Kao što su dvoredice platana ostale prepoznatljivo obilježje Zrinjevca, tako je jednostavan Melkusov tlocrtni predložak postao uzor za uređenje ostalih perivojnih trgova.
Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
Foto: iz autoričine arhive
Zrinjevcu pripada najviše mjesto u cjelini „estetičkog okvira modernog i mladog Zagreba“ – kako je na prijelomu devetnaestog u dvadeseto stoljeće taj „okvir“, zapravo slijed perivojnih trgova oko središta Donjega grada, obilježio Milan Lenuci, po kojem će mnogo kasnije biti nazvan – „Lenucij potkova“. Zrinjevac je simbol te epohe, otjelotvorenje pojma gradskog parka, jednog od ideala kulture uspona građanskog društva.
No, povijest mjesta na kojem je danas Trg Nikole Šubića Zrinskog broji 197 godina, sadrži nekoliko faza i predstavlja postojanu težnju transformaciji. Sve novo, bolje i idealno povezuje se s njime, otkako je uređen kao perivoj. Njegova je povijest svojevrsno ogledalo u kojem se u višestrukim prepletima zrcale stvarnost i utopija. Kao trg zasnovan je 1826. odlukom da se trženje stokom ukloni s Trga tridesetnice ili Harmice, glavnog tržišta i prometnog središta koje se izgradnjom oboda i uređenjem plohe pomalo počinje pretvarati u urbani trg. Mjesto za novo stočno sajmište izabrano je u njegovoj blizini, uz put koji od Petrinjske ulice vodi do Savske ceste i kojim u grad stižu ljudi i roba. Prometni potencijal mjesta bio je presudan za izbor. Sajmište je trećinu veće od Harmice, a oblik mu je pravilna pačetvorina.
Od 1826. do 1864. njegovi tjedni i godišnji sajmovi stvorili su tu tradiciju fihplaca. Trgovci izbliza i izdaleka prodaju krupnu i sitnu stoku, a „s kola“ proizvode poljoprivrede i obrta. Na rubovima su se utaborili krčmari, slaninari, pekari, slastičari, a njima se pridružuju raznorazni zabavljači, akrobati, cirkusanti, čarobnjaci, vidovnjaci sa svih strana svijeta – šareni svijet koji odvajkada i posvuda napučuje sajmove. Novi terg, kako se s vremenom počinje zvati, središte je tadašnje masovne kulture. Tu se pazarenje smjenjuje s veselicama, zabavama i priredbama, a među njima se najznamenitijom tradicijom kiti banska inštalacija: svečano predstavljanje bana puku, s obvezatnim volom na ražnju, obiljem kruha i lagvima vina.
Novi terg preimenovan je u Trg Nikole Šubića Zrinskoga 1866. godine, kad je u sredini Jelačićeva trga postavljen spomenik banu, oko kojega se još rasprostire otvoreno tržište. Otad se ustraje na premještanju tržišta na Novi terg i njegovu uređenju. Dok su neki htjeli da se na Novom tergu održi tradicija, koju je ovjekovječio August Šenoa u „Zagrebulji“ o Kraljevskom sajmu, drugi su željeli da se uredi kao perivoj.
Stoku, njezine trgovce i kupce pokušalo se prvi put istjerati 1864. godine uoči velikog događaja za koji se Zagreb pripremao više od godinu dana: prve Šumarsko-gospodarske izložbe koja je trebala prikazati proizvodnju svih gospodarskih grana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Neposredno prije njezina otvaranja predloženo je da se s Jelačićeva trga napokon ukloni dnevno tržište i smjesti na Novi terg, a stočno tržište s njega premjesti u neposrednu blizinu današnjeg Zapadnog kolodvora, otvorenog dvije godine ranije (1862.). Gradska skupština prihvatila je prijedlog, ali su mu se ujedinjeni zagrebački krčmari usprotivili zajedničkom tužbom. Stoga je doneseno kompromisno rješenje. „Vašar smiešćuje se definitivno na novi terg“, stočni sajam „privriemeno“ na Ciglanu, ali na Novom tergu ipak privremeno ostaju krčmari i slaninari sa svojim šatorima i daščarama. Tako je bilo u godini velike i važne izložbe, kad se Zagreb želio prikazati gradskim i europskim. No, poslije je sve ostalo po starome – i na Jelačićevu i na Novom tergu.
Perivoj, a ne tržište
U novoj generalnoj regulatornoj osnovi grada, donesenoj 1865., Novom tergu namijenjeno je da postane glavno tržište s velikom zgradom tržnice u sredini. No, trg će još nekoliko godina ostati blatište, posve neprikladan za dnevno tržište. Novine Pozor u veljači 1867. pišu: „Vriedno bi bilo da se s Jelačićeva trga uklone mesnice, piljarice, kramari i sajmovne daščare… sve to bi se na Zrinjskov trg premjestiti moglo, a s toga se urediti mora, jer svietu se dakako neće gaziti blato do koljena.“
Od 1867. do kraja 1869. rastežu se rasprave o uređenju tržišta i napokon se, uz potporu gradonačelnika Dragutina Cekuša i osobit angažman njegova zamjenika Pavla Hatza mlađega, potvrđuje nova zamisao. Trg bi se uredio kao perivoj, a ne kao tržište. Stočnom sajmištu mjesto će biti određeno ispred još prazne, nenaseljene bolničke zgrade, sagrađene još 1859. na području oranica i livada kojem je generalna regulatorna osnova namijenila da postane gradski trg (danas je to Trg Republike Hrvatske, a u zgradi su Rektorat Sveučilišta i Pravni fakultet).
Prostorni plan zrinjevačkog perivoja postavio je 1870. novi gradski mjernik Rupert Melkus, u neku ruku prvi zagrebački urbanist. Razdijelio je površinu trga u četiri polja, orubio ih alejama, a u središtu nacrtao prostranu rondelu. Za aleje su građani i vlast odabrali platane, tada veoma moderne za gradske parkove i drvorede. I kao što su dvoredice platana ostale prepoznatljivo obilježje Zrinjevca, tako je jednostavan Melkusov tlocrtni predložak postao uzor za uređenje ostalih perivojnih trgova.
Projekt partera povjeren je pak 1872. uglednom vrtnom umjetniku dr. Rudolphu Siebecku, upravitelju svih bečkih javnih parkova. Suzdržanim oblikovanjem on je naglasio glavnu funkciju perivoja kao šetališta i okupljališta pod sjenovitim pokrovom krošanja platana. Njegove zelene plohe tek je na uglovima i uz rondelu ukrasio nasadima u tradicionalnim oblicima geometrijskog parka: grbovima i kartušama.
Uređenje Zrinjevca bio je velik građevinski zahvat. Postojano ga je ometala i otezala nespremnost trgovaca, kupaca i različitih sajamskih etablismana da se maknu odande. Tako se stočno sajmište neprestano selilo s kraja na kraj i napokon je zahvaljujući golemom trudu Ruperta Melkusa 1872. izbačeno s trga. Perivoj je predan na uporabu u ljeto 1873. i oduševio je cijeli grad. Razgledanje perivoja, a ubrzo i posjećivanje – svakodnevno, a osobito masovno u nedjelju i za blagdane – postaju ritual zagrebačkog života. Uz vojnu glazbu, sladoled i slastice, uparađeni Zagrepčani svih uzrasta posvajaju Zrinjevac kao novost koja im nudi ljepotu, društvenost i kulturu.
Osim perivoja tada na trgu još nema ničeg novog. Doduše, u godini otvaranja perivoja na uglu Ulice Marije Valerije (danas Praške) i Nikolićeve (danas Tesline) sagrađena je uglovnica trgovca Milana Betlheima. Ona će 1877. dobiti pandan na suprotnom uglu zgradom Obće zagrebačke štedionice i zalagaonice, a pokraj nje će iste godine biti dovršena i kuća kitničarke Cecilije Schweinburg. Te tri neorenesansne kuće, koje je projektirao graditelj Janko Jambrišak, pridat će sjevernom dijelu trga obilježja građanskog ambijenta 1870-ih, kakav nastaje u donjogradskom središtu, do nove Kukovićeve (danas Hebrangove) ulice.
No, prvu palaču na trgu (na broju 17) podigao je još prije – 1874. godine barun Ljudevit Ožegović. U njoj je kasnije uređena kavana „Zagreb“, prva zrinjevačka i najljepša zagrebačka. Veliku neorenesansnu palaču sa svih strana okružuju zdanja grada, vremena i života, koji u smjeni kultura naglo tonu u zaborav. Prijedlozi i rasprave o izgradnji oboda trga smjerat će promjeni, čak i ugroziti integritet perivoja.
Nove palače i novi trg
Netom što je perivoj predan javnosti na uporabu, za južni dio partera predložena je „monumentalna palača“ budućeg Sveučilišta, osnovanog 1874. i smještenog za sada u zgradi gimnazije na Gornjem gradu. No, prava bitka za Zrinjevac vodit će se 1876. godine, kad se žestoko polemizira o lokaciji palače Akademije znanosti i umjetnosti sa Strossmayerovom galerijom na njegovom južnom polju. S Akademijom i Strossmayerovom galerijom povezuje se pitanje Narodnog muzeja koji vapi za smještajem, pa se razmatraju alternative: manja palača za Akademiju s Galerijom i veća za Akademiju, Galeriju i Muzej. No, ugledni stručnjak, inženjer Emerik/Mirko plemeniti Halper Sigetski obranit će zrinjevački perivoj prijedlogom da se palača gradi južno od njega, što će ga pak potaknuti da zasnuje novi, Akademički trg (kasnije Strossmayerov).
Projekt za palaču Akademije na lokaciji južno od zrinjevačkog perivoja povjeren je glasovitom bečkom arhitektu Friedrichu von Schmidtu. Izradio ga je 1877. i izabrao stil stroge firentinske renesanse. Palača je postavila uzor – ne samo Zrinskom trgu. Dočekana je euforično. Rupert Melkus: „Ponos čitavoj zemlji i prava monumentalna uspomena.“
Palača je dala odlučni poticaj izgradnji trga. „Zrinjska prekrasna promenada, pred malo godina još pusti glib, biti će okružena okolo na okolo prekrasnimi palačami“, pišu Narodne novine. Kao „hram znanosti i umjetnosti“, Akademijina palača dobiva položaj samostojećeg monumenta, dok su sve druge palače namijenjene stanovanju elite, a Sudbena palača je uredska zgrada. No, dok su palače Akademije i Suda podignute najvećim financijskim naporom Grada i zemaljskih vlasti, privatni ulagači nisu štedjeli novac ni za kupnju gradilišta, ni za projekte uglednih domaćih, pa i stranih graditelja, ni za izgradnju. U scenografiji trga jasno se uočavaju pojedinačni udjeli: javne sfere, aristokracije loze i novca, inteligencije i novih građana. Ukratko, onih koji su sebi mogli dopustiti da grade na prestižnom trgu novog središta grada. No, kriterije je ipak postavila javna sfera.
S osobitim pohvalama dočekane su dvije palače: conte Ivana Burattija, političara i profesora prava (na broju 3, danas Vrhovni sud RH) i Dragutina Vranyczany-Dobrinovića (danas Arheološki muzej). Burattijevu palaču projektirala je 1876. tvrtka Grahor i Klein. „Ova sgrada u liepom talijanskom slogu može se za sad nazvati najljepšom od privatnih sgrada zagrebačkih.“ Vranyczanijevu je 1878. projektirao bečki arhitekt Otto von Hoffer, a sagradio zagrebački Ferdinand Kondrat. „Jedni vele, da nije po nikakvom stylu, niti grčkom niti rimskom, niti renaissance, nego da je smjesa (…) Nepitam za style stare škole, nego mi oku godi gledati tako krasne detaile od poda do vrh krova, izvedene luxuriozno neštedeć novacah“ (Narodne novine). Tu slobodu palača zahvaljuje ukusu karlovačkog veleposjednika, koji u palači nikada nije namjeravao živjeti, nego je iznajmljivati onima koji su mogli priuštiti sebi da stanuju u njoj. Drugi, mnogo poznatiji pripadnik novoaristokratske obitelji, Ljudevit Vranyczany-Dobrinović, odlučio se nakon maloga privatnog natječaja za bečkog klasika Carla von Hasenauera, ali je palaču napokon projektirao Hasenauerov bliski suradnik Otto von Hoffer. Nije, doduše, na samome trgu, nego na njegovu rubu, ali mu pripada vizualno, stilski i povijesno (danas Hrvatski muzej moderne umjetnosti.)
Građanske kuće izdržavaju dijalog s magnatskim palačama i palačom Akademije. To su dvije kuće trgovca Rikarda Patriarcha (na broju 13 i 14) te kuća Vjekoslave Mesarić (na broju 9), koje je 1879. i 1880. projektirao Johann Schnuparek, porijeklom Čeh i neko vrijeme partner graditelja Ferdinanda Stejskala. Tri Schnuparekove kuće zastupaju građansku samosvijest i tradicionalizam. Pretencioznije su kuće dr. Bogdana Medakovića (na broju 15) i sisačkog posjednika Nikole Šipuša (na broju 16), obje izgrađene 1880. i 1884. One se stilski udaljuju od strogosti ranijih palača, a njihovu otmjenost dosežu raščlanjenošću pročelja i biranom plastičkom opremom. Uglovnice trgovca Hinka Grünwalda iz 1886. i grofa Miroslava Kulmera iz 1888. formiraju monumentalan ulaz u novu Boškovićevu ulicu zaobljenim erkerima, nadvišenim kupolama.
Pred očima ti se rasprostire slikoviti sag
Perivojni parter u međuvremenu je izmijenio lice. Novi gradski vrtlar Josip Peklar razdijelio je četiri postojeća polja stazama u dvije cjeline, tako da ih je osam. U sredini su rondele. Svi su likovi optočeni cvjetnim porubima, a unutar njih porazmješteni kružni nasadi. Narodne novine u rujnu 1879.: „Pred očima ti se rasprostire slikoviti sag.“ U lipnju 1881.: „Zrinjski trg je više bašća za ukrašenje grada s exotičnimi rastlinama, rietkim biljem, raznim umjetnim nakitom… tu dražestno cvatu petunije, floksi, verbene posred hrpah mnogobrojno.“ U srpnju 1884.: „Osnova nasadah je takova, da se na ovom velikom prostoru može otvoriti veličanstven cvietnik.“
Na mjestu središnje rondele očekuje se od 1866. godine, kad je Novi terg preimenovan, spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom. Kipar Ivan Rendić, koji potkraj 1870-ih živi u Zagrebu, spojit će spomenik i fontanu s vodoskokom u uistinu veličajnoj, tipično historicističkoj viziji. Opis donose Narodne novine 1879: „Spomenik prikazuje tvrđavu, na kojoj stoji junak da ju brani. Na piedestalu, koji ima na sve četiri strane kipove predstavljajuće starodrevnu ratnu opremu, uzdiže se osoba Nikole Zrinskoga… U desnici drži mač, ljevicom oslonio se na zastavu, a desnom nogom stao na stien od topa. Tako stoji kao uzor junačina, hrvatski Leonida… Na prednjoj strani piedestala nalazi se slika, koja predstavlja čin obsiedanja tvrdjave Sigeta. Tu je naime Nikola Zrinjski na mostu pred tvrdjavom, sjedeć na konju. Uz njega stoji vjerni mu drug Alapić. Spomenik okružen je vodovodom i ogradom.“
Potom je Matica hrvatska predložila da se duž staza sukcesivno postave poprsja znamenitih Hrvata, prema uzoru na rimski Monte Pincio. Zrinjevački perivoj pretvorio bi se u svojevrsnu memorijalno-kultnu sredinu: mjesto sjećanja, štovanja i kontemplacije. Program je realiziran fragmentarno. Na južnom dijelu, nasuprot Akademiji, u polukrugu su postupno postavljena poprsja Julija Klovića i Andrije Medulića (1879.), Krste Frankopana (1884.), Nikole Jurišića (1886.) te Ivana Kukuljevića, Ivana Mažuranića i Ruđera Boškovića (1911.). Unutar polukruga njeguje se do danas velika, raskošna cvjetna rondela. Na mjestu predviđenom za Zrinskoga postavljen je 1891. Glazbeni paviljon koji je gradu darovao veletrgovac Eduard Prister, ugledni pripadnik zagrebačke Izraelitske općine, slijedeći primjer Adolfa Holzera, liječnika, prvog hrvatskog balneologa i amatera meteorologa, koji je još 1884. darovao Meteorološki stup. I stup i paviljon projektirao je Hermann Bollé. Tako je Zrinjevac održao i zadržao posve profani karakter promenade, zadugo zagrebačkog korza.
Parteru je treće lice pridao gradski vrtlar Franjo Jeržabek koji je 1893. smijenio Josipa Peklara. Narodne novine najavljuju: „Promjenit će se slog nasadah u cijelom parku na Zrinjevcu u francuzki (…) odstranjeno je sve ono grmlje koje je do sada obkoljavalo pojedina polja (…) razdieljene su nasade na četiri izdubljena polja (…) U svako polje doći će jedan bassain s vodom u obliku samoga polja, a usried bassaina imale bi se smjestiti odgovarajuće figure ili vodometi.“ Jeržabek se vratio jednostavnoj i klasičnoj Siebeckovoj zamisli, ali je parteru pridao plastičnost i dekorativnost. Nisu ostvareni mramorni bazeni s vodoskocima i figuralnim kompozicijama, po svoj prilici alegorijama, iako je bogati kućevlasnik sa Zrinjevca, građevinski poduzetnik Hermann Eisner izrazio volju da ih financira. Umjesto kićenih fontana, na južnim su poljima podignuti priprosti betonski bazeni – ipak s vodoskocima. Otkako je 1895. preuređen, zrinjevački perivoj postojano je dotjerivan i usavršavan. Suparnik mu je od 1898. postao raskošni parter Trga Franje Josipa I. (danas Trga kralja Tomislava). A oba su perivoja bila i ostala nenadmašena urbana i kulturna simbola Zagreba u doba koje ga je snivalo kao metropolu.
