U Zagrebu je 21. srpnja 1875. osnovano Veslačko društvo Sava i taj se događaj smatra službenim početkom organiziranog veslanja u Hrvatskoj.U Zagrebu je 21. srpnja 1875. osnovano Veslačko društvo Sava i taj se događaj smatra službenim početkom organiziranog veslanja u Hrvatskoj.
Napisala: Milka Babović
Foto: Časopis Svijet i Enciklopedija fizičke kulture
O prošlosti nekih sportova u Zagrebu ima iscrpnih, vrijednih knjiga, o nekima vrlo malo, o nekima gotovo ništa. Ponekad je izvora i vjerodostojnih tekstova premalo, da novinar-posrednik zdvaja, a ponekad mu se posreći da u pravi čas otkrije “škrinju prepunu dragocjenosti”. Jer kako drugačije nazvati okolnosti u kojima u ruke dospije, doslovce kao dar s neba, 620 stranica teksta (nažalost još neobjavljenog!) neumornog Rudolfa Starića, diplomiranog ekonomista, sportskog zanesenjaka, veslanju predanog cijeloga života.
Neobičan uvod za priču o prošlosti veslanja u Zagrebu, ali… nije li u suštini smisla i ciljeva našeg časopisa upoznati i suvremenike koji nam imaju što reći?
Zaboravimo privremeno sliku o Jarunu, stazi, veslačkom domu, spremištima za čamce, uređenoj obali Save koja, prilagođena njima, ipak mirnije teče. Prošlost veslanja je duga i raznolika, prebogata željama, naporima, uspjesima, usponima i padovima – veslanje i Sava su nerazdvojni, nekad suradnici, nekad suparnici!
U Zagrebu je 1894. počeo izlaziti časopis “Sport”, glasilo za sve sportske struke. U petoj godini, u broju 11. od 15. srpnja 1898. – prije 111 godina – objavljen je ovaj članak:
Od Temze do Save
“Među najstarije športske struke brojimo plivanje i veslanje. Grci su doduše samo trčanje smatrali za šport dočim je veslanje bilo kod njih samo nuzgredna zabava bez pravog športskog znamenovanja… Rimljani uopće nisu poznavali drugog sporta nego mačevanje i borbu. Vodu nisu ljubili pa se zato kod njih plivanje i veslanje nije moglo razvijati do športske umjetnosti. Danas se bave športom na vodi gotovo svi narodi, a najviše Englezi. Poznate su velike veslačke utakmice grada Oxforda. Pobjeditelj kod ovih utakmica slavi se poput pobjedonosnog vojskovođe…
… Kod nas se za čudo osim koturaštva ni jedan sport do sada nije mogao pravo udomiti. Što se tiče plivanja i veslanja, to nam nije poznato da li u našoj domovini imademo društva koje bi se ovim športom bavilo. U Vukovaru i Osijeku bilo je veslačkih klubova, ali su tek služili za domaću zabavu, a nikad nastupili na javu… a baš taj šport bi se mogao kod nas najbolje razviti. Mi imademo osim mora glavne rijeke Dunav, Savu i Dravu, a osim toga još mnobrojnih manjih rijeka koje bi prikladne bile za športsko plivanje i veslanje…
…U Zagrebu imademo Savu, u Maksimiru krasnih ribnjaka koji kao da su napravljeni za veslački šport. Na ovim ribnjacima ljuljaju se čamci koji služe za veslačku zabavu. Da se ta zabava razvije do športa trebalo bi samo da se stvori društvo koje bi čamce zgodno dalo sagraditi i koje bi priređivalo veslačkih utakmica… Obćinstvo bi sigurno sa ovakovom promjenom bilo uvelike zadovoljno. Ta tačka bi se mogla ostaviti kao posljednja (prilikom 1. međunarodne koturaške utakmice u kolovozu) na večer uz rasvjetu sa bakljama, da bude zanimljivije. Tim načinom bi se interes občinstva i za koturaške utke na novo probudio, a za naš zanemareni športski život otvorila bi se nova i korisna grana”.
Jasno je zašto je Rudolf Starić odabrao baš ovaj tekst. Nepoznati pisac teksta bio je, nema razloga sumnjati, dobronamjeran, ali… i neupućen u suštinu problema. Nije on usamljenik kojemu još nije bilo jasno da pučko veslanje, bilo za razonodu i izlet, bilo za prijevoz s obale na obalu ljudi i robe tamo gdje nema skele ni mosta, ne može nikakvom željom i dobrom voljom pretvoriti u sportsko veslanje. Ipak, nama danas taj je tekst dobrodošao da na neke njegove zamjerke, pitanja i prijedloge odgovorimo.
Točno je da Egipćani, Feničani, Grci i ostali narodi tog doba nisu poznavali sportsko veslanje, ali su itekako dobro koristili i vesla i ljudsku snagu na svojim galijama. Povijest plovidbe i vesla nije posebnost Sredozemlja, u svim se dijelovima svijeta nalazilo i još se pronalazi očuvani dokazi.
Ne može se sporiti o tome da Vukovar i Osijek imaju dugu povijest korištenja čamaca na rijekama Dunavu i Dravi. Točno je da Zagreb ima Savu, ali Savu koja još nije ni smirena, ni široka i ni uvijek jednako duboka. Do Rugvice, nizvodno od Zagreba ona je još planinska.
Turski putopisac Evlija Čelebija opisuje putovanje kroz Hrvatsku, Ugarsku i Austriju u 17. stoljeću. Zagreb spominje kao grad “što leži na rubu močvare”. Rudolf Starić zaključuje da je putnik-putopisac vjerojatno vidio okolicu Zagreba “…u vrijeme kada je Sava pomahnitala i nabujala kao germa, a voda se razlila po livadama, poljima i savskim rukavima”. Zato, kad se analizira povijest i uspoređuje kronologija osnutka veslačkih klubova, ne smije se ispustiti iz vida da je Sava hirovita i nepredvidiva rijeka. Kad u proljeće otopljeni snjegovi ili jesenske obilne kiše kao bujice s Julijskih i Savinjskih Alpa poteku nizvodno i poplave sve dokle dospiju, svojim nanosima baš oko Zagreba temeljito mijenjaju dno rijeke, tokove riječnih struja i dubinu rijeke. A to je opasnost za veslanje uopće, za sportsko posebno!
Točno je da su Englezi tada (članak u “Sportu” objavljen je 1898.) bili uzor ostalima, ali ni oni nisu sportsko veslanje dobili na dar s neba. Puk je veslao stoljećima prije prvih regata sveučilištaraca. Na Temzi u Londonu lađari i čamdžije bili su pretpostavka normalnog odvijanja prometa robe i ljudi, dio ekonomskog prosperiteta grada.
Razlaganje o tome kako se posao s čamca s veslom u ruci pretvarao u sport bit će kraće (a bez i trunka summnje i potpunije!) ako posegnemo za prvom knjigom “Veslački sport”. Napisao ju je Drago Matulaj, jedan od najboljih veslača između dva svjetska rata (knjiga je tiskana 1941. u Zagrebu, izdavač je Hrvatski veslački savez – HVS). Citiramo: “Veslanje se kao sredstvo tjelesnog odgoja pojavilo mnogo kasnije, kada čovjek sve manje koristi svoju fizičku snagu. Kada je kulturni napredak čovjeka prisilio da u borbi za opstanak upotrebljava u većoj mjeri svoje umne sposobnosti, pojavila se potreba za sportom, kako bi i tijelo, koje više nema da podnosi tolike napore, ostalo gipko i otporno…”. I to objašnjava zašto je Engleska postala kolijevka sportskog veslanja – školski sustav je mogao prihvatiti tu ulogu promotora.
Prvi klubovi
Postoji zanimljivo svjedočanstvo o tome što se zbiva s veslanjem u Engleskoj. Profesor dr. Ivan Hoić, rodom Samoborac, objavio je 1890. opsežnu knjigu “Slike iz općeg zemljopisa”. U poglavlju o Engleskoj podrobno piše i o sportovima u školama. Uz tekst o veslanju objavljen je i crtež veslačke regate srednjih škola na Temzi u Londonu.
Da bi bilo preglednije pratiti razvitak veslanja, najbolje je prihvatiti uobičajeno nazivlje: narodno i sportsko. Narodno odlikuju čamci, čije oblike i vrstu te broj vesla uvjetuju praktične životne potrebe posla ili odmora i zabave. Sportsko veslanje je natjecateljsko (što mu sam atribut kaže), vrednuje se prema brzini na regatama. U sportskom veslanju (negdje se može pročitati naziv “akademskom”, ali sve rjeđe) broj vesla je UVIJEK paran. Pravilima su određeni oblik, dimenzije, težina. U suvremenom sportskom veslanju sve na čamcu je rezultat dugogodišnjih iskustava i rigoroznih znanstvenih provjera i potvrda.
Rudolf Starić o tome piše, između ostalog, i ovo: “U skoro stoljetnjoj tradiciji organiziranog zagrebačkog veslanja nevjerojatno mnogo pozornosti posvećivalo se tehničkom unapređenju… Mladim naraštajima veslača nepoznate su mnoge revolucionarne promjene koje su uslijedile vremenom u tehničkom i tehnološkom smislu, jer karakteristike suvremenog veslanja okreću se isključivo prema veslaču, njegovim fizičkim i psihičkim predispozicijama, načinu ishrane te načinu treninga, budući da je, barem za sada, tehnološka evolucija čamca kao plovila privremeno završena.”
Na tom evolucijskom putu ne može se zaobići bana Ivana Mažuranića, pravnika, političara i pjesnika koji od početka svoga banovanja 1873. društveno-političkim promjenama približava Hrvatsku zapadno-europskom društvu, posebno školstvu. Obvezatna nastava gimnastike, tjelesne kulture u pučkim školama, djelovanje Izidora Kršnjavoga, njegova dalekosežna prosudba o srednjoškolskom profesoru Franji Bučaru te Tečaj za učitelje gimnastike za srednje škole (u Zagrebu 1894.-1896.). U programu Tečaja nije bilo veslanja. Nije bilo nikakvih uvjeta u tadašnjem Zagrebu, a Sava je bila, onako neukroćena, nepredvidiva i silovita i pokora za grad, prije svega zbog poplava. Sve su te promjene u školstvu mijenjale opću klimu i stvarale osnovu za pozitivne promjene.
Postoje podaci da se već 1872. u Zagrebu osniva “Prvo hrvatsko ribarsko i veslačko društvo”. Naziv tog kluba navodi znanost da istraži koliko je u djelatnosti bilo sportsko, ili je to bilo društvo druženja i zabave na obalama Save. Drago Matulaj ga spominje u svojoj knjizi.
Podatke o tome da je 21. srpnja 1875. osnovano u Zagrebu Veslačko društvo Sava i da ima i svoja pravila potvrdio je u časopisu “Povijest sporta” (broj 16, prosinac 1973., Zagreb) sveučilišni profesor povijesti sporta, mr. Živko Radan, studijom “Zbirka pravila gimnastičkih i sportskih organizacija od 1861. do 1914., u Arhivu Hrvatske”. Profesor Radan ne samo da potvrđuje osnutak tog kluba već objavljuje i tekst pravila (na stranici 1453). Taj se događaj smatra službenim početkom organiziranog veslanja u Hrvatskoj i Zagrebu.
Nakon 1875. osnivanje se veslačkih klubova i sekcija u Hrvatskoj ubrzalo. S razlogom izdvajamo Osijek. Prvi veslački klub u Slavoniji osnovali su građani Osijeka 5. lipnja 1892. Jedan od agilnih zagovornika osnivanja VK Drava bio je bankovni službenik Gustav Janda. Budući da klub ne može djelovati bez čamaca, osnivači, u pravilu imućniji građani, svojim su novcem kupili pet jednosjeda, dva dvojca, dva četverca i jedan kanu. Olakotna okolnost je činjenica da je Osijek tada imao proizvodnju onovremenih čamaca. Gustav Janda se kasnije preselio u Zagreb i ugradio svoje ime u napredak zagrebačkog veslanja.
Na prijelazu stoljeća u Zagrebu, koji naglo dobija oznake uređenoga grada i u kojem su razni sportovi sastavni dio društvenog života, sportsko suvremeno veslanje ne može držati korak. Čamac je služio užitku odmora i razbibrige na vodi. Već sama činjenica da netko može imati svoj čamac na Savi, bila je oznaka standarda. U pravilu se ljuljuškalo uz obalu. Prevozilo se obitelj i prijatelje s obale na obalu, ali su se zaista rijetki usudili ploviti uzvodno ili nizvodno. Struje, nevidljivi sprudovi, virovi oko stupova mostova – sve su to bile stvarne opasnosti. Nitko nije provjeravao niti bilježio promjene na rijeci nakon visokog vodostaja ili poplava.
Osniva se HVK
No, napredak, promjene, nisu se moli zaustaviti. Stizale su vijesti, donosili dojmove studenti, časnici, trgovci. Tako je u “Obzoru” 1909. (broj 109) najavljen sastanak u Palace hotelu Croatia. Nikada nije objavljeno zašto na tom sastanku klub nije osnovan. No, znalo se da je na tom sastanku bio i Gustav Janda, za kojim je u Zagreb iz Osijeka brzo stigao glas o njegovoj društvenoj sportskoj agilnosti. Gustav Janda nije odustao, jednostavno se nije mogao pomiriti da veslanja nema među sve naprednijim i raznovsnijim sportovima u Zagrebu. Uspio je pridobiti dvojicu kolega, bankovnih službenika, Janka Smičiklasa i Franju Fragnera. Odlučili su osnovati veslački klub, dali su mu odmah i ime: Hrvatski veslački klub – HVK.
Nastavak neka nam ispriča Rudolf Starić: “Prije osnivanja kluba ta trojica obišla su savske obale, pokušavajući ocijeniti gdje bi bilo najprikladnije baviti se veslačkim sportom i gdje bi se našla najpogodnija lokacija za izgradnju veslačkog doma i splavi. Dana 16. ožujka 1912. posjetili su i šefa regulacijskih radova na Savi, inž. Emila Kanetha, koji je bio oduševljen njihovom idejom. Odmah im je dao na raspolaganje drveni paviljončić 2,0 m x 2,0 m za buduće svlačionice i dio natkrite drvarnice širine 3,5 m i duljine 13,5 m. Njegovom susretljivošću dobiveni su i drveni balvani za gradnju veslačke splavi. Nekoliko dana kasnije, točno 19. ožujka 1912., odigrao se povijesni osnivački sastanak, na kojem su bili prisutni: Gustav Janda, Franjo Fragner, Janko Smičiklas, Antun Heizel, Rudolf Weindel, Matan Maras i Leo Fingerhut. Dogovorili su se i za ime kluba i prihvatili oblik i izgled klupske zastave.”
Zagrebački trgovac vinom Rudolf Pilepić biran je za prvog predsjednika HVK-a. Za tajnika je izabran dr. Leo Gollob, pravnik, službenik Gradskog poglavarstva. Prva briga bili su, jasno, čamci. Neumorni Gustav Janda je to riješio uz pomoć Osječana: VK Neptun ustupio je jedan dvojac na pariće plosnatog dna imenom Sava, dvojac na pariće imenom Galeb te četverac s nepokretnim (fiksnim) ušicama nazvan Zagreb. (Veslači i danas nastavljaju pomorsku tradiciju i svoj čamac imenuju!) A na novoj splavi je odmah postavljen posebni uređaj na kojem su članovi učili prve zaveslaje prije ulaska u čamac.
Grad je pratio sve što se zbivalo u klubu, a mnogi su bili itekako nestrpljivi da vide kako će veslati novopečeni veslači i kako će se nositi s podmuklom ćudi nepredvidive Save. Nisu morali dugo čekati. Samo tri tjedna nakon osnutka – 7. travnja 1912. – bio je određen prvi izlazak na vodu. Čast je pripala Gustavu Jandi i Janku Smičiklasu da prvim zaveslajima u čamcu pod zastavicom HVK-a obilježe taj povijesni trenutak.
Prigodom proslave 50. obljetnice osnutka prvog veslačkog kluba u Zagrebu 1. lipnja 1872., dr. Leo Gollob je ispričao novinaru zagrebačkih “Sportskih novosti” zgodicu iz vremena prvih zaveslaja na Savi: “Tek smo pokušavali probiti led i borili se da veslanje dobije pravo građanstva kao i ostali sportovi. Organizirali smo demonstraciju sportskog veslanja na Savi i tom prigodom došao je veliki broj znatiželjnika, koji su se okupili na obali. Kad smo se pojavili s čamcima, pozdravili su nas aplauzom. Nažalost, čamac u kojem sam ja veslao prevrnuo se. Čamci onda nisu bili tako savršeni kao danas. Imali su nepomična sjedišta, bili su od tvrđeg drva i imali teža vesla. Mi smo ipak smogli snage da izađemo iz hladne Save (bio je travanj) i da ponovo zaveslamo. Ovo je bilo jedno od prvih javnih prevrtanja. Neslužbenih je bilo mnogo više, jer je hirovita Sava bila zaista veliki problem.”
I s takvom, njima dragom Savom, borile su se generacije zagrebačkih veslačkih zanesenjaka, početnika i onih najboljih, sve dok im se nije dugosanjani san ostvario – dobili su pravu veslačku stazu i istinski veslački sportski centar na Jarunu.
Dr. Leo Gollob je često u razgovoru naglašavao: “U HVK-u smo bili kao jedna velika obitelj. Svi problemi su rješavani zajednički. Kada je kasnije sagrađen Dom HVK, u njemu smo provodili slobodno vrijeme. Odmah nakon posla smo dolazili tamo. Tamo je bila i kuhinja u kojoj su kuhale naše supruge samo da bismo svi što više vremena provodili u Domu i na Savi”.
12 sati do Podsuseda
To je bio jedan dio života. Drugi dio bio je oporiji – Sava se nije suštinski mijenjala, a veslačima, uza sav mar i predanost veslanju, još je nedostajalo vještine veslanja, manjkavo su poznavali zamke na Savi, iskustva nisu imali. Prevrtanja su bila skoro svakodnevna. No, napredovali su, malo-pomalo. Veliki podvig je bio kad su neki članovi nakon 12 sati veslanja uzvodno doveslali do 13 i pol kilometara udaljenog Podsuseda! (Ne zaboravimo u kakvim su teškim čamcima veslali!) To junačenje je znalo biti toliko iscrpljujuće, da su čamce ostavljali u Podsusedu, pa su se sljedeće nedjelje u njima nizvodno vraćali u Zagreb.
Zanimljivo je čitati sačuvane zapise strogog nadzora izlazaka na vodu. Ta mjera sigurnosti je dio ponašanja svakog veslača! U knjizi treninga ostalo je zapisano da je 17 članova HVK-a u prvoj godini preveslalo ukupno 1124 km. Inž. Ivan Heizel je dijagramom predočio pređenu kilometražu od 1912. do 1929. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1915. bilo je samo devet aktivnih članova koji su izašli 44 puta na vodu i preveslali samo 385 kilometara. A dijagram za 1918. pokazuje da je HVK preživio, da se članstvo povećalo i da je 41 aktivni član izašao 609 puta na vodu, a da su preveslali 6014 kilometara. A 1917. skromno su obilježili pet godina od osnutka. Bilo je vrijeme vrlo niskog ljetnog vodostaja i četverac je preveslao uzvodno 13,5 km od Zagreba do Podsuseda za nevjerojatna dva i pol sata. Bila je to istinska senzacija!
Mirnodopsko vrijeme upozorilo je da mnogo toga treba obnoviti. Plovni park posebno jer su pristizali novi članovi. Nove dvojce nabavljaju u Osijeku, gdje je bila prva radionica veslačkih čamaca u Hrvatskoj. A već 1922. uprava uspijeva u Beču kupiti čak četiri nova čamca. “Bili su to prvi sportski čamci u pravom smislu riječi, preklopne građe, suvremenog natjecateljskog korita. Građeni su od cedrovog drveta, idealnog građevnog materijala za sportske čamce” – to je istražio i u svom diplomskom radu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu zapisao 1979. godine prof. Božo Vučković.
Ali za napredak, uz čamce i trening, nužna su natjecanja. Budući da su bili jedini, priređivali su unutarklupska nadmetanja. O prvoj javnoj regati veslača HVK-a, koja je održana 1920., sačuvano je vrlo malo podataka, ali se o drugoj, održanoj 1. listopada 1922., zna sve – bila je to regata renesanse HVK-a i naznaka napretka sportskog veslanja u Zagrebu. Vodostaj Save je bio 340 cm iznad normale, dramatičnih trenutaka bilo je nekoliko, ali pouzdana klupska arhiva svjedoči da su svi veslači “…zdravi i živi stigli do cilja ili pristali uz obalu i iskrcali se na suhom”. HVK je upravo bio navršio 10 godina!
Bitni događaj za zagrebačko sportsko veslanje je osnivanje drugoga kluba. Povijest je poprilično nesvakidašnja. Najprije su neki članovi nogometnog kluba Sava odlučili osnovati veslačku sekciju. Na sastanku 17. lipnja 1923. prijedlog je izazvao prilično otpora, ali je sekcija dobila ime Gusar i u srpnju su veslači počeli djelovati. Prvi čamac Gusaru darovali su Ivo Patačić i Antun Skomrak. Vodstvo HVK-a je pomoglo, darujući nekoliko čamaca. Nisu zaboravili da su Osječani njima pomogli prije 10 godina! Mladi veslači Gusara već su krajem rujna 1923. veslali u tim čamcima sve do Podsuseda. Ali, Sava je odlučila da bude po njenom: 30. studenoga 1923. poslije podne pomahnitala Sava je pred očima članova odnosila sve – spremišta sa čamcima, opremu, arhivu. VK Gusar je kao samostalni klub osnovan 16. prosinca 1923. HVK mu je prodao po simboličnoj cijeni dva dvojca. VK Gusar je u rujnu 1924. izgradio novi dom. Obnovu su pomogli svi koji su mogli, a shvatili su da će konkurencija klubova podići i vrijednost veslanja u Zagrebu.
Treći zagrebački klub osnovan je 1930. U diplomskom radu prof. Bože Vučkovića (1979.) čitamo: “VK Uskok osnovan 1930. od veslača koji su istupili iz redova VK Gusar i HVK-a. Uzrok istupanju je tinjajući sukob regatnih takmičarskih veslača i traper-izletnika te mecena kluba i klupskih članova koji nisu htjeli više podnašati samovolju nekolicine koja je financirala klub.”.
Sukobi su u pravilu neminovni generacijski proces, ali osnivanje trećega kluba bio je objektivno dobitak za zagrebačko veslanje. No, o tome u nekom sljedećem nastavku.
