Zlatno doba zagrebačke operete nametalo je zahtjevan tempo izvođačima; Ruža Cvjetičanin imala je i 280 nastupa u sezoni, a svaki drugi mjesec bila je nova premijera.
Najmlađa grofica Marica
Imala je tek malo više od sedamnaest godina kad je prvi put nastupila u ulozi grofice Marice, koja će postati njezina najdraža uloga i svojevrsni zaštitni znak,
Jedan od najpoznatijih kompozitora opereta s početka 20. stoljeća, Franz Lehár poslao je Ruži Cvjetičanin svoju fotografiju s posvetom: „Dražesnoj umjetnici, koja moja djela tako izvanredno ostvaruje“. Jer Ruža Cvjetičanin bila je naprosto rođena za operetu!
U Zagrebu je kao učenica Realne gimnazije redovito odlazila u đački parter gledališta u zgradi Streljane na Tuškancu, gdje su od 1923. do 1929. igrane operete. Nastupali su Irma Polak, Mila Popović-Mosinger, Fanika Haiman, Ančica
Mitrović, Tošo Lesić, Arnošt Grund, Milan Šepec, Aleksandar Binički, Zvonimir Tkalec, Dejan Dubajić, Stjepan Ivelja, Ivo Oberski, Viktor Leljak…, a Ruža Cvjetičanin sanjala je svoje buduće mjesto pod kazališnim reflektorima.
„Po trideset sam puta u đačkom parteru kazališta kao djevojčica – kažu, dobro odgojena, ali sa svojim posebnim mušicama u glavi – gledala operete. Ponekad me znao uhvatiti neki čudan inat pa bih u pauzama tih predstava govorila da se sada nalazim tu u parteru, ali da ću ja ipak jednom biti tamo na pozornici“, zapisala je u svojim memoarima koje nažalost nikad nije uspjela završiti.
Rođena je u Zagrebu, 5. veljače 1916. Otac joj je bio Ličanin Đuro Cvjetičanin, financijski nadsavjetnik, a majka Mađarica Marija, rođena Kundmann. Do pete godine živjela je s majkom u Budimpešti (i govorila samo mađarski), potom s ocem u Splitu, a u osmoj godini vratila se u Zagreb.
Kao jedinu, ali veliku prepreku ostvarenju sna o operetnoj karijeri vidjela je oca „koji je bio prilično konzervativan i kao visoki financijski stručnjak nikako se nije mogao pomiriti s mišlju da ja izaberem taj poziv. No, sudbina mi je bila sklona. Počela sam potajno učiti pjevanje kod prof. Arnold i Marijana Majhenića i to potpuno besplatno jer su oni vjerovali u moju nadarenost. Nakon nekoliko mjeseci sam se slučajno našla u društvu gdje je bio tenor Gustav Remec (…) I tako sam nešto pjevušila u pola glasa, on me je zapitao mogu li i jače pjevati, na to sam si dala oduška i zapjevala punim glasom. Bio je oduševljen i iznenađen, s obzirom na mojih 17 godina i obećao mi je da će me predložiti za audiciju u opereti.“
NA AUDICIJI SA SEDAMNAEST GODINA, SENZACIJA U KAZALIŠTU I PRVI ANGAŽMAN
Obećani poziv na audiciju stigao je nakon dva tjedna. „Audicija se obično pravi na pozornici, ali ja sam je imala u najužem krugu u sobi dirigenta Oskara Jozefovića. Kad me je ugledao, odmah je rekao: ‘Pa to je ona mala što vječito stoji ispred kazališta.’ (…) Vidjela sam da baš nije previše ozbiljno shvatio moju audiciju. Međutim, kad sam otpjevala dvije arije iz Grofice Marice i Zemlje smiješka, sasvim se je promijenio. Odmah je nazvao intendanta Petra Konjovića i direktora opere Krešu Baranovića, po razgovoru sam osjetila da sam mu se neobično svidjela, ali sam sljedeći dan ponovno morala doći na audiciju, no sada je bio kompletan auditorij: Konjović, Baranović, Matačić, Jozefović, Binički i još neki mlađi dirigenti. Ja sam ponovno otpjevala svoje dvije arije s istim elanom i dobila svoj prvi aplauz. Smjesta me je Konjović pozvao u svoju sobu na razgovor. Ponudio mi je glavnu ulogu u opereti Grof Luxemburg budući da se ta opereta upravo uvježbavala“ – zapisala je Ruža Cvjetičanin u svojim nedovršenim memoarima.
I tako je maloljetna Ruža odmah uskočila u probe Lehárova „Grofa Luxemburga“ sa svojim prvim partnerom Nikšom Steaninijem. Slijedilo je usavršavanje pjevanja kod Ivane Arnold i Marijana Majcena, potom kod Marije Borčić te učenje plesa kod Margarete Froman.
Debitirala je 22. studenoga 1933. naslovnom ulogom Angèle Didier u Lehárovu „Grofu Luxemburgu“, u Malom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella) i doživjela velik uspjeh kod publike i kritike. Sljedećeg dana Večer objavljuje tekst Žige Hiršlera pod naslovom „Senzacija u kazalištu – Ruža Cvjetičanin izvrstan talent“: „Malo kazalište imalo je svoju senzaciju: nastupila je nova, mlada zagrebačka operetna diva Ruža Cvjetičanin. Ona je mahom osvojila sva srca te je već svojim prvim nastupom polučila ogroman uspjeh. Taj je uspjeh i potpuno zaslužen jer je Ruža Cvjetičanin izraziti kazališni talent (…) U njoj je otkrivena rijetka akvizicija te se čini da smo s njom dobili silu, koja će moći privući ljude u kazalište.“
Istoga dana Zagrepčani su mogli pročitati u Jutarnjem listu osvrt glazbenoga kritičara Luje Šafraneka-Kavića: „Prije kratkog vremena pojavila se iza kulisa našega kazališta nova mlada sila – i već se nakon prvih pokusa pričalo o novoj operetnoj zvijezdi. Prema tome, razumljivi interes za njezin prvi nastup dupkom je napunio gledalište Malog kazališta pri jučerašnjoj izvedbi Lehárove omiljele operete Grof Luxemburg. (…) Proricanja i pričanja nisu prevarila. Ova još vrlo mlada pjevačica je jaki, rodjeni, izraziti, vrlo ljubazni i graciozni pozorišni talenat. Sigurna muzikalnost, još nezreli, ali vanredno ugodan zvonki, opsežni, već sada izdašni, od prirode dobro postavljeni svijetli i sjajni sopran, temperamenat, veliki glumački i plesački dar, krasna vitka pojava uz dražesno lice, to su sve pozitivne sposobnosti, koje su u jednoj večeri mladu početnicu učinile miljenikom publike. Od nje struji onaj čarobni teatarski fluidum koji stvara kontakt i koji sugestivno osvaja…“
Intendant Petar Konjović nalazio se tada u Parizu, ali su mu poslali telegram i on je opet telegramom odgovorio da Ruža Cvjetičanin može smjesta potpisati angažman. Potpisivanje stalnoga angažmana usred kazališne sezone, pokraj izvrsnih operetnih pjevačica – Mile Mosinger-Popović, Margite Dubajić, Nade Auer, Marice Lubejeve i Erike Druzović – bio je presudan za početak jedne sjajne kazališne karijere, u trenutku kad nova operetna zvijezda još nije bila ni punoljetna.
POSTAJE PRVAKINJA ZAGREBAČKE OPERETE, LJUBIMICA SKLADATELJA I REDATELJA
Kad je iz kazališta otišla Marica Lubejeva 1939. godine, koja je držala cijeli subretski repertoar, Ruža Cvjetičanin s oduševljenjem je preuzela njezine uloge jer u njima ima mnogo plesa i više do izražaja dolaze glumačke sposobnosti.
Glazbeni kritičari nisu štedjeli komplimente. Lujo Šafranek-Kavić u kritici Kálmánove „Kneginje čardaša“ piše 1937. u Jutarnjem listu: „Kao zraka sjajnog i toplog proljetnog sunca djeluje ljubazna, šarmantna i gracijozna subreta, gdjica Ruža Cvjetičanin, uvijek degažirana i vedra, odlična u glumi, laka kao lepršavi leptir u plesu valcera, sa stalnim napretkom u pjevanju.“ Šafranek-Kavić vidi je 1937. u „Roxy“ Paula Abrahama kao „moderno, športsko djevojče, kako se srdačnije, iskrenije i dražesnije ne može poželjeti“.
Bila je ljubimica skladatelja i redatelja. Češki redatelj Karel Smažik, koji je
u zagrebačkom Malom kazalištu postavio operetu „Na zelenoj livadi“ Jare Beneša s Ružom Cvjetičanin u naslovnoj ulozi, u Pragu je, postavljajući operetu „Vinogradarka“ Oskara Nedbala iz 1916. godine, promijenio glavnoj junakinji ime u češki prijevod imena Ruža – toliko mu se naša pjevačica svidjela!
Zagreb pamti Ružu Cvjetičanin kao najmlađu groficu Maricu – imala je tek malo više od sedamnaest godina kad je prvi put nastupila u toj ulozi koja će postati njezina najdraža uloga i svojevrsni zaštitni znak. Partneri su joj bili vodeći operni i operetni pjevači Nikša Stefanini, Slobodan Živojnović, Milan Šepec, Ivo Oberski, Vladimir Majhenić, Stojan Kolarov, Stjepan Ivelja, Dejan Dubajić, Aleksandar Binički i drugi. Najdraži joj je bio tenor Zlatko Šir s kojim je nastupala u cijelom repertoaru klasične operete, a i kritika i publika smatrali su Šira njezinim idealnim partnerom.
Zlatno doba zagrebačke operete nametalo je zahtjevan tempo izvođačima. Ruža Cvjetičanin imala je i 280 nastupa u sezoni, a svaki drugi mjesec bila je nova premijera. Nedjeljom, na Božić i blagdan sv. Stjepana davale su se po dvije predstave.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nastupila je u ulogama, redom: Angèle Didier (F. Lehár, „Grof Luxemburg“, 1933.), Djeteta (R. Benatzky, „Dražesno dijete“, 1934.), Rake (P. Abraham, „Havajski cvijet“, 1934.), Margite (F. Lehár, „Ševa“, 1934.), Floramye (I. Tijardović, „Mala Floramye“, 1934.), Mie (R. Šimaček, „Reci tko si“, 1934.), Apolenke (J. Beneš, „Sveti Anton, svih zaljubljenih patron“, 1934.), Ankice (Ž. Hiršler, „Kaj nam pak moreju“, 1935.), Fedore (E. Kálmán, „Cirkuska princeza“, 1935.), Nelly (E. Eysler, „Umjetnička krv“, 1935.), Denise (F. Hervé, „Mam’zelle Nitouche“, 1935.), Honorine (M. Simons, „Ti si ja“, 1935.), Ančice (B. Grün, „Gdje cvate ljubav“, 1935.), Hannerle (F. Schubert – H. Berté, „Tri djevojčice“, 1935.), Jaromire (J. Weinberger, „À propos, što radi Andula“, 1935.), Marice (E. Kálmán, „Grofica Marica“, 1935.), Bare (Đ. Prejac, „Vječni ženik“, 1935.), Anite (F. Lehár, „Giuditta“, 1936.), Zlate (Ž. Hiršler, „Napred naši“, 1936.), Hanči (J. Beneš, „Na zelenoj livadi“, 1936.), Valencienne (F. Lehár, „Vesela udovica“, 1936.), Olge (J. Jankovec, „Kukavica“, 1936.), Bessie (J. Beneš, „Fakinka“, 1936.), Vere (E. Gloz, „Tu je sreća“, 1936.), Bronislave (K. Millöcker, „Đak prosjak“, 1937.), Stasi (E. Kálmán, „Kneginja čardaša“, 1937.), Cilike (F. Klammert – R. Hochwall, „Sretni Tonček“, 1937.), Ivke (Ž. Hiršler, „Iz Zagreba u Zagreb“, 1937.), Roxy (P. Abraham, „Roxy“, 1937.), Fatime (A. Pordes Srećković, „Omer-paša“, 1938.), Mare (E. Gloz, „Na plavom Jadranu“, 1938.), Tončke (J. Beneš, „Djevojče iz Praga“, 1938.), Collete (S. Albini, „Bosonoga plesačica“, 1939.), Franzi (O. Strauss, „Čar valcera“, 1939.), Grete (F. Lehár, „Plava mazurka“, 1939.), Cibolette (J. Strauss ml., „Jedna noć u Veneciji“, 1940.), Marice (S. Albini, „Barun Trenk“, 1941.), Pepite (F. Lehár, „Eva“, 1941.), Christe (K. Zeller, „Ptičar“, 1941.), Ane (M. Asić, „Pjesmom kroz život“, 1942.), Dolly (R. Benatzky, „Moja sestra i ja“, 1942.), Rosalinde (J. Strauss ml. „Šišmiš“, 1944.), Mi (F. Lehár, „Zemlja smiješka“, 1944.), Jarinke (B. A. Aleksandrov, „Svadba u Malinovki“, 1947.).
JOJ, DA ZNATE KAK SMO BILI U VAS ZALJUBLJENI! – GOVORILI SU JOJ ZAGREPČANI
Ljubimica zagrebačke operetne publike Ruža Cvjetičanin udala se 1945. godine za fagotista Rudolfa Klepača, tadašnjeg člana i solista opernog orkestra HNK. Klepač je 1955. započeo solističku i pedagošku karijeru na Mozarteumu u Salzburgu i postao je jedan od vodećih svjetskih fagotista.
U jednom je intervjuu puno godina kasnije (1991.) Ruža Cvjetičanin opisala zgodu na dan njihova vjenčanja: „Vjenčali smo se 8. travnja 1945. godine. Preradovićev trg bio je pun ljudi. Okupilo ih se nekoliko tisuća. Bacali su mi cvijeće i vikali: Predomislite se! Išli smo se slikati fotografu Sesaru u Ilici. Tek u ovim godinama saznajem koliko su me voljeli, kad me zaustave na ulici pa kažu: Joj, da znate kak smo bili u vas zaljubljeni!“
Napisala: Biba Salata
Izvor fotografija: MGZ (Donacija Marine Würt Klepač)
(nastavlja se)
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
