Streljana na Tuškancu – najstarija sportska građevina u Zagrebu

Od 1786, kada je osnovano Građansko streljačko društvo, preko “Lepe vesi” na Mlinarskoj cesti, pa sve do poznate streljane na Tuškancu, streljaštvo je bio značajan sport u Hrvatskoj, a streljane nerijetko središta društvenih i političkih zbivanja.

Napisala: Milka Babović

Pukotine na zidovima zgrade kina Tuškanac zabrinule su Hrvatski filmski savez; ni vlasnik Grad Zagreb nije bez glavobolje. Istina, zgrada nije u prvoj mladosti, ali bilo bi dobro saznati što je uznemirilo “staricu”!?

Zvonimir Milčec, dobri duh zagrebačkog ‘jučer, danas, sutra’, vrli kroničar, naslovom svoga članka “Puca kino na staroj streljani u Tuškancu”, uznemirio je one koji nešto o prošlosti znaju, a one koji ne znaju, potaknuo da znatiželjno zapitkuju.

Prije svega, mora se reći ovo: taj dio Tuškanca je povijesni lokalitet u koji se ulazi opreznošću poput areheologa. Zgrada je bila i lijepo označena: ‘Streljački savez’ Zagreba postavio je 16. prosinca 1962. spomen-ploču povodom 175. obljetnice organiziranoga streljaštva u Zagrebu. Po ne baš lijepom običaju nekih koji obnavljaju zgrade u našem gradu, ploča se skine i jednostavno nestane!

Građansko streljačko društvo u Zagrebu je osnovano 1786. Kada se 2006. navršilo čak 220 godina od tog početka organiziranoga streljaštva u Zagrebu tiskana je dragocjena knjiga “Slike iz stre­ljačke prošlosti”. Streljački savez Zagreba imao je za suradnike vrsne autore tekstova i izbornike ilustracija. Ta izvanserijski vrijedna spomenknjiga predragocjeni je izvor povijesti streljaštva koja se ne razabire ako se samo spomene kino Tuškanac.

Prema kronikama onoga vremena povjesničari nam odgovaraju na pitanje koje su društvene, gospodarske i političke okolnosti u drugoj polovici 18. stoljeća uvjetovale i potaknule osnivanje Građanskog streljačkog društva u Zagrebu (1786.). Ističu da je pogodovala i nova administrativna podjela Hrvatske što ju je proveo car Josip II. (vla­dao od 1780. do 1790.). Iz Koprivnice je, odlukom cara (1783.), u Zagreb preseljeno za­povjedništvo Va­raždinske krajine. Zatim je 1786. pripojen sjeverni dio Severinske županije, iz Karlovca u Zagreb preseljeno vrhovno zapovjedništvo Karlovačke krajine te su sva tri sjedinjena u jedno Generalno zapovjedništvo za područje hrvatsko-slavonske Vojne krajine.

Streljaštvo se širi među građanstvom

Još 1780. Zagreb je imao 1483 stanovnika, a 1787. 2815. Sve brojniji strijelci, vojska i građanstvo, i dalje su vježbali gađanje po brežuljcima i podsljemenskim dolovima gradske okolice. Postalo je jasno da treba naći rješenja za modernije i bolje uvjete vježbanja; i zbog sigurnosti i mira građana. Jedno od rješenja je bilo i vježbanje na posjedu “Lepa ves” na Mlinarskoj cesti, ali je i ono postalo premalo jer se streljaštvo (i kao sport i kao razonoda) širilo među građanstvom.

U povijesti streljaštva u gradu koji je rastao, značajna je godina 1801. Naime, 1797. brigadni general grof Antun Pejačević premješten je s francusko-njemačkoga ratišta na Rajni u ge­neral-komandu u Zagrebu. Jasno, učlanio se u Streljačko društvo. Iskusnom časniku koji je službovao i ratovao diljem Europe nije trebalo dugo da ocijeni koliko je zagrebačkim strijelcima nužna streljana. Odlučio je na svom posjedu u Tu­kancu svojim novcem izgraditi streljanu. Za­tražio je od Gradskoga magistrata dopuštenje za gradnju. Gradski magistrat je djelovao brzo: već u travnju 1801. ovlastio je kapetana Franju Macana i konzula Josipa Sarečića da obave očevid na zemljištu ponuđenom za streljanu. Na osnovi izvještaja, samo 10 dana kasnije, određeni su uvjeti gradnje otvorene streljane: visine zaštitnih zidova i grudobrana za zaustavljanje metaka, visina zaštitnog zida iza meta, te zaštita pješaka i zaprega na cesti. Nažalost, započeti pripremni radovi su bili prekinuti jer je grof Antun Pejačević umro 1802.

Streljačka djelatnost nije zamrla, niti je zamisao grofa Antuna Pejačevića pala u zaborav. Nakon nekoliko pokušaja (kojima se premostilo vrijeme) došlo se do konačnoga rješenja. Naime, 10. ožujka 1808. članovi Streljačkoga društva sklopili su sporazum s Ivanom Steinbergerom, komornikom i ratnim blagajnikom, da se otvorena streljana izgradi na njegovom zemljištu u Tuškancu. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali pisane kronike ne lažu: samo pet dana kasnije Gradski magistrat odobrio je taj sporazum. Suglasnost Namjesničkog vijeća stiže već 23. travnja: “Kr.ugarsko namjesničko vijeće obavještava Magistrat grada Zagreba da se dopušta podizanje streljane /erectionen metae iaeulatorial/ u dolini Tuskanecz izvan grada, gdje neće biti opasno za građane, niti za susjede ili slučajne prolaznike, sa svim potrebnim osiguranjem. Podizanje takvih streljana dopušta se i u drugim gradovima za čestitu razbibrigu /honestaurum distractionum/…”

Streljana na Tuškancu

Streljanu su gradili na otvorenom, na zaravanku 10 m iznad potoka Tuškanca. Nije bilo nikakve improvizacije. Geodetska mjerenja obavio je major barun Mörringer, projektirao je natporučnik Stauff von Beaulieux, nacrte crtao građevinski pomoćnik Hubert Pumliger, Mörringerov pristav. Nadzornik gradnje bio je kapetan Georgije Kralj. Sve je bilo promišljeno i stručno obavljeno. Podrobno proučeno osunčanje u odnosu na topografiju zemljišta (što je pri streljaštvu izuzetno važno) rezultiralo je idealnim položajem strelišta, izgradnjom strelišta u sutjeski potoka Tuškanca postignuta je sigurnost prolaznika, a i zaštita od buke.

“Streljana je imala samo dva streljačka mjesta, bila je široka svega 6,20 m i dugačka 105,60 m između linije gađanja i cilja. Iza ciljeva je bio zemljani usjek nad kojim je izveden šest metara visoki zid od opeke kao zaštita od zalutalih metaka, Drvena nastrešnica širine 5,60 m i visine 2,80 m natkrivala je vatrenu liniju, Drvena streljačka kućica s trije­mom za strijelce imala je dvostrešni krov visine sljemena 6 metara od tla…” (Dr.sc Arijana Štul­hofer “Sportska arhitektura u Zagrebu” Zagreb 2005. str. 168.)

Dvije su činjenice izuzetnoga povijesnog značenja. Prva je ta da je “Građanska streljana” u Tuškancu otvorena 1808, najstarija sportska građevina u Zagrebu. Druga da je nacrt (pronađen tek u ljeto 1975.) najstariji do sada pronađeni nacrt sportske arhitekture u Zagrebu.

Izgradnjom streljane, potaknuta je djelatnost Građanskog streljačkog društva. Povećao se broj članova – učlanjene su i žene. Svakodnevno se moglo vježbati. A dobar glas o streljačkoj živosti u Zagrebu brzo se proširio te su počeli stizati pozivi za sudjelovanja na natjecanjma u Njemačkoj, Ugarskoj, Švicarskoj. Poziv streljačkoga društva iz Beča 29. travnja 1826. najstariji je sačuvani poziv.

Središte društvenog života

Streljana je i središte društvenosti – priređuju se zabave, plesovi, članova je sve više i postaje jasno da se mora dalje graditi i proširivati. Godine 1834. kupljeno je na početku Tuškanca zemljište. U knjizi koja nam služi kao dragocjeni izvor podataka navodi se da: “Na početku Tuškanca, gdje je u staro doba bilo gradsko službeno stratište na kojem su spaljivane vještice, vješani zločinci i strijeljani prijestupnici, novoizabrani streljački pukovnik grof Jurica (Đuro) Oršić Slovetički položio je kamen temeljac za gradnju nove streljanje i time otvorio novu stranicu u povijesti zagrebačkog streljaštva. Iste godine posvećen je i novi streljački barjak, a stari – onaj iz 1807. godine – velikom je svečanošću pohranjen u streljačku pismohranu.”

Nova streljana građena je dobrovoljnim novčanim prilozima članova društva i mnogih dobrotvora. Da bi “što prije zatvorili finacijsku kostrukciju”, kako bismo mi danas rekli, tiskali su i dionice. Nominalna vrijednost dionice je bila 5 guldena. Na sačuvanoj dionici Wilhelma Denegra je datum 10. listopada 1840. što dokazuje da su se novčani problemi rješavali i nakon završetka gradnje. Za dionicu se, primjerice, moglo dobiti 20 ulaznica za glavno godišnje gađanje u sljedećoj sezoni.

“Prva zgrada sportske arhitekture izvedena u Zagrebu, jednokatna zgrada Građanske streljane na Tuškancu, svečano je otvorena 1. rujna 1838. Nacrti zgrade s malom dvoranom nisu poznati, ali joj je izgled sačuvan na preglednoj panoramskoj litografiji bečkog majstora Franza Josepha Sandmanna oko godine 1845… ” ( “Sportska arhitektura u Zagrebu”, str. 168.)

Ta je litografija u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Lijepo se vidi izgled zgrade i okoliša. Tuškanac tada nije bio u središtu grada, a to je na litografiji očito: drvored jablana duž gornjega dijela panorame na Josipovcu današnja je ulica Ivana Gorana Kovačića.

Malo pomalo, streljana u Tuškancu se proširuje. Nakon što je između 1882. i 1885. dograđena i velika dvorana po projektu graditelja Janka Jambrišaka i inž. Milana Lenucija, grad je dobio suvremeni i udobni sportski i društveni objekt. Ta nova streljana je prva javna zgrada s električnom rasvjetom. No, ni tu se nije stalo. Krajem 19. stoljeća, 1898, izgrađena su na gornjoj terasi tri teniska igrališta, koja su 1899. osvjetljena električnom rasvjetom. Neumorni kroničari i povjesničari pronašli su i ovaj biser zagrebačke sportske prošlosti: u Tuškancu, na Streljani, što je bio opći naziv za taj lijepi i sadržajem bogati dio grada, na površini brušenoga betona otvoreno je i koturalište.

Knjiga uspomena

Građansko streljačko društvo djelovalo je na Tuškancu do 1914, punih 128 godina, a od tada zgrada dobiva brojne nesportske namjene: vrtni restoran i ljetno kazalište od 1922, područno kazalište matične kuće iz Frankopanske ulice 1923. –1929, nakon kazališta zgrada se pregrađuje u kino “Tuškanac Streljana”, pa tonfilm kino “Edison Place Teatar”, koji zahtijeva produženje dvorane za 8,5 metara. Na sjevernom rubu neka­dašnjega strelišta, izgrađena je godine 1931. zgrada sportskoga društva Shell, uz koju se, usječen u strmu padinu, nalazio betonirani sportski teren koji je do prije desetak godina bio mala košarkaška oaza Košarkaškog kluba Lokomoti-va (“Sportska arhitektura u Zagrebu”, str. 169.)

Kronike o zbivanjima u bližoj i daljnjoj prošlosti su nepresušna vrela objektivnih činjenica. A dnevnici, spomenari, pisma dodaju tim činjenicama dašak, mirisa i boje tih prošlih dana. Ožive ljudi kojih smo potomci. U Muzeju grada Zagreba čuva se “Knjiga uspomena” građanske streljane u Zagrebu. Negdje početkom Prvoga svjetskog rata (1914.) je zagubljena. I kad su se povjesničari već pomirili s mišlju da je nepovratno nestala,  pronađena je 1974. – Muzeju grada Zagreba darovao ju je Vlatko Ulčnik. Sa stranica tog spo­menara oživjela je zagrebačka streljana na Tuškancu u svom sjaju!

Nadnevak prvoga zapisa u “Knjizi uspomena” je 12. ožujka 1869. Tog je dana car i kralj Franjo Josip I posjetio društvene prostorije Građanske streljane na Tuškancu. Zbilo se to za vrijeme drugog carsko-kraljevskog posjeta gradu Zagrebu. Na trećoj stranici spomen-knjige je vlastoručni kraljev potpis. Vrijedan spomen je i crtež kako Franjo Josip I gađa u oslikane mete. Na tom gornjem dijelu crteža dobro se vidi da je tada (1869.) streljana bila osvjetljena svijećama. Na donjem dijelu tog crteža ovjekovječen je događaj kada kralj prima uglednike gradske uprave i ravnateljstva streljačkog društva. Taj je crtež ujedno i ilustracija podatka da se za ružna, ne­pogodna vremena gađalo u dvorani. Te posebne puške zvali su “sobne puške” (Zimmerstutzen). U knjizi “Slike iz streljačke prošlosti” ih podrobno opisuju: “Bile su to kapslare kod kojih se na piston stavljao poseban kapsl, a cijev odozgo punila olovnim zrnom malog kalibra, ali bez barutnog punjenja. Na udaljenosti od 8 do 10 metara bile su prilično pouzdane.

Na stranicama te vrijedne “Knjige uspomena” sačuvana su imena članova uprave streljačkoga društva, imena uglednih gostiju, članova streljačkih društava koji su dolazi na proslave, na nagradna i ostala natjecanja. Tako se saznaje da su strijelci živo djelovali u Osijeku, Varaždinu, Požegi, Bjelovaru, te u drugim većim i manjim gradovima Austro-ugarske monarhije.

Četiri plesa

Na nekim se stranicama Danice opisuju društvena zbivanja. Tako se može tijekom 1840. u mislima “zaplesati” čak četiri puta – jer je su u dvorani streljačkog društva priređena čak četiri plesa. “Domorodni mladići zagrebački” priredili su, na primjer, 27. siječnja 1842. zabavu. Dvorana je bila okićena narodnim bojama, svi natpisi bili su napisani hrvatskim jezikom. A ples je povela grofica Sidonija Rubido, rođ. Erdödy. Za tu je zabavu natporučnik Marko Bogunović skupinu djevojaka i mladića naučio plesati i narodno kolo. Za te zabave je Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.) skladao valcere “uz koje se plesalo sve do jutra” pisalo je u Danici.

Sredinom kolovoza 1842. slavila se 600. obljet­nica Zlatne bule Bele IV Gradecu, kojom je Zagreb 1242. imenovan kraljevskim i slobodnim gra­dom. Tim je povodom Građansko streljačko društvo priredilo veliko jubilejsko strijeljanje, natjeca­nje koje je trajalo šest dana: “od 4. rujna 1842. i to od tri sata poslije podne do 10. rujna iste godine u šest sati navečer” izvještavaju Narodne novine i Agramer Zeitung, te objavljuju imena strijelaca i glavne nagrade.

Značaj streljane na Tuškancu mora se ocjenjivati i činjenicom da se njezine prostorije nisu koristile isključivo za sport i zabavu, nego su bile korištene i za političke priredbe onoga vre­mena, da su bile žarišta preporodnog pokreta za prava u upravi i za hrvatski službeni jezik.

Zato treba sačuvati povijest od pukotina u sjećanju, ne zametnuti ­­­spomen-ploče na njemu.