Napisala: Sanda Vojković
O nekim je ljudima teško pisati samo u prošlom vremenu. Ne zato što bismo htjeli zaboraviti činjenicu da ih više nema, nego zato što su toliko snažno obilježili naš profesionalni i osobni put da ih i godinama poslije susrećemo u onome što radimo, načinu na koji razmišljamo o svom poslu i kriterijima koje, svjesno ili nesvjesno, nosimo sa sobom.
Vladimir Kranjčević za mene je jedan od takvih ljudi.
Bio je moj profesor, a poslije i suradnik na brojnim projektima. S njim sam radila na praizvedbama djela hrvatskih skladatelja, diskografskim izdanjima, Operi pod zvijezdama, proslavi rođendana Ruže Pospiš Baldani te mnogim drugim projektima. Zato mi je teško razmišljati o njemu samo kao o jednom od najznačajnijih hrvatskih dirigenata, pedagoga i glazbenih organizatora druge polovice 20. stoljeća. Iza svih funkcija, nagrada, koncerata i snimaka za mene prije svega stoji čovjek snažne osobnosti, goleme energije, britka uma i gotovo nevjerojatne radne discipline, koji je od svojih suradnika uvijek tražio puno, ali je od sebe tražio još više.
Njegova se profesionalna biografija gotovo može čitati kao povijest glazbenoga Zagreba tijekom više od pola stoljeća. Bio je vezan uz gotovo sve ključne gradske glazbene institucije: Muzičku akademiju, Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, ansamble HRT-a, Zagrebačku filharmoniju, HNK, Lisinski i Festival sv. Marka. Svagdje je ostavljao trag – novi projekt, snimku, ansambl podignut na višu razinu, generaciju mladih glazbenika ili jasno postavljene kriterije.
Od Zagreba do dirigentskog pulta
Vladimir Kranjčević rođen je u Zagrebu 21. studenoga 1936. godine. Dio ratnoga djetinjstva proveo je u Križevcima, kamo ga je majka sklonila iz Zagreba i gdje je započelo njegovo ozbiljnije upoznavanje s glazbom. Nakon povratka nastavio je školovanje u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, a zatim na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je studirao glasovir u razredu Ladislava Šabana i diplomirao 1961. godine.
Ozljeda ruke udaljila ga je od pijanističke karijere, ali ga je, pokazat će se, usmjerila prema području u kojem će ostaviti svoj najveći trag – dirigiranju. U Zagrebu je učio kod Slavka Zlatića, usavršavao se kod Igora Markeviča u Monte Carlu, a dirigiranje je 1980. magistrirao kod Vojislava Ilića u Beogradu.
Prije nego što je postao maestro kojega je publika prepoznavala za dirigentskim pultom, Kranjčević je bio učitelj. Radio je u zagrebačkim školama, bio direktor Glazbene škole Vatroslava Lisinskog, a od 1978. do umirovljenja 2007. predavao je dirigiranje i vodio zbor na Muzičkoj akademiji. Godine 1995. postao je redoviti profesor, a 2014. profesor emeritus.
Kao jedna od njegovih studentica dobro pamtim da kod njega nije bilo prostora za površnost. Mogao je biti strog, ponekad i zastrašujuće izravan, ali iza toga nije stajala potreba za demonstracijom autoriteta. Stajalo je duboko uvjerenje da se ozbiljnim poslom treba baviti ozbiljno. Tek sam poslije, radeći s njim kao profesionalna suradnica, još bolje razumjela da je od studenata tražio isto ono što je svakodnevno zahtijevao od samoga sebe.
„Goran“, HRT i hrvatska glazba
Posebno mjesto u njegovu umjetničkom životu pripadalo je Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić. Kao njegov šef-dirigent od 1974. do 1987. sa studentskim je zborom ostvario rezultate koji su odavno nadrasli okvire amaterskoga muziciranja. Imao je izniman osjećaj za zborski zvuk, ljudski glas i velike vokalno-instrumentalne forme, pa je zborsko dirigiranje ostalo jedno od područja po kojima ga najviše pamtimo.
Jednako je važan bio njegov rad s ansamblima tadašnje Radio-televizije Zagreb. Od 1976. do 1982. bio je šef-dirigent Mješovitoga zbora RTZ-a, a od 1983. do 1988. Simfonijskog orkestra RTZ-a. Bilo je to vrijeme velikih programskih ambicija. Kranjčević nije vjerovao u programe sastavljene samo od poznatih i provjerenih djela. Sustavno je izvodio hrvatsku glazbu, praizvodio nova djela i inzistirao na tome da suvremeni hrvatski skladatelji budu ravnopravni dio koncertnoga i diskografskoga života.
Na takvim sam projektima njegov rad upoznala iz druge perspektive. Praizvedba nije samo još jedan koncert: nema tradicije ni referentnih snimaka na koje se možete osloniti, nego partitura prvi put dobiva zvuk. Tada je posebno dolazila do izražaja Kranjčevićeva kombinacija iskustva i znatiželje. Hrvatsku suvremenu glazbu nije izvodio iz obveze, nego zato što je vjerovao da mora živjeti – biti izvedena, snimljena i sačuvana.
Isto se pokazivalo u diskografskim projektima. Snimanje sa zborom traži strpljenje, koncentraciju i slušanje pojedinosti bez kojih cjelina ne funkcionira. U radu sa Slovenskim komornim zborom i Zborom HRT-a njegova se posvećenost detalju uvijek spajala sa sposobnošću da zadrži sliku cjeline. Brojni radijski, televizijski i diskografski zapisi koje je ostavio danas su dio zvučne povijesti hrvatske glazbe.
Zagrebačka filharmonija i Lisinski
Važno mjesto u njegovu umjetničkom životu pripadalo je i Zagrebačkoj filharmoniji, s kojom je ostvario brojne koncerte, osobito velika vokalno-instrumentalna djela koja su povezivala simfonijsku glazbu, rad sa zborom i njegovo poznavanje ljudskoga glasa.
Izvedbom Beethovenove Misse solemnis Zagrebačka filharmonija, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i solisti 2011. obilježili su njegov 75. rođendan i pedeset godina umjetničkog djelovanja, a Filharmonija mu je uručila srebrnjak s likom Jakova Gotovca. Potom je s orkestrom ravnao izvedbama Dvořákova Stabat Mater 2013., Mozartova Requiema 2015. i Beethovenove Devete simfonije na drugome koncertu kojim je 2016. obilježen njegov 80. rođendan.
Poseban je događaj bila cjelovita Bachova Muka po Mateju u Zagrebačkoj katedrali 31. ožujka 2015., posvećena uspomeni na Milana Horvata. Filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić bili su podijeljeni u dva sastava, uz Djevojački zbor Zvjezdice i soliste. Gotovo trosatna izvedba bila je jedan od najzahtjevnijih projekata posljednjega razdoblja njegove dirigentske karijere.
U više je navrata predsjedao i prosudbenom komisijom za Filharmonijinu nagradu Mladi glazbenik godine, prenoseći iskustvo mlađima i pomažući talentima da dobiju prostor na velikoj pozornici.
Lisinski je bio jedan od njegovih prirodnih prostora, a Dvorana ga je 2013. proglasila počasnim članom. U vrijeme njegova vođenja Simfonijskog orkestra RTZ-a pokrenut je ciklus Petnaest doživljaja, uz dotad neuobičajeno promišljen pristup publici. Iz toga su razdoblja i znameniti plakati Borisa Bućana, od kojih su neki ušli u zbirku njujorške MoMA-e.
HNK, Opera pod zvijezdama i ljudi koje je cijenio
Od 1994. do 2002. Kranjčević je bio ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. I tu se pokazalo ono što ga je razlikovalo od mnogih vrhunskih izvođača: zanimao ga je program mnogo više od vlastitoga nastupa. Imao je snažan organizacijski nerv i razmišljao o instituciji, repertoaru, publici te načinu na koji se projekt može pretvoriti u događaj.
Jedan od takvih projekata bila je Opera pod zvijezdama na Šalati. Danas, kada se ljetni koncerti na otvorenom gotovo podrazumijevaju, lako je zaboraviti koliko je za takve projekte trebalo entuzijazma, logistike i spremnosti da se izađe iz ustaljenih okvira. Kranjčević je upravo takve izazove volio. Vjerovao je da opera pripada publici i izvan kazališne kuće te da može postati velikim, svečanim događajem grada.
Imala sam priliku s njim raditi na Operi pod zvijezdama posvećenoj rođendanu Ruže Pospiš Baldani. Bio je to projekt drukčije emocionalne boje od uobičajenoga koncerta. U Kranjčevićevu profesionalnom svijetu posebno su mjesto zauzimali umjetnici s kojima je desetljećima surađivao, a među njima i Ruža, jedna od najvećih hrvatskih opernih umjetnica.
Pamćenje često ne sačuva službene govore, nego atmosferu proba, brzinu kojom je rješavao naizgled nerješiv problem, pogled preko naočala kada nešto nije bilo kako je zamislio ili njegovu kombinaciju nestrpljenja i humora. Iza čvrstoga profesionalnog oklopa bio je čovjek duboko vezan uz ljude s kojima je stvarao glazbu i uz zajedničku prošlost.
Nije znao mirovati
Kranjčević se nije ograničavao samo na Zagreb, premda mu je Zagreb ostao životnim i profesionalnim središtem. Njegovo je ime neraskidivo povezano s Varaždinskim baroknim večerima, u čijem je razvoju sudjelovao od osnutka, kao i s Festivalom sv. Marka, koji je koncertima oživljavao zagrebački Gornji grad.
Vjerojatno ga upravo stalna potreba da nešto pokrene najbolje opisuje. Kada bi jedan projekt završio, već je postojao drugi – ponekad i nekoliko njih istodobno. U njegovu se društvu teško moglo dugo razgovarati samo o onome što je bilo. Uvijek je postojalo nešto što tek treba napraviti.
Šira ga je televizijska publika upoznala u emisijama Maestro i Do posljednjeg zbora, u kojima je do izražaja došla njegova duhovita, britka i katkad nepredvidiva osobnost. Mi koji smo ga poznavali izvan televizijskog studija lako smo u tim nastupima prepoznavali čovjeka kojega smo znali s proba i susreta.
Naslov Do posljednjeg zbora Saša Drach odabrao je i za Kranjčevićevu biografiju, objavljenu 2024. godine. Nastala iz dugih razgovora s Maestrom, knjiga je i kronika glazbenoga i kulturnoga Zagreba druge polovice 20. stoljeća.
Maestro
Tijekom duge karijere Vladimir Kranjčević primio je brojna ugledna hrvatska glazbena i kulturna priznanja, među kojima Nagradu Milka Trnina, Nagradu Josip Štolcer Slavenski, Porin za životno djelo i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Godine 2011. dobio je Medalju Grada Zagreba za pedeset godina profesionalne umjetničke karijere.
Godine 2018. primio je Nagradu za životno djelo „Lovro pl. Matačić“, uručenu na koncertu kojim se Zagrebačka filharmonija prisjeća svojega dugogodišnjeg šefa-dirigenta – simbolično priznanje Kranjčevićevu velikom doprinosu hrvatskoj glazbi.
Vladimir Kranjčević umro je 9. veljače 2020. godine.
Kada umre dirigent, iza njega naizgled ne ostaje materijalno djelo poput slike, zgrade ili knjige. Glazba nestaje u trenutku u kojem je izvedena. Ali to je samo privid.
Iza njega su ostale snimke, diskografska izdanja, praizvedena djela, institucije, festivali, ansambli i generacije studenata. Ostali su i visoki kriteriji.
Meni je upravo to možda najvažnije nasljeđe mojega profesora. Tek mnogo godina poslije shvatimo koliko su nas oblikovali ljudi koji su od nas tražili više nego što smo u tom trenutku mislili da možemo dati. Njihove rečenice, način rada i standardi ostanu u nama i onda kada njih više nema.
Kada danas uđem u Lisinski, HNK, studio HRT-a ili na Muzičku akademiju, teško mi je razmišljati o povijesti tih prostora, a da negdje u njoj ne vidim i Vladimira Kranjčevića.
Za mnoge će zauvijek ostati jedan od velikih hrvatskih dirigenata. Za Zagreb, jedan od ljudi koji su desetljećima gradili njegov glazbeni identitet. A za nas koji smo imali privilegiju učiti i raditi s njime – jednostavno Maestro.
