i sve je bolji, a natjecanja s najboljima nužno mu trebaju. Slijedi srebrna medalja u paru s Austrijankom Lindom Wertl na Svjetskom prvenstvu u Bukureštu 1953. godine.
Na Olimpu
London, 1954. godina, 21. Svjetsko prvenstvo… Par Žarko Dolinar i Vilim Harangozo su priznata ‘svjetska sila’. Ali i ti zasluženi epiteti moraju se potvrditi po onom ‘Hic Rhodus, hic salta’! I skočili su! Epitet je postao i službena titula: oni su prvaci svijeta, zlatna medalja najboljih njihova je. No, Žarko se ne zaustavlja, s Lindom Wertl osvaja još i brončanu medalju.
Ovako ispričano čini se jednostavno!
Žarko Dolinar 1955. ima 35 godina i kao da je sve mlađi. Potvrda su rezultati u Utrechtu, na 22. Svjetskom prvenstvu. Tada Žarko Dolinar dosiže svoj sportski Olimp: pojedinačno je drugi, od njega je bolji samo 15 godina mlađi Japanac Tashiaki Tanaka. Nakon tog blistavog pojedinačnog srebra još jedno – par Žarko Dolinar i Vilim Harangozo ponovno su drugi!
Ni svi ti uspjesi nisu bili dovoljni da se za 23. Svjetsko prvenstvo u Tokiju 1956. godine nađe novca i za stolnotenisače. Bili su duboko ogorčeni. No, bila je to olimpijska godina, a njihov sport još uvijek nije bio u olimpijskom programu.
No, prelijepo priznanje je bio rezultat ankete ‘Narodnog sporta’ prema kojoj je Žarko Dolinar bio proglašen najaboljim sportašem u razdoblju od 1946. do 1956. godine.
Dobro mi došel, prijatel…
Igrao je još tri sezone, ali samo pojedinačno, pred njim je bio dugi put znanstvenika – kako je on znao kazati ‘majstora, vječitog učenika’. Uz sva istraživanja, uz svu znanstvenu akademsku djelatnost, prof. dr. Žarko Dolinar je znao naći vremena i za svoju zbirku autograma poznatih osoba svijeta – skupio ih je oko 7000.
Iako je živio u Baselu svoj je 80. rođendan proslavio u Zagrebu. Bila je to proslava na Žarkov način: ‘Dobro mi došel prijatel!’. A njegovi su Podravci poslali ‘domaćeg vina, od kojeg ne boli glava’, i doista, nikoga od nas koji smo ga pili nije zaboljela glava. Zaboljelo nas je srce kada smo dobili glas da je umro. Bilo je to 9. ožujka 2003. godine. Imao je tek 83 godine, rekli su ili pomislili svi koji su ga poznavali.
