Tekst: Jurica Miletić
Glagol pisati svoje korijene ima u staroslavenskom, pa pisanice nisu ništa drugo nego oslikana jaja. U vrijeme kad umjetnih boja još nije bilo, ljudi su rabili boje koje bi našli u prirodi. Pisanica je dar, često je momak daruje djevojci, pa se na njoj mogu naći i poruke poput: Ovo se jaje za poljubac daje. U Podravini, u đurđevačkom kraju, na pisanici je ispisana cijela čestitka domaćinu za zdravlje, sreću, plodnu zemlju, bogat urod…
O Uskrsu zemlja ide u nebo, a za Božić nebo silazi na zemlju, zgodno je netko primijetio. Mnoge zbunjuje što je Uskrs pomičan blagdan, ali objašnjenje je vrlo jednostavno: dan kad je Krist uskrsnuo određuje se na temelju lunarnog kalendara koji u mnogočemu nalikuje hebrejskom, premda nije posve jednak. Što se zapadnog kršćanstva tiče, Uskrs mora „pasti“ između 22. ožujka i 25. travnja. Ipak, u povijesti je oko datiranja Uskrsa bilo i podosta prepirki, a sam postupak računanja datuma bio je riješen tek na prvom saboru u Nikeji godine 325: Uskrs se slavi prve nedjelje nakon prvog proljetnog punog mjeseca 21. ožujka (dan proljetnog ekvinocija) ili kasnije, ovisno o tabličnom, a ne astronomskom računanju.
Naziv Uskrs hrvatski jezikoslovci ponajčešće povezuju s glagolom krsnuti u značenju oživjeti ili dići se. Tek jezikoslovac Skok spominje i riječ krijes koja je u starohrvatskom označavala sunce u ljetnom suncostaju, odnosno solsticiju. Stoga se o Ivanju, tj. 24. lipnja, i pale krijesovi, a valjalo ih je zapaliti vatrom koja se izbija iz kamena, trebalo je kresnuti; i taj glagol ima svoj izvor u već spomenutom glagolu krsnuti. Naime, otkriće vatre za čovjeka je bila posvemašnja novost i u tom smislu riječi uskrsnuti i uskrs znače ponovno buđenje ili podizanje. Isto je značenje riječi goristanje, starokajkavskog i današnjeg naziva za Uskrs kod gradišćanskih Hrvata. Stara kajkavska uskrsna pjesma kaže: Isus se je gori stal, smrt je dole potepal.
Drugi naziv za Uskrs je Pasha, hebrejska riječ u značenju prolaz koja je u druge europske jezike stigla preko grčkog. Primjerice, talijanski naziv za Uskrs je Pasqua. Još jedan naš izraz je Vuzem, koji već spomenuti Skok povezuje s glagolom uzeti, odnosno s razdobljem suprotnom Mesopustu, a neki tvrde da vuzem nije ništa drugo nego slavenizirana i pomalo iskvarena riječ pesah.
Tradicionalna priprema za Uskrs je korizma, a slijedi je Cvjetnica – Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje – Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, i nakon njega Uskrsni ponedjeljak. Dio tradicije je i odlazak na bdijenje na Veliku subotu. U pojedinim dijelovima Hrvatske na taj se dan zna upriličiti posebno umivanje, a post koji traje još od Pepelnice svoj vrhunac dosiže baš na Veliki petak i Veliku subotu, a na Uskrs domaćice nude prepun stol na kojem će se, uz jaja, obavezno naći i šunka kao znak obilja i nagrada za posnu zimu.
Na Veliku subotu ili u rano jutro na sam Uskrs u crkvu se kretalo s košarama krcatim jajima, kruhom, pecivom, šunkom i lukom na blagoslov, a to blagoslovljeno jelo nerijetko je bilo popraćeno i mnogim drugim običajima: dok su jedni držali kako je i samo mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa grijeh, drugi su vjerovali kako se prije ispovijedi takvo jelo nipošto ne smije kušati. U nekim se krajevima smatralo da takvo jelo ne smije okusiti nitko tko nije bio na ispovijedi, a blagoslovljena jaja nisu se uopće smjela jesti, već su se zbog svoje “ljekovite moći” čuvala.
Pisanica
U našim krajevima najprepoznatljiviji simbol Uskrsa je pisanica koja može biti izraz ljubavi, ponekad dječja igračka, a prema nekim vjerovanjima može zaštititi i od zlih sila.
Koliko su pisanice bile važne, rječito govori tradicionalno „tucanje“ jaja, odnosno igra u kojoj pobjeđuje onaj čija pisanica u srazu s drugom ne pukne. U Zagrebu se, primjerice, ta igra nerijetko uzimala kao vremenski graničnik. Govorilo se, naime, o nekom događaju kao o nečemu što se zbilo prije, odnosno poslije „tucanja jaja“.
U Hrvatskoj se pisanice često dodatno ukrašavaju hrvatskom trobojnicom, domoljubnim sadržajima ili stihovima i motivima preuzetima s hrvatski narodnih nošnji. Dakako, česte su i poruke vjerskoga sadržaja. Dok bi se djevojka u Podravini podičila dobivenom pisanicom, stavivši je u prozor, da je cijelo selo može vidjeti, u Dubrovniku bi buduća mlada imala mnogo više posla: zaručniku bi morala podariti čak tucet jaja, a budućoj svekrvi od tijesta ispeći pletenicu. Nekoć su se jaja prodavala isključivo na tucete, a jedan tucet je 12, pola tuceta šest…
