Medvedgradska Crna kraljica – Barbara Celjska, državnica i alkemičarka na zlu glasu

Sudjelovala u državničkim poslovima, bila je vrlo obrazovana, pametna i slobodoumna; talijanski humanist Piccolominij (papa Pio II.) optuživao ju je zbog razuzdanog i poročnog života i hereze

Napisao: Marijan Lipovac

Jedna od najpoznatijih osoba povezanih s Medvedgradom je Crna kraljica o kojoj u narodu postoje razne legende. Generacijama se pričalo da je Crna kraljica i sebe i Medvedgrad predala vragu da bi spasila svoje blago od turskih napada te da zbog toga ni u smrti nije našla mir, već se pretvorila u zmijsku kraljicu koja i danas čuva silno bogatstvo u tunelima između Medvedgrada i crkve svetog Marka na Gornjem gradu. Navodno je imala dugu crnu kosu i stalno je hodala odjevena u crno, s crnim rukavicama na rukama na kojima je najčešće stajao pripitomljeni crni gavran Tugomir koji je na njezinu zapovijed kopao oči i pandžama ranjavao sve koji su joj se zamjerili. Pričalo se i da je imala brojne ljubavnike koje je nerijetko bacala s najviših kula svojih utvrda.

Na Crnu kraljicu podsjeća izvor na Medvednici nazvan Kraljičin zdenac, o kojem postoje dvije legende. Prema prvoj, na Medvednici su tijekom velike suše presušili svi potoci i izvori osim bunara Crne kraljice na Medvedgradu. Narod se uputio Crnoj kraljici s molbom da im dozvoli napiti se na njezinom bunaru, no ona ih je bez milosti otjerala. Vraćajući se, ljudi su u šumi začuli žubor vode i naišli na izvor koji dotad nije postojao. Čim su počeli piti vodu s tog izvora, Crnoj kraljici je presušio njezin medvedgradski bunar. Prema drugoj legendi, Crna kraljica sama je dolazila po vodu na taj izvor, bojeći se da će je dvorjani otrovati i zato je prozvan Kraljičinim zdencem.
U Samoboru postoji legenda da je Crna kraljica stvorila golemu kornjaču koja je odlazila u grad i proždirala djecu. Jela ih je sve dok nije ostalo živo samo jedno dijete, i to kći Crne kraljice. Kad je gladna kornjača krenula prema njoj, Crna kraljica je zamolila Samoborce da se počnu moliti kod crkvice svetog Mihalja da joj kći bude pošteđena. Samoborci su na to pristali, no zauzvrat su od Crne kraljice tražili da napusti grad. U tom trenutku grom je udario u kornjaču i okamenio je, pa je tako nastala velika specifična kamena stijena podno samoborskoga Staroga grada.

Iza ovih legendi krije se stvarna povijesna osoba koja je zaista bila kraljica, pa čak i carica. Bila je to Barbara Celjska, supruga Žigmunda Luksemburškog, rimsko-njemačkog cara, ugarskog, hrvatskog i češkog kralja, koja je u prvoj polovici 15. stoljeća bila jedna od najznačajnijih žena u tadašnjoj Europi, a možda i najmoćnija. Sudjelovala u državničkim poslovima, bila je vrlo obrazovana, pametna i slobodoumna te se bavila alkemijom. Na zao glas došla je zahvaljujući talijanskom humanistu Eneji Silviju Piccolominiju (kasnije je postao papa Pio II.) koji ju je u svojim djelima optuživao zbog razuzdanog i poročnog života i hereze, što se nekritički prenosilo dalje, pa je uspoređivana i sa zloglasnom rimskom caricom Mesalinom.

Ugarska i hrvatska, njemačka i češka kraljica

Barbara se rodila se oko 1392. u moćnoj grofovskoj obitelji Celjski, čije je središte bilo u Kranjskoj i Štajerskoj. Celjski su od 1397. do 1399. u posjed dobili Varaždin i znatan dio Hrvatskoga zagorja, 1405. Međimurje s Čakovcem, a ubrzo i gradove Trsat, Bakar i Bribir. Barbarin otac Herman II. bio je, naime, jedan od saveznika Žigmunda Luksemburškog u dinastičkim borbama u Ugarskoj i Hrvatskoj krajem 14. stoljeća i zbog zasluga je svojem puncu dao ne samo važne posjede, nego ga i imenovao hrvatskim banom. Žigmund je bio češki kraljević, sin slavnog češkog kralja i rimsko-njemačkog cara Karla IV., a za ugarskog i hrvatskog kralja izabran je 1387. kao suprug dotadašnje kraljice Marije Anžuvinske. No, za učvršćenje vlasti morao se do 1408. boriti s pristašama bosanskoga kralja Tvrtka I. i njegovih nasljednika, kao i pretendenta na ugarsko-hrvatsko prijestolje Ladislava Napuljskog. Kraljica Marija je umrla 1395. nakon pada s konja u visokom stupnju trudnoće, a sin kojeg je nakon toga prerano rodila također je umro te je Žigmund bio bez nasljednika.
Za ženu je odlučio uzeti Marijinu rođakinju Barbaru Celjsku i ona se u dobi od 13 godina u studenome 1405. u Krapini udala za 37-godišnjeg Žigmunda, što je bilo prvo i jedino vjenčanje nekog vladara u Hrvatskoj nakon 1102. Barbara je okrunjena za ugarsku i hrvatsku kraljicu već u prosincu 1405. u Stolnom Biogradu. Žigmund ju je postupno uveo u državne poslove, budući da je bio zauzet s nekoliko vanjskopolitičkih pitanja od ratova protiv Venecije u sjevernoj Italiji do husitskih ratova u svojoj domovini Češkoj, pa ga je Barbara kao regentica zamjenjivala za vrijeme njegovih izbivanja iz Ugarske (1412.–1414. i 1416.–1418.). Do danas je sačuvano čak 270 povelja koje je izdala.
Par je u braku 1409. dobio kći Elizabetu koja im je bila jedino dijete. Od supruga je Barbara dobila posjede u Slavoniji, a poslije u zamjenu za njih nekoliko gradova u Češkoj i današnjoj Slovačkoj i tako postala iznimno bogata. Osim što je boravila na Medvedgradu, zabilježeno je da je 1408. sudila u Čakovcu i boravila u Samoboru, 1410. u Đakovu, a od 1411. do 1413. regulirala je pravničke i crkvene poslove u Križevačkoj županiji. Žigmunda nije samo zamjenjivala tijekom njegove odsutnosti, nego povremeno pratila i na čestim putovanjima, pa je bila u njegovoj pratnji na koncilu u Konstanzu od 1414. do 1415., na kojem je kao heretik osuđen i spaljen češki vjerski reformator Jan Hus.
Žigmund i Barbara zajedno su 1408. osnovali Zmajski viteški red u kojem su bila 22 visoka plemića, uglavnom iz Ugarske i Hrvatske, ali i susjednih zemalja, među kojima i vlaški knez Vlad II. prozvan Dracul (zmaj na rumunjskom), otac globalno poznatog Vlada III. Ţepeşa – Drakule.
Žigmund je 1411. izabran za njemačkoga kralja, pa je 1414. i Barbara u Aachenu okrunjena za njemačku kraljicu. Barbara se 1419. žestoko sukobila sa Žigmundom koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godinu dana u Veliki Varadin (današnja Oradea u Rumunjskoj). Razlog nije poznat, a nagađalo se da je posrijedi bila nevjera ili njezina nesposobnost da obavlja dužnost regentice. Žigmund se 1420. u Pragu okrunio za češkoga kralja, pa je nakon njihove pomirbe 1421. Barbara ponijela naslov češke kraljice, no češkom krunom okrunjena je tek 1437. Nakon što je Žigmund 1433. u Rimu okrunjen za rimsko-njemačkog cara, i Barbara je postala carica, iako nije okrunjena.

Žigmund je umro 1437. i naslijedio ga je zet, Elizabetin muž Albert Habsburški, austrijski nadvojvoda. To je bio prvi slučaj da je jedan pripadnik dinastije Habsburg postao ugarski, hrvatski i češki kralj. Barbara se još ranije protivila tome da Žigmunda naslijedi zet i očito je planirala urotu, pa je suprug nedugo prije smrti naredio da se Barbara zatvori u Požunu. Prividno se pomirila s kraljem Albertom i puštena je, no pobjegla je u Poljsku, kako bi kao protukralja podržala poljskoga kralja Vladislava Jagelovića. Albert je umro već 1439., dok mu je supruga Elizabeta bila trudna, a iduće godine rodila je sina Ladislava (s nadimkom Posmrtni) koji je izabran za češkoga kralja, dok je ugarski i hrvatski kralj postao Vladislav. Nakon njegove pogibije u bitci s Osmanlijama pokraj Varne 1444., Ladislav je izabran za ugarskog i hrvatskog kralja. Do njegove punoljetnosti tim je kraljevinama upravljao Janos Hunyadi, otac kasnijega kralja Matije Korvina, a Češkom Juraj Podjebradski (kralj od 1458. do 1471.).
Barbara Celjska se nakon Albertove smrti vratila u Češku i živjela na svojem posjedu u gradu Mělníku na ušću Vltave u Labu. Nadživjela je svoju kći koja je umrla 1442., a Barbara je preminula od kuge 11. srpnja 1451. Pokopana je u Pragu u katedrali svetog Vida. Grob joj nije sačuvan, ali 2013. ga je slovensko veleposlanstvo u Češkoj simbolički označilo natpisom na podu katedrale.

Alkemijski pokusi u Samoboru

Osim po državničkim aktivnostima, Barbara Celjska upamćena je i kao alkemičarka, što je opisano u zapisima njezinih suvremenika, no pokuse nije izvodila na Medvedgradu, nego u utvrdi u Samoboru, gdje je često boravila. Prema češkom alkemičaru Johannu von Laazu, Barbara se bavila transmutacijom bakra iz rudnika u okolici Samobora u srebro i zlato s pomoću kamena mudraca, no prema njegovom svjedočanstvu, njezino zlato nije izdržavalo iskušavanje vatrom, pa je omalovažio njezino umijeće. Nije jasno jesu li Barbarini motivi da proizvede zlato bili „znanstveni“ ili ju je vodila pohlepa za bogatstvom.

Zapis Johanna von Laaza glasi: „Čuvši s različitih strana da je supruga blagopokojnoga kralja Sigismunda vješta u vještini fizike, posjetio sam je te sam je malo ispitivao o umijeću fizike. Lukavo mi je odgovarala ta žena. Vidio sam je da je uzela živu, arsen i druge tvari, koje je ona sama dobro poznavala, i iz toga napravila neki prašak, od kojega je bakar zadobio bijelu boju. On je podnosio pokus, ali nije podnosio čekić. Time je prevarila mnogo ljudi. Isto tako vidio sam kod nje da je načinila neki prašak, i kad bi posula tim praškom neki metal pa ga ugrijala, prašak bi se upio u njega, a on bi nalikovao na čisto srebro paljeno u loncu. No, ako se ovaj opet rastalio, postao je opet bakrom, kao što je i prije bio. I ona mi je pokazala još više ovakvih lažnih umijeća. Drugi put sam vidio da je uzela Crocus Martis, Crocus Veneris i druge praške i zajedno su se pomiješali; iz toga je učinila vezivo (cement); kad je uzela dio zlata i dio srebra i u tome su se vezali, pojavilo se čisto zlato izvana i iznutra, no kada se rastalilo, izgubilo je svu crvenu boju. I time su mnogi trgovci bili prevareni. A vidio sam od nje mnoge laži i prevare, prekorio sam je riječima. Ona me htjela baciti u tamnicu, no Božjom pomoću otišao sam od nje u mir.“ Laaz je, međutim, bio poznat kao varalica koji je posjećivao europske alkemičare, kako bi otkrio tajne njihovih pokusa i pripravaka, a kada to nije uspio, proglasio bi ih varalicama, pa je tako nastojao omalovažiti i Barbarina postignuća.

No, već bavljenje alkemijskim pokusima podatak je koji Barbaru Celjsku potvrđuje kao neobičnu ženu svojega doba, koju ne bi trebalo svoditi samo na loš glas u narodnim legendama. Barbara Celjska posebno je popularna u svojoj domovini Sloveniji koja joj je posvetila jednu poštansku marku, pa čak i prigodnu kovanicu eura. Njezin lik prikazan je i na oltarnoj slici iz 1420. u crkve svete Barbare u finskom selu Kalanti, zajedno sa suprugom Žigmundom Luksemburškim.