Napisao: Branimir Špoljarić
Foto: Arhiv MGZ
”Ulične fašničke norije” bilježimo i u podgrađu, u staroj Ilici, u kojoj su djeca krajem 19. i početkom 20. stoljeća obilazila kuće na fašnik, a između dva svjetska rata fašničke su povorke, posebice u gradskim predgrađima, kao što su Kustošija, Kanal, Trnje, Dubrava i Trešnjevka, u cijelosti imale socijalni karakter
U starom Zagrebu prvo gradsko veselje i zabave bili su upriličeni 3. veljače jer se toga dana svake godine biralo gradsko zastupstvo, magistrat i gradski sudac, danas bi neki rekli gradonačelnik. Izabrani bi sudac ”slobodnog kraljevskoga grada” na brdu Gradeca svečanim objedom ugostio prisežnike gradskoga magistrata, ali jednako tako i sve sugrađane, bilo na gradskom trgu bilo u gostionicama unutar gradskih zidina. Iz tog nam vremena seže podatak o natjecanju Prstenac (igri sličnoj sinjskoj Alki), u kojoj je konjanik u trku morao pogoditi prstenac. Ova se igra vjerojatno održavala na ravnom terenu današnjega Jelačićevog trga, nekadašnjoj Harmici.
Budući da je bila veljača i vrijeme fašnika stari su Zagrepčani maske stavljali na lica samo na pokladni utorak jer je postojala zabrana u kojoj izrijekom piše: ”Fašnik je samo vtorek, onda se pod maskami more noreti, druge dane pa – NE!”.
A u vrijeme vladanja carice Marije Terezije u Zagrebu je došlo do velikih promjena koje su se odnosile na organiziranje maskiranih plesova. Inicijativu je dala supruga banskoga namjesnika Ludviga Erdödya, Marija Stubenberg, čiji su se maskirani plesovi održavali u Banskim dvorima. Plemstvo je bilo oduševljeno tim ”nemškim komedijama” – kako su se nazivali maskenbali, dok su purgeri te plesove primili s negodovanjem. ”To je nekaj vražjega” – piše suvremenik, a podržava ga i biskup Klobušicki 1750. – zabranom. Međutim, dvije godine kasnije nalazimo podatak kako se ”fašnikalo” u Zemaljskoj kući.
S vremenom su se i purgeri priučili na krabuljne plesove pa su se balovi priređivali u gostionicama, ali uz dopuštenje magistrata. Na svakom takvom plesu morao je biti nazočan varoški komesar ”radi brojanja peršon”, posjetitelja, zato što je svaka osoba koja je posjetila ples plaćala pristojbu gradu, koja je u gradskoj blagajni evidentirana pod stavkom ”Kasa siromaka”. Zanimljivo je da su na plesovima smjeli svirati samo domaći glazbenici da novac od ”gaže” ne bi odla-zio izvan granica slobodnog kraljevskoga grada.
”Ulične fašničke norije” bilježimo i u podgrađu, u staroj Ilici, u kojoj su djeca krajem 19. i početkom 20. stoljeća obilazila kuće na fašnik, a između dva svjetska rata fašničke su povorke, posebice u gradskim predgrađima (kao što su Kustošija, Kanal, Trnje, Dubrava i Trešnjevka) u cijelosti imale socijalni karakter. Izrugivalo se onima koji su zahvaljujući svom bogatstvu mogli plesati na maskenbalima u hotelima Esplanade, Palaceu ili u Gradskom podrumu i Glazbenom zavodu.
